18.10.2007.
Ivo Andrić je u svom prenatalnom vremenu živio u Sarajevu. Jednom prigodom Ivini su roditelji otišli u posjetu u Travnik, tačnije u Dolac pokraj Travnika. Htjelo se desiti da se u upravo tog dana u Travniku porodi Ivina majka i na svijet donese muško dijete i velikog novelistu.
Ubrzo potom porodica Andrić vraća se u Sarajevo. Kao dvogodišnjak ostaje bez oca koji je umro od tuberkuloze, iste bolesti koja će biti fatalna i za samog pisca. Radi lošeg materijalnog stanja, majka ga šalje kod svoje sestre i njenog muža u Višegrad, gdje završava osnovnu školu, nakon čega se vraća u Sarajevo, gdje upisuje tadašnju Veliku gimaziju. Kao đak često je stajao ispred sarajevskih izloga i dugo gledao knjige zamišljajući priče koje su napisane u njima.
Prvu pjesmu "U sumrak" objavljuje u svojoj 19. godini u časopisu Bosanska vila. U dvadesetoj kao stipendist društva Napredak upisuje Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, a već '39. godine kao iskusan diplomata predaje akreditive kancelaru Rajha Adolfu Hitleru. Sa te pozicije bezuspješno intervenira kod njemačkih vlasti u toku napada na Poljsku. Početkom proljeća 1941. Andrić daje ostavku nadležnima u Beogradu. Ostavka je odbijena i Andrić nešto kasnije prisustvuje u Beču potpisivanju Trojnog pakta.
Dan nakon bombardovanja Beograda napušta Berlin i odbija ponudu da otputuje u sigurniju Švicarsku, ali bez drugih članova ambasade i njihovih porodica. Vraća se u okupirani Beograd. Dobija penziju u novembru '41. koju odbija primati. Tri godine kasnije u toku okupacije završava svoj roman Na Drini ćuprija. Genijalno i navodno kontraverzno djelo.
Prešavši najveću ćupriju u svom životu, Andrić je sebi osigurao literarnu besmrtnost uz certifikat Nobelove nagrade. Novac od nagrade podijelio je sa bibliotekama u Bosni i Hercegovini.
U svom znamenitom govoru "o priči i pričanju" (obavezno čitanje!) održanim u Štokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade govorio je kao bosanskohercegovački i jugoslovenski književnik. Od svoje mladosti iskreno je vjerovao u ideju jugoslovenstva.
Pisao je na ekavskom. Nakon svega ispade da mu je to jedina životna kontroverza ili je bolje reći ekstravagancija. Bio je prijatan i galantan gospodin vrlo pažljiv prema drugima. Tih. Ne previše govorljiv. Imao je nježan i smiren glas. Svojevremeno je jedan ugledni sarajevski profesor rekao da je Andrićeva literatura nanijela veću štetu muslimanskom narodu nego sve vojske zajedno koje su protutnjale Bosnom i Hercegovinom (citat po sjećanju).
Na trenutak kad evocirate slike i prizore iz romana Na drini ćuprija, moguće je shvatiti zašto neko tako može misliti. Ali ne možemo reći da je to slučaj. Ivo Andrić je bh pisac i uz Mešu Selimovića i Derviša Sušića, kao prvi među jednakim, izuzetan pripovjedač svjetskih razmjera. U njegovim knjigama živi Bosna i Hercegovina sa svim svojim ljepotama i grozotama. Između njegovih redaka čitamo i istoriju ove zemlje onako kako ju je ovaj senziblni intelektualac opažao i promišljao. Ali kao da njegovo ime prati neka sjena, neka hipoteka, da pretjeram pa da kažem prokletstvo.
Pisac Proklete avlije i sam je izgleda proklet od strane određenog dijela bh. intelektualne zajednice. Jer se usudio hrabrao koračati tom avljijom i o njoj pričati! Kao da mu vagaju koliko ima Muslimana negativaca, a koliko drugih u njegovim knjigama. Ljudi pišu eseje, pa čak i knjige PROTIV Andrića.
Svojatan i od Srbije i od Hrvatske kao njihov-a-ne-naš pisac, iako je veći dio i kraj života živio u Beogradu, Ivo Andrić je uvijek bio i ostao bh. pisac, naš čovjek. Jedan od nas. Taj je genij hodao istim ulicama kao i mi i borio se sa istim avetima, kao što bi mogli i mi danas da se borimo. I čemu onda zapravo priča protiv Andrića? Odakle pravo bilo kome da insistira na diskreditiranju ovog čovjeka?
Ovaj post je samo pokušaj da se hipotetičkom glasanju za ili protiv Andrića doda jedan mali glas ZA. I zauvijek.
Nema komentara:
Objavi komentar