11.05.2013.
dok se moje nesvjesno klati i rasteze izmedju simpatikusa i parasimpatikusa, a hipotalamus i ne pokusava nesto uciniti vec nepomicno, blazirano, promatra hirovitu amigdalu nadajuci se njenom sto skorijem smiraju nakon mahnitog lutanja u zagrljaju hipokampusa, pokusavam dokuciti nedokucivo propinjuci se na prste i protezuci se do krajnjih granica, razmisljam, mnijem, budam snove snijem.
pronadje tako covjek kad svjesno zaroni u nesvjesno svega i svacega, kao u podrumu ili kao na davno zaboravljenom tavanu. u prizemlju svjesno zivotari hinjeci slobodu i samostalnost, svjesno da je nesvjesno uticaja nesvjesnog, ali ipak zadovoljno bez zadovoljstine. svjestan sam da se radjamo i umiremo u nesvijesti, a od kolijekvke pa do groba najljepsa je kolijevka, jer sve izmedju nesvjesno uslovlja sve sto svjesno cini u vlastitoj nesvjesnosti.
tumaram tako, cas brzo-cas polako, pipam i osluskujem u mraku svijesti svoje je li ostalo jo nesto moje, svjesno i ponosno, mimo id entiteta, i supervizora nadsvjesnoga a podjednako za sebe nesvjesnoga.
i sve tako tumaram, bez vida glavom u zid udaram, prstima dodirujem sve oko sebe da me provede kroz tminu pomrcine sunca, od nesvjesnog do svjesnog.
sve se gubi ili blijedi i nista na kraju ne ostane osim isprane i iznosane odjece koja je nekad sjajna odora bila a sada bezvrijedni otirac, samo to ostalo je i jedan tezak naramak uspomena.
mrsav pazar i slab utrzak, a velik trosak. jazuk.
pronadje tako covjek kad svjesno zaroni u nesvjesno svega i svacega, kao u podrumu ili kao na davno zaboravljenom tavanu. u prizemlju svjesno zivotari hinjeci slobodu i samostalnost, svjesno da je nesvjesno uticaja nesvjesnog, ali ipak zadovoljno bez zadovoljstine. svjestan sam da se radjamo i umiremo u nesvijesti, a od kolijekvke pa do groba najljepsa je kolijevka, jer sve izmedju nesvjesno uslovlja sve sto svjesno cini u vlastitoj nesvjesnosti.
tumaram tako, cas brzo-cas polako, pipam i osluskujem u mraku svijesti svoje je li ostalo jo nesto moje, svjesno i ponosno, mimo id entiteta, i supervizora nadsvjesnoga a podjednako za sebe nesvjesnoga.
i sve tako tumaram, bez vida glavom u zid udaram, prstima dodirujem sve oko sebe da me provede kroz tminu pomrcine sunca, od nesvjesnog do svjesnog.
sve se gubi ili blijedi i nista na kraju ne ostane osim isprane i iznosane odjece koja je nekad sjajna odora bila a sada bezvrijedni otirac, samo to ostalo je i jedan tezak naramak uspomena.
mrsav pazar i slab utrzak, a velik trosak. jazuk.
stvaranje adama, michelangelo (detalj)
Nema komentara:
Objavi komentar