nedjelja, 18. kolovoza 2013.

randes vouz ili kako je lako voljeti kad si voljen (blog o obicnim stvarima)


19.03.2008.
"stvarno nema smisla" pomislio je cekajuci u krugu svjetla ulicne rasvjete. vec je podigao kragnu u pokusaju da se odbrani od hladnoce koja mu se sve vise i sve dublje uvlacila u kosti. "svaki put isto. precizno se dogovorimo i ona opet kasni." zaboravljao je da ona zapravo nece doci kao niti na jedan sastanak do sada. zaboravljao je da ce morati telefonirati da bi ostvario bilo kakav kontakt s njom. ona ce mu opet reci da nije mogla izaci i da je sav problem u tome sto se ona, eto, opet lose osjeca i sto na kraju krajeva on nema mobilni telefon, pa ga nije mogla obavijestiti o svemu, ali je dobro sto se javio i najbolje ce biti da on dodje do nje, i da zali jer ce propustiti predstavu, ali i da je sigurna da ce mu opet biti lijepo kod nje. ozaren njenim pozivom, koracao je hrabro prema ulici jorgovana, cudeci se da se upravo tako zove i da ona bas tu zivi. 
zaboravljao je kako se svaki put desi isto, on je ceka - ona ne dolazi, on je nazove - ona ga pozove. taj ritual se desavao dva ili tri puta sedmicno i bio je sve za sta je zivio. i ona je njega, naravno, voljela. i to istinski, cisto i plemenito, ali njen je svijet bio posve razlicit od njegovog. zivjela je narusena zdravlja u ogromnom stanu u ulici jorgovana, potpuno sigurna u svoju davno osiguranu egzistenciju i prihode koji je odavno vise i ne zanimaju. ne, on joj nije bio samo kucni ljubimac. njihova je veza trajala godinama, ali nista nije izgubila od svoje ljepote i sjaja. pozvonio je. iz zvucnika se cuo mazni glas i pitanje, "ko je?", "ja sam" odgovorio je konspirativno. zaculo se zujanje. otvarao je teska hrastova vrata sa zeljeznim okvirom, pomislivsi "sezame, otvori se", jurnuo je uz stepenice. preskakao je u prosjeku po tri stepenice, da bi izmedju treceg i cetvrtog sprata ipak malo zastao nastojeci povratiti dah i smiriti srce koje je vec, potpuno izvan kontrole, snazno lupalo. nakon nekoliko trenutaka, zaboravljajuci i srce i glavu u dva koraka prekoracio je posljednji red stepenica i nasao se pred njenim vratima. bila su to obicna drvena vrata, bez imena i plocice na njima. pozvonio je. tisina. nista se ne desava. pomislio je da cuje korake koji se priblizavaju vratima. nista. tisina. onda se sjetio da ga ona tiho ceka iza vrata, jer je kao i uvijek gledala sa prozora i znala da tacno u tom trenutku dolazi. tisina. a onda su se vrata otvorila. u istoj sekundi, ugasila se i rasvjeta na stubistu. i jos je samo slabo svjetlo dolazilo negdje iz njenog stana i osvjetljavalo njih oboje sa dvije strane kucnog praga. cetiri sjajna oka, dva osmjeha i jedan zagrljaj. vrata se zatvorise.

Nema komentara:

Objavi komentar