Osnivač društvene mreže što je mnogima omogućila da imaju život koji inače nemaju, prijatelje koje inače nemaju, zadovoljstvo i sve ostalo, pa, i sreću koju nemaju i ne misle da mogu imati jer ne znaju šta je to sreća, kao ni ja, za ovu godinu je odredio izazov za sebe u namjeri da, čini se, propovijeda vlastitim primjerom - pročitati po jednu knjigu svake druge sedmice. Što će reći 26 knjiga godišnje. Ako je to izazov onda se može zaključiti da se posljednjih godina čitalo 6 knjiga, ili po jedna svakog drugog mjeseca, u najboljem slučaju.
U vrijeme studiranja sigurno sam bar jednom pročitao oko 100 naslova godišnje, a neki od mojih prijatelja i kolega su bili efikasniji i sa dužim stažom, a osobno nisam spadao u izrazito knjiške tipove. S obzirom da imam od malena osobinu da ne mogu što moram, a moram što ne smijem, čitao sam sve i svašta osim ono što je bilo potrebno za prvi naredni ispit. Moj se knjiški svijet u to vrijeme okretao prema četiri strane - na jednoj strani su bila filozofska djela, na drugoj različita beletristika, na trećoj literatura od Ouspenskog preko Gurdjieffa do Castanede, djela epske fantastike Tolkin, Ursula Le Guin, Hans Bemmann, i Knjige velikih religija, i Knjiga promjene, i Knjiga puta i vrline. Na četvrtoj strani je bilo sve ostalo. Uglavnom sam se okretao trećoj strani svijeta. Mističario, lutao, i tražio nešto za šta sam slutio da postoji, a da nisam znao šta je to. Da, i to je moguće kad čovjek na vrijeme poludi.
U vrijeme studiranja filozofije samo za Ontologiju I na trećoj godini je trebalo pročitati kao obaveznu literaturu 52 knjige - jasno, sve filozofska dijela koja se baš i ne čitaju na plaži uz limunadu. Obično su se mnoge od tih knjiga čitale, da budem precizniji - studirale, u okruženju čitave jedne male bibilioteke. U zlatno doba studiranja borbeni komplet za čitanje je bio bar jedna polica različitih rječnika, i nekoliko gomila drugih knjiga pri ruci kako bi se odmah saznalo na šta se određena partija teksta knjige koju trenutno studiram referira. Nerijetko bih nakon desetak pročitanih stranica morao posegnuti za drugom knjigom i pročitati pedesetak strana, ili konsultirati nekoliko drugih knjiga a da bi se moglo nastaviti čitanje, odnosno da bih uopšte znao i mogao pratiti o čemu autor zapravo govori. U pravilu, svi smo odmah po upisu V semestra "prenosili" ispit iz Ontologije I u narednu godinu studija, jer bilo je lakše spremiti sve ostale ispite treće godine nego samu Ontologiju I, a i sa tih pedesetak knjiga moglo se svakako položiti nekoliko ispita na IV godini. Uglavnom, ko prođe ispit kod profesora Sulejmana Boste taj je praktično završio studij. Mimo toga, čitanje nekoliko knjiga istovremeno, naročito onih u narodu poznatih kao "debele", bila je uobičajena praksa. Najbolje sam se odmarao od Marxa čitajući Bukowskog ili od Nietzschea čitajući Ziju Dizdarevića.
Hoću reći da se u moje vrijeme čitalo čini mi se bitno više nego danas - barem sam ja više čitao, za druge ionako nikad u vezi ničega nisam sasvim siguran - mnogo više nego u ovo vrijeme u kojem sada živim i koje baš i ne osjećam kao svoje. Možda upravo zbog toga što većinu vremena provodim živeći stvarni život sa stvarnim ljudima, a ne sa knjigama. A živeći u tom takozvanom "stvarnom svijetu" lijepe stvari su eksces, a u svijetu knjiga pravilo. Da li sam tada bio sretniji - sigurno. Da li sada više znam - izvjesno. Da li sam bio sretniji zato što sam bio mlad - ne, jer nisam znao vrijednost mladosti. Da li osjećam žal za tim vremenom - da, ali ne zbog mladosti i bezbrižnosti, već zbog sreće dok sam provodio dane i sedmice slušajući muziku i čitajući knjige. Živio sam svoju mladost u vrijeme u kojem je kolokvijalno "biti načitan" značilo isto što i "biti obrazovan". Šta li je danas sinonim obrazovanja? Ipak, na kraju mogu iskreno, poput Joycea, priznati - "pročitao sam malo a shvatio još manje".
A znao sam u jednom naletu pročitati sve od Dostojevskog, ili u drugom zanosu sve od Kafke, ili zbog nove opsesije sve od Andrića, ili sve od Selimovića, dvadesetak tomova Krleže. Sjećam se da sam sabrana djela Milana Kundere pročitao za manje od deset dana i da sam ga zapamtio kao pisca koji se lako i sa oduševljenjem čita a još lakše zaboravlja, i literatura i autor.
U vrijeme opsade sam sačuvao razum, ili ono što se sačuvati dalo, zahvaljujući muzici i knjigama. Posebno zahvaljujući knjigama, jer akumulator i baterije nisu uvijek mogle izdržati izazov, a struja se nije stalno mogla krasti bez da neko ne ukrade od tebe, a neko od njega i nakon nekoliko lopova u nizu padne napon do neupotrebljivosti ili jednostavno više niko nema struje, ili se jednostavno nema od koga ukrasti. Sijalice i veći potrošači su bili s onu stranu stvarnosti kada je svakodnevnica u pitanju. "Došla struja" je bilo drugo stanje u vrijeme opsade - uključivalo se sve: od sijalice do veš mašine i rerne jer ko zna kad će opet doći struja. Tako da se čitalo danju. Intenzivno kao u vrijeme studija. Mada se nekada i uz kandilo čitalo ako je bilo nešto važno i nije moglo čekati sutra.
Usput, znam čovjeka koji je u ratu sa Fenomenologijom duha u ruksaku išao "na teren" na Treskavicu. Šta li bi Hegel na to rekao? Znajući da svi vadimo kestenje iz vatre za apsolutni duh, nositi na leđima knjigu o Apsolutnom duhu dok Apsolutni duh upravo prolazi kroz našu zemlju u velikom stilu, sigurno bi zamislilo vjerovatno najvećeg eruditu svih vremena. Hegel je svojevremeno otvorio vinski podrum Napoleonovim vojnicima kad su ušli u Jenu, oduševljen jer mu je Apsolutni duh doslovno pokucao na vrata.
Bez Derviša Sušića i Meše Selimovića bih sasvim sigurno teže preživio rat, odnosno traume bi bile veće, a posljedice teže i uočljivije. U njihovim sam knjigama nalazio i utjehu i odgovore. Kao slatko u naninom špajzu uoči Bajrama - znao sam tačno na kojem mjestu su ružice, a na kojem čeka pleh baklave. Znao sam gdje je ono što tražim i što mi treba. I danas često čitam Derviša i Mešu, i Andrića, kad me Bosna zaljulja, kad mi se mrak tamnog vilajeta navuče na srce i na dušu. I uvijek pronađem nove odgovore i utjehu. Zaronim u jedan svijet koji je isti kao ovaj moj današnji. Nije to samo ono što Andrić naziva "prepoznavanjem", ima tu još mnogo toga, ali je utjeha najvažnija.
I tako, tješim se boecijevski i danas. "Posljednji Rimljanin" je u zatočeništvu napisao svoju znamenitu knjigu Utjeha filozofije, poslije Biblije, vjerovatno najčitanije i najpopularnije djelo Srednjeg vijeka. Ponekad se osjećam podjednako zatočen, ali ne kao on u ćeliji zbog paranoičnog kralja i zavidnih dvorjana, već svoj zindan nosim sa sobom. Moj unutarnji svijet je moja tamnica u kojoj je zatočena moja duša zbog loših vladara i licemjernih dvorjana, i podanika.
Danas je izazov pročitati 26 knjiga godišnje. Vrlo realan izazov. Pored interneta za svakoga realan izazov. I za mene realan izazov, kao za bilo kojeg drugog puno ozbiljnijeg i posvećenijeg čitaoca od mene. Znam "pametnjakoviće" koji nisu pročitali 26 knjiga u životu, samo što oni ne znaju da ja znam da nisu pročitali ni 26 knjiga u životu. I nije broj pročitanih knjiga pouzdano mjerilo ničega, kao što nije važno koliko je i šta čovjek proživio već koliko je opazio, odn. u pravom smislu doživio - iskusio. Mnogi su, naprimjer, svjedoci i učesnici istog događaja ali su iskustva različita, kao što su mnogi čitali istu knjigu ali nisu svi isto pročitali, ni shvatili. Ili, naprimjer, moj nekadašnji profesor Aleksa Buha koji je bio i ostao seljak čovjek koji je u međuvremenu pročitao kamion knjiga. Kad kažem seljak mislim neobrazovan i to u hegelijanskom smislu neobrazovan - Buha je predavao Istoriju filozofije III, ili od Kanta do Nietzschea, dakle i Hegela. Tipična bosanska ironija - u osvit rata u Bosni, a on je jedan od glavnih ideologa SDS-a i rata u Bosni, predavao je dosadno i monotono kako je samo on to znao i umio i govorio kako po Hegelu, koji, jasno, ima pravo, nacija ne može biti osnov države ni državotvornosti.
Knjige su, dakle, izazov u 2015. Izazov mladog milijardera koji je omogućio mnogima da se iz nikog transformiraju u nekog, bez obzira što su realno ostali niko. Bitno je šta ljudi misle da jesi a ne ono što zaista jesi. Ljudi su oduvijek imali sklonost da žive za druge i zbog drugih a ne za sebe i zbog sebe. Bitno je da drugi misle da sam sretan, jer ja znam da nisam i da se sretan ne može biti. Sve su to mogući kratki opisi stanja stvari bez da se upuštam u iole ozbiljne analize. Nakon nekoliko godina korištenja društvenih mreža i predanog kreiranja, izmišljanja, vlastitog života, zapravo slike vlastitog života, slike bez naličja, nastaju i sjećanja koja su modificirana, frizirana, i u svim tim mentalnim vratolomijama čovjek najviše manipulira i laže samog sebe. Ali šta se koga tiče što neko laže samog sebe? Zar to ne radimo svi, svako na svoj način?
Tako da je dobar izazov za 2015. godinu pročitati 26 knjiga. A kojih 26 knjiga, e, to je drugo pitanje, i posve druga tema. Ipak, mislim da je Autor knjige lica, bez naličja, svjestan na osnovu dostupnih analiza i istraživanja da su persone iza lica u njegovoj knjizi alergične na knjige. Ali bio iskren ili ne, izazov je dobar i vrijedan pažnje, bez obzira na motive i razloge, jer je nužno da se vratimo knjigama.
Dok ovo pišem u glavi mi se odbijaju jedna od drugu ideje, reflektiraju, zapravo rikošetiraju od zidove svijesti nakon jučer pročitanog teksta o kampanji da se dokaže da Shakespeare nije bio Shakespeare, već da je to samo bio nečiji pseudonim, ili da je najmanje jedna osoba koristila to ime kao pseudonim. Stara dilema i još starija tema koja zvuči kao nonsens i hereza, ali vrlo moguća. Od Shakespearea imamo samo 6 drhtavih potpisa i ništa više pouzdano, ništa što se referira na njega kao autora drama i soneta, čak ni pismo u vezi sa tim i s njim. Ako on nije bio on već neko drugi, samo korisnik tog imena onda je taj autor nepoznatog imena dvostruko genijalan.
Danas se troše enormne količine vremena i energije da se ispadne pametan i profinjen i plemenit i kulturan i šta li već, citira se i reciklira sve i svašta. Teško je nešto autentično i u isto vrijeme zanimljivo pročitati na društvenim mrežama, a najveći pisac svih vremena je ostao anoniman, lično nepoznat kao lokalni bloger. Tako slavan, a anoniman - sjajno. Magično nestvarno.
Znao je mnogo o medicini, pravu, govorio tečno nekoliko jezika, odlično poznavao, naprimjer Italiju, i geografiju uopšte i sve to bez interneta i pri tome ostao zauvijek anoniman. A mi još uvijek vjerujemo da je kao sin nepismenih roditelja, bez školovanja, stekao sva ta znanja bez da o tome ostane ijedan trag, bilo kakva referenca. Naša je mitološka svijest i sklonost ka mitomaniji uopšte, od svakodnevnog života do religije, izgleda platila (karmičku) cijenu barem kad je o Shakespeareu riječ.
I na kraju, možda na koncu nije ni najvažnije ko je stvarni autor Hamleta, niti je - Shakespeare je ili nije Shakespeare pitanje sad. Ono što se meni čini najvažnije je šta je svakom od nas Shakespeare ili bilo koji drugi pisac. Da li "u tuđem smo srcu svoje srce čuli" ili nas samo tuđe sjajno i šareno perje interesuje? I zapravo je pasjaluk kosmičkih razmjera da se genijalac kitio perjem neobrazovanog i polupismenog čovjeka. Njegov metafizički grohot odzvanjat će kao intergalaktička grmljavina do kraja svijeta. Najslavniji pisac je ostao anoniman a mi zahvaljujući društvenim mrežama znamo, između ostalog, ime svakog mediokriteta, znamo šta je mediokritet jeo, šta je pio i sa kim je i gdje bio, mada ništa važno nije radio.
Izazov meni lično ne treba. Izazivam se od kad sam pročitao jedne zime kao dijete tri toma Winettoua Karla Maya, od tada sam valjda indijanac. Ali znam kome je izazov potreban, kao kruh nasušni. Ali o njima brine, i neka brine, neko drugi - Veliki Izazivač, bezlično.
U vrijeme studiranja sigurno sam bar jednom pročitao oko 100 naslova godišnje, a neki od mojih prijatelja i kolega su bili efikasniji i sa dužim stažom, a osobno nisam spadao u izrazito knjiške tipove. S obzirom da imam od malena osobinu da ne mogu što moram, a moram što ne smijem, čitao sam sve i svašta osim ono što je bilo potrebno za prvi naredni ispit. Moj se knjiški svijet u to vrijeme okretao prema četiri strane - na jednoj strani su bila filozofska djela, na drugoj različita beletristika, na trećoj literatura od Ouspenskog preko Gurdjieffa do Castanede, djela epske fantastike Tolkin, Ursula Le Guin, Hans Bemmann, i Knjige velikih religija, i Knjiga promjene, i Knjiga puta i vrline. Na četvrtoj strani je bilo sve ostalo. Uglavnom sam se okretao trećoj strani svijeta. Mističario, lutao, i tražio nešto za šta sam slutio da postoji, a da nisam znao šta je to. Da, i to je moguće kad čovjek na vrijeme poludi.
U vrijeme studiranja filozofije samo za Ontologiju I na trećoj godini je trebalo pročitati kao obaveznu literaturu 52 knjige - jasno, sve filozofska dijela koja se baš i ne čitaju na plaži uz limunadu. Obično su se mnoge od tih knjiga čitale, da budem precizniji - studirale, u okruženju čitave jedne male bibilioteke. U zlatno doba studiranja borbeni komplet za čitanje je bio bar jedna polica različitih rječnika, i nekoliko gomila drugih knjiga pri ruci kako bi se odmah saznalo na šta se određena partija teksta knjige koju trenutno studiram referira. Nerijetko bih nakon desetak pročitanih stranica morao posegnuti za drugom knjigom i pročitati pedesetak strana, ili konsultirati nekoliko drugih knjiga a da bi se moglo nastaviti čitanje, odnosno da bih uopšte znao i mogao pratiti o čemu autor zapravo govori. U pravilu, svi smo odmah po upisu V semestra "prenosili" ispit iz Ontologije I u narednu godinu studija, jer bilo je lakše spremiti sve ostale ispite treće godine nego samu Ontologiju I, a i sa tih pedesetak knjiga moglo se svakako položiti nekoliko ispita na IV godini. Uglavnom, ko prođe ispit kod profesora Sulejmana Boste taj je praktično završio studij. Mimo toga, čitanje nekoliko knjiga istovremeno, naročito onih u narodu poznatih kao "debele", bila je uobičajena praksa. Najbolje sam se odmarao od Marxa čitajući Bukowskog ili od Nietzschea čitajući Ziju Dizdarevića.
Hoću reći da se u moje vrijeme čitalo čini mi se bitno više nego danas - barem sam ja više čitao, za druge ionako nikad u vezi ničega nisam sasvim siguran - mnogo više nego u ovo vrijeme u kojem sada živim i koje baš i ne osjećam kao svoje. Možda upravo zbog toga što većinu vremena provodim živeći stvarni život sa stvarnim ljudima, a ne sa knjigama. A živeći u tom takozvanom "stvarnom svijetu" lijepe stvari su eksces, a u svijetu knjiga pravilo. Da li sam tada bio sretniji - sigurno. Da li sada više znam - izvjesno. Da li sam bio sretniji zato što sam bio mlad - ne, jer nisam znao vrijednost mladosti. Da li osjećam žal za tim vremenom - da, ali ne zbog mladosti i bezbrižnosti, već zbog sreće dok sam provodio dane i sedmice slušajući muziku i čitajući knjige. Živio sam svoju mladost u vrijeme u kojem je kolokvijalno "biti načitan" značilo isto što i "biti obrazovan". Šta li je danas sinonim obrazovanja? Ipak, na kraju mogu iskreno, poput Joycea, priznati - "pročitao sam malo a shvatio još manje".
A znao sam u jednom naletu pročitati sve od Dostojevskog, ili u drugom zanosu sve od Kafke, ili zbog nove opsesije sve od Andrića, ili sve od Selimovića, dvadesetak tomova Krleže. Sjećam se da sam sabrana djela Milana Kundere pročitao za manje od deset dana i da sam ga zapamtio kao pisca koji se lako i sa oduševljenjem čita a još lakše zaboravlja, i literatura i autor.
U vrijeme opsade sam sačuvao razum, ili ono što se sačuvati dalo, zahvaljujući muzici i knjigama. Posebno zahvaljujući knjigama, jer akumulator i baterije nisu uvijek mogle izdržati izazov, a struja se nije stalno mogla krasti bez da neko ne ukrade od tebe, a neko od njega i nakon nekoliko lopova u nizu padne napon do neupotrebljivosti ili jednostavno više niko nema struje, ili se jednostavno nema od koga ukrasti. Sijalice i veći potrošači su bili s onu stranu stvarnosti kada je svakodnevnica u pitanju. "Došla struja" je bilo drugo stanje u vrijeme opsade - uključivalo se sve: od sijalice do veš mašine i rerne jer ko zna kad će opet doći struja. Tako da se čitalo danju. Intenzivno kao u vrijeme studija. Mada se nekada i uz kandilo čitalo ako je bilo nešto važno i nije moglo čekati sutra.
Usput, znam čovjeka koji je u ratu sa Fenomenologijom duha u ruksaku išao "na teren" na Treskavicu. Šta li bi Hegel na to rekao? Znajući da svi vadimo kestenje iz vatre za apsolutni duh, nositi na leđima knjigu o Apsolutnom duhu dok Apsolutni duh upravo prolazi kroz našu zemlju u velikom stilu, sigurno bi zamislilo vjerovatno najvećeg eruditu svih vremena. Hegel je svojevremeno otvorio vinski podrum Napoleonovim vojnicima kad su ušli u Jenu, oduševljen jer mu je Apsolutni duh doslovno pokucao na vrata.
Bez Derviša Sušića i Meše Selimovića bih sasvim sigurno teže preživio rat, odnosno traume bi bile veće, a posljedice teže i uočljivije. U njihovim sam knjigama nalazio i utjehu i odgovore. Kao slatko u naninom špajzu uoči Bajrama - znao sam tačno na kojem mjestu su ružice, a na kojem čeka pleh baklave. Znao sam gdje je ono što tražim i što mi treba. I danas često čitam Derviša i Mešu, i Andrića, kad me Bosna zaljulja, kad mi se mrak tamnog vilajeta navuče na srce i na dušu. I uvijek pronađem nove odgovore i utjehu. Zaronim u jedan svijet koji je isti kao ovaj moj današnji. Nije to samo ono što Andrić naziva "prepoznavanjem", ima tu još mnogo toga, ali je utjeha najvažnija.
I tako, tješim se boecijevski i danas. "Posljednji Rimljanin" je u zatočeništvu napisao svoju znamenitu knjigu Utjeha filozofije, poslije Biblije, vjerovatno najčitanije i najpopularnije djelo Srednjeg vijeka. Ponekad se osjećam podjednako zatočen, ali ne kao on u ćeliji zbog paranoičnog kralja i zavidnih dvorjana, već svoj zindan nosim sa sobom. Moj unutarnji svijet je moja tamnica u kojoj je zatočena moja duša zbog loših vladara i licemjernih dvorjana, i podanika.
Danas je izazov pročitati 26 knjiga godišnje. Vrlo realan izazov. Pored interneta za svakoga realan izazov. I za mene realan izazov, kao za bilo kojeg drugog puno ozbiljnijeg i posvećenijeg čitaoca od mene. Znam "pametnjakoviće" koji nisu pročitali 26 knjiga u životu, samo što oni ne znaju da ja znam da nisu pročitali ni 26 knjiga u životu. I nije broj pročitanih knjiga pouzdano mjerilo ničega, kao što nije važno koliko je i šta čovjek proživio već koliko je opazio, odn. u pravom smislu doživio - iskusio. Mnogi su, naprimjer, svjedoci i učesnici istog događaja ali su iskustva različita, kao što su mnogi čitali istu knjigu ali nisu svi isto pročitali, ni shvatili. Ili, naprimjer, moj nekadašnji profesor Aleksa Buha koji je bio i ostao seljak čovjek koji je u međuvremenu pročitao kamion knjiga. Kad kažem seljak mislim neobrazovan i to u hegelijanskom smislu neobrazovan - Buha je predavao Istoriju filozofije III, ili od Kanta do Nietzschea, dakle i Hegela. Tipična bosanska ironija - u osvit rata u Bosni, a on je jedan od glavnih ideologa SDS-a i rata u Bosni, predavao je dosadno i monotono kako je samo on to znao i umio i govorio kako po Hegelu, koji, jasno, ima pravo, nacija ne može biti osnov države ni državotvornosti.
Knjige su, dakle, izazov u 2015. Izazov mladog milijardera koji je omogućio mnogima da se iz nikog transformiraju u nekog, bez obzira što su realno ostali niko. Bitno je šta ljudi misle da jesi a ne ono što zaista jesi. Ljudi su oduvijek imali sklonost da žive za druge i zbog drugih a ne za sebe i zbog sebe. Bitno je da drugi misle da sam sretan, jer ja znam da nisam i da se sretan ne može biti. Sve su to mogući kratki opisi stanja stvari bez da se upuštam u iole ozbiljne analize. Nakon nekoliko godina korištenja društvenih mreža i predanog kreiranja, izmišljanja, vlastitog života, zapravo slike vlastitog života, slike bez naličja, nastaju i sjećanja koja su modificirana, frizirana, i u svim tim mentalnim vratolomijama čovjek najviše manipulira i laže samog sebe. Ali šta se koga tiče što neko laže samog sebe? Zar to ne radimo svi, svako na svoj način?
Tako da je dobar izazov za 2015. godinu pročitati 26 knjiga. A kojih 26 knjiga, e, to je drugo pitanje, i posve druga tema. Ipak, mislim da je Autor knjige lica, bez naličja, svjestan na osnovu dostupnih analiza i istraživanja da su persone iza lica u njegovoj knjizi alergične na knjige. Ali bio iskren ili ne, izazov je dobar i vrijedan pažnje, bez obzira na motive i razloge, jer je nužno da se vratimo knjigama.
Dok ovo pišem u glavi mi se odbijaju jedna od drugu ideje, reflektiraju, zapravo rikošetiraju od zidove svijesti nakon jučer pročitanog teksta o kampanji da se dokaže da Shakespeare nije bio Shakespeare, već da je to samo bio nečiji pseudonim, ili da je najmanje jedna osoba koristila to ime kao pseudonim. Stara dilema i još starija tema koja zvuči kao nonsens i hereza, ali vrlo moguća. Od Shakespearea imamo samo 6 drhtavih potpisa i ništa više pouzdano, ništa što se referira na njega kao autora drama i soneta, čak ni pismo u vezi sa tim i s njim. Ako on nije bio on već neko drugi, samo korisnik tog imena onda je taj autor nepoznatog imena dvostruko genijalan.
Danas se troše enormne količine vremena i energije da se ispadne pametan i profinjen i plemenit i kulturan i šta li već, citira se i reciklira sve i svašta. Teško je nešto autentično i u isto vrijeme zanimljivo pročitati na društvenim mrežama, a najveći pisac svih vremena je ostao anoniman, lično nepoznat kao lokalni bloger. Tako slavan, a anoniman - sjajno. Magično nestvarno.
Znao je mnogo o medicini, pravu, govorio tečno nekoliko jezika, odlično poznavao, naprimjer Italiju, i geografiju uopšte i sve to bez interneta i pri tome ostao zauvijek anoniman. A mi još uvijek vjerujemo da je kao sin nepismenih roditelja, bez školovanja, stekao sva ta znanja bez da o tome ostane ijedan trag, bilo kakva referenca. Naša je mitološka svijest i sklonost ka mitomaniji uopšte, od svakodnevnog života do religije, izgleda platila (karmičku) cijenu barem kad je o Shakespeareu riječ.
I na kraju, možda na koncu nije ni najvažnije ko je stvarni autor Hamleta, niti je - Shakespeare je ili nije Shakespeare pitanje sad. Ono što se meni čini najvažnije je šta je svakom od nas Shakespeare ili bilo koji drugi pisac. Da li "u tuđem smo srcu svoje srce čuli" ili nas samo tuđe sjajno i šareno perje interesuje? I zapravo je pasjaluk kosmičkih razmjera da se genijalac kitio perjem neobrazovanog i polupismenog čovjeka. Njegov metafizički grohot odzvanjat će kao intergalaktička grmljavina do kraja svijeta. Najslavniji pisac je ostao anoniman a mi zahvaljujući društvenim mrežama znamo, između ostalog, ime svakog mediokriteta, znamo šta je mediokritet jeo, šta je pio i sa kim je i gdje bio, mada ništa važno nije radio.
Izazov meni lično ne treba. Izazivam se od kad sam pročitao jedne zime kao dijete tri toma Winettoua Karla Maya, od tada sam valjda indijanac. Ali znam kome je izazov potreban, kao kruh nasušni. Ali o njima brine, i neka brine, neko drugi - Veliki Izazivač, bezlično.
Nema komentara:
Objavi komentar