27.12.2007.
U prvi sumrak otisao sam na groblje Lav zapaliti nekome svijecu, zapravo dva kandila. Jedno plavo, a drugo bezbojno plasticno. Oba se metalnim poklopcem. Nije nikakav ritual, vec sam jednostavno sjetan i nedostaju mi neki ljudi koji vise nisu tu. Volim nocu, odmah nakon sumraka posjetiti groblja. Ne cinim to cesto. Ovaj put sam bio nekako miran i zadovoljan, ali sam osjecao neku duboku tugu i zal za onima kojih vise nema. Boreci se sa vjetrom nekako sam zapalio oba fitilja i postavio kandila u razgrnuti snijeg. Plavi i bijeli zizak, i njihovi bezoblicni odsjaji na crnom kamenu, neujednaceno su treptali. Osjetio sam mir kakav valjda samo na groblju mozemo osjetiti. Po ovome mjestu razbacani su mezari i grobovi nekoliko osoba koje sam znao i zacudo sve su nekako posebne u mom zivotu. Utjesilo me je ovo tiho drustvo. Snijeg je stisao buku saobracaja i suvisne zvukove. Ostavio sam dva plamicka da svjetlucaju u mraku uvjeren da sam produzio iluziju trajanja, a svjestan da se nista nece promijeniti. Setajuci nazad prema gradu sjetio sam se i zivih koji mi nedostaju i tada se sjetih i Nikole Skrbe (1920 -1993). Sarajlije koji je zapravo rodjen u Krasnojarsku (Rusija, tacnije juzna sibirska oblast). Ovaj cuveni humorista nekadasnjeg Radio Sarajeva, otac radijskih junaka Mome i Uzeira, po kojima su nazvani i sarajevski neoboderi, autor je i brojnih prekrasnih i besmrtnih pjesama. Pjesama koje su pjevali mnogi, i koji su trebali i koji nisu. Meni neke od najdrazih, srecom, toliko su lijepe da nista (cak ni neka losa izvedba) nije moglo sakriti njihovu ljepotu i snagu. I uvijek kada sam ovako raspolozen, negdje iz dubine moje podsvijesti izroni jedna cika Nikolina pjesma zbunjujuceg naslova. Naslova koji ne otkriva nista od onoga sto dolazi ... i tako, pjesma Stara staza sama se zapjevala u mojoj glavi kao himna svega za cim sam ikada zazalio i svakoga ko mi je ikada nedostajao ..................
Već godina dana evo
Kako bolan ležim sada;
Sa prozora svoje sobe
Vidim svjetla svoga grada.
Naokolo svud hodnici
I zidovi b'jele boje,
Mnogo snova u samoći
Ovdje mojih ostalo je.
T'jelo moje izmoreno
Nalazi se ovdje sada,
Al' sam sretan kad uveče
Spazim svjetla svoga grada.
U mislima tad prolazim,
Šetajuć po staroj stazi,
Skupa s dragom što mi nikad
Ovdje bolnom ne dolazi.
.......... nekako se zanosim da ova pjesma opisuje stanje u kojem se sada nalazim, iako je nastala u sasvim drugacijem kontekstu (napisana kada nas na samotnoj bolesnickoj postelji pohode aveti i vile proslosti). ... nastavio sam svoju setnju nekako blizi istini da ovaj grad, u kojem su ljudi i ono najbolje i ono najgore u njemu, moze biti utjeha takav kakav je i da nam moze pruziti kakav takav, ali ne bilo kakav, mir. Jer rijetke nocne setnje gradom, pustim, dobro poznatim putevima i stazama, je vrijeme u kojem sam nasamo sa svojim gradom. Opomenem se tada da volim ovaj grad. I snazno me obuzme taj neki osjecaj, ta dobrota tog osjecaja, da vjerujem da dobro i sreca nisu napustili ovaj grad. I znam da cu se sutra vjerovatno osjecati potpuno drugacije i da cu mozda reci: ja naopaka grada, vatrom izgorio. Ali znam da je djecija istina o relaciji ljubavi i svadje, kojom smo se u osnovnoj skoli zadirkivali, jedina istina koju veceras trebam.
Nema komentara:
Objavi komentar