ponedjeljak, 18. studenoga 2013.

otrgnut od samozaborava (povratnički blog)

Opet sam tu, sam sa sobom. Zapravo ponovo na povratku k sebi. Prepušten samozaboravu, bludio sam predugo bespućima ničega. Dođe tako vrijeme kada sam samom sebi nevažan i tada obično zaboravljam ko sam, šta želim, šta nisam, i šta ne želim biti. Nije to stvar nediscipline, kao što sam često pomišljao, već zasićenja svijetom koje se na kraju kao i sve ostalo ipak završi na meni samom. Sav taj prezir koji osjećam prema svijetu što me okružuje na kraju skonča u meni i ja sam samcat moram preplivati rijeku ponornicu, u vlastitom mraku, u samoći, sam sa sobom raščistiti sve ako je uopšte moguće bilo šta važno izvesti na čistac. U bijegu od sebe nalazio sam predah od pitanja i nedoumica, od svega što me muči jer ne prihvatam da stvari stoje upravo tako samo zato što znam da sve može biti drugačije. Lutam tako vlastitim duhovnim bespućem i u očaju, izgubljen, pokušavam isplivati iz mraka vječnog razgovora sa samim sobom. Bljutav okus svakodnevnice i gorčina laži što natapa sve oko mene udaljuju me od samog sebe. Bez bilo kakve nade, otrovan životom, uzaludno nastojim obujmiti svijet makar mišlju, kad već ne mogu djelom koje će taj isti svijet učiniti boljim. Posvemašnja neiskrenost ljudi koje znam garantira da će stvari biti gore i da se apokaliptični trend neće zaustaviti i promijeniti smjer. Ostaje mi samo da sanjam o onome što nije, a moglo bi biti. I sada dok ovo pišem osjećam zadovoljstvo činjenicom da mogu biti sam i u samoći, sakriven od drugih, biti i misliti sve što želim, što jesam i što ću  uvijek biti. Svijet ne mogu učiniti boljim, bar ne tako da taj boljitak traje, ali sebe sasvim izvjesno mogu. Na kraju, radi se samo o tome da dobrota boljeg mene dovoljno potraje i sapere sve ono loše što me kvasi poput kiše svaki dan, čak i kada sunce sija.  Jer znam da na koncu i sunce zađe i čovjek se na samom kraju puta nađe i ne može da se snađe i sebe samog pronađe. I ostane tako čovjek izgubljen i tako izgubljen i nespreman doživi kraj.

subota, 26. listopada 2013.

pod zastavom reisa (anti blog) nova epizoda


16.05.2011.
Kada je Austro-Ugarska monarhija osnovala islamsku zajednicu imala je u planu stvoriti servis koji ce joj biti na raspolaganju a u cilju lakse vladavine nad muslimanima i upravljanja istima u interesu carevine, naravno. Od te 1878. godine koju mnogi muslimani i danas romanticno "promisljaju" kao pad i propast neznamnijacega a zapravo je i to bilo samo jos jedno propadanje drzave Bosne i Hercegovine, i samo pad pod noge novog okupatora, od te davne godine pa do danas ovim prostorima protutnjale su mnoge vojske i mnogi okupatori i lazne vodje i despoti, ali tesko da je ikada bilo munafika i svjetovnijeg duhovnog lidera kao sto je Mustafa Ceric, inace osoba koja nosi titulu reisu-l-uleme - prvog medju najucenijima ili nesto slicno tome. Bez ikakve sumnje radi se o osobi jedinstvenih osobina, narocito kada govorimo o narocitoj kombinaciji uglavnom politickih ambicija i karakteristika.

Mnogo je krvi proliveno u ovoj zemlji u ime Boga i u ime naroda, i u ime teoretske ugrozenosti vlastite prakticno su ubijali i protjerivali najredovnije od 1878. do 1995. upravo muslimane, a sve zbog njihove zemlje i zbog njihova imanja i zbog njihove vjere. Duhovni lider muslimana u Bosni i Hercegovini u 21. stoljecu morao bi biti inetelektualni i duhovni div, i taj gigant bi trebao sluziti Istini jer je Bog Istina, a ne bi smio uznemiravati narod. Jedan duhovni autoritet ne bi sebe nikada doveo u situaciju da mu bilo koji politicar odrzi lekciju iz morala, a i iz istorije i to u isto vrijeme, a i ako bi se to nekim cudom desilo ne bi zarad svoga provrijedjenog (u konkretnom slucaju devastiranog) ega uznemirivao ionako izbezumljeni narod, dzematlije, vjernike, vec bi se kao mudar covjek korigovao a ne bi populistickim govorima i banalnim manipulacija te glupavom demagogijom sludjivao ionako sludjene Bosnjake. Na demagogiji bi Mustafi Cericu pozavidjeli i Covic i Dodik, kojima je posredno odican saveznik u njihovim naumima, a mogli bi mu pozavidjeti i mnogi drugi prodavaci magle i smutljivci koji su, ipak, na kraju, samo najveci dusmani svome narodu, a narodi na ovim prostorima kao sto nas istorija i licno iskustvo uce nikada nisu bili najpametniji niti dovoljno inetligentni da sami razaznaju obicnog kriminalca od borca za Istinu i pravdu, niti hulju od heroja. 


Proslog petka u Blagaju, drugom najvecem dovistu u Bosni i Hercegovini, kako vole reci novokomponovani muslimani u svom religijskom zanosu renesansnog tipa, odrzao je Mustafa novi govor mrznje (cak se za trenutak zanio pa poceo govoriti u drugom licu jednine). Bio je to govor sacinjen od lazi, manipulacija, prijetnji, a sve zbog odluke ministra Suljagica odn. ministarstva obrazovanja sarajevskog kantona da ocjena iz vjeronauke, predmeta koji je fakultativan, ne ulazi u prosjek ocjena (nota bene: nije ukinut vjeronauk niti je najavljeno njegovo ukidanje vec samo da ta ocjena ne ulazi u prosjek). Elem, maligno je u Blagaju "deklamovao" Mustafa Ceric izmedju ostalog i sljedece:
 

"Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu!" 


O cemu ovdje govori jedan doktor nauka sa ahmedijom na glavi? Ni o cemu, jer nista u odluci kantonalnog ministarstva obrazovanja ne promovira bezboznistvo niti se odlukom uvode recimo kjafiri za nastavnike vjeronauke, kako bi neupuceni mogli pomisliti na osnovu tendencioznih i malicioznih izjava Cericevih.
 

"Te državne škole su i naše škole. Mi plaćamo porez!" 


Tacno, to su drzavne skole i islamska zajednica nema nista sa tim skolama osim sto uredno fakturise svim gradjanima casove vjeronauka koje hodze i hodzice u ime Allaha Dz.S. Stvoritelja svih svjetova daju osnovcima koji to zele, odnosno ciji roditelji to zele. Jasno, ovi muslimani sve to uredno naplacuju, kao i sve ostalo sto ima veze sa islamskom zajednicom i ovo ima veze sa parama i fakturisanjem usluga: od rodjenja i vjeronauke u osnovnim skolama, preko serijatskih vjencanja do dzenaza. Vjerske zajednice inace ne placaju porez tako da kada vec u tom kontekstu govori Mustafa Ceric onda upravo ukazuje na cinjenicu da vjerske zajednice nemaju nikakvu materijalnu osnovu da uticu na drzavu i drustvo jer ne ucestvuju u finansiranju ni drzave a ni drustva, nego upravo obratno, i prakticno zive kao paraziti - kao i ostale religijske organizacije u svijetu (pod religijskim organizacijama ne razumijevam zatvorena drustva poput Amisa i sl). Trebao bi biti sretan Mustafa Ceric (i ostale vjerske vodje) jer troskove vjeronauke placaju svi gradjani, a ne samo vjernici.
 

"Nije to privatno, babovina ministra... Nisi to donio niotkud, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama."
 

Ministar je legalno izabran i ima pravo donijeti odluku kakvu je donio. TACKA. To je postulat demokratije sa kojom Ceric ocigledno ima problem i mozebiti i nekakvih nesporazuma. A kad smo kod babovine, nije ni islamska zajednica Cericeva babovina, a kada smo kod demokratije nije ni IZ barem kada je izbor Cerica u pitanju demokratska ustanova. To zna najbolje sam Mustafa jer je "pod neobicnim okolnostima" srusio Jakuba ef. Selimovskog i popeo se na tron "islama u Bosni i Hercegovini", prevratom uz pomoc i podrsku tadasnje politike. Sa tog trona je redovno podrzavao dnevno politicke akcije koje nemaju nikakve veze sa vjerom i duhovnoscu, tolerirao primitivne i cini se priglupe vehabije ili selefije ili kako ih vec ko zove, propustio da osudi hodzu pedofila, defacto - svog vojnika/sluzbenika, itd. Skole ne pripadaju vjernicima koji su se skupili u Blagaju, vec gradjanima. Ima da bude kako gradjani budu htjeli, a ne Mustafa Ceric. Uostalom vjeronauk se uci i ucice se u skolama. Mustafa palamudi bez potrebe demonstrirajuci svoj ego koji ne moze sakriti ni ahmedija koju nosi. Uostalom, da sam osoba moralnih kvaliteta Cericevih rekao bih da otkako je Ceric postao vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini, ubrzo su se i bajrami poceli proslavljati uz alkohol, ubistva, i razne oblike nasilja i ugrozavanja javnog reda i mira i da za njegovog vakta cvjeta lopovluk na svim nivoima medju muslimanima, mnogi od njih su redovni na dzumama. Jasno, razlicite su promjene pervertirale nase drustvo, i nije Ceric za sve kriv, ali nije ni potpuno neduzan i neodgovoran, bez obzira sto nikada nece odgovarati za bihuzur i hinlu koju je cinio i cini ovom narodu nit za nemar kada su istinski interesi muslimana u ovoj zemlji u pitanju.
 

"Ako treba, a očito da će trebati, ja im poručujem:  "Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti...,  ako budete dirali u vjeronauku imat ćete "sarajevsko ljeto" na ulicama Sarajeva, da znate"! ...Isto kao što se protiv Mubaraka desilo "egipatsko proljeće"
 

Ovi Cericevi formalno-logicki nevaljani zakljucci:  "Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu ... " gdje "znači" znači ono sto Mustafa Ceric hoce da znači, upravo su jedan od primjera njegovog munafikluka: svjesno optuzuje ministra za ono sto ovaj nije ucinio niti je rekao da namjerava uciniti.
 

Kad smo vec kod sjevernoafrickih zemalja i narodnih buna i bunica, nije li Gadafi glavni donator za izgradnju zgrade rijaseta, rezidencije reisa ili sta ce vec biti onaj betonski kompleks na Kovacima?
 

Mujo s ahemdijom odavno nije vrijedan komentara, ali cemo ga komentirati dok god je reis, narocito ovakav kakav je. Samo me zanima gdje je procitao da je muslimanski lagati, gdje je procitao da ahmedija nosi covjeka, a ne covjek ahmediju. A Mustafa je sramota i za ahmediju i za muslimane i za Bosnu, i bruka je Islama, i on i njegov ahbab Zukorlic, i ostali im njima slicni ahbabi muslimani.
 

I kada je vec otisao u Blagaj, mogao se zapitati kako to da je blagajska tekija iznajmljena privatnoj firmi kao da je neki ugostiteljski objekat. Ah, da, zaboravio sam - dervisi i njihova tradicija u Bosni nisu nikada bili popularni u islamskoj zajednici, a kako bi i bili kada su oni prakticno donijeli Islam na ove prostore, a i danas su dervisi skromni kao i svi drugi pobozni ljudi koji za svoju vjeru i duhovnost ne primaju platu, a islamska zajednica je islamska organizacija i institucija bez premca, i to na razlicite nacine i nije spremna uciti od boljih od sebe, nego se u pravilu bave, po vlastitim mjerilima, gorima od sebe.
 

Pricao je Mustafa Ceric i kako se bez vjeronauke neci moci odbraniti narod kada opet dodje do genocida ili je rekao etnickog ciscenja i sl. Kao da je ijednome braniocu Bosne vjeronauka bila na pameti i kao da su samo i iskljucivo vjernici odbranili ovu zemlju, narocito oni koji su isli na vjeronauk i kojima je ocjena iz tog predmeta usla u prosjek.
 

I da ne duzim, nego da i ja nesto porucim u drugom licu jednine sa bloga moga: MUSTAFA CERICU, NEMAS AMA BAS NIKAKVO PRAVO DA PRICAS, SA AMBICIJOM POLITICKOG UPLITANJA, O BOSNI I HERCEGOVINI JER TI TO USTAV NE DOZVOLJAVA, NITI O PATROTIZMU U BILO KOJEM OBLIKU. STO SE MENE TICE NE VJERUJEM NI U TVOJU OBJAVU DATUMA KADA BAJRAM "PADA" NITI TI VJERUJEM ISTA DRUGO. JER IZ TEBE NUR NIKAKAV NE SVIJETLI NEGO IZ TIH MALIH OCIJU BLJESTI SVE ONO OD CEGA BI MUMIN TREBAO ZAZIRATI - CASTOHLEPLJE, SAMOLJUBIVOST I OSTALE "VRLINE" LOSIH LJUDI.
 

I za sami kraj, IZ na celu sa Mustafom Cericem bi se mogla pozabaviti osnivanjem ustanova za odvikavanje od droga i alkoholizma, zatim bi mogli osnovati poneko sirotiste i baviti se drugim vrstama socijalnog i uopste drustveno-korisnog rada, a ne izprazno pametovati ovoj mahom neukoj sirotinji na cijoj grbaci ugodno zivi i reis i islamska zajednica. Ima posla ko hoce da radi, ali IZ i i Mustafa Ceric nece da rade - oni hoce da pametuju i govore o djelima drugih, dok sami ne cine nista ili cine vrlo malo konkretnih stvari koje nisu u interesu IZ i reisa osobno.

pod zastavom reisa (ne-prigodni shizo blog)

26.11.2008.
reis, vjerski vodja bh. muslimana ukljucujuci i siledzije skracenih pantalona i produzenih brada, jedan je od najaktivnijih politicara u tzv. sekularnoj BiH.

od dana kada je doticni zaposjeo busiju u IZ bosne i hercegovine, svrgnuvsi hadzi jakuba ef. selimovskog, nikada se ime jedinog Boga nije cesce spominjalo, narocito u kolokvijalnom razgovoru, nikada se nije vise selam nazivao.

u isto vrijeme, nikada kao danas se nije "proslavljao" bajram uz alkohol i droge, nikada nije bilo vise nasilja na ulicama, nikada vise lopovluka i korupcije uopste, nikada muslimani nisu bili nervozniji i agresivniji. sve ove pojave koincidiraju sa pojavom nasega nam reisa u nas, iako ne zelim sugerirati nikakvu narocitu uzrocno-posljedicnu vezu u tom smislu.

nikada vecih rijeci, a manjih djela u ovoj zemlji, nikada od kako je na glavnu stolicu zasjeo ef. ceric i kao da nam se ceri u lice taj vlascu opijeni i voljom za moc drogirani nazovi vjerski sluzbenik, dok su bosanski muslimani udaljeni od najvecih i najvaznijih vrijednosti Islama kao nikada u svojoj istoriji.

agresivnost se moze pripisati kolektivnoj memoriji koja nas opominje da nam je ucinjeno zlo i da zbog toga imamo pravo na osvetu. oni koji se eventualno odluce da djeluju nece se osvetiti dzikanima na palama nego nekom srdjanu koji je zivio pod opsadom ili nekoj bezimenoj nesretnici koja je dosla na izlozbu.

o Islamu sam ucio odrastajuci u muslimanskoj mahali u kojoj niko jednog baksuza nije marisao ni sacekivao jer je pravio "probleme" i mrtav-pijan galamio. "sebi pije" rekao bi moj rahmetli dedo. "nalet ga bilo" dodavala bi moja rahmetli nana.

sjecam se da je uvijek postojala tolerancija, a nikada iskljucivost. zanimljiv primjer je duhovita konstatacija: "sve se boduje". ako si postio pet dana - dobro je, bilo bi bolje da si bar koji dan vise, ali je i to dobro. ako si bio mimo svijeta i nisi isao u dzamiju niko te nije tukao zbog toga, vec bi mozda poneko govorio: "da mu Bog da bolju pamet". mogao si ici u dzamiju, a mogao si i ne ici.

javna vjerska praksa je bila stvar SLOBODNOG izbora. slobodnog jer si bio slobodan izabrati sta hoces, a sto god da si izabrao tvoj se status nije mijenjao, niti si gubio niti dobijao polozaj u zajednici, posao ili bilo sta drugo. svi bi te jednako gledali. jer se velicina covjeka ipak mjerila po djelima, a ne po rijecima i nikada po broju namaza - brojem namaza se mjerila "poboznost".

u mojoj su se mahali radjali i jalijasi i ljekari i gradonaclnici i alkoholicari i vrijedne zanatlije, manekenke i glumice, sportisti i umjetnici (i moja malenkost, naravno). u maloj ulici od cetrdesetak kuca.

danas taj svijet vise ne postoji. od kada se nad bosnom zaviorila reisova zastava i naravno, na prvom mjestu, od kako su teroristi sa bioska crepoljskog, borija, trebevica i ostalih gorja, mahnito tukli po svakoj kuci po kojoj su mogli i nakon sto su ubili i osakatili koga god su mogli, moja mahala vise nije ista.

kao sto ni ramazani nisu isti, kao ni bajrami, bas kao sto nisu ni muslimani isti, vec su to sada neki tudji ljudi, kojima odavno ne pripadam niti im takvim kakvi su zelim pripadati. 

ostaje mi samo da se tjesim, lutajuci kroz maglu svojih uspomena, evocirajuci miris nanine baklave, razdraganost djetinjstva i radost kad svane bajram - ta istinska svetkovina mojih djecackih godina. da ironija bude veca, ti lijepi bajrami su se desavali za vrijeme vladavine "bezboznih" komunista, a danasnji odurni bajramski derneci, na kojima svako malo neko plati glavom, desavaju se za vrijeme vladavine reisa uh-uleme i po njegovoj mjeri njegovih muslimana.

nije me strah sudnjega dana, ne znam ni da li ce ga biti, ali se bojim da ga nece biti. ako ga ne bude, svi gadovi svih vremena ce proci ne samo nekaznjeno, vec ce ispasti i pametni. iako tada, u toj crnoj rupi, u tom nicemu, ionako, vise nista nece biti vazno. unaprijed zalim ako se sudnji dan kao takav nece desiti. ako ni zbog cega drugog, a ono zbog reisa.

utorak, 3. rujna 2013.

Bezdan

Da dno ne postoji sada je već posve jasno. Konstantno dvodecenijsko propadanje upućuje na to da se propasti i dno dotaći ne može, i neće. Paradoksalno, ova činjenica je poražavajuća ali nudi dvostruku utjehu. Prvu: ne možemo propasti i dotaći dno, jer dno kada je propast našeg društva u pitanju ne postoji te stoga dno i ne možemo dotaći; i druga - trebamo biti zadovoljni sadašnjim stanjem jer već sutra će biti gore, ali to sutra nas treba zadovoljiti jer će već narednog dana biti gore i tako unedogled.

Ono što stalno propadanje sa sobom nužno donosi je bolna činjenica da je sve manje svjetla što dublje tonemo. Tama je sve veća, ali sigurnost da se naša konačna propast krije negdje u vječnosti nudi bezbrižnost kojom zapravo zrači naše bizarno društvo jer samo sigurnost od konačne propasti omogućava svima u ovom društvu ovaj nivo indiferentnosti i pasivnosti uprkos činjenici da je svaki dan sve gore. Kao da smo sretno društvo jer niko nema konkretnu potrebu da bilo šta mijenja. Naravno, nema nikakvog smisla, obazirati se na samodopadljive i samopromovirajuće pojedince koji se pojavljuju individualno ili u grupama pozivajući na djelovanje dok sami zapravo samo podražavaju djelovanje, jer neozbiljno je dezertera smatrati patriotom odn. aktivistom, kao što je groteskno notorne varalice spremne na sve, čak i na neshvatljive moralne sunovrate, smatrati i čak javno proglašavati humanistima. Na kraju, da je ovo društvo bar malo bolje teško bi opstali licemjeri i zlonamjerni manipulatori u javnom životu, a čini se da na sceni upravo samo takvi imaju uloge, veće ili manje.

Situacija unekoliko podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća i eru nacizma. I tada je kao i danas iz dana u dana sve manje bilo onih koji su nalazili smisla i prilike za djelovanje. Društvo dobrih ljudi usitnjeno do grupe međusobno nepovezanih individua omogućava dobro uvezanim negativcima, da ih tako eufemistički nazovemo, da djeluju efikasno i sveuništavajuće i zastrašujuće progresivno. Išćezavaju sve društvene norme i vrijednosti i postaje bjelodano da živimo u društvu preokrenutog sistema vrijednosti. Društvo naizvrat. 

Obično je u istoriji takvo društvo samo od sebe propadalo ili se "povratilo" nekom vrstom revolucije. Naše društvo ne može propasti jer će, recimo, medjunarodna zajednica uvijek izmaći dno ispod nas jer im je tako lakše i jer to sebi ta ista naizgled bezlična zajednica može priuštiti. Sa druge strane, revolucija je nemoguća jer je društvo, kao što je već rečeno, rasitnjeno na usamljene individue koje svaka za sebe mogu stvari učiniti boljim i usporiti ili čak zaustaviti propadanje duštva što je preduslov za povratak ka svjetlu odnosno put prema gore, prema boljem društvu, ali pojedinačno djelovanje nemoćno je i nedovoljno u borbi protiv negativnog kolektiviteta monstruoznog formata.

nastavit će se (naravno)

pretenciozna napomena o sreci (privatna poruka)


30.03.2008.
kompliciranost bilo cije svakodnevnice drugi mogu samo zamisliti, pa tako i ja samo slutim sta se sve u tvojoj glavi i dusi desava. nema potrebe da sebi pripisujes krivicu za bilo sta, odgovornost je sasvim dovoljna. ako zaista mislimo i osjecamo slicno, i ako stvari posmatramo na isti nacin, onda nista nece biti problem. ako to nije tako, malo sta nece biti problem. ovako ili onako, ucinili ovo ili ono ili ne, na kraju uvijek bude dovoljno razloga da budemo nezadovoljni i nesretni. medjutim, cesto zaboravljamo da smo toliko puta primijetili da je sreca bila tu, oko nas, na dohvat ruke. ponekad je bilo dovoljno samo ispruziti ruku, posegnuti. da, do nas je. kao sto je uvijek i bilo.

jos jedan lijep dan (privatna poruka)


29.04.2008.
lijep dan. ljudi veselo setaju. prolaze u suprotnom pravcu. hodas, a kao da stojis. mimoilazi te svijet saren i bucan. krhotine razgovora prolaznika smjenjuju se u tvojoj glavi. male, beznacajne stvari, ili ti se samo tako cini. pokusavas se otisnuti tokom vlastitih misli, ali te ometa cinjenica da nisi dio svijeta, da si izdvojen, skoro neopazen. na trenutak kao da si u nekom gradu u kojem si vec bio, ali na ulicama ne prepoznajes lica. kao da si tek negdje doputovao. sve je novo i daleko, tudje.
ipak, dan je lijep i jos uvijek obecava, a i mogucnosti su brojne. mozda je vrijeme da stvarno negdje od-putujes. nekoliko dana. reset

sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je (privatna poruka)


03.05.2008.
uzalud se trudis. nema sanse da se tvoj glas cuje. prevelika je buka, a ni ti sam nisi nacisto sta tacno zelis reci. govorio ili ne, nece te cuti. u jednom trenutku ipak moras shvatiti, a narocito prihvatiti da ti mozda nisi rekao sve sto si imao, ali da su drugi jasno i glasno rekli sta su htjeli i da su to pokazali. ponekad, bar ponekad treba priznati sebi da snovi nisu stvarnost i da je to mozda samo zato sto nisi bio dovoljno jak da ih napravis stvarnima. sa koje god strane pogledas sve ce biti isto iako ce na trenutak mozda izgledati drugacije. prepusti se struji. budi list, kada vec nisi voda. budi list kada vec nisi vjetar, neka te zivot nosi i odnosi gdje zeli. jednom ce svakako sve prestati i zauvijek nestati. sve ono o cemu smo hucali i bucali utihnuti ce do tisine.
u medjuvremenu se nalazi ostatak zivota, vjesto skriven iza novih svitanja i pomrcina.

sretnost ili spretnost (privatna poruka)


30.05.2008.
sta je to sta nas zaista cini sretnim? ima li to nesto neko opstepoznato ili bilo kakvo drugo ime? da li nas cini sretnim kada smo omiljeni, prihvaceni, kada nas vole i postuju? kada nekome trebamo, kada nas neko zeli? ili mozda kada jednostavno dobijemo ono sto u datom trenutku zelimo? kada uspijemo u necemu do cega nam je stalo? da li smo sretni kada nista ne zelimo ili tada samo ulazimo u neku novu dimenziju zivota? ne mislim da se jednim postom moze dokuciti bilo sta u vezi sa srecom, ali nesto me bas kopka sta nas to zaista cini sretnim. je li to nesto individualno ili je to univerzalna vrijednost? ponekad mi se cini da srecu zamisljamo tako da je uvijek povezana sa necim nedostupnim, nemogucim. postoji li uopste sreca? da li je sreca neko trenutno, prolazno stanje ili je sreca i osjecanje srece vrhunska tehnika? znati biti sretan.
Gustave Courbet 1819 - 1877 The Desperate Man (self - portrait) 1844 - 45ulje, privatna kolekcija

a joooj (privatna poruka)


05.06.2008.
nemoj. nema potrebe. znas da uvijek kada se tako osjecas otvaras proces koji je nepovratan. mozes li da zamislis da se onaj zbog koga se tako osjecas i sam osjeca isto tako zbog tebe? naravno da mozes. a mozes li da prihvatis cinjenicu da on nije uradio nista sto i sama nisi nekad ucinila? valjda, mozes. znam, sve je ovo nejasno i necitljivo.
stvar je u tome da skoro nikad nemamo dovoljnog razloga za ljutnju. narocito se ne trebamo i ne smijemo ljutiti na one koje volimo, jer njih treba voljeti. i da, one koje ne volimo te mozemo ignorisati.
nikada ne trebamo voljeti one koje ne volimo, niti biti ravnodusan, ili se tako ponosati, prema onima koje volimo. nikada, pa cak ni onda kada mislimo da to zasluzuju, i jedni i drugi.

Irving Penn 1917 - Miles Davis 

super supper (privatna poruka)


08.06.2008.
stvarno je cudan osjecaj kada nesto zelis reci, a ne mozes se sjetiti. pomislis nesto uraditi ili recimo napisati, pa te nesto prekine i zauvijek se izgubi trenutak koji je zavodljivo obecavao. pozelio sam napisati nesto o prekinutim prijateljstvima, nesretnim ljubavima i o vremenu koje neumitno protice. o vremenu koje ce nas preteci i nestati, kao i misao koja je bila blizu, ali je preplasena pobjegla nekud u tamu nesvjesnog i vratice se kada to uopste ne bude vazno. mogao sam napisati nesto i o prolaznosti svega i o tome kako nam nikad nije dosta pameti, ali ne u smislu kartezijanske pravedne podjele razuma, jer se niko ne buni da je dobio nedovoljno, vec u smislu one hegelijanske "sova mudrosti polijece u sumrak". ako ikada dobacimo do mudrosti siguran sam da ce se to desiti kada bude prekasno, suvisno i beskorisno. zivimo kao glupani, a umiremo kao mudraci, i to je jos i potencijalno dobar scenario, kakvi su sve moguci. ali i najdepresivnije zakljucke i najsumornije ideje popravlja ukusan obrok. zasto da ne i "sa mladim bobom i bocom chiantija. ssssssss" 
Caravaggio 1571 - 1610 The Supper at Emmaus 1601oil and egg tempera on canvas
The National Gallery, 
London

kad sreca poljubi (privatna poruka)


16.09.2008.
sanjao sam divan san. nakon toga sam se, kao sto to obicno biva, probudio. a onda sam cuo jednu super vijest. a odmah zatim jos jednu bolju. kao da mi je rodjendan. sreca me poljubila. filmski.
zivot ponekad zna biti tako zavodljivo uzbudljiv i lijep da me od toga hvata neki neobjasnjiv strah. valjda sam dovoljno upoznao njegovu cudljivu narav.
ovako ili onako, dan je super poceo. jos samo da mi ne padne cigla ili saksija na glavu, ili da me nesto drugo ne strefi. valjda nece.
Marc Chagall, The Birthday

zasto? (privatna poruka)


18.09.2008.
a voljela sam te. tako sam te silno voljela, a ti si mi vratila ljubav kao bescutnost. nikada me nisi voljela. samo si uzivala u mojoj ljubavi i paznji. godilo ti je biti voljena.
kada sam ti rekla da te ostavljam, tada si me pozeljela jako povrijediti. da si me bar jedan dan tako jako voljela. nista ti nije bilo za mene dovoljno bolno. uzivala si u tome, bas kao sto si uzivala u mojoj ljubavi.
sada kada te poznajem, zao mi je sto takva postojis. ne zbog mene, vec tebe radi. mogu samo slutiti kako je tesko zivjeti sa takvim prokletstvom kao sto je tvoje - ne moci voljeti, a uzivati u tudjoj boli. ne zelim te povrijediti, ali tvoje postojanje nema nikakvog smisla, jer nikada neces osjetiti ono zbog cega se jedino vrijedi roditi - kako je voljeti. kakva je to sreca - voljeti i biti voljen.
zasto te toliko smeta sto sam te zaboravila i sto te vise ne trebam? zasto, kad me nikada nisi voljela?

Max Ernst, untitled

umoran, sam (privatna poruka)


18.09.2008.
umoran i sam na pucini beznadja bludim u nadi da nada postoji. mala iskra srece dovoljna je da zapali plamen novih ocekivanja. da li je to samo ostatak neke ljubavi, nedosanjanog sna, izigranih ocekivanja?
okovan vremenom zalud se nadam da ce me okean mogucnosti izbaciti na obalu bez nesretnih, bez ega drugih koji leti i zuji kao komarac oko moje glave, i ceka, vreba, da potonem u zeljeni san u kojem ce ta krvopija konacno doci na svoje.

sam samom ne vjeruje. samoca kao usamljenost u svemiru. kao slutnja da mi je mjesec jedini prijatelj a zvijezde vjerne drugarice. nikada se ne pretvaraju da sam bilo sta osim onoga sto zaista jesam - gomila ugljika svjesna vlastitog postojanja i bespotrebnosti i prolaznosti i svakog straha i svake nade i zelje i boli i tuge i svakog osmijeha neveselih ociju. sa sigurne distance moji me zvjezdani prijatelji ravnodusno posmatraju.

na kraju dolazi zaborav. pecat prolaznosti. a vrijeme prolazi, dolazi i odlazi. ostajem u nigdje, sa teznjom ka nicemu u nezaustavljivom hodu prema svrsetku svega.
Ilustracija: Max Ernst

rijeci i slova - jucer, danas, sutra (privatna poruka)


03.12.2008.
kad nece slovo - nece.
mozes pokusavati, nastojati, upirati, ali nece, ne ide.
nece da se zakotrlja, da krene, da misao pokrene.

porazavajuci osjecaj. nedoraslost zadatku koji sam pred sebe postavljas.
kao da si iznenada izgubio sve svoje najdraze osobine i postao malen i slab.

obuzme te ceznja kada se sjetis kako si nekada sa lakocom sipao i prosipao i presipao i dosipao rijeci kao pijesak kroz prste propustao, kako si sabirao i skupljao rijeci i kao od snijega grudve pravio. male i velike, tvrde i mekane.
jos juce si mogao reci sta i kako si htio, a vec danas nisi u stanju kazati nista. ili skoro nista. posebno nista. uglavnom, nekakvo nista koje radja strah od sutra.

kao i jucer ostaje nada da vec sutra nece biti kao danas.
to te cini danas spremnim za sutra bez obzira na jucer.

odjeci u prazno (privatna poruka)


28.04.2009.
kada misli odjekuju prazno, usamljene i uzaludne
i kada niko i nista ne moze umanjiti samocu u svemu
i kada se sve beznacajnim cini
tada samoca postaje tama, crnilo kroz koje zidove vidimo.
dovoljno da lutamo, da bauljamo labirintom snova i zelja i nadanja i jos sanjanja.
usamljenost je posebna jer se javlja i u snovima. i trazi. zaziva i zove.
zapovijeda da se pomirimo sa sobom sami, u mraku, u tami.
i necemo zbog toga u snovima biti budniji niti u zivotu oprezniji
mozda, samo - iskusni i trezniji.
jer probali smo mnogo, a probavili malo.
jer shvatili smo malo, a naucili jos manje.

Odilon Redon
Antoine: Quel est le but de tout cela? Le Diable: Il n'y a pas de but! (1896)

(Anthony: What Is the Point of All This? The Devil: There Is No Point!)
from La Tentation de Sainte-Antoine (The Temptation of Saint Anthony) (plate XVIII)

ponedjeljak, 2. rujna 2013.

nepodnosljiva tezina postojanja (privatna poruka)


30.07.2009.
ne znam sta da kazem, kako da pocnem. svaki put je slijepa ulica. sa svakim korakom dolazi novo pitanje. na svakom cosku stoji nova nedoumica.

sta da kazem kada borci koji su se borili za slobodu, ili su bar oni tako mislili ili vjerovali, nemaju ni slobodu ni egzistenciju, i kada se heroizam smatra nedostatkom inteligencije, a samozrtva dozivljava kao cista glupost?
o cemu da pricam dok se oko mene siri kuzan zadah ogovaranja, zavisti, klevete, lazi, pokvarenosti i kakve sve ne ljudske izopacenosti i gluposti?
zasto da cinim bilo sta kada se cini da je sve uzalud, i kada skoro nista nije kako se cini?
kako da se smijem kada skoro nista nije smijesno?
dokle ce ljudske slabosti cvjetati, a vrline nestajati i kamo to vodi, ako ikamo?

jadno je ovo drustvo, a jos jadnije vrijeme u kojem zivimo. mozda ce nekada neko, ako ikada iko, u dalekoj ili daljoj buducnosti posmatrati nase doba sa gadjenjem. ako tako bude onda ce se visoki uniziti, a ponizeni uzvisiti. veliki ce postati mali, a mali ce biti veliki. mozda ovo na trenutak zvuci zavodljivo, ali zaista nije previse bitno. jer u toj nekoj imaginarnoj buducnosti ionako vise nista u vezi sa nama i nasim vremenom nece biti vazno. ostat ce istorija (vjerovatno krivotvorena ili "prilagodjena", kao i skoro svaka do sada), ostat ce kronika jednog zauvijek izgubljenog vremena.

ne znam sta da ti kazem. pitanja je mnogo, a odgovora je jos vise ali cini se nema ko da slusa, nema ko da cuje. a i ako ima o svom se je jadu zabavio/la. i, ne znam zasto ciniti bilo sta kada je sve ovako kako jeste? ne znam, mozda bas zato.

znam da moju kozu nece tako lako dobiti. radije cu je, kao onaj bosanac iz vica, ekserom izbusiti nego sto cu dozvoliti da se od nje za nekoga bubanj napravi.

ipak, prevelik je teret a snage je sve manje ali "duh je kao rijeka: kad mu postavis branu postaje jaci", tjesim se vjesto. ne znam da li ce ti biti lakse ako ti kazem da cu ja svoje tjerati po svome do kraja. moga ili njihovoga, nije vazno. do kraja, jer gotovo je tek kada je sve gotovo. dakle, do posljednjeg daha. volio bih da mogu reci do posljednjeg uzdaha, ali ne mogu. valjda ce biti prilike, kada prodju sve neprilike, ako ikad.

michelangelo, david, 1501-1504
galeria dell'academia, firenze

recimo, cini se da (privatna poruka)


25.08.2009.
ljude ne mozes promijeniti, uglavnom.
mozes se samo nadati da ce u njihovim glavama, tu i tamo, odzvoniti poneka pametna i za njih korisna ideja, jer ljudi vide, cuju i dokucuju samo ono sto mogu, na njihovu veliku zalost.

odavno ne zelim mijenjati ljude. da budem iskren ne bas odavno, ali vec neko vrijeme puzdano znam da je to uzaludan posao i nikome potrebna zanimacija.

na slican nacin, cini se da je drugima tesko pomoci.

primijetio sam da ljude vidimo ili boljim ili gorim nego sto zaista jesu. vrlo rijetko imamo realnu sliku o drugima. cesto ih gledamo i dozivljavamo u svjetlu jednog ili vise konkretnih dogadjaja ili postupaka ili se nasa slika neke osobe bazira na posve proizvoljnim dojmovima koji nastaju u okvirima ogranicene i izvanjskim uticajima odredjene percepcije.

skloni smo da kroz optiku vlastitosti promatramo ljude. tako se i nasa persona cesto preslikava na osobu koju posmatramo i to tako da, recimo, projiciramo ono sto zelimo vidjeti. pa se tako cini da dobri ljude uglavnom dozivljavaju druge boljima nego sto jesu, a lose osobe vide druge gorima nego sto ovi jesu. iako pojednostavljeno, stvari, cini se, doista ovako stoje.

ipak, najcudnije od svega je to kako je ljude puno lakse uciniti gorima, a veoma tesko boljim nego sto jesu. vecina ce vrlo lako naci povod i jos lakse naci snage da postanu, u trenu ako treba, gori, pa cak i grozni. sa druge strane, cini se, da je potreban golem napor i mnogo vremena da ljudi postanu bolji. cak i kada se ostvari, recimo, neki napredak, odmah zatim, cini se u sekundi, ljudi zakorace, cini se rado, unazad. ka gorem. jer lakse je biti los, nego dobar. biti los - za to nije potrebna posebna snaga i volja, to je, cini se, svima lako dostupno. medjutim, veoma je tesko biti dobar, narocito prema onima prema kojima se ne-ocekuje da budemo dobri, odn. biti dobar u slucajevima kada dobrota nije, recimo, nuzna ili neophodna ili potrebna

tvoj je najveci problem sto ljude vidis onakvim kakvi bi oni mogli biti, a vecina njih to ne zele, niti to mogu, biti. to svoje, recimo, unutrasnje svjetlo kojim obasjavas svako lice koje gledas, cini se, nije stvarno. tako da djeluje kao psiholoski make up necije personalnosti.

na kraju, znas i sam da mozes svijet posmatrati kroz ruzicaste naocale, ali to ga nece uciniti ruzicastim. ni na jedan trenutak svijet nece biti bolji jer ga ti zelis vidjeti boljim, pa cak i ako vidis kako bi taj svijet mogao boljim postati.

cini se da stvari upravo ovako stoje.

odilon redon - profil de lumiere, 1886

nedjelja, 1. rujna 2013.

ti svoje - oni svoje (privatna poruka)


07.10.2009.
nemoj da te uznemiravaju tudje gluposti, jer imas sasvim dovoljno i svojih.
nemoj se previse obazirati na svijet oko sebe, nista se bitno ne desava, oduvijek su ljudi bili glupi i za zlo spremni, a za dobro lijeni.
ostani svoj i vjeruj u ono sto sam cinis jer su ti jasni motivi i namjere, i zelje i nadanja u vezi sa vlastitim djelima.
nastavi sanjati i hodati po oblacima, i ranije si kroz oblake propadao i na tvrdu zemlju padao. uostalom, nije vazno kako si pao vec kako si ustao, to neki ljudi nikako da nauce a i ti to cesto zaboravljas.
sve ce biti kako treba biti, a i ako ne bude - nije vazno.
hajde sada, napolju je svanuo jos jedan dan pun mogucnosti. ne osvrci se, i prestani gledati u retrovizor dok ides naprijed.
sretno!
Salvador Dali, The Temptation of Saint Anthony, 1946
Salvador Dali, The Temptation of Saint Anthony, 1946

danas (privatna poruka)


04.04.2010.
danas sam praznicno raspolozen. osjecam se prazno. ne mogu da se sjetim zasto sam jos uvijek ovdje.
danas je jedan od onih dana kada ne vidim smisla svojoj egzistenciji u ovom prostoru, u ovom vremenu.
danas bih volio da me nema, da nisam. da sam bar nevidljivo postojeci kao wellsov junak. da hodam okolo nevidljiv.
danas se osjecam suvisan samom sebi.
danas se opet pitam da li je doslo krajnje vrijeme da se digne sidro ili da se barem brod pripremi za plovidbu. za konacni odlazak u nepoznato.
danas bih tako volio da je danas jucer.

gustave courbet, the desperate man (1844-45)

samozaborav i zaboravljanje (privatna poruka)


26.04.2010.
nema vece stranputice za covjeka od samozaborava, a ni vece mudrosti od zaboravljanja.

s ovu stranu dobra i zla (privatna poruka)


16.08.2010.
ponekad se cini da je bezumnost aktualnog svijeta nesretna privilegija vremena i prostora u kojem zivimo, ali se isto tako cini da je to konstanta ne samo naseg vremena i prostora vec i svakog drugog vremena i prostora. bezumlje je cini se univerzalni ljudski obicaj. tako mnogo je potrebno da razum prevlada a tako malo je dovoljno da se upadne u mrkli mrak gluposti. jer sta je na kraju sve ovo sto vidimo oko nas osim cista glupost koja nam se daje kao jedini realitet?
idealan svijet ne postoji i nikada ga nece biti. drustva koja su se tome bar malo priblizila nisu dugo trajala jer je ples erosa i thanatosa uvijek zavrsavao tako da na podiju ostaje samo thanatos.
svaka individua na kugli zemaljskoj je odgovorna za takvo stanje. svi oni sto su ikada disali zrak i gledali zvijezde. istina, neko manje neko vise, a najmocniji najvise. ipak, svi smo odgovorni za sve sto nam se desava.

svi imamo svoje nacine pravdanja pred samim sobom. i kao sto je kartezijus genijalno primijetio da je Bog jedino pamet pravedno raspodijelio, jer se niko ne zali da je dobio malo ili nedovoljno, kako svi imamo dovoljno pameti, tako svi mi imamo svoje objasnjenje za nedjelovanje, za nepravdu, za sveukupnost stanja stvari i u toj domeni vlada trajna harmonija. cini nam se da ne mozemo i da nismo mogli uciniti bilo sta esencijalno da se stanje stvari popravi.

pri tome svjesno previdjamo cinjenicu da se zaista bitne stvari ne desavaju samo u konretnom cinu djelovanja i eventualne promjene vec u ispravnom djelovanju kao takvom. jer svi razlikujemo dobro od zla, to nam je u prirodi. iz raja smo prognani zbog spoznaje dobra i zla, a u raj se sasvim jasno nikada necemo vratiti ne samo jer on za nas ne postoji vec zato sto nam diferencijacija loseg i dobrog nije pomogla  da cinimo dobro.

ciniti dobro radi dobra, a to je jedino istinsko dobro, nije lako ni onima koji to zaista zele. s vremena na vrijeme svi sebi progledamo kroz prste u svemu, a opravdanje pred sobom i svijetom koji gleda ili ne, svejedno je, nije nikada bilo tesko pronaci. i tu negdje pocinje nas pad i trajna stranputica kojom nekad brze a nekada sporije hodimo. u tom znacajnom momentu kada se ispituje nasa istinska snaga i vjera, ili kada nam se desava naizgled beznacajan test, uvijek je to isti trenutak kada biramo onostranost ne-dobra iz ovog ili onog razloga (jer razlog nije tesko pronaci, za razliku od snage koja je potrebna da se ostane vjeran ideji dobra).

i uzalud sanjamo. uzalud stvaramo. uzalud se divimo djelima drugih. razgaljuju nas ljepota, ljubav, i povremena pravda, i istina na vidjelu. jer konacni racun kaze da smo potrosili vise nego sto mozemo platiti.

sta da se radi? racun je na stolu.

mi cemo se opet nekako provuci i izbjeci placanje. nas ce dug prema zivotu opet narasti, kamate isto tako. uzet cemo jos jedan kredit koji ne kanimo vracati, naravno na stetu nasih ziranata a to su obicno oni koji nam vjeruju. a onda cemo se nakon duboke zamisljenosti nad svijetom u kojem nam se skoro nista ne svidja krlezijanski zapitati: sto me se tice ovo ludilo? lakonski kao da nikada ovim svijetom nismo krocili, niti bilo sta cinili. kao da smo cijeli zivot posmatrali kao predstavu u kojoj ne ucestvujemo. jer smo mali i nebitni. jer smo zamalo bili veliki (steta, da smo uspjeli puno bi toga promijenili, ali eto, ne dade se. zla sudbina, nema sta drugo biti). ili smo bili veliki pa su nas drugi veliki natjerali da skrenemo sa pravog puta, a htjeli smo njime ici. ovako ili onako, svi smo (i u to smo uvjereni svi) svakako bili sprijeceni da djelujemo ispravno. a ispravno djelovati moze svako - ne cini drugom sto ne zelis da tebi ucine, i ako zelis dobro moras ciniti dobro (a sta je dobro, a sta nije, to zna svako).

kazu da je za pobjedu zla potrebno da dobri ljudi ne ucine nista. vjerovatno je tako. mozda zato sto je u objasnjenu mnozina, ili bar vise od jedne individue. tako da ova krilatica zaista daje krila ukoliko shvatimo da dobro nikada nece pobijediti zlo dok god se mjeri djelima pojedinaca, odnosno dok god se dobra djela svode na djelo pojedinca. dobrota je veca sto nas vise cini dobra djela. tako da svi skupa postanemo bolji.  da cinimo jedne druge boljima. bas kao sto cinimo jedni druge gorima.  zato i jesmo svi skupa losi, zato i ne treba ocekivati da ovaj svijet bude bolji, jer smo mi losi ili bar nedovoljno dobri. a ako medju nama postoje zaista dobri ljudi oni su u svojoj dobroti usamljeni i kao takvi ne mogu proizvesti trajno dobro. dobri ljudi nas mogu svojim djelima nadahnuti i napomenuti da dobro zaista postoji i da je moguce. mogu nam dati nadu i prividnu snagu za bolje sutra. samo to, nista vise.

The Cure of Folly (The Extraction of the Stone of Madness)
oil on board
attributed to Hieronymous Bosch, c. 1475-1490
Museo del Prado, Madrid

kao dah na staklu (privatna poruka)


20.12.2008.
nestajem tiho kao dah na staklu. mozda cu se sresti u maglama svojih sjecanja, u mracnim tunelima kada sam potpuno i beznadezno sam i kada nema kada, kao sto ni zvuka nema, samo tama i moje disanje i moj dah.
bez mirisa, bez dodira, sa okusom prevare u ustima, zamisljam kako odlazim u neki novi, drugaciji svijet, praveci se da ne opazam kako me guta nistavilo i tama.
pocelo je. osjecam. slutnja nagriza. sve je bilo uzalud. zivot covjeka je mozda posve nistavan, jedva nesto malo znacajniji od zivota nekog insekta, macke ili psa lutalice. od rodjenja pa do smrti, sve je manje lijepog dok se sve na kraju ne pretvori u nista.

pogledam horizont - toliko je mogucnosti, tako malo vremena, a okolnosti su stalno nepovoljne. pogled prema dalekoj obali ponekad zastrasuje, ali uvijek neodoljivo privlaci.

voda je crna i duboka. ostaje mi samo da plivam, plivam, plivam ...
 

Robert & Shana ParkeHarrison
Passage, 2001.

o zivotu i povracanju sebi (privatna poruka)


10.02.2009.
sasvim je jasno da sve redovnije propustam nesto sto ne bih trebao. citam samo knjige koje sam vec citao. citanje se posljednjih mjeseci svodi na iscitavanje istih naslova koje citam vec 15 ili 20 godina. moglo bi se reci da je to zbog narocite vrste odbojnosti prema onome sto ne poznajem.

uzivam u povratku starom stivu kao dobrom, starom prijatelju. mozda zato sto sam prijateljstvo posljednjih godina poceo shvatati samo kao relaciju osoba sa zajednickim sklonostima uz uzajamnu naklonost. kao odnos neopterecen suprostavljenim interesima. mozda zato preferiram autore koji su duboko u sebi pomireni sa zivotom, sa svijetom i ljudima. mozda zato jer sam se i sam uvjerio da je, ovako ili onako, "svaki covjek uvijek na gubitku". tako da se dragim knjigama vracam kao samom sebi.

ponekad sam u slicnom "muzickom stanju". ipak je muzika, ta "kupka duha", najbolja covjekova prijateljica. uvijek prisutna, iskrena i odana. postoje muzike koje djeluju efikasno kao tablete protiv glavobolje, kao antidepresiv, kao ekstatik (jos uvijek neizumljeni lijek za izazivanje ekstaticnih stanja). postoje muzike za sve prigode. ponekad sam sklon pomisljati da su neke napisane i odsvirane samo za mene. ne doslovno, vec kao da sam jedini zivi insan sposoban dozivjeti i prezivjeti konkretne emocionalne talase koji zapljuskuju intelekt i to na nacin drugim ljudima potpuno nepoznat.

uglavnom, dani prolaze i odlaze i trajno prestaju. zivot se lako svede na brojanje, proticanje i nijemo posmatranje kako godine jedna drugu prestizu, kako se nizu kao struk jeftinih perli, dok se nista ne mijenja osim nasih tijela koja, povremeno, salju signale da vrijeme prolazi, da starost dolazi i da sve sto jeste vec u sljedecem trenutku zauvijek odlazi.

pokusavam zadrzati mir, posmatrati stvari sa distance. pokusavam se utjesiti cinjenicom da smo osudjeni na takvu sudbinu, na trajanje kao prolazenje zivota koji je neumitno proticanje i oticanje. zivota koji samo obecava jedno - svrsetak.

Max Ernst 1891 - 1976
Untitled (Bird Embraced by Horned Animal) 1932

subota, 31. kolovoza 2013.

pomracenje uma ili opis stanja stvari (privatna poruka)


19.08.2011.
sve je manje svjetla u
prostranoj tami gdje svi smo sami
kao u jami.


odilon redon, little flowers

pricam ti pricu (privatna poruka)


20.08.2011.
tvoj je zivot detaljno
ispricana prica,
steta sto niko nije
slusao.


odilon redon, the egg

o snijegu, tisini i cistoci (privatna poruka)


05.02.2012.
"na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima cine ... "

sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.

nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.

cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.

nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)

znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.

vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.

"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."

u sumrak dana nezavisnosti (privatna poruka)


01.03.2012.
prazan dan ispunjen sjecanjima na zaboravljeno vrijeme. nista narocito lijepo oko mene i u meni osim zadovoljstva cinjenicom opstanka. sa suncem u lice koracao sam ulicama Sarajeva evocirajuci uspomene. pateticno.

zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.

sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.

nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.

11541 (privatna poruka)


04.04.2012.
6. april, dan pobjede nad fasizmom i prvi dan slobode Grada Sarajeva nakon 4 godine okupacije fasisticke njemacke i domacih izdajnika. Dan Grada Sarajeva je izabran za pocetak brutalne agresije i opsade Sarajeva. fasizam je ustao iz groba i krenuo svom zestinom na Grad Sarajevo i njegove stanovnike. u toku kravave opsade Sarajeva srbo-cetnicke paravojne formacije su koristile sva njima dostupna sredstva da ubiju sto vise djece i odraslih. epilog je zastrasujuca brojka od 11541 ubijenih, od kojih je preko 600 djece. ranjenih je bilo nekoliko puta vise, razaranje i psiholoske posljedice na zivote prezivjelih niko nije izracunao.

Sarajevo je kako tako prezivjelo, i svi mi koji smo prezivjeli, i koji smo branili svoje ulice duzni smo se sjecati onih koji su ubijeni, ako nista drugo jer niko od nas prezivjelih, ili je prikladnije reci promasenih, nije 11542. bila je to pirova pobjeda ali ipak pobjeda nad fasizmom, i Sarajevo je opet prezivjelo, iako tesko ranjeno, osakaceno. 


nazalost, mnogi gradovi u toku barbarske agresije nisu bili te sudbine. gdje su usle srbo-cetnicke horde tu su bili logori, masovne egzekucije, silovanja, i kakva sve ne zvjerstva nad neduznima. danas cujemo da su se svetili ustasama i/ili turcima. ne znam ni za jedan slucaj ubijenog ustase ili turcina u periodu 1992. - 1995. propaganda i specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine nikada nisu prestali - jos uvijek traje rat koji se protiv ove zemlje uspjesno vodi, samo sto se vise ne puca sa brda, vec sa portala, facebooka, i ostalih javnih (imam potrebu napisati: sanitarnih) lokacija.
 

djeneral nam je razvukao pamet i ta razvucena pamet puca po svim savovima nesposobna da pojmi razmjere mrznje i neprijateljstava kojima smo i danas okruzeni, cak  i nakon genocida koji se sprovodio sistematicno i sa punom svjescu i voljom da se pobiju svi koji nisu srbi, cak i oni srbi koji ne ubijaju i ne mrze druge.
 

danas Branioci Sarajeva nisu nikome bitni, cak ni sebi samima. danas oni koji su dali svoje zivote da u Sarajevu ne bude ubijeno 11542 ili puno vise neduznih presucuju svoje herojstvo (heroj je svako ko se skoro pa goloruk borio za slobodu i prezivio).
 

danas smo svi mi, koji smo promaseni, nijemi svjedoci i spomenici pobjede nad fasizmom u periodu 1992. - 1995. umjesto da budemo ponosni i hodamo visokog uzdignutog cela cekamo da nas proglase krivima jer smo prezivjeli i jer smo svjedoci i zivi spomenici.
 

sjecanje, za mene, nije stvar izbora. kao ni za sve one koji su voljeli nekoga od 11541. moram se sjecati da ne bih zaboravio, jer moram pamtiti da bih jednog dana oprostio. "jer onaj koji oprosti je najveci". 


dan oprosta je daleko. oni koji su ubijali ne osjecaju grizu savjesti niti bilo kakvo kajanje, vec samo zal sto 11541 nije 111541. zato ja koji nisam 11542 zelim da se sjecam, ali se istovremeno pitam za koga i zbog cega su poginuli moji saborci braneci svoj Grad. pitam se jer znam da sam ja prezivio a oni nisu. pitam se jer sam sa ljiljanima na remenu i u srcu odbranio bar sebe, a oni eto cini se kao da nisu dobili nista a izgubili su sve.   


branioci kojih je ubijeno puno manje nego civila ginuli su podjenako i kao civili i kao vojnici u borbi. ubijali su ih, i kada nisu bili na liniji odbrane Grada, u krevetima, na ulicama i gdje su god stigli.


sve ovo pisem jer osjecam kao da su mi ti mrtvi blizi nego zivi sa kojima dijelim ovaj Grad i Bosnu i Hercegovinu. mozda zato sto je smrt neoboriva cinjenica, konacna i porazavajuca. ponekad mislim da je smrt nagrada jer ne moraju da gledaju sav jad i bijedu i ponizenje koje danas zivimo.
 

cijeli svijet je lezerno posmatrao kako nas ubijaju cekajuci valjda da nas sve ili dovoljno pobiju. medjutim i svirepi psihijatar i svi ostali su zaboravili da je macka jaca i hrabrija od psa kad je ovaj  satjera u cosak. tako smo se odbranili - braneci svoje kuce u strahu da nas ne ubiju. kao macke stjerane u coskove, da bi danas gledali kako misevi kolo vode a psi i dalje oko kuce hodaju.

silence is sexy (privatna poruka)


16.05.2012.
pozeljeh se sakriti u tisini bloga moga. jer blog je moja proza i moja poza. moja drama i androidna dama. tisina skriva mogucnosti i za vrisak i za sapat, za sretan put snova na sljedeci sprat. i svugdje oko mene je mali veliki rat u kojem nikom niko nije brat dok svi su braca poderanih gaca.
tisina spremna i za plac i za trac.
siguran sam sakriven u tisini.

Slika: Paul Signac, Dimanche

zaborav i sjecanje (privatna poruka)


22.12.2012.
zaborav i sjecanje imaju vaznu zajednicku odliku - selektivnost, svjesnu i nesvjesnu, odn. potisnutu. zaborav je potiskivanje, kao sto je sjecanje zazivanje u svijest, voljno ili ne.

zivjeti bez uspomena veceg dijela zivota, nestalo vrijeme, zauvijek.
a buducnost donosi totalni zaborav do nivoa puke vegetativnosti.

ili, uspomene na dogadjaje sa drugima mozemo sacuvati samo ako ih zajednicki povremeno medjusobno pepricavamo.

sjecanje je zazivanje a ujedno i jedina efikasna tehnika u borbi protiv zaborava, nakon aktivnog pamcenja.

ergo, zazivaj lijepe uspomene i sjecaj se sebi ugodnog. lose stvari se u svijest ionako same kao boomerang vracaju.

na putu u nigdje (privatna poruka)


31.12.2012.
kao pravi borac za slobodu, ostao si sam i slobodan. bez prijatelja, bez domovine, bez razloga da budes. u borbi si izgubio sve, i ono za sta si se borio i ono sto si smatrao neotudjivim, autenticno svojim.

ljudi koje si poznavao bili su zapravo samo statisti sa kojima si manje ili vise cesto bio u kadru bez ikakve nuzne veze - tvoja greska je uglavnom u tome sto si u pravilu u ljudima vidio ono sto bi oni mogli biti. iskrenost prakticiras na vlastitu stetu, ali to nije tvoja greska vec priroda iskrenosti kao takve i sudbina koju iskrenost odredjuje i donosi sa sobom.

u samoci si shvatao ono sto si uzaludno oduvijek mnio misleci da znas - covjek se radja, zivi i umire sam. sve je u tebi vristalo protiv toga. dugo. mislio si da cisto srce otvara vrata raja na ovom i onom svijetu, da je put srca jedini put koji vodi u srecu, a na kraju si napustio i tu i svaku drugu stazu kojom si hodio. lutajuci tako kroz zivot otvorenih ociju i sirom rasirenih ruku dosao si nigdje i tu ostao. sam, naravno.

Max Ernst: My Friend Pierrot, ulje na platnu