25.04.2013.
Optimizam kao stanje generalne neinformiranosti. Ili neka druga tema za ponoćno promišljanje nestala je bljeskom spoznaje da sam osuđen na vječni nesporazum sa svijetom oko sebe, a da stvari budu potpuno poražavajuće ošinut sam munjom saznanja da ću ostati do posljednjeg izdaha u nekoj vrsti nesklada i sa samim sobom.
Potpuno usamljen, izgubljen u svom svijetu gdje pejzaži postaju sivi zbog tame koje se s neba spušta na sve moje. Osuđen na duhovnu ekskomuniciranost, beznadežno okružen ništavilom oko sebe, još jednom pokušavam naći snage i staviti izvan snage svijet i ljude - sve i svako ne-ja. Uvesti totalitarni vizni režim svima i svemu, zaboraviti želje i puste snove i živjeti samo jedan san - ljepotu.
Ne radi se o estetskoj kategoriji vec o osjećaju lijepog. Kao neki magičan glas, zavodljiva pjesma, nestvarna kao san sam. Još samo na pragu sna vidim svijet u svoj njegovoj mogućoj ali nikad ostvarenoj ljepoti. Svaku noć umirem sanjajući, putujući u neki drugi svijet potpuno nestvaran kao i ovaj koji trpim na javi. Ne bojim se smrti ni u snu ni u javi. Možda strahujem od patnje i mrcvarenja, ali smrti se ne bojim. Od gašenja svjetla u sobi svoga života nikada strahovao nisam. Možda sam osjećao poneki nemir i zebnju na pragu ostvarenja neke ljepote, poput Mozarta na putovanju u Prag dok je pomišljao na smrt koja bi ga prekinula u pisanju Don Juana i samo tako bila mu je strašna.
Smrt je bezazlena za onog koji odlazi, a teška za one koji ostaju da tuguju i da se sjećaju. I večeras se nadam snu koji će me prevesi u neki ljepši svijet u kojem ću se probuditi promijenjen na način da ne budem u stalnom konfliktu sa samim sobom zbog svijeta u kojem živim. Zbog licemjerja kojim su obojene fasade moje svakodnevnice, zbog lažnih heroja i hulja koje rišu crno krajolike mog života.
Samo ljepota kao ideja, kao mogućnost, ostavlja tračak želje da se probudim radujući se novom danu jer znam da ta, u ovom času neopisiva, ljepota jeste, da postoji. Čujem je i vidim svaki dan, živu ili mrtvu, ali podjednako lijepu. I samo ona ostavlja u meni dovoljno snage da se probudim iz sna, iz crnila ničega i pogledam veliku zvijezdu nebesku nudeći svoje lice njenom sjaju dok mi oči gore u nadrealnim bojama i oblicima.
Znam da postoje anđeli, vidio sam ih i čuo toliko puta, i ponekad mislim da postojim samo kako bih te meleke zaštitio. Ali ne one o kojima nam govore religije što "postoje da siromašni ne bi pobili bogate". Sretao sam anđele što pjevaju, što slikaju i plešu, često ni sami ne znajući šta su i ko su, jer oni ne znaju, oni jednostavno jesu i to je dovoljno. Tako se i sam nadam da je dovoljno da postojim ako ništa možda da pomognem jednom od njih da poleti i da nas napomene kako je lijepo što postoje. Jer samo su oni naša jedina nada, jedina staza optimizma koja nije stranputica.
Optimizam kao stanje generalne neinformiranosti. Ili neka druga tema za ponoćno promišljanje nestala je bljeskom spoznaje da sam osuđen na vječni nesporazum sa svijetom oko sebe, a da stvari budu potpuno poražavajuće ošinut sam munjom saznanja da ću ostati do posljednjeg izdaha u nekoj vrsti nesklada i sa samim sobom.
Potpuno usamljen, izgubljen u svom svijetu gdje pejzaži postaju sivi zbog tame koje se s neba spušta na sve moje. Osuđen na duhovnu ekskomuniciranost, beznadežno okružen ništavilom oko sebe, još jednom pokušavam naći snage i staviti izvan snage svijet i ljude - sve i svako ne-ja. Uvesti totalitarni vizni režim svima i svemu, zaboraviti želje i puste snove i živjeti samo jedan san - ljepotu.
Ne radi se o estetskoj kategoriji vec o osjećaju lijepog. Kao neki magičan glas, zavodljiva pjesma, nestvarna kao san sam. Još samo na pragu sna vidim svijet u svoj njegovoj mogućoj ali nikad ostvarenoj ljepoti. Svaku noć umirem sanjajući, putujući u neki drugi svijet potpuno nestvaran kao i ovaj koji trpim na javi. Ne bojim se smrti ni u snu ni u javi. Možda strahujem od patnje i mrcvarenja, ali smrti se ne bojim. Od gašenja svjetla u sobi svoga života nikada strahovao nisam. Možda sam osjećao poneki nemir i zebnju na pragu ostvarenja neke ljepote, poput Mozarta na putovanju u Prag dok je pomišljao na smrt koja bi ga prekinula u pisanju Don Juana i samo tako bila mu je strašna.
Smrt je bezazlena za onog koji odlazi, a teška za one koji ostaju da tuguju i da se sjećaju. I večeras se nadam snu koji će me prevesi u neki ljepši svijet u kojem ću se probuditi promijenjen na način da ne budem u stalnom konfliktu sa samim sobom zbog svijeta u kojem živim. Zbog licemjerja kojim su obojene fasade moje svakodnevnice, zbog lažnih heroja i hulja koje rišu crno krajolike mog života.
Samo ljepota kao ideja, kao mogućnost, ostavlja tračak želje da se probudim radujući se novom danu jer znam da ta, u ovom času neopisiva, ljepota jeste, da postoji. Čujem je i vidim svaki dan, živu ili mrtvu, ali podjednako lijepu. I samo ona ostavlja u meni dovoljno snage da se probudim iz sna, iz crnila ničega i pogledam veliku zvijezdu nebesku nudeći svoje lice njenom sjaju dok mi oči gore u nadrealnim bojama i oblicima.
Znam da postoje anđeli, vidio sam ih i čuo toliko puta, i ponekad mislim da postojim samo kako bih te meleke zaštitio. Ali ne one o kojima nam govore religije što "postoje da siromašni ne bi pobili bogate". Sretao sam anđele što pjevaju, što slikaju i plešu, često ni sami ne znajući šta su i ko su, jer oni ne znaju, oni jednostavno jesu i to je dovoljno. Tako se i sam nadam da je dovoljno da postojim ako ništa možda da pomognem jednom od njih da poleti i da nas napomene kako je lijepo što postoje. Jer samo su oni naša jedina nada, jedina staza optimizma koja nije stranputica.
 |
| Odilon Redon, Dream |
Nema komentara:
Objavi komentar