Bečki koncert, francuska salata, u narodu poznata kao ruska, tišina unaokolo kao poslije granatiranja. Veći dio našeg većinski muslimanskog društva sinoć je tradicionalno alkoholom sapirao brige, mamuzalo se dobro raspoloženje na sve načine, nazor se veselilo kao da se nešto važno proslavlja, kao da će početak godine biti novi početak bilo čega osim nova kalendarska stranica i još jedna stanica na putu prema, što se nas tiče, nigdje i ničemu.
I tako, dok Zubin Mehta ravna orkestrom, a ja pijem kafu, gledajući kako su Bečlije standarno, rutinski, savršeno pozicionirali Schoeps mikrofone da budu naše uši što slušaju za sve nas, sa plafona i sa poda, zvuke skupocjenih instrumenata, sunce se probija iznad Sarajeva i kao i uvijek unosi zrake optimizma i nade. Ali nakon svih ovih godina znam da su to samo zraci ugode što samo popravljaju opšti ugođaj čineći isti ne samo boljim već i od svakodvne realnosti odvojenim i odmarajuće ugodnim. Onda se samo na trenutak sjetim zvuka sa koncerta naše Filharmonije ili zvuka sa takozvane Centralne proslave u Sarajevu i odmahnem rukom znajući da to nikoga ne zanima, pored toliko drugih problema u ovoj zemlji još zvukom da se bavimo, taman posla - ne bavimo se ni puno važnijim problemima u ovoj zemlji pa zašto bi se onda neko brinuo zbog nepodnošljivog zvuka sa svakog koncerta. A onda sam sebi mahnem i skoro pa glasno pomislim - zato mi gledamo Bečke i druge koncerte na televiziji, zato mi gledamo ovog jutra kao i svih jutara sličnih ovom njih, a ne oni nas, jer njih sve zanima, od cvijetnih aranžmana do mikrofona, a nas ne zanima ništa. Čan ni mi sami sebe ne zanimamo. Zato su svi drugi svijet, a mi provincija, bili i ostali.
Imali smo i mi sjajnih momenata, znali smo, a znamo i sada, istina, rijetko, zasijati, biti veliki i važni, iako samo kao pojedinci i u pravilu pojedinačno, ali sve to zamete istorija ako nema tradicije i standarda, reda, uređenosti i uljuđenosti. Zato se mi posebno i veselimo Novoj godini jer je to za nas zaista novi početak. Mi stalno počinjemo sve iznova. Sve porušimo, pa jovo nanovo.
Bečka filharmonija je uvijek briljantna, čak i na neprimjerenom otvaranju Vijećnice, na stogodišnjicu atentata. I tada je u Vijećnici sjedila nekakva kao gospoda, ne kao ova bečka, već neka naša lokalna gospoda (ali nije dirigovao Zubin Mehta kao 1994. u toj istoj mada izgorenoj Vijećnici). Gavrila se niko nije pomenuo. A njegov san o slobodi ostao je samo još jedan nedosanjani san tinejdžera. A gospoda u Beču dok gleda u leđa Mehti i u lice Bečkoj filharmoniji ne pokazuje strah, nit bilo kakvu vrstu uplašenosti. Sjene niti jednog heroja nikada nisu plašile gospodu, jer nikada nisu hodale dvorom. Gospoda je uvijek bezbrižna jer imaju sve, zato i jesu gospoda. Samozadovljna i sretna sve dok fukara jednog dana krvavih očiju ne izađe na ulice, ali i to se na kraju sve završi pa dođe neka nova gospoda i sve opet bude, prije ili kasnije, po starom. Gospoda je uvijek bezbrižna, a fukara uvijek beznadežna i neutješna.
Nama je teško jer počinjemo stalno sve iznova, a svaki početak je težak. I nije nas izgleda briga što je tako. I zato tonemo polako, ali neprestano. Nikome, pa ni sebi samima, nismo važni.
Naša televizija nije u stanju čak ni prenijeti zvuk i sliku iz Beča a da sve skupa tehnički ne degradira i ne pokvari, pa čak ni domaću televiziju ne gledamo nego strane programe pratimo na stranim televizijskim kanalima, a znali smo svašta nešta prije recimo trideset godina. Pravili smo avione i helikoptere, velike hidorcentrale sebi i drugima, kamione i automobile, a danas ne znamo napraviti ni biciklo.
Sunce i dalje uporno insistira na dobrom ugođaju a ja upravo opažam DPA 4006 mikrofon kako visi iznad orkestra - i pomišljam, eto, da sam jučer, odnosno prošle godine, umro ne bih znao da koriste i DPA mikrofone. Danac 4006 omni je uvijek rado viđen tamo gdje je samo najbolje dovoljno dobro. Znao sam i redovno viđao da naprimjer koriste i poneki AKG 414, ipak to je austrijska audio ikona, ali nisam do sada primijetio DPA. Pametan čovjek uvijek nešto može naučiti, a samo budala sve zna.
A onda se opet sjetim sebe u Sarajevu kako gledam Bečki koncert, kao i svako drugi, kao svih pedeset miliona ljudi, ali pripadam onom malom dijelu domaćeg auditorijuma koji se stalno, uvijek iznova, pita, ne samo zato što mi je to posao, već i zato što mi je to strast i što sam muzici posvetio život - pa, šta je to toliko sporno u nas da ni jedan koncert ne znamo ozvučiti (ja osobno znam, i nisam jedini, ali u pravilu ne radim te poslove, jer neki drugi "stručnjaci" određuju ko šta u ovoj zemlji radi)? Čak ni signal prenijeti ne znaju onda kada drugi sve savršeno obave. A onda se opet sjetim da ima i važnijih problema u ovoj zemlji nego što je vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala. Toliko važnijih problema koji nikoga ne zanimaju, baš kao ni vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala.
Zato smo tu gdje jesmo, ispred televizije, i sretni jer jedemo sarmu i francusku salatu, u narodu poznatu kao rusku. I bolje je tako. Uostalom, šta će nama koncert filharmonije prvog januara, pa još ujutro. Ma ko bi na to došao - niko! Ne bi, bolan, ljudi došli prvog ujutro ni da im plate! A ne bi ni drugog navečer!
Zna naš čovjek sve o svemu i to a priori. Ne mora ni probati, zna da to naš svijet ne voli, već samo ovi što se foliraju. To zapravo niko ne voli, već se prenemažu, a kad malo popiju e onda se sluša prava muzika, misleći na zvučne primitivluke i mjereći svijet samo svojim aršinima jer za druge i ne zna. Ali nisu ljudi krivi što je tako, niti su krivi što nema ničega i što nemaju gdje vidjeti ni čuti nešto drugačije, a milioni se troše na institucije u kulturi, takozvane javne ustanove koje ne proizvode uglavnom ništa iole vrijedno izvan ovih naših provincijalnih granica.
Za te stvari postoji televizija. Naš prozor u svijet. To je sve čemu se realno trebamo i možemo nadati - imati svoj prozor u svijet. U svijet u kojem za nas vrata nema. Kao za junaka Kafkinog Zamka - možemo misliti i htjeti šta hoćemo ali ući ne možemo i nećemo, ma koliko se čudili kako svi drugi ulaze i izlaze bez problema. Mi ostajemo na margini svijeta, sve dok ne isučemo oružje i udarimo u pravilu jedni na druge, tada postajemo zanimljivi ali samo kao televizijski program koji za razliku od Bečkog koncerta niko rado i redovno ne gleda. Niti koga realno zanima osim toliko da im ne dođemo u goste, nezvani sa zavežljajem ili puškom o ramenu.
I tako smo još jednom na početku još jednog ničega u namjeri da postignemo ništa. A u Beču upravo slušaju Na lijepom plavom Dunavu dok iznad nas stoji samo lijepo i skoro plavo nebo. I to je nešto.
I tako, dok Zubin Mehta ravna orkestrom, a ja pijem kafu, gledajući kako su Bečlije standarno, rutinski, savršeno pozicionirali Schoeps mikrofone da budu naše uši što slušaju za sve nas, sa plafona i sa poda, zvuke skupocjenih instrumenata, sunce se probija iznad Sarajeva i kao i uvijek unosi zrake optimizma i nade. Ali nakon svih ovih godina znam da su to samo zraci ugode što samo popravljaju opšti ugođaj čineći isti ne samo boljim već i od svakodvne realnosti odvojenim i odmarajuće ugodnim. Onda se samo na trenutak sjetim zvuka sa koncerta naše Filharmonije ili zvuka sa takozvane Centralne proslave u Sarajevu i odmahnem rukom znajući da to nikoga ne zanima, pored toliko drugih problema u ovoj zemlji još zvukom da se bavimo, taman posla - ne bavimo se ni puno važnijim problemima u ovoj zemlji pa zašto bi se onda neko brinuo zbog nepodnošljivog zvuka sa svakog koncerta. A onda sam sebi mahnem i skoro pa glasno pomislim - zato mi gledamo Bečke i druge koncerte na televiziji, zato mi gledamo ovog jutra kao i svih jutara sličnih ovom njih, a ne oni nas, jer njih sve zanima, od cvijetnih aranžmana do mikrofona, a nas ne zanima ništa. Čan ni mi sami sebe ne zanimamo. Zato su svi drugi svijet, a mi provincija, bili i ostali.
Imali smo i mi sjajnih momenata, znali smo, a znamo i sada, istina, rijetko, zasijati, biti veliki i važni, iako samo kao pojedinci i u pravilu pojedinačno, ali sve to zamete istorija ako nema tradicije i standarda, reda, uređenosti i uljuđenosti. Zato se mi posebno i veselimo Novoj godini jer je to za nas zaista novi početak. Mi stalno počinjemo sve iznova. Sve porušimo, pa jovo nanovo.
Bečka filharmonija je uvijek briljantna, čak i na neprimjerenom otvaranju Vijećnice, na stogodišnjicu atentata. I tada je u Vijećnici sjedila nekakva kao gospoda, ne kao ova bečka, već neka naša lokalna gospoda (ali nije dirigovao Zubin Mehta kao 1994. u toj istoj mada izgorenoj Vijećnici). Gavrila se niko nije pomenuo. A njegov san o slobodi ostao je samo još jedan nedosanjani san tinejdžera. A gospoda u Beču dok gleda u leđa Mehti i u lice Bečkoj filharmoniji ne pokazuje strah, nit bilo kakvu vrstu uplašenosti. Sjene niti jednog heroja nikada nisu plašile gospodu, jer nikada nisu hodale dvorom. Gospoda je uvijek bezbrižna jer imaju sve, zato i jesu gospoda. Samozadovljna i sretna sve dok fukara jednog dana krvavih očiju ne izađe na ulice, ali i to se na kraju sve završi pa dođe neka nova gospoda i sve opet bude, prije ili kasnije, po starom. Gospoda je uvijek bezbrižna, a fukara uvijek beznadežna i neutješna.
Nama je teško jer počinjemo stalno sve iznova, a svaki početak je težak. I nije nas izgleda briga što je tako. I zato tonemo polako, ali neprestano. Nikome, pa ni sebi samima, nismo važni.
Naša televizija nije u stanju čak ni prenijeti zvuk i sliku iz Beča a da sve skupa tehnički ne degradira i ne pokvari, pa čak ni domaću televiziju ne gledamo nego strane programe pratimo na stranim televizijskim kanalima, a znali smo svašta nešta prije recimo trideset godina. Pravili smo avione i helikoptere, velike hidorcentrale sebi i drugima, kamione i automobile, a danas ne znamo napraviti ni biciklo.
Sunce i dalje uporno insistira na dobrom ugođaju a ja upravo opažam DPA 4006 mikrofon kako visi iznad orkestra - i pomišljam, eto, da sam jučer, odnosno prošle godine, umro ne bih znao da koriste i DPA mikrofone. Danac 4006 omni je uvijek rado viđen tamo gdje je samo najbolje dovoljno dobro. Znao sam i redovno viđao da naprimjer koriste i poneki AKG 414, ipak to je austrijska audio ikona, ali nisam do sada primijetio DPA. Pametan čovjek uvijek nešto može naučiti, a samo budala sve zna.
A onda se opet sjetim sebe u Sarajevu kako gledam Bečki koncert, kao i svako drugi, kao svih pedeset miliona ljudi, ali pripadam onom malom dijelu domaćeg auditorijuma koji se stalno, uvijek iznova, pita, ne samo zato što mi je to posao, već i zato što mi je to strast i što sam muzici posvetio život - pa, šta je to toliko sporno u nas da ni jedan koncert ne znamo ozvučiti (ja osobno znam, i nisam jedini, ali u pravilu ne radim te poslove, jer neki drugi "stručnjaci" određuju ko šta u ovoj zemlji radi)? Čak ni signal prenijeti ne znaju onda kada drugi sve savršeno obave. A onda se opet sjetim da ima i važnijih problema u ovoj zemlji nego što je vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala. Toliko važnijih problema koji nikoga ne zanimaju, baš kao ni vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala.
Zato smo tu gdje jesmo, ispred televizije, i sretni jer jedemo sarmu i francusku salatu, u narodu poznatu kao rusku. I bolje je tako. Uostalom, šta će nama koncert filharmonije prvog januara, pa još ujutro. Ma ko bi na to došao - niko! Ne bi, bolan, ljudi došli prvog ujutro ni da im plate! A ne bi ni drugog navečer!
Zna naš čovjek sve o svemu i to a priori. Ne mora ni probati, zna da to naš svijet ne voli, već samo ovi što se foliraju. To zapravo niko ne voli, već se prenemažu, a kad malo popiju e onda se sluša prava muzika, misleći na zvučne primitivluke i mjereći svijet samo svojim aršinima jer za druge i ne zna. Ali nisu ljudi krivi što je tako, niti su krivi što nema ničega i što nemaju gdje vidjeti ni čuti nešto drugačije, a milioni se troše na institucije u kulturi, takozvane javne ustanove koje ne proizvode uglavnom ništa iole vrijedno izvan ovih naših provincijalnih granica.
Za te stvari postoji televizija. Naš prozor u svijet. To je sve čemu se realno trebamo i možemo nadati - imati svoj prozor u svijet. U svijet u kojem za nas vrata nema. Kao za junaka Kafkinog Zamka - možemo misliti i htjeti šta hoćemo ali ući ne možemo i nećemo, ma koliko se čudili kako svi drugi ulaze i izlaze bez problema. Mi ostajemo na margini svijeta, sve dok ne isučemo oružje i udarimo u pravilu jedni na druge, tada postajemo zanimljivi ali samo kao televizijski program koji za razliku od Bečkog koncerta niko rado i redovno ne gleda. Niti koga realno zanima osim toliko da im ne dođemo u goste, nezvani sa zavežljajem ili puškom o ramenu.
I tako smo još jednom na početku još jednog ničega u namjeri da postignemo ništa. A u Beču upravo slušaju Na lijepom plavom Dunavu dok iznad nas stoji samo lijepo i skoro plavo nebo. I to je nešto.
 |
| Zubin Mehta (Photo by Oded Antman) |
Nema komentara:
Objavi komentar