21.04.2013.
Opet te plavi onaj isti osjećaj koji tako očajno pokušavaš dovesti u jezik pa da kao dopreš do drugih, ali nema tamo nikoga a i ovdje je pusto, a riječi su nemušte i ti ostaješ posve sam. Zuriš sve tuplje u svijet oko sebe, jer slutiš, osjećas da sve je ipak uzalud.
Preći ćeš, preplivati, preroniti, svaki Rubikon i spremno zakoračiti u novu pustolovinu misleći da će još jedno dobro učiniti stvari boljim. Neće. Biti sreće biti neće.
Sreća se pojavljuje škrto, u fragmentima, trenutak ili dva kada sve izgleda dovoljno dobro.
Ironično, po prirodi si optimista. Potrebno je čudo da ne postaneš čudoviste. Čudo više da izdržiš. Čudo više da podneseš, da preživiš sve što vidiš. Ne možeš si pomoći i ne misliti, ne osjećati ono što te se ne tiče a nije u redu. Ti si čudoviste u svijetu u kojem živiš samo zato što si drugačiji. Što ne podnosiš svijet oko sebe u kojem ti se ništa živo ne sviđa. Mrtvi su ti najbolji prijatelji. Mrtvi ljudi, mrtve slike. Samo još priroda pomaže da se sebe sjetiš i pobijediš samozaborav i zaboraviš sve drugo, sve što nisi ti i sve one što nisu u tebi s tobom.
Potapaš svoju dušu u muziku pokušavajući sačuvati čistotu, ono što je ostalo. Oteti sebe od samozaborava. Drugi do čijih srca ne možeš su tvoj pakao, vatra u koju spremno skačeš. Čudoviste si koje ni oganj uništiti ne može. Potrebno je još samo jedno čudo više i da ostaneš i opstaneš i postaneš ono što si oduvijek mogao biti a nikada nisi. Čudo koje se nikad neće desiti.
 |
| Odilon Redon, The Monster |
Nema komentara:
Objavi komentar