četvrtak, 29. kolovoza 2013.

na putu od srca do glave (posljednji zapisi)


24.06.2008.
danas sam opet isao na groblje. valjda svako, htio ili ne, ide tamo gdje osjeca da pripada. kada sam bio mlad, pa sve do kasnih cetrdesetih, bilo mi je cudno sta to poneki traze na groblju tako cesto. poznavao sam zenu koja je skoro svaki dan isla nekome na grob i detaljno pricala sve sta se desava. ja ne idem tako daleko. i sebe sam se zasitio, pa i mrtvih i njihove smrti. posjete grobljima su postala regularna praksa, narocito od vremena kada sam ispratio i posljednjeg skolskog druga, pri tome mislim i na one iz studentskih dana. od tada sam usamljen na sasvim nov nacin. od tada je sasvim jasno, bar sto se mene tice, da je svaki novi dan mozda i posljednji.

kako sve iznenada postane dragocjeno. kad se samo sjetim sta sam pustog vremena u zivotu izgubio. kada bih vratio samo dane kada sam gluvario, nakon sto sam se kao u zivotu nesto razocarao, mogao bi se prozivjeti jedan mali zivot.

moram reci da ovaj dnevnik necu pisati svaki dan. jos uvijek sam vise sklon razmisljanju nego pisanju, ali cu biljeziti sve sto bi moglo zanimati nekoga nakon sto napisem svoj posljednji dnevni zapis. tu finalnu biljesku u mom zivotu moci ce neko bistriti sa znanjem da je bila moja posljednja. a kako ja ne znam, niti cu znati, kad cu omrknuti, a necu i osvanuti, svaki put cu pisati dnevnik kao da mi je posljednji. tako i treba. dati sve. uciniti sve kao da je posljednji put. cak i kada nesto radimo prvi put. jedino tako smo to zaista ucinili. sve ostalo je samo nas dojam stanja stvari.

pola zivota sam pokusavao spojiti srce i vlastito objektivno-Ja. ti rijetki momenti, kada nam je i u srcu i u glavi sve na mjestu, jedinstveni su ali ponekad izmicu sjecanju. tako sam lako zaboravljao lijepo, a tako dugo pamtio ono lose u svom zivotu.

ipak, ne bih volio sve ispocetka, cak i kad bih mogao.
dosta je bilo. vise nego dovoljno. a i konacni rezultat, sa ovom ili sa nekom drugom pamecu, bio bi svakako isti.   (sz)

Nema komentara:

Objavi komentar