Danas je još jedan historijski dan. Charlie Hebdo je preživio i izašao kao pobjednik - imaju naslovnicu koja će prodati magazin u 3 miliona primjeraka, a siguran sam da će ta 3 miliona biti samo početni tiraž, jer nebo je granica. Baš kao i kad je riječ o slobodi govora - osim kad se govori o muslimanima, tada sloboda govora ide i dalje od neba i granice zapravo ne postoje.
Historijska naslovnica će se prodavati i reproducirati do kraja svijeta. Svaka kuća će imati jednu kao ikonu. Za na zid. Nekakav frajko sa turbanom, što će reći, Čarlijevim vizuelnim rječnikom - musliman, kaže da je i on Čarli, a iznad piše da sve je oprošteno. Skoro pa savršena naslovna stranica u ovom, globalnom, kontekstu i trenutku.
Autor je navodno zaplakao nakon što je nacrtao svog čiča Glišu, i za cijeli svijet stvorio još jednu karikaturu Poslanika! Nema šta, potresno i ekstatično! Opijen nadahnućem i trenutkom nakon što je nacrtao čiča Glišu - kao da je Michelangelo koji udarcem čekića u stopalo tek završenom Mojsiju zapovijeda: Ustani!
Da nije sve skupa tragično, bilo bi zaista komično. Ali Charlie Hebdo svojim specijalnim izdanjem koje će biti prevedeno na mnoge jezike i distribuirano diljem svijeta nije komičan, već smrtno ozbiljan. A priča o Čarliju odavno nije smiješna, ako je ikada i bila, i nema tu ni humora ni satire, ako je ikada i bilo.
Čiča Gliša sa rijetkom bradicom tvrdi da je Čarli. A uredništvo poručuje da sve je oprošteno. Samo nije rečeno ko je oprostio kome i šta konkretno. Možda se radi o nekom univerzalnom kršćanskom oprostu - kažeš lijepo kakav je tvoj grijeh i bude ti oprošteno, a dobiješ i recept - toliko puta Oče naš, i pojačaj još, naštesrce, sa Zdravo Marijo, i bit će to uredu. A možda je dio o oprostu ostavljen kao stvar slobodne interpretacije baš kao što je stvar slobodne interpretacije i sloboda govora kao takva.
Ipak, ono što znamo o Poslaniku ukazuje na to da bi on kao Plemenit, Hrabar, Mudar, Čestit, Pravedan, kao posljednji Poslanik Jedinog Boga, stao na stranu nevinih žrtava i osudio napad dvojice zamaskiranih ubica. Ali Poslanikovo ime je Muhamed s.a.v.s. - najčešće ime na svijetu. Bez da računamo sva imena istog korijena H-M-D kao što su Mahmud, Hamid ili naprimjer Ahmed - a riječju se može prevesti kao Hvaljeni, a Hvaljen je jer je Bogobojazan i Bogu zahvalan. Na kraju krajeva, dobar musliman uvijek kaže: hvala Bogu, šta god da se desi. Eto, hvala Bogu, izađe još jedan broj Charlie Hebdoa.
Čiča Gliša sa naslovne strane nije musliman jer Čarli nije muslimansko ime. Musliman ne može biti Čarli. Musliman može imati nadimak Čarli, kao i svako ko nije musliman, ali vjerovatno musliman sam sebi takav nadimak nikada ne bi dao. Muslimana Čarlijem mogu samo zvati, baš kao i simpatičnog čiča Glišu sa turbanom što krstiše imenom Čarli, ali musliman Čarli ne može i neće nikada biti. Kao što su američki vojnici u Vijetnamu nazivali Čarlijem svakog Vijetnamca, komunističkog vojnika, protiv kojih su se borili da ih spasu od zla komunizma i donesu im demokratiju pa da, eto, i oni budu demokratični - istina, Vijetnamce čari američke demokratije nisu očarale i radije su nosili nadimak Čarli. Da kojim slučajem čiča Gliša na naslovnici kaže za sebe - je suis Ahmed, tada bih mogao shvatiti šta se misli kada se iznad napiše da je sve oprošteno. To bi onda bilo satirično, pa možda čak i duhovito. Jer ubijen je Ahmed, a Čarli je živ i zdrav. Življi nego ikad.
Poslanik je, činjenično, spasio i nevjernički Charlie Hebdo. Bez karikatura Poslanika svi ubijeni novinari i karikaturisti bi i danas bili živi. Ali ne zbog toga što neke budale ne bi došle da, kao, osvete Poslanika, već zato što bi Charlie Hebdo propao kao novina. Jednostavno, Charlie je opstao zahvaljujući karikaturama Poslanika, a u istoriji će biti zapamćeni kao mučenici slobodne riječi, slobode govora, koji su za rekordan tiraž dali sve što su mogli - čak i vlastite živote.
Ali, ovdje je riječ, tako barem kažu, o slobodi govora bez "ali". I niko nikom ne treba da se izvinjava nizašta. I svi treba da osudimo zlodjela bez "ali". Ali da li se iko ikada odrekao ijednog "ali" kada govori i diskutira o nečemu važnom? Da li se američka vojska odrekla ijednog "ali" kada je primorana priznati da je, eto, opet, nesretnim slučajem, neciljano, kolateralno, ubila nevinu djecu, koja su, eto, opet, muslimanska sirotinja?
(Ne, ovo nije tekst o globalnom licemjerstvu prije i poslije 7. januara. Pa se opštim licemjerstvom kao opštom praksom nećemo, bar ovaj put, detaljno baviti.)
Međutim, ovo što gledamo nekoliko posljednjih dana, kao i svih ovih godina, je velika manifestacija slobode monologa. Sve vrijeme slušamo solilokvij i to o probranim temama. Slobodu govora imaju samo slobodni, neslobodnima je izgleda ostavljen samo terorizam kao oružje slabih, gdje čovjek s maskom i kalašom misli da se bori za istinu i pravdu, za slobodu. Veliki su ipak za sebe zadržali državni terorizam, kada se ubija dronovima, raketama i kasetnim bombama, jer to i nije zapravo terorizam, već borba za demokratiju po mjeri moćnika.
Da li se dvostruki standardi podrazumijevaju u zapadnoj definiciji slobode govora?
Dvostruki standardi, koje je prakticirao i Charlie Hebdo, ne samo zato jer su otpustili svog dugogodišnjeg novinara zbog optužbi za navodni antisemitizam, već i zbog nemalog broja različitih karikatura muslimana koji je u totalnoj disproporciji sa ulogom, položajem i uticajem muslimana u francuskom društvu. Ako su se kojim slučajem generalno bavili globalnim temama zašto onda opet nije bilo proporcionalnosti, balansa i uravnetoženosti ili su oni bili prirodno neuravnoteženi, a i to treba shvatiti kao njihovo pravo?
Dvostruki standardi su standard slobode govora po ukusu većine globalnih medija, koji su većinom pod kontrolom zapadnih sila, odnosno zapadnog kapitala, što dođe na isto. Dvostruki standardi su oduvijek bili praksa "razvijenog i civiliziranog, demokratskog" svijeta.
JP, Jylland-Posten, danske novine koje su prve, 2005. godine, objavile karikature Poslanika, koje je onda Charlie Hebdo naknadno objavio u znak "podrške" kolegama, i slobodi govora, naravno, nisu objavljivali karikature Isusa jer bi to izazvalo bijes, kako sami kažu, a sami su rekli i to da ni pod kojim okolnostima ne bi objavili karikature Holokausta. Zar The Sunday Times nije prije dvije godine ponizno ponudio "bezrezervnu ispriku" jer je karikatura koju su objavili zaista "prešla liniju" - na karikaturi je bio prikazan Netyanahu, a Izrael je zatražio ispriku jer su prešli "crvenu liniju"? Primjera je doslovno bezbroj.
Ako je sloboda govora svetinja, u ime istine i demokratije, zašto je onda Assange u kućnom pritvoru pod opsadom, zašto se Snowden krije, zašto Manning robija? Ah da, sad se sjetih, oni su otkrili tajne, vojne tajne, ugrozili nacionalnu sigurnost. Da li su govorili istinu, to očito nije važno.
Umjesto slobode govora, ovakve kakvu promovira zapad kao slobodu monologa, potrebna nam je sloboda razgovora. Ali problem je što raz-govor podrazumijeva govor različitih, a pod tim se razumijeva prihvatanje različitog i onoga ko je drugačiji. Bez toga nema dijaloga, a pogotovo ne slobodnog dijaloga. Uostalom, čemu dijalog sa barbarima, u ovom slučaju - muslimanima? Sa barbarima i divljacima se ne može razgovarati jer nisu civilizirani, i zato ih treba civilizirati da bi se s njima moglo razgovarati.
U savršenoj kombinaciji sa IDIL-om i Boko Haramom, sve ovo stvara ambijent u kojem su "očigledno"muslimani divljaci i ubice, barbari, koje treba uništiti. Isto kao što Izrael portretira i prikazuje Palestince kao prljave spodobe, ubice, vrijedne samo smrti. A palestinska se djeca, dok ovo čitate, i dok se doštampavaju novi primjerci novog broja Charlie Hebdo, smrzavaju i umiru, bez struje i vode, bez hrane, u Gazi koja je već godinama pod opsadom, kao slobodna teritorija zemlje i naroda pod višedecenijskom okupacijom.
Ne sjećam se po koga su prvo došli ali vidim da odvode muslimane. Vidim i čujem kako u parlamentu pjevaju Marseljezu, a znam da je to pjesma pobune protiv ugnjetavanja, pjesma nemoćnih protiv moćnih, pjesma obespravljenih, nastala u vrijeme slavne Francuske revolucije. Ali kada Marseljezu pjeva Vlast onda je njen tekst morbidan, zastrašujući, onda je to himna krstaških ratova, totalitarizma, državnog terorizma, isključivosti. Kada Marseljezu pjevaju oni koji vladaju i imaju svu vlast onda se svaki stih zabada kao nož u srce potlačenima. Jer to nije pjesma moćnih, već potlačenih. Zato danas u Francuskoj Marseljeza pripada muslimanima i svim drugima koji su bili građani drugog reda i prije 7. januara, a nikako poslanicima u Parlamentu.
Jasno je da nema jednostavnog, a pogotovo ne jednostranog, objašnjenja i tumačenja događaja u proteklih sedam dana kao što je jasno da smo zapravo većinom samo statisti u kolektivnoj šizofreniji, statisti u drami koja je zapravo naša vlastita tragedija. Kao toliko puta do sada. Bar smo mi u Bosni naučili statirati u vlastitim tragedijama. Kod nas su zamaskirani teroristi sa kalašima hodali po ulicama i ubijali još davne 1992. godine. Iste godine kada je Charlie Hebdo nakon više od deset godina pauze nastavio rad.
I dok kao "reakciju" očekujemo sljedeći nivo na putu ka totalitarnom društvu, novi nivo nadzora nad građanima, novi nivo legalnog špijuniranja građana, novi nivo kontrole riječi i misli, novi nivo globalnog i masovnog manipuliranja, novo proširenje francuske vojne aktivnosti u Iraku, nove međunarodne vojne akcije, i dok svi ponavljaju, kao mantru, ja sam Čarli, ja sam Čarli, ja sam Čarli, sjetih se završne scene iz Orwelovog romana 1984.
Winston Smith, nakon "rehabilitacije", gleda najnovije vijesti, koje je nekada i sam uređivao stalno mijenjajući tekstove i naslove u starim izdanjima novina - ko zapravo s kim ratuje i protiv koga, ko je kome saveznik, a ko je kome neprijatelj, prilagođavajući ih tako "novonastaloj" situaciji, svakodnevno modificirajući prošlost u skladu sa trenutnim stanjem i budućim potrebama. Gleda tako Winston najnovije, nimalo dobre, vijesti. Veoma je zabrinut, uplašen. Na kraju dnevnika se na ekranu pojavljuje lice Velikog brata kao nada i garant da će ipak "naša strana" pobijediti i preživjeti. Oči mu se napuniše suzama, "jer on voli Velikog brata".
 |
| "Ako Boga nema, sve je dopušteno" F. M. Dostojevski |
Historijska naslovnica će se prodavati i reproducirati do kraja svijeta. Svaka kuća će imati jednu kao ikonu. Za na zid. Nekakav frajko sa turbanom, što će reći, Čarlijevim vizuelnim rječnikom - musliman, kaže da je i on Čarli, a iznad piše da sve je oprošteno. Skoro pa savršena naslovna stranica u ovom, globalnom, kontekstu i trenutku.
Autor je navodno zaplakao nakon što je nacrtao svog čiča Glišu, i za cijeli svijet stvorio još jednu karikaturu Poslanika! Nema šta, potresno i ekstatično! Opijen nadahnućem i trenutkom nakon što je nacrtao čiča Glišu - kao da je Michelangelo koji udarcem čekića u stopalo tek završenom Mojsiju zapovijeda: Ustani!
Da nije sve skupa tragično, bilo bi zaista komično. Ali Charlie Hebdo svojim specijalnim izdanjem koje će biti prevedeno na mnoge jezike i distribuirano diljem svijeta nije komičan, već smrtno ozbiljan. A priča o Čarliju odavno nije smiješna, ako je ikada i bila, i nema tu ni humora ni satire, ako je ikada i bilo.
Čiča Gliša sa rijetkom bradicom tvrdi da je Čarli. A uredništvo poručuje da sve je oprošteno. Samo nije rečeno ko je oprostio kome i šta konkretno. Možda se radi o nekom univerzalnom kršćanskom oprostu - kažeš lijepo kakav je tvoj grijeh i bude ti oprošteno, a dobiješ i recept - toliko puta Oče naš, i pojačaj još, naštesrce, sa Zdravo Marijo, i bit će to uredu. A možda je dio o oprostu ostavljen kao stvar slobodne interpretacije baš kao što je stvar slobodne interpretacije i sloboda govora kao takva.
Ipak, ono što znamo o Poslaniku ukazuje na to da bi on kao Plemenit, Hrabar, Mudar, Čestit, Pravedan, kao posljednji Poslanik Jedinog Boga, stao na stranu nevinih žrtava i osudio napad dvojice zamaskiranih ubica. Ali Poslanikovo ime je Muhamed s.a.v.s. - najčešće ime na svijetu. Bez da računamo sva imena istog korijena H-M-D kao što su Mahmud, Hamid ili naprimjer Ahmed - a riječju se može prevesti kao Hvaljeni, a Hvaljen je jer je Bogobojazan i Bogu zahvalan. Na kraju krajeva, dobar musliman uvijek kaže: hvala Bogu, šta god da se desi. Eto, hvala Bogu, izađe još jedan broj Charlie Hebdoa.
Čiča Gliša sa naslovne strane nije musliman jer Čarli nije muslimansko ime. Musliman ne može biti Čarli. Musliman može imati nadimak Čarli, kao i svako ko nije musliman, ali vjerovatno musliman sam sebi takav nadimak nikada ne bi dao. Muslimana Čarlijem mogu samo zvati, baš kao i simpatičnog čiča Glišu sa turbanom što krstiše imenom Čarli, ali musliman Čarli ne može i neće nikada biti. Kao što su američki vojnici u Vijetnamu nazivali Čarlijem svakog Vijetnamca, komunističkog vojnika, protiv kojih su se borili da ih spasu od zla komunizma i donesu im demokratiju pa da, eto, i oni budu demokratični - istina, Vijetnamce čari američke demokratije nisu očarale i radije su nosili nadimak Čarli. Da kojim slučajem čiča Gliša na naslovnici kaže za sebe - je suis Ahmed, tada bih mogao shvatiti šta se misli kada se iznad napiše da je sve oprošteno. To bi onda bilo satirično, pa možda čak i duhovito. Jer ubijen je Ahmed, a Čarli je živ i zdrav. Življi nego ikad.
Poslanik je, činjenično, spasio i nevjernički Charlie Hebdo. Bez karikatura Poslanika svi ubijeni novinari i karikaturisti bi i danas bili živi. Ali ne zbog toga što neke budale ne bi došle da, kao, osvete Poslanika, već zato što bi Charlie Hebdo propao kao novina. Jednostavno, Charlie je opstao zahvaljujući karikaturama Poslanika, a u istoriji će biti zapamćeni kao mučenici slobodne riječi, slobode govora, koji su za rekordan tiraž dali sve što su mogli - čak i vlastite živote.
Ali, ovdje je riječ, tako barem kažu, o slobodi govora bez "ali". I niko nikom ne treba da se izvinjava nizašta. I svi treba da osudimo zlodjela bez "ali". Ali da li se iko ikada odrekao ijednog "ali" kada govori i diskutira o nečemu važnom? Da li se američka vojska odrekla ijednog "ali" kada je primorana priznati da je, eto, opet, nesretnim slučajem, neciljano, kolateralno, ubila nevinu djecu, koja su, eto, opet, muslimanska sirotinja?
(Ne, ovo nije tekst o globalnom licemjerstvu prije i poslije 7. januara. Pa se opštim licemjerstvom kao opštom praksom nećemo, bar ovaj put, detaljno baviti.)
Međutim, ovo što gledamo nekoliko posljednjih dana, kao i svih ovih godina, je velika manifestacija slobode monologa. Sve vrijeme slušamo solilokvij i to o probranim temama. Slobodu govora imaju samo slobodni, neslobodnima je izgleda ostavljen samo terorizam kao oružje slabih, gdje čovjek s maskom i kalašom misli da se bori za istinu i pravdu, za slobodu. Veliki su ipak za sebe zadržali državni terorizam, kada se ubija dronovima, raketama i kasetnim bombama, jer to i nije zapravo terorizam, već borba za demokratiju po mjeri moćnika.
Da li se dvostruki standardi podrazumijevaju u zapadnoj definiciji slobode govora?
Dvostruki standardi, koje je prakticirao i Charlie Hebdo, ne samo zato jer su otpustili svog dugogodišnjeg novinara zbog optužbi za navodni antisemitizam, već i zbog nemalog broja različitih karikatura muslimana koji je u totalnoj disproporciji sa ulogom, položajem i uticajem muslimana u francuskom društvu. Ako su se kojim slučajem generalno bavili globalnim temama zašto onda opet nije bilo proporcionalnosti, balansa i uravnetoženosti ili su oni bili prirodno neuravnoteženi, a i to treba shvatiti kao njihovo pravo?
Dvostruki standardi su standard slobode govora po ukusu većine globalnih medija, koji su većinom pod kontrolom zapadnih sila, odnosno zapadnog kapitala, što dođe na isto. Dvostruki standardi su oduvijek bili praksa "razvijenog i civiliziranog, demokratskog" svijeta.
JP, Jylland-Posten, danske novine koje su prve, 2005. godine, objavile karikature Poslanika, koje je onda Charlie Hebdo naknadno objavio u znak "podrške" kolegama, i slobodi govora, naravno, nisu objavljivali karikature Isusa jer bi to izazvalo bijes, kako sami kažu, a sami su rekli i to da ni pod kojim okolnostima ne bi objavili karikature Holokausta. Zar The Sunday Times nije prije dvije godine ponizno ponudio "bezrezervnu ispriku" jer je karikatura koju su objavili zaista "prešla liniju" - na karikaturi je bio prikazan Netyanahu, a Izrael je zatražio ispriku jer su prešli "crvenu liniju"? Primjera je doslovno bezbroj.
Ako je sloboda govora svetinja, u ime istine i demokratije, zašto je onda Assange u kućnom pritvoru pod opsadom, zašto se Snowden krije, zašto Manning robija? Ah da, sad se sjetih, oni su otkrili tajne, vojne tajne, ugrozili nacionalnu sigurnost. Da li su govorili istinu, to očito nije važno.
Umjesto slobode govora, ovakve kakvu promovira zapad kao slobodu monologa, potrebna nam je sloboda razgovora. Ali problem je što raz-govor podrazumijeva govor različitih, a pod tim se razumijeva prihvatanje različitog i onoga ko je drugačiji. Bez toga nema dijaloga, a pogotovo ne slobodnog dijaloga. Uostalom, čemu dijalog sa barbarima, u ovom slučaju - muslimanima? Sa barbarima i divljacima se ne može razgovarati jer nisu civilizirani, i zato ih treba civilizirati da bi se s njima moglo razgovarati.
U savršenoj kombinaciji sa IDIL-om i Boko Haramom, sve ovo stvara ambijent u kojem su "očigledno"muslimani divljaci i ubice, barbari, koje treba uništiti. Isto kao što Izrael portretira i prikazuje Palestince kao prljave spodobe, ubice, vrijedne samo smrti. A palestinska se djeca, dok ovo čitate, i dok se doštampavaju novi primjerci novog broja Charlie Hebdo, smrzavaju i umiru, bez struje i vode, bez hrane, u Gazi koja je već godinama pod opsadom, kao slobodna teritorija zemlje i naroda pod višedecenijskom okupacijom.
Ne sjećam se po koga su prvo došli ali vidim da odvode muslimane. Vidim i čujem kako u parlamentu pjevaju Marseljezu, a znam da je to pjesma pobune protiv ugnjetavanja, pjesma nemoćnih protiv moćnih, pjesma obespravljenih, nastala u vrijeme slavne Francuske revolucije. Ali kada Marseljezu pjeva Vlast onda je njen tekst morbidan, zastrašujući, onda je to himna krstaških ratova, totalitarizma, državnog terorizma, isključivosti. Kada Marseljezu pjevaju oni koji vladaju i imaju svu vlast onda se svaki stih zabada kao nož u srce potlačenima. Jer to nije pjesma moćnih, već potlačenih. Zato danas u Francuskoj Marseljeza pripada muslimanima i svim drugima koji su bili građani drugog reda i prije 7. januara, a nikako poslanicima u Parlamentu.
Jasno je da nema jednostavnog, a pogotovo ne jednostranog, objašnjenja i tumačenja događaja u proteklih sedam dana kao što je jasno da smo zapravo većinom samo statisti u kolektivnoj šizofreniji, statisti u drami koja je zapravo naša vlastita tragedija. Kao toliko puta do sada. Bar smo mi u Bosni naučili statirati u vlastitim tragedijama. Kod nas su zamaskirani teroristi sa kalašima hodali po ulicama i ubijali još davne 1992. godine. Iste godine kada je Charlie Hebdo nakon više od deset godina pauze nastavio rad.
I dok kao "reakciju" očekujemo sljedeći nivo na putu ka totalitarnom društvu, novi nivo nadzora nad građanima, novi nivo legalnog špijuniranja građana, novi nivo kontrole riječi i misli, novi nivo globalnog i masovnog manipuliranja, novo proširenje francuske vojne aktivnosti u Iraku, nove međunarodne vojne akcije, i dok svi ponavljaju, kao mantru, ja sam Čarli, ja sam Čarli, ja sam Čarli, sjetih se završne scene iz Orwelovog romana 1984.
Winston Smith, nakon "rehabilitacije", gleda najnovije vijesti, koje je nekada i sam uređivao stalno mijenjajući tekstove i naslove u starim izdanjima novina - ko zapravo s kim ratuje i protiv koga, ko je kome saveznik, a ko je kome neprijatelj, prilagođavajući ih tako "novonastaloj" situaciji, svakodnevno modificirajući prošlost u skladu sa trenutnim stanjem i budućim potrebama. Gleda tako Winston najnovije, nimalo dobre, vijesti. Veoma je zabrinut, uplašen. Na kraju dnevnika se na ekranu pojavljuje lice Velikog brata kao nada i garant da će ipak "naša strana" pobijediti i preživjeti. Oči mu se napuniše suzama, "jer on voli Velikog brata".
Nema komentara:
Objavi komentar