subota, 24. siječnja 2015.

Čudo više (privatna poruka)

21.04.2013.

Opet te plavi onaj isti osjećaj koji tako očajno pokušavaš dovesti u jezik pa da kao dopreš do drugih, ali nema tamo nikoga a i ovdje je pusto, a riječi su nemušte i ti ostaješ posve sam. Zuriš sve tuplje u svijet oko sebe, jer slutiš, osjećas da sve je ipak uzalud. 


Preći ćeš, preplivati, preroniti, svaki Rubikon i spremno zakoračiti u novu pustolovinu misleći da će još jedno dobro učiniti stvari boljim. Neće. Biti sreće biti neće.


Sreća se pojavljuje škrto, u fragmentima, trenutak ili dva kada sve izgleda dovoljno dobro. 


Ironično, po prirodi si optimista. Potrebno je čudo da ne postaneš čudoviste. Čudo više da izdržiš. Čudo više da podneseš, da preživiš sve što vidiš. Ne možeš si pomoći i ne misliti, ne osjećati ono što te se ne tiče a nije u redu. Ti si čudoviste u svijetu u kojem živiš samo zato što si drugačiji. Što ne podnosiš svijet oko sebe u kojem ti se ništa živo ne sviđa. Mrtvi su ti najbolji prijatelji. Mrtvi ljudi, mrtve slike. Samo još priroda pomaže da se sebe sjetiš i pobijediš samozaborav i zaboraviš sve drugo, sve što nisi ti i sve one što nisu u tebi s tobom. 

Potapaš svoju dušu u muziku pokušavajući sačuvati čistotu, ono što je ostalo. Oteti sebe od samozaborava. Drugi do čijih srca ne možeš su tvoj pakao, vatra u koju spremno skačeš. Čudoviste si koje ni oganj uništiti ne može. Potrebno je još samo jedno čudo više i da ostaneš i opstaneš i postaneš ono što si oduvijek mogao biti a nikada nisi. Čudo koje se nikad neće desiti.


Odilon Redon, The Monster

Ponoćna meditacija o ljepoti i anđelima (privatna poruka)

25.04.2013.

Optimizam kao stanje generalne neinformiranosti. Ili neka druga tema za ponoćno promišljanje nestala je bljeskom spoznaje da sam osuđen na vječni nesporazum sa svijetom oko sebe, a da stvari budu potpuno poražavajuće ošinut sam munjom saznanja da ću ostati do posljednjeg izdaha u nekoj vrsti nesklada i sa samim sobom. 



Potpuno usamljen, izgubljen u svom svijetu gdje pejzaži postaju sivi zbog tame koje se s neba spušta na sve moje. Osuđen na duhovnu ekskomuniciranost, beznadežno okružen ništavilom oko sebe, još jednom pokušavam naći snage i staviti izvan snage svijet i ljude - sve i svako ne-ja. Uvesti totalitarni vizni režim svima i svemu, zaboraviti želje i puste snove i živjeti samo jedan san - ljepotu. 



Ne radi se o estetskoj kategoriji vec o osjećaju lijepog. Kao neki magičan glas, zavodljiva pjesma, nestvarna kao san sam. Još samo na pragu sna vidim svijet u svoj njegovoj mogućoj ali nikad ostvarenoj ljepoti. Svaku noć umirem sanjajući, putujući u neki drugi svijet potpuno nestvaran kao i ovaj koji trpim na javi. Ne bojim se smrti ni u snu ni u javi. Možda strahujem od patnje i mrcvarenja, ali smrti se ne bojim. Od gašenja svjetla u sobi svoga života nikada strahovao nisam. Možda sam osjećao poneki nemir i zebnju na pragu ostvarenja neke ljepote, poput Mozarta na putovanju u Prag dok je pomišljao na smrt koja bi ga prekinula u pisanju Don Juana i samo tako bila mu je strašna. 



Smrt je bezazlena za onog koji odlazi, a teška za one koji ostaju da tuguju i da se sjećaju. I večeras se nadam snu koji će me prevesi u neki ljepši svijet u kojem ću se probuditi promijenjen na način da ne budem u stalnom konfliktu sa samim sobom zbog svijeta u kojem živim. Zbog licemjerja kojim su obojene fasade moje svakodnevnice, zbog lažnih heroja i hulja koje rišu crno krajolike mog života. 



Samo ljepota kao ideja, kao mogućnost, ostavlja tračak želje da se probudim radujući se novom danu jer znam da ta, u ovom času neopisiva, ljepota jeste, da postoji. Čujem je i vidim svaki dan, živu ili mrtvu, ali podjednako lijepu. I samo ona ostavlja u meni dovoljno snage da se probudim iz sna, iz crnila ničega i pogledam veliku zvijezdu nebesku nudeći svoje lice njenom sjaju dok mi oči gore u nadrealnim bojama i oblicima. 



Znam da postoje anđeli, vidio sam ih i čuo toliko puta, i ponekad mislim da postojim samo kako bih te meleke zaštitio. Ali ne one o kojima nam govore religije što "postoje da siromašni ne bi pobili bogate". Sretao sam anđele što pjevaju, što slikaju i plešu, često ni sami ne znajući šta su i ko su, jer oni ne znaju, oni jednostavno jesu i to je dovoljno. Tako se i sam nadam da je dovoljno da postojim ako ništa možda da pomognem jednom od njih da poleti i da nas napomene kako je lijepo što postoje. Jer samo su oni naša jedina nada, jedina staza optimizma koja nije stranputica. 


Odilon Redon, Dream

Svjesno tumaranje nesvjesnim (privatna poruka)

11.05.2013.

Dok se moje nesvjesno klati i rasteže između Simpatikusa i Parasimpatikusa, a Hipotalamus i ne pokušava nešto učiniti već nepomično, blazirano, promatra hirovitu Amigdalu nadajući se njenom što skorijem smiraju nakon mahnitog lutanja u zagrljaju Hipokampusa, pokušavam dokučiti nedokučivo propinjući se na prste i protežući se do krajnjih granica, razmišljam, mnijem, budam snove snijem. 



Pronađe čovjek kad svjesno zaroni u nesvjesno svega i svačega, kao u podrumu ili kao na davno zaboravljenom tavanu. U prizemlju svjesno životari hinjeći slobodu i samostalnost, svjesno da je nesvjesno uticaja nesvjesnog, ali ipak zadovoljno bez zadovoljštine. Svjestan sam da se rađamo i umiremo u nesvijesti, a od kolijekvke pa do groba najljepša je kolijevka, jer sve između nesvjesno uslovljava sve što svjesno čini u vlastitoj nesvjesnosti. 



Tumaram, tako, čas brzo-čas polako, pipam i osluškujem u mraku svijesti svoje je li ostalo je nešto moje, svjesno i ponosno, mimo Id Entiteta, i Supervizora nadsvjesnoga a podjednako za sebe nesvjesnoga. 



I sve tako tumaram, bez vida glavom u zid udaram, prstima dodirujem sve oko sebe da me provede kroz tminu pomrčine sunca, od nesvjesnog do svjesnog. 



Sve se gubi ili blijedi i ništa na kraju ne ostane osim isprane i iznosane odjeće koja je nekad sjajna odora bila a sada bezvrijedni otirač, samo to ostalo je i jedan težak naramak uspomena. 



Mršav pazar i slab utržak, a velik trošak. Jazuk.

Stvaranje Adama, Michelangelo (detalj)

četvrtak, 15. siječnja 2015.

Refugees

North was somewhere years ago and cold:
Ice locked the people's hearts and made them old.
South was birth to pleasant lands, but dry:
I walked the waters' depths and played my mind.
East was dawn, coming alive in the golden sun:
The winds came, gently, several heads became one
In the summertime, though August people sneered;
We were at peace, and we cheered.

We walked alone, sometimes hand in hand,
Between the thin lines marking sea and sand;
Smiling very peacefully,
We began to notice that we could be free,
And we moved together to the West.

West is where all days will someday end;
Where the colours turn from grey to gold,
And you can be with the friends.
And light flakes the golden clouds above all;
West is Mike and Susie,
West is where I love.

There we shall spend our final days of our lives;
Tell the same old stories: yeah well,
At least we tried.
Into the West, smiles on our faces, we'll go;
Oh, yes, and our apologies to those
Who'll never really know the way.

We're refugees, walking away from the life
That we've known and loved;
Nothing to do or say, nowhere to stay;
Now we are alone.
We're refugees, carrying all we own
In brown bags, tied up with string;
Nothing to think, it doesn't mean a thing,
But we'll be happy on our own.
West is Mike and Susie;
West is where I love,
West is refugees' home.

srijeda, 14. siječnja 2015.

Sloboda razgovora

Danas je još jedan historijski dan. Charlie Hebdo je preživio i izašao kao pobjednik - imaju naslovnicu koja će prodati magazin u 3 miliona primjeraka, a siguran sam da će ta 3 miliona biti samo početni tiraž, jer nebo je granica. Baš kao i kad je riječ o slobodi govora - osim kad se govori o muslimanima, tada sloboda govora ide i dalje od neba i granice zapravo ne postoje. 


"Ako Boga nema, sve je dopušteno" F. M. Dostojevski

Historijska naslovnica će se prodavati i reproducirati do kraja svijeta. Svaka kuća će imati jednu kao ikonu. Za na zid. Nekakav frajko sa turbanom, što će reći, Čarlijevim vizuelnim rječnikom - musliman, kaže da je i on Čarli, a iznad piše da sve je oprošteno. Skoro pa savršena naslovna stranica u ovom, globalnom, kontekstu i trenutku. 

Autor je navodno zaplakao nakon što je nacrtao svog čiča Glišu, i za cijeli svijet stvorio još jednu karikaturu Poslanika! Nema šta, potresno i ekstatično! Opijen nadahnućem i trenutkom nakon što je nacrtao čiča Glišu - kao da je Michelangelo koji udarcem čekića u stopalo tek završenom Mojsiju zapovijeda: Ustani! 

Da nije sve skupa tragično, bilo bi zaista komično. Ali Charlie Hebdo svojim specijalnim izdanjem koje će biti prevedeno na mnoge jezike i distribuirano diljem svijeta nije komičan, već smrtno ozbiljan. A priča o Čarliju odavno nije smiješna, ako je ikada i bila, i nema tu ni humora ni satire, ako je ikada i bilo.

Čiča Gliša sa rijetkom bradicom tvrdi da je Čarli. A uredništvo poručuje da sve je oprošteno. Samo nije rečeno ko je oprostio kome i šta konkretno. Možda se radi o nekom univerzalnom kršćanskom oprostu - kažeš lijepo kakav je tvoj grijeh i bude ti oprošteno, a dobiješ i recept - toliko puta Oče naš, i pojačaj još, naštesrce, sa Zdravo Marijo, i bit će to uredu. A možda je dio o oprostu ostavljen kao stvar slobodne interpretacije baš kao što je stvar slobodne interpretacije i sloboda govora kao takva. 

Ipak, ono što znamo o Poslaniku ukazuje na to da bi on kao Plemenit, Hrabar, Mudar, Čestit, Pravedan, kao posljednji Poslanik Jedinog Boga, stao na stranu nevinih žrtava i osudio napad dvojice zamaskiranih ubica. Ali Poslanikovo ime je Muhamed s.a.v.s. - najčešće ime na svijetu.  Bez da računamo sva imena istog korijena H-M-D kao što su Mahmud, Hamid ili naprimjer Ahmed - a riječju se može prevesti kao Hvaljeni, a Hvaljen je jer je Bogobojazan i Bogu zahvalan. Na kraju krajeva, dobar musliman uvijek kaže: hvala Bogu, šta god da se desi. Eto, hvala Bogu, izađe još jedan broj Charlie Hebdoa.

Čiča Gliša sa naslovne strane nije musliman jer Čarli nije muslimansko ime. Musliman ne može biti Čarli. Musliman može imati nadimak Čarli, kao i svako ko nije musliman, ali vjerovatno musliman sam sebi takav nadimak nikada ne bi dao. Muslimana Čarlijem mogu samo zvati, baš kao i simpatičnog čiča Glišu sa turbanom što krstiše imenom Čarli, ali musliman Čarli ne može i neće nikada biti. Kao što su američki vojnici u Vijetnamu nazivali Čarlijem svakog Vijetnamca, komunističkog vojnika, protiv kojih su se borili da ih spasu od zla komunizma i donesu im demokratiju pa da, eto, i oni budu demokratični - istina,  Vijetnamce čari američke demokratije nisu očarale i radije su nosili nadimak Čarli. Da kojim slučajem čiča Gliša na naslovnici kaže za sebe - je suis Ahmed, tada bih mogao shvatiti šta se misli kada se iznad napiše da je sve oprošteno. To bi onda bilo satirično,  pa možda čak i duhovito. Jer ubijen je Ahmed, a Čarli je živ i zdrav. Življi nego ikad.

Poslanik je, činjenično, spasio i nevjernički Charlie Hebdo. Bez karikatura Poslanika svi ubijeni novinari i karikaturisti bi i danas bili živi. Ali ne zbog toga što neke budale ne bi došle da, kao, osvete Poslanika, već zato što bi Charlie Hebdo propao kao novina. Jednostavno, Charlie je opstao zahvaljujući karikaturama Poslanika, a u istoriji će biti zapamćeni kao mučenici slobodne riječi, slobode govora,  koji su za rekordan tiraž dali sve što su mogli - čak i vlastite živote. 

Ali, ovdje je riječ, tako barem kažu, o slobodi govora bez "ali". I niko nikom ne treba da se izvinjava nizašta. I svi treba da osudimo zlodjela bez "ali". Ali da li se iko ikada odrekao ijednog "ali" kada govori i diskutira o nečemu važnom? Da li se američka vojska odrekla ijednog "ali" kada je primorana priznati da je, eto, opet, nesretnim slučajem, neciljano, kolateralno, ubila nevinu djecu, koja su, eto, opet, muslimanska sirotinja? 

(Ne, ovo nije tekst o globalnom licemjerstvu prije i poslije 7. januara. Pa se opštim licemjerstvom kao opštom praksom nećemo, bar ovaj put, detaljno baviti.)

Međutim, ovo što gledamo nekoliko posljednjih dana, kao i svih ovih godina, je velika manifestacija slobode monologa. Sve vrijeme slušamo solilokvij i to o probranim temama.  Slobodu govora imaju samo slobodni, neslobodnima je izgleda ostavljen samo terorizam kao oružje slabih, gdje čovjek s maskom i kalašom misli da se bori za istinu i pravdu, za slobodu. Veliki su ipak za sebe zadržali državni terorizam, kada se ubija dronovima, raketama i kasetnim bombama, jer to i nije zapravo terorizam, već borba za demokratiju po mjeri moćnika. 

Da li se dvostruki standardi podrazumijevaju u zapadnoj definiciji slobode govora? 
Dvostruki standardi, koje je prakticirao i Charlie Hebdo, ne samo zato jer su otpustili svog dugogodišnjeg novinara zbog optužbi za navodni antisemitizam, već i zbog nemalog broja različitih karikatura muslimana koji je u totalnoj disproporciji sa ulogom, položajem i uticajem muslimana u francuskom društvu. Ako su se kojim slučajem generalno bavili globalnim temama zašto onda opet nije bilo proporcionalnosti, balansa i uravnetoženosti ili su oni bili prirodno neuravnoteženi, a i to treba shvatiti kao njihovo pravo?

Dvostruki standardi su standard slobode govora po ukusu većine globalnih medija, koji su većinom pod kontrolom zapadnih sila, odnosno zapadnog kapitala, što dođe na isto.  Dvostruki standardi su oduvijek bili praksa "razvijenog i civiliziranog, demokratskog" svijeta. 

JP, Jylland-Posten, danske novine koje su prve, 2005. godine, objavile karikature Poslanika, koje je onda Charlie Hebdo naknadno objavio u znak "podrške" kolegama, i slobodi govora, naravno, nisu objavljivali karikature Isusa jer bi to izazvalo bijes, kako sami kažu, a sami su rekli i to da ni pod kojim okolnostima ne bi objavili karikature Holokausta. Zar The Sunday Times nije prije dvije godine ponizno ponudio "bezrezervnu ispriku" jer je karikatura koju su objavili zaista "prešla liniju" - na karikaturi je bio prikazan Netyanahu, a Izrael je zatražio ispriku jer su prešli "crvenu liniju"? Primjera je doslovno bezbroj.

Ako je sloboda govora svetinja, u ime istine i demokratije, zašto je onda Assange u kućnom pritvoru pod opsadom, zašto se Snowden krije, zašto Manning robija? Ah da, sad se sjetih, oni su otkrili tajne, vojne tajne, ugrozili nacionalnu sigurnost. Da li su govorili istinu, to očito nije važno.

Umjesto slobode govora, ovakve kakvu promovira zapad kao slobodu monologa, potrebna nam je sloboda razgovora. Ali problem je što raz-govor podrazumijeva govor različitih, a pod tim se razumijeva prihvatanje različitog i onoga ko je drugačiji. Bez toga nema dijaloga, a pogotovo ne slobodnog dijaloga. Uostalom, čemu dijalog sa barbarima, u ovom slučaju - muslimanima? Sa barbarima i divljacima se ne može razgovarati jer nisu civilizirani, i zato ih treba civilizirati da bi se s njima moglo razgovarati.

U savršenoj kombinaciji sa IDIL-om i Boko Haramom, sve ovo stvara ambijent u kojem su "očigledno"muslimani divljaci i ubice, barbari, koje treba uništiti. Isto kao što Izrael portretira i prikazuje Palestince kao prljave spodobe, ubice, vrijedne samo smrti. A palestinska se djeca, dok ovo čitate, i dok se doštampavaju novi primjerci novog broja Charlie Hebdo, smrzavaju i umiru, bez struje i vode, bez hrane, u Gazi koja je već godinama pod opsadom, kao slobodna teritorija zemlje i naroda pod višedecenijskom okupacijom. 

Ne sjećam se po koga su prvo došli ali vidim da odvode muslimane. Vidim i čujem kako u parlamentu pjevaju Marseljezu, a znam da je to pjesma pobune protiv ugnjetavanja, pjesma nemoćnih protiv moćnih, pjesma obespravljenih, nastala u vrijeme slavne Francuske revolucije. Ali kada Marseljezu pjeva Vlast onda je njen tekst morbidan, zastrašujući, onda je to himna krstaških ratova, totalitarizma, državnog terorizma, isključivosti. Kada Marseljezu pjevaju oni koji vladaju i imaju svu vlast onda se svaki stih zabada kao nož u srce potlačenima. Jer to nije pjesma moćnih, već potlačenih.  Zato danas u Francuskoj Marseljeza pripada muslimanima i svim drugima koji su bili građani drugog reda i prije 7. januara, a nikako poslanicima u Parlamentu.  

Jasno je da nema jednostavnog, a pogotovo ne jednostranog, objašnjenja i tumačenja događaja u proteklih sedam dana kao što je jasno da smo zapravo većinom samo statisti u kolektivnoj šizofreniji, statisti u drami koja je zapravo naša vlastita tragedija. Kao toliko puta do sada. Bar smo mi u Bosni naučili statirati u vlastitim tragedijama. Kod nas su zamaskirani teroristi sa kalašima hodali po ulicama i ubijali još davne 1992. godine. Iste godine kada je Charlie Hebdo nakon više od deset godina pauze nastavio rad.

I dok kao "reakciju" očekujemo sljedeći nivo na putu ka totalitarnom društvu, novi nivo nadzora nad građanima, novi nivo legalnog špijuniranja građana, novi nivo kontrole riječi i misli, novi nivo globalnog i masovnog manipuliranja, novo proširenje francuske vojne aktivnosti u Iraku, nove međunarodne vojne akcije, i dok svi ponavljaju, kao mantru, ja sam Čarli, ja sam Čarli, ja sam Čarli, sjetih se završne scene iz Orwelovog romana 1984. 

Winston Smith, nakon "rehabilitacije", gleda najnovije vijesti, koje je nekada i sam uređivao stalno mijenjajući tekstove i naslove u starim izdanjima novina - ko zapravo s kim ratuje i protiv koga, ko je kome saveznik, a ko je kome neprijatelj, prilagođavajući ih tako "novonastaloj" situaciji, svakodnevno modificirajući prošlost u skladu sa trenutnim stanjem i budućim potrebama. Gleda tako Winston najnovije, nimalo dobre, vijesti. Veoma je zabrinut, uplašen. Na kraju dnevnika se na ekranu pojavljuje lice Velikog brata kao nada i garant da će ipak "naša strana" pobijediti i preživjeti. Oči mu se napuniše suzama, "jer on voli Velikog brata".


utorak, 13. siječnja 2015.

Slika Poslanika (blog napomena)

Prikazivanje poslanika Muhameda s.a.v.s. u Kur’anu nije eksplicitno zabranjeno, iako postoje hadisi koji govore o štetnosti vizuelnih prikazivanja. Slike i idoli u cilju sprečavanja idolopoklonstva jesu zabranjeni, slično kao i u judaizmu gdje je jedna od 10 zapovijesti posvećena istoj temi.


The Birth, Jami' al-tavarikh. Tabriz, Persia, c. 1314-15. Edinburgh University Library


Prikazivanje Poslanika nije bilo rijetkost (čak je bilo i popularno u 14. i 15. stoljeću) sve do početka 16. stoljeća. Poslanik je prikazivan na mnogim minijaturama i postoje indicije da je za života Poslanika napravljeno nekoliko portreta. Navodno je i sam Poslanik poslao kineskom vladaru, koji ga je htio vidjeti, svoj portet i taj portret je ostavio toliko snažan dojam da je ovaj odmah prešao na Islam. 

Persian or central Asian illustration.  

Velike su razlike između sunita i šiita kada je o prikazivanju Poslanika riječ. Suniti smatraju to neprihvatljivim dok kod šiita tradicija prikazivanja traje čak i danas. Poslanikovo lice je ponekad sakriveno velom a ponekad ga prikazuju kao plamen. Većina islamskih učenjaka bez obzira da li su suniti ili šiiti smatraju da je prikazivanje nepotrebno i suvišno. 

Miniature of Mohammed re-dedicating the Black Stone at the Kaaba. Jami Al-Tawarikh ("The Universal History" by Rashid Al-Din), a manuscript in the Library of the University of Edinburgh; illustrated in Tabriz, Persia, c. 1315. 

Naravno, prikazivanje i ismijavanje nije isto. Ipak, Poslanik je za života doživio direktna ismijavanja, ruganja i puno gore stvari i nikada na poruge nije reagovao, a pogotovo nije nekoga ubio jer mu se rugao. Poslanik je moralni i svaki drugi uzor muslimanima, barem bi trebao biti. Ako on nije reagovao na podsmijeh, ne bi trebali ni muslimani danas.

Mohammed meets the prophets Ismail, Is-hak and Lot in paradise.
From the Apocalypse of Muhammad
1436 Herat, Afghanistan. Bibliotheque Nationale, Paris 

Svakom muslimanu koji misli svojom glavom posve je jasno da je Poslanik nadmoćan u odnosu na sve svoje neprijatelje i da je Islam jak, ali da su današnji muslimani slabi, a kada si slab sve ti smeta. 

Journey of the Prophet Muhammad - leaf from a copy of the Majmac al-tawarikh, 1425. 
Timurid. Herat, Afghanistan. The Metropolitan Museum of Art.


Karikature Poslanika će prodavati novine i magazine sve dok su muslimani slabi i dok reaguju. Kada budu jaki, neko će već izmisliti novo sredstvo da izazove željenu reakciju.
Mnogi današnji, većinom neobrazovani, muslimani smatraju Poslanika, i sve u vezi s Njim, svetinjom koja se ne smije prikazivati ni na koji način, a pogotovo ga ne smiju prikazivati ne-muslimani. A suština je, valjda, da vjeruju u Boga i to da je Muhamed Njegov Poslanik. Da vjeruju u Boga i da se mole i klanjaju Bogu, a ne Njegovom Poslaniku.

Izgleda da se mnogi muslimani trebaju vratiti na početak. Na sami početak Objave: Ikre, ikre ya Muhammed (uči, uči o Muhamede).

ponedjeljak, 12. siječnja 2015.

Marš miliona i trijumf hipokrizije

Preko 80.000 policajaca okončalo je potjeru za dvojicom terorista tako što su ih ubili. Znamo da su to oni za koje vlasti tvrde da jesu jer su im, srećom, ispale lične karte, na mjestu zločina i u autu kojim su pobjegli sa mjesta zločina. U međuvremenu, ubijen je još jedan terorista koji je uzeo taoce u prodavnici košer hrane, i vlasti su nam rekle da su ubijeni taoci, njih četvero, stradali prije akcije policije. Za još jednom osobom se traga, a dotična je, navodno, već sljedećeg dana bila u Siriji. Još uvijek se pitam zašto su teroristi bježeći sa mjesta zločina opljačkali onu benzinsku stanicu, i što se vratiše sa sjevera ponovo u Pariz? Ipak, siguran sam da postoji logično objašnjenje i za to. 

U nedjelju, 11. januara, slobodoljubni Parižani su se ujedinili i dva miliona ljudi je marširalo za Republiku. Marš tišine za demokratske vrijednosti i slobodu govora, marš evropskog jedinstva, mimohod protiv terorizma... ovaj veliki skup su različito nazivali. Historijski mimohod građana predvođen je brojnim svjetskim liderima koji prakticiraju, na redovnoj bazi, različite demokratske akcije u cilju slobode govora - ubijanje i zatvaranje novinara, mučenje zatvorenih novinara, javno bičevanje blogera, teške robije za pjesnike i čitav niz drugih demokratskih metoda. 

Svjetski mediji prikazali su fotografije pomenutih lidera kako zajedno marširaju a u prvom safu sve gori od goreg. Lista imena se čini nepregledna ali se neki pojedinci ipak naročito ističu. 

Netanyahu - čije su snage samo prošle godine ubile 7 novinara, dok je u istom periodu zabilježeno 308 slučajeva različitih maltretiranja novinara. U Izraelu je već dugo zatočen, između ostalih, i karikaturista Mohammad Saba'aneh zbog kontakta sa "neprijateljskom organizacijom" a radilo se o kontaktu sa izdavačem. Blizu njega i Davutoglu - premijer Turske koja je rekorder po broju zatočenih novinara. Odmah iza Turske je Bahrein čiji je ministar vanjskih poslova takođe bio nazočan. Čak je i Abass promarširao, a u 2013. godini je zatvorio nekoliko novinara zbog lične uvrede. 

Posebno se ističu, zbog stila - Enda Kenny premijer Irske gdje se "blasfemija" smatra kriminalnim činom, Kopacz, premijer Poljske u kojoj je izvršen prepad na redakciju magazina kako bi zaplijenili dokumente koji kompromitiraju vladajuću stranku (nešto slično aferi Klix u nas) i premijer Velike Britanije, Cameron, gdje su vlasti uništile dokumente u posjedu magazina The Guardian (afera Snowden). Marširao je i Šeik iz Katara koji je osudio na 15 godina robije pjesnika zbog pjesme Jasmina. I brojni drugi.

Ono što najbolje ilustrira globalni medijski pristup jesu snimci sa ovog marša "jedinstva" na kojima se stiče dojam da ova bjelosvjetska gamad predvodi milione ljudi, a u stvarnosti su oni sami sa sobom marširali, zapravo izašli da prohodaju, sa svojim kolegama i tjelohraniteljima, i da ih uslikaju, a onda je svako svojim poslom na svoju stranu otišao kako bi iskoristio sve skupa za svoje ciljeve, koji nemaju veze sa nominalnim ciljem marša.



Činjenice da je poginuo francuski musliman, vršeći svoju dužnost, braneći Francusku i njene vrijednosti, kao i pravo govora onima koji su ismijavali njegovu religiju, i da je jedan od ubijenih novinara također bio musliman, medijima nisu ni najmanje zanimljive. 

U međuvremenu, i Hamas je osudio napad na Charlie Hebdo iako su nedavno pretukli novinare u Gazi, a osudi se "svijetla obraza" pridružio i sirijski Predsjednik Assad. Iz objektivnih razloga ni Hamas, ni Assad, nisu mogli poslati svoje predstavnike.

Ipak, za kraj, kao epilog konfuzije i manifestacije licemjerstva historijskih razmjera navešću najnoviju izjavu bez satiričkih ambicija, iznimno morbidne pojave na jučerašnjem skupu - bizarni Charlie - Benjamin Netanyahu je poručio francuskim jevrejima i svim jevrejima Evrope: Dođite kući, u Izrael, iz užasno antisemitističke Evrope. A The Sunday Times prelazi "crvenu liniju" antisemitističkom karikaturom.
January 2013

I da ne dužim, možemo, bez ustručavanja, predložiti 11. januar kao Međunarodni dan hipokrizije.

nedjelja, 11. siječnja 2015.

Israel to demand apology for ‘anti-Semitic’ Netanyahu cartoon

Manifestacija manipulacija i licemjerstva u Parizu

No Outrage For Palestinian Cartoonist Who Was Arrested and Jailed In Israel

petak, 9. siječnja 2015.

Epitaph (blog mindset)

The wall on which the prophets wrote
Is cracking at the seams
Upon the instruments of death
The sunlight brightly gleams
When every man is torn apart
With nightmares and with dreams,
Will no one lay the laurel wreath
As silence drowns the screams

Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Yes I fear tomorrow I'll be crying

Between the iron gates of fate,
The seeds of time were sown,
And watered by the deeds of those 
Who know and who are known;
Knowledge is a deadly friend
If no one sets the rules
The fate of all mankind I see
Is in the hands of fools

Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying

Songwriters: FRIPP, ROBERT / GILES, MICHAEL REX / LAKE, GREG / MCDONALD, IAN / SINFIELD, PETER JOHN
Epitaph lyrics © Universal Music Publishing Group, Royalty Network

I Talk to the Wind (blog mindset)

Said the straight man to the late man
Where have you been
I've been here and I've been there
And I've been in between.

I talk to the wind
My words are all carried away
I talk to the wind
The wind does not hear
The wind cannot hear.

I'm on the outside looking inside
What do I see
Much confusion, disillusion
All around me.

You don't possess me
Don't impress me
Just upset my mind
Can't instruct me or conduct me
Just use up my time

I talk to the wind
My words are all carried away
I talk to the wind
The wind does not hear
The wind cannot hear.


Songwriters: FRIPP, ROBERT / GILES, MICHAEL REX / LAKE, GREG / MCDONALD, IAN / SINFIELD, PETER JOHN
I Talk To The Wind lyrics © Universal Music Publishing Group

Ime mi je Ahmed

O svemu će novinari govoriti osim o zaista važnim stvarima. Cijeli svijet je šokiran ovim terorističkim činom, a poseban užas izazvala je snimka hladnokrvnog ubistva, egzekucije, policajca. Svi su zgroženi brutalnim aktom i teroristima, kojima ispadaju lične karte na svakom ćošku, tako da su osumnjičeni već praktično osuđeni, bez suđenja, baš kao što teroristi čine. A najvažnija priča ovog terorističkog čina koji se tragično završio za dvanaest ljudi još uvijek nije ispričana. Priča o Ahmedu Merabetu. Policajcu muslimanu koji je poginuo braneći pravo na slobodu govora onima što su vrijeđali i ismijavali Islam i muslimane. 

Ne, ne mogu biti Charlie iz dva razloga (iako mi je to bio nadimak kad sam bio dijete). Prvi, jer ne podržavam slobodu govora koja ne priznaje nikakve granice, osim svoje vlastite, i drugi, jer ni Charlie Hebdo nije bio Charlie - otpustili su Sinéa zbog antisemitizma. Nakon toga nemaju, za moje pojmove i što se mene tiče, integritet i legitimitet ismijavati bilo koga niti se šprdati na bilo čiji račun. 

Neka počinioce ovog zlodjela stigne zaslužena, pravna i pravedna, kazna. I neka se ovo više nikada ne ponovi. 

“Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam osjećao, a sad je se pomalo stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje i sada sam samo Ahmed.”  M.S.

#JeSuisAhmed

četvrtak, 8. siječnja 2015.

Pravo na život

Novinari nisu svete krave. Novinari rade svoj posao, dobro ili loše, kako koji, uglavnom loše. Novinari vrlo često prave više štete nego koristi. Novinari češće lažu nego što govore istinu, kad nešto o nečemu važnom napišu ili kažu. Novinari prečesto selektivno izvještavaju o zločinima nad nevinima. Novinari rijetko i gotovo nikad ne govore o državnom terorizmu. Novinari se često kriju iza profesije novinarstva iako su nerijetko neprofesionalni u svom radu. Novinari često svjesno manipuliraju radi tiraža i čitanosti. Charlie Hebdo je postao visoko tiražan magazin zahvaljujući objavljivanju karikatura Poslanika. Međutim, satiričari magazina Charlie Hebdo po prirodi svog posla nisu mogli pretjerati jer je pretjerivanje osnovno sredstvo satire, shodno tome ništa nije sveto za novinare magazina Charlie Hebdo. Međutim, nije sve crno-bijelo. Bezbroj je nijansi sive između u igri crnog i bijelog.

Magazin je osnovan 1969. pod imenom Hara-Kiri, da bi ubrzo bio zabranjen zbog kontroverze nakon smrti francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. Nastavlja rad pod novim imenom Charlie Hebdo sve do decembra 1981. kada prestaje izlaziti. U julu 1992. se ponovo rađa i od tada se satira nerijetko svodila na kontoroverze i provokacije. A na meti su u pravilu bili svi bez obzira na religiju, političko uvjerenje i slično. Prvi kontroverzan i kontradiktoran tekst koji je uznemirio muslimane je napisao Philippe Val, a u kojem Palestince naziva "ne-civiliziranim". To je izazvalo proteste, a Val kasnije postaje glavni i odgovorni urednik. Pod njegovom palicom se dinamizirao odnos sa muslimanima, za koje je vizuelno prikazivanje Poslanika blasfemija. Islam ne priznaje i zabranjuje idole, slike, kako bi se izbjeglo idolopoklonstvo, mada Kur’an eksplicitno ne zabranjuje prikazivanje Poslanika. Poslanik je čovjek, a ne sin Boga Jedinoga. Muslimani se klanjaju Bogu, a ne Njegovom Poslaniku. Prikazivanje Poslanika je danas za muslimane znak nepoštovanja. Ipak, neprikazivati slikom je obaveza muslimana, a ne nemuslimana jer se na njih pravila za muslimane ne odnose. Logično. Ali u religiji nema logike. 

Uglavnom, 2007. sud je oslobodio Vala optužbi nakon objavljivanja karikatura Poslanika.  Godinu kasnije - nova kontrorverza, nakon kolumne Sinéa, jednog od veterana magazina, dolaze optužbe za antisemitizam i Val mu uručuje otkaz. Tada smo mogli vidjeti da ipak postoje svetinje za Charlie Hebdo. Kasnije je Siné na sudu dobio slučaj protiv svog dojučerašnjeg magazina uz obeštećenje od 90.000 eura. Val postaje direktor javnog radija France Inter 2009. godine.   

Novinari nisu svete krave, već vrlo često volovi upregnuti, uglavnom svojevoljno, u nečiji jaram. Većina izvještaja povodom zločina koji se desio u Parizu implicitno ili eksplicitno govori o muslimanskim teroristima, trojici, od kojih se jedan, osamnaestogodišnjak, već predao jer je za vrijeme napada, navodno, kažu njegovi drugovi, bio u školi. Policija traga za još dvojicom braće od kojih je jednom ispala lična karta na mjestu zločina, tako znaju da je to on. Većina izvještaja, velikih medija, prešućuje da je hladnokrvno ubijeni policajac na trotoaru Ahmed Merabet, musliman. I da je Mustapha Oudar među ubijenim novinarima. Procenat ubijenih muslimana u terorističkom napadu u Parizu otprilike je duplo veći nego procenat muslimana u Francuskoj. Ovako postavljene stvari nećete pročitati u medijima. Kao ni to da narod koji živi pod okupacijom nekoliko generacija ima pravo da se brani. A ne kao što Obama reče da Izrael ima pravo da se brani (na teritorijama koje je okupirao). Kao što i Amerika ima pravo da okupira u ime “demokratije” pa da se onda “brani”. A to što iza nje ostaju haos i anarhija, a ne demokratija o tome novinari, naprimjer CNN-a, ne govore rado.  

Rijetki su muslimani u svijetu koji ne vjeruju u globalnu zavjeru protiv islama i muslimana, a rijetki su i oni muslimani koji podržavaju IDIL (isis) a da nisu pripadnici istog, niti podržavaju takozvani kalifat, i samoproglašenog kalifa al-baghdadija, bivšeg četverogodišnjeg američkog zatočenika. Rijetki su muslimani i pošteni ljudi koji ne osjećaju višedecenijsku, stoljetnu nepravdu koja se čini nad praktično golorukim Palestincima, i ne samo Palestincima. Rijetki su isitinoljubivi ljudi koji ne vide licemjerje Zapada, kada dronovima, kasetnim bombama, raketama ubija kako koga hoće i kad hoće; kada vrše invazije u ime "demokratije" na koju god zemlju požele, a podržavaju u isto vrijeme neka od najnedemokratskijih društava na planeti. Kada koriste UN da bi se aplicirao veto, a u slučajevima da neka rezolucija prođe, kao brojne protiv izraelske okupacije Palestine, onda se te rezolucije jednostavno ne poštuju. 

Amerikanci i Izraelci bez problema uhvate koga požele skoro kad god požele, u pravilu muslimane. Šta se čeka? Zašto onda ne završe sa IDIL-om koji kao i IDF puca na muslimane iz američkog oružja? Ubili su i bombardovali tolike države i svrgnuli tolike, puno veće i neuporedivo jače i važnije vođe, šta se čeka sa al-baghdadijem? Zatucite pašče, u ime demokratije! Zašto baš on još uvijek nije meta. Već ste okasnili. Dobrano okasnili. Možda je već i prekasno, jer je sjeme zla posijano, a to je očito bio cilj.   

Ipak, napad na novinare u Parizu je zločin. Riječ je jača od metka, ali je metak jači od čovjeka. Brutalno, hladnokrvno ubistvo je samo ubistvo. Najveću korist će imati islamofobi i posvećeni neprijatelji islama koji će dobiti još jedan argument da sve muslimane treba pobiti, jer svaki musliman je potencijalni ubica. 

Danas muslimani trebaju biti jači nego ikad, jer glasnogovornik islama danas je al-baghdadi, a ne Tarik Ramadan ili neki drugi obrazovan i mudar musliman.

Liberté, égalité, fraternité.

Ipak, nisu ekstremisti došli s neba iako se nadaju da će na nebu završiti. Nadam se da hoće što prije, ali znam da će doći drugi sa istim nadama i ambicijama. 

Kako da se osjeća jedna muslimanka rođena u Parizu koja ne smije hodati pokrivena, kao da to nije njeno pravo? Kako se osjeća? Zatočeno, jer ne može izaći iz kuće. Ako izađe nepokrivena izdala je svoja uvjerenja, ako izađe pokrivena platit će globu. Prostitutka ima pravo da stoji na ćošku i nudi svoje usluge svakom ko naiđe, gay parovi se mogu ljubiti na ulicama, i neka mogu, ma, može sve, samo ne može muslimanka hodati pokrivena, nema to pravo. Svi imaju pravo na slobodu govora i ponašanja, samo muslimanka u Parizu nema pravo govora, da svojom odjećom izrazi svoja uvjerenja, dok časne sestre mogu hodati pokrivene kako žele. Toliko o slobodi i jednakosti.

I onda se neko čudi što se zaoštravaju odnosi, pa se onda oštre pera a naoštrena pera ubijaju više nego naoštreni noževi. I dok zapadni lideri i Izrael ubijaju hiljade bez suđenja, muče, drže nelegalne zatvore, pljačkaju, IDIL-ovci, al-bhagdadijeva banda srednjevjekovno siječe glave pred kamerama. Sve rade kako bi sablaznuli i prestrašili čitav svijet i natjerali sve da zamrze sve muslimane jer strah je veliki motivator. Da li će kolijevka demokratije izdržati najveći test od Drugog svjetskog rata ostaje da se vidi. Da li će ovaj zločin tretirati kao ratni čin i odgovoriti tako što će poslati vojsku u neku svoju bivšu koloniju, ili će sa višestrukim ubicama postupati po zakonu, a ne ideološki i to ostaje da se vidi. Sve ostalo smo, nažalost, već vidjeli.

Ono što je najstrašnije od svega je promjena, a poruka te promjene je glasna i jasna - ne trebate dolaziti u Siriju da se borite za islamsku državu i IDIL (isis), možete se boriti tamo gdje ste rođeni, tamo gdje živite. To je najopasnije i najstravičnije za muslimane i za nemuslimane, kao i za ateiste, za sve nas.

Ipak, svaki musliman zna da je Ahmed Mebaret juče poginuo kao šehid i da će njegov ubica goriti u Džehenemu. Ahmed Mebaret je poginuo u Džihadu. Obavljajući svoj posao hranio je sebe i svoju porodicu a i to je Džihad. Poginuo je kao musliman braneći Francusku i njene vrijednosti i pravo slobode govora onima koji su ismijavali njegovu vjeru. Njegov ubica je ubio muslimana, a to je u islamu nedopustivo, ali već će fanatici reći da on nije pravi musliman čim je na "onoj strani" a reći ko jeste a ko nije Mumin je smrtni grijeh, jer samo Allah dž.š. zna ko je Mumin, a ko nije. Kao što je samo Muhamed s.a.v.s. njegov posljednji poslanik i posljednji prorok. Dakle, al-baghdadi je hohštapler i varalica, čiji poslušnici ibadete rušeći džamije. A IDIL (isis) odgovara i treba samo neprijateljima islama. 

Pravo na slobodu govora je jedno od osnovnih prava u demokratiji. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Pravo palestinskog djeteta na život jače je i važnije od bilo čijeg prava na slobodu govora. Zašto onda mediji ne tretiraju, bar isto, svaki slučaj kada neko da sebi za pravo da oduzme nekome njegovo pravo?

Danas svaki musliman treba proučiti fatihu za svaku nevinu dušu koju je ubio musliman. Danas svaki musliman treba na trenutak zaboraviti nepravde i teror koji preživljavaju djeca u Gazi, kao što su preživljavali njihovi očevi i djedovi. Danas svaki musliman treba zažmiriti na licemjerstvo i zločine tzv. zapadnih sila i uputiti dovu da Allah podari dženet nevinima i kazni ubice nevinih. Jer ubica ne može biti musliman. Kao što ni satiričar ne može pretjerati. Musliman koji ubije nevinog - nije musliman. Musliman kad uzme život, učinio je to u svoje ime a ne u ime onoga koji ga je poslao a pogotovo ne u ime Onoga Čije Ime izgovara dok ubija. Jer islam je individualna religija - svako će odgovarati samo za svoja djela i niko neće imati advokata na sudnjem danu jer je Allah Pravedan i sve Zna. 


Ostaje pitanje šta da rade oni koji ne vjeruju u postojanje Boga? Šta da rade oni koji misle da je religija otrov koji nasmrt truje ljude? Šta sa onima koji znaju da je religija korištena u pravilu za ratove? A ratovi se svode na ubijanje i otimanje, dva smrtna grijeha – ne ubij i ne poželi što je tuđe?  Šta ja da radim kada znam da religija i duhovnost nisu nužno dvije iste stvari? Ko će meni odgovoriti na pitanje kako Bog Jedini, Stvoritelj Svih Svjetova, toleriše nepravdu i neistinu i kako ubice djece hodaju slobodne i žive sretno i prosperitetno? Ko će meni odgovoriti na pitanje – šta se čeka hiljadama godina da konačno zavlada mir Božiji na Zemlji?

Khalid Albaih

srijeda, 7. siječnja 2015.

Simbolična Pirova pobjeda

Evo, već drugi dan traje druga faza afere Klix, koja je mutant tzv. afere prisluškivanja, odn. afere "Dva papka", tj. afere  "kupovina" zastupnika, zapravo afere koja se još uvijek nije desila, a da li će i kad će, ako će, ne zna se - a to je afera svih afera - afera tužilaštva i pravosuđa u nas. Umjesto da Cvijanovićka odgovori na izvjesna pitanja, ona je ta koja postavlja pitanja, odn. njena raja, najjača raja s onu stranu raja, tamo kod njih a zapravo kod nas - Kantonalno tužilaštvo je izdalo naredbu za pretres a na osnovu zahtjeva Specijalnog tužilaštva RS-a. 

Radilo se o zajedničkoj akciji na nivou Bosne i Hercegovine, a to se u ovoj zemlji dešava samo kad postoji zajednički interes, a u ovom slučaju je to bio Klix i sva arhiva, a to uključuje sve! Ne samo novinare Klixa već, naprimjer, i forumaše, pa čak i "komentatore" i njihove IP adrese, a što je najvažnije agitatore, trolove i ostale partijske i druge stvorove što samostalno, koordinirano ili nekako drugačije, djeluju na svim frontovima a naročito na virtuelnom lokalitetu najčitanijeg portala u nas. Domaći se političari uvijek brzo dogovore kada njima nešto treba, a sve ono što je virtuelno protutnjalo Klixom zadnjih godina je skoro pa sve što oni ne znaju a htjeli bi znati. E, pa, sad i to znaju. A šta sve još znaju, mi ne znamo. 

Tako već drugi dan traje pravo malo neformalno slavlje zbog navodne pobjede Klixa i zbog navodnog pravnog kiksa koji se, eto,  dokazao i pokazao odlukom Sudskog vijeća Općinskog suda u Sarajevu. Daju se izjave i pravni stručnjaci, direktno i posredno,  čestitaju redakciji Klixa na pobjedi. Da kod nas postoji novinarstvo u pravom smislu te riječi onda bi sve bilo drugačije, ovako - može svakako. 

Radi se o farsi u dva čina, sa eventualnim dopisivanjem trećeg čina u slučaju popularnosti ove dvočinke. U prvom činu nepravda pobjeđuje i silnici na silu (a kako drugačije?) "po zakonu" uzimaju šta im treba. Nakon kraće međuigre, igra se drugi čin u kojem pravda ipak pobjeđuje. 

Ne! Kad se učini nepravda, pravda više ne može pobijediti, tada je pravda već izgubila a onaj ko je izgubio ne može biti pobjednik. Kao što nema prava ukoliko se može djelovati izvan pravnih okvira u skladu sa zakonom, kao što je u ovom slučaju riječ, a i mnogim drugim slučajevima kod nas. Samo se u novoj borbi ili utakmici poraženom može ukazati prilika za pobjedu, a to ovdje još nije slučaj. Jasno je da se čin sile i izuzimanja svega Klixu ne može sanirati i popraviti. Oni kojima je to "za nešto" trebalo, a oni znaju za šta, dobili su šta su htjeli. Sa druge strane, mediji u nas su dobili, ponovo, još samo jednu novu medijsku pobjedu odn. nešto o čemu će govoriti kao o pobjedi. Ne radi se čak ni o nečemu što se može nazvati - Pirova pobjeda, jer kralj Epira je ipak izvojevao pobjedu, iako je platio previsoku cijenu. Ali pobjednika bitke kod Askula možemo posve prigodno citirati u ime Klixa i svih ostalih medija u nas - "Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni." 

A može i ona stara domaća - I vuk sit i ovce na broju (uspavanim novinarima u pokušaju da nastave svoj san brojeći, malo tuđe malo svoje, ovce). 

P.S. Ideje za eventualni treći čin 

1. Pravda zaista pobjeđuje i otvara se proces koji treba da utvrdi kako je Tužilaštvo pravno funkcioniralo mimo zakona. Istraga dovodi znatiželjnu publiku do šokantnog uvida u evidentnost zakona spojenih posuda kada je sve u Bosni u pitanju. Otkriva se sprega domaćih izdajnika i njihovih sluga sa moćnicima svih boja i ukusa. 
2.  Nakon što je vraćena, čim je kopirana, binarna dokumentacija, odn. tvrdi diskovi, računari i mobiteli na kojima je ista pohranjena, novinari Klixa objavljuju tekst i fotogaleriju - publika dolazi do šokantnog uvida u nestručno i neodgovorno rukovanje dokaznim materijalom odn. sredstvima za rad Klixa. Oprema je vraćena u oštećenom stanju i praktično je neupotrebljiva. Strašno.
3. Šta god, samo da nije dosadno. 

Honore Daumier


ponedjeljak, 5. siječnja 2015.

Izazov skupljačima perja

Osnivač društvene mreže što je mnogima omogućila da imaju život koji inače nemaju, prijatelje koje inače nemaju, zadovoljstvo i sve ostalo, pa, i sreću koju nemaju i ne misle da mogu imati jer ne znaju šta je to sreća, kao ni ja, za ovu godinu je odredio izazov za sebe u namjeri da, čini se, propovijeda vlastitim primjerom - pročitati po jednu knjigu svake druge sedmice. Što će reći 26 knjiga godišnje. Ako je to izazov onda se može zaključiti da se posljednjih godina čitalo 6 knjiga, ili po jedna svakog drugog mjeseca, u najboljem slučaju.

U vrijeme studiranja sigurno sam bar jednom pročitao oko 100 naslova godišnje, a neki od mojih prijatelja i kolega su bili efikasniji i sa dužim stažom, a osobno nisam spadao u izrazito knjiške tipove. S obzirom da imam od malena osobinu da ne mogu što moram, a moram što ne smijem, čitao sam sve i svašta osim ono što je bilo potrebno za prvi naredni ispit. Moj se knjiški svijet u to vrijeme okretao prema četiri strane - na jednoj strani su bila filozofska djela, na drugoj različita beletristika, na trećoj literatura od Ouspenskog preko Gurdjieffa do Castanede, djela epske fantastike Tolkin, Ursula Le Guin, Hans Bemmann, i Knjige velikih religija, i Knjiga promjene, i Knjiga puta i vrline. Na četvrtoj strani je bilo sve ostalo. Uglavnom sam se okretao trećoj strani svijeta. Mističario, lutao, i tražio nešto za šta sam slutio da postoji, a da nisam znao šta je to. Da, i to je moguće kad čovjek na vrijeme poludi.

U vrijeme studiranja filozofije samo za Ontologiju I na trećoj godini je trebalo pročitati kao obaveznu literaturu 52 knjige - jasno, sve filozofska dijela koja se baš i ne čitaju na plaži uz limunadu. Obično su se mnoge od tih knjiga čitale, da budem precizniji - studirale, u okruženju čitave jedne male bibilioteke. U zlatno doba studiranja borbeni komplet za čitanje je bio bar jedna polica različitih rječnika, i nekoliko gomila drugih knjiga pri ruci kako bi se odmah saznalo na šta se određena partija teksta knjige koju trenutno studiram referira. Nerijetko bih nakon desetak pročitanih stranica morao posegnuti za drugom knjigom i pročitati pedesetak strana, ili konsultirati nekoliko drugih knjiga a da bi se moglo nastaviti čitanje, odnosno da bih uopšte znao i mogao pratiti o čemu autor zapravo govori. U pravilu, svi smo odmah po upisu V semestra "prenosili" ispit iz Ontologije I u narednu godinu studija,  jer bilo je lakše spremiti sve ostale ispite treće godine nego samu Ontologiju I, a i sa tih pedesetak knjiga moglo se svakako položiti nekoliko ispita na IV godini. Uglavnom, ko prođe ispit kod profesora Sulejmana Boste taj je praktično završio studij. Mimo toga, čitanje nekoliko knjiga istovremeno, naročito onih u narodu poznatih kao "debele", bila je uobičajena praksa. Najbolje sam se odmarao od Marxa čitajući Bukowskog ili od Nietzschea čitajući Ziju Dizdarevića.

Hoću reći da se u moje vrijeme čitalo čini mi se bitno više nego danas - barem sam ja više čitao, za druge ionako nikad u vezi ničega nisam sasvim siguran - mnogo više nego u ovo vrijeme u kojem sada živim i koje baš i ne osjećam kao svoje. Možda upravo zbog toga što većinu vremena provodim živeći stvarni život sa stvarnim ljudima, a ne sa knjigama. A živeći u tom takozvanom "stvarnom svijetu" lijepe stvari su eksces, a u svijetu knjiga pravilo. Da li sam tada bio sretniji - sigurno. Da li sada više znam - izvjesno. Da li sam bio sretniji zato što sam bio mlad - ne, jer nisam znao vrijednost mladosti. Da li osjećam žal za tim vremenom - da, ali ne zbog mladosti i bezbrižnosti, već zbog sreće dok sam provodio dane i sedmice slušajući muziku i čitajući knjige. Živio sam svoju mladost u vrijeme u kojem je kolokvijalno "biti načitan" značilo isto što i "biti obrazovan". Šta li je danas sinonim obrazovanja? Ipak, na kraju mogu iskreno, poput Joycea, priznati - "pročitao sam malo a shvatio još manje".

A znao sam u jednom naletu pročitati sve od Dostojevskog,  ili u drugom zanosu sve od Kafke, ili zbog nove opsesije sve od Andrića, ili sve od Selimovića, dvadesetak tomova Krleže. Sjećam se da sam sabrana djela Milana Kundere pročitao za manje od deset dana i da sam ga zapamtio kao pisca koji se lako i sa oduševljenjem čita a još lakše zaboravlja, i literatura i autor. 

U vrijeme opsade sam sačuvao razum, ili ono što se sačuvati dalo, zahvaljujući muzici i knjigama. Posebno zahvaljujući knjigama, jer akumulator i baterije nisu uvijek mogle izdržati izazov, a struja se nije stalno mogla krasti bez da neko ne ukrade od tebe, a neko od njega i nakon nekoliko lopova u nizu padne napon do neupotrebljivosti ili jednostavno više niko nema struje, ili se jednostavno nema od koga ukrasti. Sijalice i veći potrošači su bili s onu stranu stvarnosti kada je svakodnevnica u pitanju. "Došla struja" je bilo drugo stanje u vrijeme opsade - uključivalo se sve: od sijalice do veš mašine i rerne jer ko zna kad će opet doći struja. Tako da se čitalo danju. Intenzivno kao u vrijeme studija. Mada se nekada i uz kandilo čitalo ako je bilo nešto važno i nije moglo čekati sutra. 

Usput, znam čovjeka koji je u ratu sa Fenomenologijom duha u ruksaku išao "na teren" na Treskavicu. Šta li bi Hegel na to rekao? Znajući da svi vadimo kestenje iz vatre za apsolutni duh, nositi na leđima knjigu o Apsolutnom duhu dok Apsolutni duh upravo prolazi kroz našu zemlju u velikom stilu, sigurno bi zamislilo vjerovatno najvećeg eruditu svih vremena. Hegel je svojevremeno otvorio vinski podrum Napoleonovim vojnicima kad su ušli u Jenu, oduševljen jer mu je Apsolutni duh doslovno pokucao na vrata. 

Bez Derviša Sušića i Meše Selimovića bih sasvim sigurno teže preživio rat, odnosno traume bi bile veće, a posljedice teže i uočljivije. U njihovim sam knjigama nalazio i utjehu i odgovore. Kao slatko u naninom špajzu uoči Bajrama - znao sam tačno na kojem mjestu su ružice, a na kojem čeka pleh baklave. Znao sam gdje je ono što tražim i što mi treba. I danas često čitam Derviša i Mešu, i Andrića, kad me Bosna zaljulja, kad mi se mrak tamnog vilajeta navuče na srce i na dušu. I uvijek pronađem nove odgovore i utjehu. Zaronim u jedan svijet koji je isti kao ovaj moj današnji. Nije to samo ono što Andrić naziva "prepoznavanjem", ima tu još mnogo toga, ali je utjeha najvažnija.

I tako, tješim se boecijevski i danas. "Posljednji Rimljanin" je u zatočeništvu napisao svoju znamenitu knjigu Utjeha filozofije, poslije Biblije, vjerovatno najčitanije i najpopularnije djelo Srednjeg vijeka. Ponekad se osjećam podjednako zatočen, ali ne kao on u ćeliji zbog paranoičnog kralja i zavidnih dvorjana, već svoj zindan nosim sa sobom. Moj unutarnji svijet je moja tamnica u kojoj je zatočena moja duša zbog loših vladara i licemjernih dvorjana, i podanika. 

Danas je izazov pročitati 26 knjiga godišnje. Vrlo realan izazov. Pored interneta za svakoga realan izazov. I za mene realan izazov, kao za bilo kojeg drugog puno ozbiljnijeg i posvećenijeg čitaoca od mene. Znam "pametnjakoviće" koji nisu pročitali 26 knjiga u životu, samo što oni ne znaju da ja znam da nisu pročitali ni 26 knjiga u životu. I nije broj pročitanih knjiga pouzdano mjerilo ničega, kao što nije važno koliko je i šta čovjek proživio već koliko je opazio, odn. u pravom smislu doživio - iskusio. Mnogi su, naprimjer, svjedoci i učesnici istog događaja ali su iskustva različita, kao što su mnogi čitali istu knjigu ali nisu svi isto pročitali, ni shvatili. Ili, naprimjer, moj nekadašnji profesor Aleksa Buha koji je bio i ostao seljak čovjek koji je u međuvremenu pročitao kamion knjiga. Kad kažem seljak mislim neobrazovan i to u hegelijanskom smislu neobrazovan - Buha je predavao Istoriju filozofije III, ili od Kanta do Nietzschea, dakle i Hegela. Tipična bosanska ironija - u osvit rata u Bosni, a on je jedan od glavnih ideologa SDS-a i rata u Bosni, predavao je dosadno i monotono kako je samo on to znao i umio i govorio kako po Hegelu, koji, jasno, ima pravo, nacija ne može biti osnov države ni državotvornosti. 

Knjige su, dakle, izazov u 2015. Izazov mladog milijardera koji je omogućio mnogima da se iz nikog transformiraju u nekog, bez obzira što su realno ostali niko. Bitno je šta ljudi misle da jesi a ne ono što zaista jesi. Ljudi su oduvijek imali sklonost da žive za druge i zbog drugih a ne za sebe i zbog sebe. Bitno je da drugi misle da sam sretan, jer ja znam da nisam i da se sretan ne može biti. Sve su to mogući kratki opisi stanja stvari bez da se upuštam u iole ozbiljne analize. Nakon nekoliko godina korištenja društvenih mreža i predanog kreiranja, izmišljanja, vlastitog života, zapravo slike vlastitog života, slike bez naličja, nastaju i sjećanja koja su modificirana, frizirana, i u svim tim mentalnim vratolomijama čovjek najviše manipulira i laže samog sebe. Ali šta se koga tiče što neko laže samog sebe? Zar to ne radimo svi, svako na svoj način? 

Tako da je dobar izazov za 2015. godinu pročitati 26 knjiga. A kojih 26 knjiga, e, to je drugo pitanje, i posve druga tema. Ipak, mislim da je Autor knjige lica, bez naličja, svjestan na osnovu dostupnih analiza i istraživanja da su persone iza lica u njegovoj knjizi alergične na knjige. Ali bio iskren ili ne, izazov je dobar i vrijedan pažnje, bez obzira na motive i razloge, jer je nužno da se vratimo knjigama. 

Dok ovo pišem u glavi mi se odbijaju jedna od drugu ideje, reflektiraju, zapravo rikošetiraju od zidove svijesti nakon jučer pročitanog teksta o kampanji da se dokaže da Shakespeare nije bio Shakespeare, već da je to samo bio nečiji pseudonim, ili da je najmanje jedna osoba koristila to ime kao pseudonim. Stara dilema i još starija tema koja zvuči kao nonsens i hereza, ali vrlo moguća. Od Shakespearea imamo samo 6 drhtavih potpisa i ništa više pouzdano, ništa što se referira na njega kao autora drama i soneta, čak ni pismo u vezi sa tim i s njim. Ako on nije bio on već neko drugi, samo korisnik tog imena onda je taj autor nepoznatog imena dvostruko genijalan.

Danas se troše enormne količine vremena i energije da se ispadne pametan i profinjen i plemenit i kulturan i šta li već, citira se i reciklira sve i svašta. Teško je nešto autentično i u isto vrijeme zanimljivo pročitati na društvenim mrežama, a najveći pisac svih vremena je ostao anoniman, lično nepoznat kao lokalni bloger. Tako slavan, a anoniman - sjajno. Magično nestvarno. 

Znao je mnogo o medicini, pravu, govorio tečno nekoliko jezika, odlično poznavao, naprimjer Italiju, i geografiju uopšte i sve to bez interneta i pri tome ostao zauvijek anoniman. A mi još uvijek vjerujemo da je kao sin nepismenih roditelja, bez školovanja, stekao sva ta znanja bez da o tome ostane ijedan trag, bilo kakva referenca. Naša je mitološka svijest i sklonost ka mitomaniji uopšte, od svakodnevnog života do religije, izgleda platila (karmičku) cijenu barem kad je o Shakespeareu riječ. 

I na kraju, možda na koncu nije ni najvažnije ko je stvarni autor Hamleta, niti je - Shakespeare je ili nije Shakespeare pitanje sad. Ono što se meni čini najvažnije je šta je svakom od nas Shakespeare ili bilo koji drugi pisac. Da li "u tuđem smo srcu svoje srce čuli" ili nas samo tuđe sjajno i šareno perje interesuje? I zapravo je pasjaluk kosmičkih razmjera da se genijalac kitio perjem neobrazovanog i polupismenog čovjeka. Njegov metafizički grohot odzvanjat će kao intergalaktička grmljavina do kraja svijeta. Najslavniji pisac je ostao anoniman a mi zahvaljujući društvenim mrežama znamo, između ostalog, ime svakog mediokriteta, znamo šta je mediokritet jeo, šta je pio i sa kim je i gdje bio, mada ništa važno nije radio. 

Izazov meni lično ne treba. Izazivam se od kad sam pročitao jedne zime kao dijete tri toma Winettoua Karla Maya, od tada sam valjda indijanac. Ali znam kome je izazov potreban, kao kruh nasušni. Ali o njima brine, i neka brine, neko drugi - Veliki Izazivač, bezlično.

četvrtak, 1. siječnja 2015.

Svaki početak je težak

Bečki koncert, francuska salata, u narodu poznata kao ruska, tišina unaokolo kao poslije granatiranja. Veći dio našeg većinski muslimanskog društva sinoć je tradicionalno alkoholom sapirao brige, mamuzalo se dobro raspoloženje na sve načine, nazor se veselilo kao da se nešto važno proslavlja, kao da će početak godine biti novi početak bilo čega osim nova kalendarska stranica i još jedna stanica na putu prema, što se nas tiče, nigdje i ničemu. 

I tako, dok Zubin Mehta ravna orkestrom, a ja pijem kafu, gledajući kako su Bečlije standarno, rutinski, savršeno pozicionirali Schoeps mikrofone da budu naše uši što slušaju za sve nas, sa plafona i sa poda, zvuke skupocjenih instrumenata, sunce se probija iznad Sarajeva i kao i uvijek unosi zrake optimizma i nade. Ali nakon svih ovih godina znam da su to samo zraci ugode što samo popravljaju opšti ugođaj čineći isti ne samo boljim već i od svakodvne realnosti odvojenim i odmarajuće ugodnim. Onda se samo na trenutak sjetim zvuka sa koncerta naše Filharmonije ili zvuka sa takozvane Centralne proslave u Sarajevu i odmahnem rukom znajući da to nikoga ne zanima, pored toliko drugih problema u ovoj zemlji još zvukom da se bavimo, taman posla - ne bavimo se ni puno važnijim problemima u ovoj zemlji pa zašto bi se onda neko brinuo zbog nepodnošljivog zvuka sa svakog koncerta. A onda sam sebi mahnem i skoro pa glasno pomislim - zato mi gledamo Bečke i druge koncerte na televiziji, zato mi gledamo ovog jutra kao i svih jutara sličnih ovom njih, a ne oni nas, jer njih sve zanima, od cvijetnih aranžmana do mikrofona, a nas ne zanima ništa. Čan ni mi sami sebe ne zanimamo. Zato su svi drugi svijet, a mi provincija, bili i ostali. 

Imali smo i mi sjajnih momenata, znali smo, a znamo i sada, istina, rijetko, zasijati, biti veliki i važni, iako samo kao pojedinci i u pravilu pojedinačno, ali sve to zamete istorija ako nema tradicije i standarda, reda, uređenosti i uljuđenosti. Zato se mi posebno i veselimo Novoj godini jer je to za nas zaista novi početak. Mi stalno počinjemo sve iznova. Sve porušimo, pa jovo nanovo.

Bečka filharmonija je uvijek briljantna, čak i na neprimjerenom otvaranju Vijećnice, na stogodišnjicu atentata. I tada je u Vijećnici sjedila nekakva kao gospoda, ne kao ova bečka, već neka naša lokalna gospoda (ali nije dirigovao Zubin Mehta kao 1994. u toj istoj mada izgorenoj Vijećnici). Gavrila se niko nije pomenuo. A njegov san o slobodi ostao je samo još jedan nedosanjani san tinejdžera. A gospoda u Beču dok gleda u leđa Mehti i u lice Bečkoj filharmoniji ne pokazuje strah, nit bilo kakvu vrstu uplašenosti. Sjene niti jednog heroja nikada nisu plašile gospodu, jer nikada nisu hodale dvorom. Gospoda je uvijek bezbrižna jer imaju sve, zato i jesu gospoda. Samozadovljna i sretna sve dok fukara jednog dana krvavih očiju ne izađe na ulice, ali i to se na kraju sve završi pa dođe neka nova gospoda i sve opet bude, prije ili kasnije, po starom. Gospoda je uvijek bezbrižna, a fukara uvijek beznadežna i neutješna.

Nama je teško jer počinjemo stalno sve iznova, a svaki početak je težak. I nije nas izgleda briga što je tako. I zato tonemo polako, ali neprestano. Nikome, pa ni sebi samima, nismo važni. 

Naša televizija nije u stanju čak ni prenijeti zvuk i sliku iz Beča a da sve skupa tehnički ne degradira i ne pokvari, pa čak ni domaću televiziju ne gledamo nego strane programe pratimo na stranim televizijskim kanalima, a znali smo svašta nešta prije recimo trideset godina. Pravili smo avione i helikoptere, velike hidorcentrale sebi i drugima, kamione i automobile, a danas ne znamo napraviti ni biciklo. 

Sunce i dalje uporno insistira na dobrom ugođaju a ja upravo opažam DPA 4006 mikrofon kako visi iznad orkestra - i pomišljam, eto, da sam jučer, odnosno prošle godine, umro ne bih znao da koriste i DPA mikrofone. Danac 4006 omni je uvijek rado viđen tamo gdje je samo najbolje dovoljno dobro. Znao sam i redovno viđao da naprimjer koriste i poneki AKG 414, ipak to je austrijska audio ikona, ali nisam do sada primijetio DPA. Pametan čovjek uvijek nešto može naučiti, a samo budala sve zna. 

A onda se opet sjetim sebe u Sarajevu kako gledam Bečki koncert, kao i svako drugi, kao svih pedeset miliona ljudi, ali pripadam onom malom dijelu domaćeg auditorijuma koji se stalno, uvijek iznova, pita, ne samo zato što mi je to posao, već i zato što mi je to strast i što sam muzici posvetio život - pa, šta je to toliko sporno u nas da ni jedan koncert ne znamo ozvučiti (ja osobno znam, i nisam jedini, ali u pravilu ne radim te poslove, jer neki drugi "stručnjaci" određuju ko šta u ovoj zemlji radi)?  Čak ni signal prenijeti ne znaju onda kada drugi sve savršeno obave. A onda se opet sjetim da ima i važnijih problema u ovoj zemlji nego što je vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala. Toliko važnijih problema koji nikoga ne zanimaju, baš kao ni vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala.

Zato smo tu gdje jesmo, ispred televizije, i sretni jer jedemo sarmu i francusku salatu, u narodu poznatu kao rusku. I bolje je tako. Uostalom, šta će nama koncert filharmonije prvog januara, pa još ujutro. Ma ko bi na to došao - niko! Ne bi, bolan, ljudi došli prvog ujutro ni da im plate! A ne bi ni drugog navečer! 

Zna naš čovjek sve o svemu i to a priori. Ne mora ni probati, zna da to naš svijet ne voli, već samo ovi što se foliraju. To zapravo niko ne voli, već se prenemažu, a kad malo popiju e onda se sluša prava muzika, misleći na zvučne primitivluke i mjereći svijet samo svojim aršinima jer za druge i ne zna. Ali nisu ljudi krivi što je tako, niti su krivi što nema ničega i što nemaju gdje vidjeti ni čuti nešto drugačije, a milioni se troše na institucije u kulturi, takozvane javne ustanove koje ne proizvode uglavnom ništa iole vrijedno izvan ovih naših provincijalnih granica.

Za te stvari postoji televizija. Naš prozor u svijet. To je sve čemu se realno trebamo i možemo nadati - imati svoj prozor u svijet. U svijet u kojem za nas vrata nema. Kao za junaka Kafkinog Zamka - možemo misliti i htjeti šta hoćemo ali ući ne možemo i nećemo, ma koliko se čudili kako svi drugi ulaze i izlaze bez problema. Mi ostajemo na margini svijeta, sve dok ne isučemo oružje i udarimo u pravilu jedni na druge,  tada postajemo zanimljivi ali samo kao televizijski program koji za razliku od Bečkog koncerta niko rado i redovno ne gleda. Niti koga realno zanima osim toliko da im ne dođemo u goste, nezvani sa zavežljajem ili puškom o ramenu. 

I tako smo još jednom na početku još jednog ničega u namjeri da postignemo ništa. A u Beču upravo slušaju Na lijepom plavom Dunavu dok iznad nas stoji samo lijepo i skoro plavo nebo. I to je nešto.
       Zubin Mehta (Photo by Oded Antman)