nedjelja, 11. siječnja 2015.
petak, 9. siječnja 2015.
Epitaph (blog mindset)
The wall on which the prophets wrote
Is cracking at the seams
Upon the instruments of death
The sunlight brightly gleams
When every man is torn apart
With nightmares and with dreams,
Will no one lay the laurel wreath
As silence drowns the screams
Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Between the iron gates of fate,
The seeds of time were sown,
And watered by the deeds of those
Who know and who are known;
Knowledge is a deadly friend
If no one sets the rules
The fate of all mankind I see
Is in the hands of fools
Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Songwriters: FRIPP, ROBERT / GILES, MICHAEL REX / LAKE, GREG / MCDONALD, IAN / SINFIELD, PETER JOHN
Epitaph lyrics © Universal Music Publishing Group, Royalty Network
Is cracking at the seams
Upon the instruments of death
The sunlight brightly gleams
When every man is torn apart
With nightmares and with dreams,
Will no one lay the laurel wreath
As silence drowns the screams
Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Between the iron gates of fate,
The seeds of time were sown,
And watered by the deeds of those
Who know and who are known;
Knowledge is a deadly friend
If no one sets the rules
The fate of all mankind I see
Is in the hands of fools
Confusion will be my epitaph
As I crawl a cracked and broken path
If we make it we can all sit back and laugh,
But I fear tomorrow I'll be crying,
Yes I fear tomorrow I'll be crying
Songwriters: FRIPP, ROBERT / GILES, MICHAEL REX / LAKE, GREG / MCDONALD, IAN / SINFIELD, PETER JOHN
Epitaph lyrics © Universal Music Publishing Group, Royalty Network
I Talk to the Wind (blog mindset)
Said the straight man to the late man
Where have you been
I've been here and I've been there
And I've been in between.
I talk to the wind
My words are all carried away
I talk to the wind
The wind does not hear
The wind cannot hear.
I'm on the outside looking inside
What do I see
Much confusion, disillusion
All around me.
You don't possess me
Don't impress me
Just upset my mind
Can't instruct me or conduct me
Just use up my time
I talk to the wind
My words are all carried away
I talk to the wind
The wind does not hear
The wind cannot hear.
Songwriters: FRIPP, ROBERT / GILES, MICHAEL REX / LAKE, GREG / MCDONALD, IAN / SINFIELD, PETER JOHN
I Talk To The Wind lyrics © Universal Music Publishing Group
Ime mi je Ahmed
O svemu će novinari govoriti osim o zaista važnim stvarima. Cijeli svijet je šokiran ovim terorističkim činom, a poseban užas izazvala je snimka hladnokrvnog ubistva, egzekucije, policajca. Svi su zgroženi brutalnim aktom i teroristima, kojima ispadaju lične karte na svakom ćošku, tako da su osumnjičeni već praktično osuđeni, bez suđenja, baš kao što teroristi čine. A najvažnija priča ovog terorističkog čina koji se tragično završio za dvanaest ljudi još uvijek nije ispričana. Priča o Ahmedu Merabetu. Policajcu muslimanu koji je poginuo braneći pravo na slobodu govora onima što su vrijeđali i ismijavali Islam i muslimane.
Ne, ne mogu biti Charlie iz dva razloga (iako mi je to bio nadimak kad sam bio dijete). Prvi, jer ne podržavam slobodu govora koja ne priznaje nikakve granice, osim svoje vlastite, i drugi, jer ni Charlie Hebdo nije bio Charlie - otpustili su Sinéa zbog antisemitizma. Nakon toga nemaju, za moje pojmove i što se mene tiče, integritet i legitimitet ismijavati bilo koga niti se šprdati na bilo čiji račun.
Neka počinioce ovog zlodjela stigne zaslužena, pravna i pravedna, kazna. I neka se ovo više nikada ne ponovi.
“Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam osjećao, a sad je se pomalo stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje i sada sam samo Ahmed.” M.S.
#JeSuisAhmed
četvrtak, 8. siječnja 2015.
Pravo na život
Novinari nisu svete krave. Novinari rade svoj posao, dobro ili loše, kako koji, uglavnom loše. Novinari vrlo često prave više štete nego koristi. Novinari češće lažu nego što govore istinu, kad nešto o nečemu važnom napišu ili kažu. Novinari prečesto selektivno izvještavaju o zločinima nad nevinima. Novinari rijetko i gotovo nikad ne govore o državnom terorizmu. Novinari se često kriju iza profesije novinarstva iako su nerijetko neprofesionalni u svom radu. Novinari često svjesno manipuliraju radi tiraža i čitanosti. Charlie Hebdo je postao visoko tiražan magazin zahvaljujući objavljivanju karikatura Poslanika. Međutim, satiričari magazina Charlie Hebdo po prirodi svog posla nisu mogli pretjerati jer je pretjerivanje osnovno sredstvo satire, shodno tome ništa nije sveto za novinare magazina Charlie Hebdo. Međutim, nije sve crno-bijelo. Bezbroj je nijansi sive između u igri crnog i bijelog.
Magazin je osnovan 1969. pod imenom Hara-Kiri, da bi ubrzo bio zabranjen zbog kontroverze nakon smrti francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. Nastavlja rad pod novim imenom Charlie Hebdo sve do decembra 1981. kada prestaje izlaziti. U julu 1992. se ponovo rađa i od tada se satira nerijetko svodila na kontoroverze i provokacije. A na meti su u pravilu bili svi bez obzira na religiju, političko uvjerenje i slično. Prvi kontroverzan i kontradiktoran tekst koji je uznemirio muslimane je napisao Philippe Val, a u kojem Palestince naziva "ne-civiliziranim". To je izazvalo proteste, a Val kasnije postaje glavni i odgovorni urednik. Pod njegovom palicom se dinamizirao odnos sa muslimanima, za koje je vizuelno prikazivanje Poslanika blasfemija. Islam ne priznaje i zabranjuje idole, slike, kako bi se izbjeglo idolopoklonstvo, mada Kur’an eksplicitno ne zabranjuje prikazivanje Poslanika. Poslanik je čovjek, a ne sin Boga Jedinoga. Muslimani se klanjaju Bogu, a ne Njegovom Poslaniku. Prikazivanje Poslanika je danas za muslimane znak nepoštovanja. Ipak, neprikazivati slikom je obaveza muslimana, a ne nemuslimana jer se na njih pravila za muslimane ne odnose. Logično. Ali u religiji nema logike.
Uglavnom, 2007. sud je oslobodio Vala optužbi nakon objavljivanja karikatura Poslanika. Godinu kasnije - nova kontrorverza, nakon kolumne Sinéa, jednog od veterana magazina, dolaze optužbe za antisemitizam i Val mu uručuje otkaz. Tada smo mogli vidjeti da ipak postoje svetinje za Charlie Hebdo. Kasnije je Siné na sudu dobio slučaj protiv svog dojučerašnjeg magazina uz obeštećenje od 90.000 eura. Val postaje direktor javnog radija France Inter 2009. godine.
Novinari nisu svete krave, već vrlo često volovi upregnuti, uglavnom svojevoljno, u nečiji jaram. Većina izvještaja povodom zločina koji se desio u Parizu implicitno ili eksplicitno govori o muslimanskim teroristima, trojici, od kojih se jedan, osamnaestogodišnjak, već predao jer je za vrijeme napada, navodno, kažu njegovi drugovi, bio u školi. Policija traga za još dvojicom braće od kojih je jednom ispala lična karta na mjestu zločina, tako znaju da je to on. Većina izvještaja, velikih medija, prešućuje da je hladnokrvno ubijeni policajac na trotoaru Ahmed Merabet, musliman. I da je Mustapha Oudar među ubijenim novinarima. Procenat ubijenih muslimana u terorističkom napadu u Parizu otprilike je duplo veći nego procenat muslimana u Francuskoj. Ovako postavljene stvari nećete pročitati u medijima. Kao ni to da narod koji živi pod okupacijom nekoliko generacija ima pravo da se brani. A ne kao što Obama reče da Izrael ima pravo da se brani (na teritorijama koje je okupirao). Kao što i Amerika ima pravo da okupira u ime “demokratije” pa da se onda “brani”. A to što iza nje ostaju haos i anarhija, a ne demokratija o tome novinari, naprimjer CNN-a, ne govore rado.
Rijetki su muslimani u svijetu koji ne vjeruju u globalnu zavjeru protiv islama i muslimana, a rijetki su i oni muslimani koji podržavaju IDIL (isis) a da nisu pripadnici istog, niti podržavaju takozvani kalifat, i samoproglašenog kalifa al-baghdadija, bivšeg četverogodišnjeg američkog zatočenika. Rijetki su muslimani i pošteni ljudi koji ne osjećaju višedecenijsku, stoljetnu nepravdu koja se čini nad praktično golorukim Palestincima, i ne samo Palestincima. Rijetki su isitinoljubivi ljudi koji ne vide licemjerje Zapada, kada dronovima, kasetnim bombama, raketama ubija kako koga hoće i kad hoće; kada vrše invazije u ime "demokratije" na koju god zemlju požele, a podržavaju u isto vrijeme neka od najnedemokratskijih društava na planeti. Kada koriste UN da bi se aplicirao veto, a u slučajevima da neka rezolucija prođe, kao brojne protiv izraelske okupacije Palestine, onda se te rezolucije jednostavno ne poštuju.
Amerikanci i Izraelci bez problema uhvate koga požele skoro kad god požele, u pravilu muslimane. Šta se čeka? Zašto onda ne završe sa IDIL-om koji kao i IDF puca na muslimane iz američkog oružja? Ubili su i bombardovali tolike države i svrgnuli tolike, puno veće i neuporedivo jače i važnije vođe, šta se čeka sa al-baghdadijem? Zatucite pašče, u ime demokratije! Zašto baš on još uvijek nije meta. Već ste okasnili. Dobrano okasnili. Možda je već i prekasno, jer je sjeme zla posijano, a to je očito bio cilj.
Ipak, napad na novinare u Parizu je zločin. Riječ je jača od metka, ali je metak jači od čovjeka. Brutalno, hladnokrvno ubistvo je samo ubistvo. Najveću korist će imati islamofobi i posvećeni neprijatelji islama koji će dobiti još jedan argument da sve muslimane treba pobiti, jer svaki musliman je potencijalni ubica.
Danas muslimani trebaju biti jači nego ikad, jer glasnogovornik islama danas je al-baghdadi, a ne Tarik Ramadan ili neki drugi obrazovan i mudar musliman.
Liberté, égalité, fraternité.
Ipak, nisu ekstremisti došli s neba iako se nadaju da će na nebu završiti. Nadam se da hoće što prije, ali znam da će doći drugi sa istim nadama i ambicijama.
Kako da se osjeća jedna muslimanka rođena u Parizu koja ne smije hodati pokrivena, kao da to nije njeno pravo? Kako se osjeća? Zatočeno, jer ne može izaći iz kuće. Ako izađe nepokrivena izdala je svoja uvjerenja, ako izađe pokrivena platit će globu. Prostitutka ima pravo da stoji na ćošku i nudi svoje usluge svakom ko naiđe, gay parovi se mogu ljubiti na ulicama, i neka mogu, ma, može sve, samo ne može muslimanka hodati pokrivena, nema to pravo. Svi imaju pravo na slobodu govora i ponašanja, samo muslimanka u Parizu nema pravo govora, da svojom odjećom izrazi svoja uvjerenja, dok časne sestre mogu hodati pokrivene kako žele. Toliko o slobodi i jednakosti.
I onda se neko čudi što se zaoštravaju odnosi, pa se onda oštre pera a naoštrena pera ubijaju više nego naoštreni noževi. I dok zapadni lideri i Izrael ubijaju hiljade bez suđenja, muče, drže nelegalne zatvore, pljačkaju, IDIL-ovci, al-bhagdadijeva banda srednjevjekovno siječe glave pred kamerama. Sve rade kako bi sablaznuli i prestrašili čitav svijet i natjerali sve da zamrze sve muslimane jer strah je veliki motivator. Da li će kolijevka demokratije izdržati najveći test od Drugog svjetskog rata ostaje da se vidi. Da li će ovaj zločin tretirati kao ratni čin i odgovoriti tako što će poslati vojsku u neku svoju bivšu koloniju, ili će sa višestrukim ubicama postupati po zakonu, a ne ideološki i to ostaje da se vidi. Sve ostalo smo, nažalost, već vidjeli.
Ono što je najstrašnije od svega je promjena, a poruka te promjene je glasna i jasna - ne trebate dolaziti u Siriju da se borite za islamsku državu i IDIL (isis), možete se boriti tamo gdje ste rođeni, tamo gdje živite. To je najopasnije i najstravičnije za muslimane i za nemuslimane, kao i za ateiste, za sve nas.
Ipak, svaki musliman zna da je Ahmed Mebaret juče poginuo kao šehid i da će njegov ubica goriti u Džehenemu. Ahmed Mebaret je poginuo u Džihadu. Obavljajući svoj posao hranio je sebe i svoju porodicu a i to je Džihad. Poginuo je kao musliman braneći Francusku i njene vrijednosti i pravo slobode govora onima koji su ismijavali njegovu vjeru. Njegov ubica je ubio muslimana, a to je u islamu nedopustivo, ali već će fanatici reći da on nije pravi musliman čim je na "onoj strani" a reći ko jeste a ko nije Mumin je smrtni grijeh, jer samo Allah dž.š. zna ko je Mumin, a ko nije. Kao što je samo Muhamed s.a.v.s. njegov posljednji poslanik i posljednji prorok. Dakle, al-baghdadi je hohštapler i varalica, čiji poslušnici ibadete rušeći džamije. A IDIL (isis) odgovara i treba samo neprijateljima islama.
Pravo na slobodu govora je jedno od osnovnih prava u demokratiji. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Pravo palestinskog djeteta na život jače je i važnije od bilo čijeg prava na slobodu govora. Zašto onda mediji ne tretiraju, bar isto, svaki slučaj kada neko da sebi za pravo da oduzme nekome njegovo pravo?
Danas svaki musliman treba proučiti fatihu za svaku nevinu dušu koju je ubio musliman. Danas svaki musliman treba na trenutak zaboraviti nepravde i teror koji preživljavaju djeca u Gazi, kao što su preživljavali njihovi očevi i djedovi. Danas svaki musliman treba zažmiriti na licemjerstvo i zločine tzv. zapadnih sila i uputiti dovu da Allah podari dženet nevinima i kazni ubice nevinih. Jer ubica ne može biti musliman. Kao što ni satiričar ne može pretjerati. Musliman koji ubije nevinog - nije musliman. Musliman kad uzme život, učinio je to u svoje ime a ne u ime onoga koji ga je poslao a pogotovo ne u ime Onoga Čije Ime izgovara dok ubija. Jer islam je individualna religija - svako će odgovarati samo za svoja djela i niko neće imati advokata na sudnjem danu jer je Allah Pravedan i sve Zna.
Ostaje pitanje šta da rade oni koji ne vjeruju u postojanje Boga? Šta da rade oni koji misle da je religija otrov koji nasmrt truje ljude? Šta sa onima koji znaju da je religija korištena u pravilu za ratove? A ratovi se svode na ubijanje i otimanje, dva smrtna grijeha – ne ubij i ne poželi što je tuđe? Šta ja da radim kada znam da religija i duhovnost nisu nužno dvije iste stvari? Ko će meni odgovoriti na pitanje kako Bog Jedini, Stvoritelj Svih Svjetova, toleriše nepravdu i neistinu i kako ubice djece hodaju slobodne i žive sretno i prosperitetno? Ko će meni odgovoriti na pitanje – šta se čeka hiljadama godina da konačno zavlada mir Božiji na Zemlji?
Magazin je osnovan 1969. pod imenom Hara-Kiri, da bi ubrzo bio zabranjen zbog kontroverze nakon smrti francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. Nastavlja rad pod novim imenom Charlie Hebdo sve do decembra 1981. kada prestaje izlaziti. U julu 1992. se ponovo rađa i od tada se satira nerijetko svodila na kontoroverze i provokacije. A na meti su u pravilu bili svi bez obzira na religiju, političko uvjerenje i slično. Prvi kontroverzan i kontradiktoran tekst koji je uznemirio muslimane je napisao Philippe Val, a u kojem Palestince naziva "ne-civiliziranim". To je izazvalo proteste, a Val kasnije postaje glavni i odgovorni urednik. Pod njegovom palicom se dinamizirao odnos sa muslimanima, za koje je vizuelno prikazivanje Poslanika blasfemija. Islam ne priznaje i zabranjuje idole, slike, kako bi se izbjeglo idolopoklonstvo, mada Kur’an eksplicitno ne zabranjuje prikazivanje Poslanika. Poslanik je čovjek, a ne sin Boga Jedinoga. Muslimani se klanjaju Bogu, a ne Njegovom Poslaniku. Prikazivanje Poslanika je danas za muslimane znak nepoštovanja. Ipak, neprikazivati slikom je obaveza muslimana, a ne nemuslimana jer se na njih pravila za muslimane ne odnose. Logično. Ali u religiji nema logike.
Uglavnom, 2007. sud je oslobodio Vala optužbi nakon objavljivanja karikatura Poslanika. Godinu kasnije - nova kontrorverza, nakon kolumne Sinéa, jednog od veterana magazina, dolaze optužbe za antisemitizam i Val mu uručuje otkaz. Tada smo mogli vidjeti da ipak postoje svetinje za Charlie Hebdo. Kasnije je Siné na sudu dobio slučaj protiv svog dojučerašnjeg magazina uz obeštećenje od 90.000 eura. Val postaje direktor javnog radija France Inter 2009. godine.
Novinari nisu svete krave, već vrlo često volovi upregnuti, uglavnom svojevoljno, u nečiji jaram. Većina izvještaja povodom zločina koji se desio u Parizu implicitno ili eksplicitno govori o muslimanskim teroristima, trojici, od kojih se jedan, osamnaestogodišnjak, već predao jer je za vrijeme napada, navodno, kažu njegovi drugovi, bio u školi. Policija traga za još dvojicom braće od kojih je jednom ispala lična karta na mjestu zločina, tako znaju da je to on. Većina izvještaja, velikih medija, prešućuje da je hladnokrvno ubijeni policajac na trotoaru Ahmed Merabet, musliman. I da je Mustapha Oudar među ubijenim novinarima. Procenat ubijenih muslimana u terorističkom napadu u Parizu otprilike je duplo veći nego procenat muslimana u Francuskoj. Ovako postavljene stvari nećete pročitati u medijima. Kao ni to da narod koji živi pod okupacijom nekoliko generacija ima pravo da se brani. A ne kao što Obama reče da Izrael ima pravo da se brani (na teritorijama koje je okupirao). Kao što i Amerika ima pravo da okupira u ime “demokratije” pa da se onda “brani”. A to što iza nje ostaju haos i anarhija, a ne demokratija o tome novinari, naprimjer CNN-a, ne govore rado.
Rijetki su muslimani u svijetu koji ne vjeruju u globalnu zavjeru protiv islama i muslimana, a rijetki su i oni muslimani koji podržavaju IDIL (isis) a da nisu pripadnici istog, niti podržavaju takozvani kalifat, i samoproglašenog kalifa al-baghdadija, bivšeg četverogodišnjeg američkog zatočenika. Rijetki su muslimani i pošteni ljudi koji ne osjećaju višedecenijsku, stoljetnu nepravdu koja se čini nad praktično golorukim Palestincima, i ne samo Palestincima. Rijetki su isitinoljubivi ljudi koji ne vide licemjerje Zapada, kada dronovima, kasetnim bombama, raketama ubija kako koga hoće i kad hoće; kada vrše invazije u ime "demokratije" na koju god zemlju požele, a podržavaju u isto vrijeme neka od najnedemokratskijih društava na planeti. Kada koriste UN da bi se aplicirao veto, a u slučajevima da neka rezolucija prođe, kao brojne protiv izraelske okupacije Palestine, onda se te rezolucije jednostavno ne poštuju.
Amerikanci i Izraelci bez problema uhvate koga požele skoro kad god požele, u pravilu muslimane. Šta se čeka? Zašto onda ne završe sa IDIL-om koji kao i IDF puca na muslimane iz američkog oružja? Ubili su i bombardovali tolike države i svrgnuli tolike, puno veće i neuporedivo jače i važnije vođe, šta se čeka sa al-baghdadijem? Zatucite pašče, u ime demokratije! Zašto baš on još uvijek nije meta. Već ste okasnili. Dobrano okasnili. Možda je već i prekasno, jer je sjeme zla posijano, a to je očito bio cilj.
Ipak, napad na novinare u Parizu je zločin. Riječ je jača od metka, ali je metak jači od čovjeka. Brutalno, hladnokrvno ubistvo je samo ubistvo. Najveću korist će imati islamofobi i posvećeni neprijatelji islama koji će dobiti još jedan argument da sve muslimane treba pobiti, jer svaki musliman je potencijalni ubica.
Danas muslimani trebaju biti jači nego ikad, jer glasnogovornik islama danas je al-baghdadi, a ne Tarik Ramadan ili neki drugi obrazovan i mudar musliman.
Liberté, égalité, fraternité.
Ipak, nisu ekstremisti došli s neba iako se nadaju da će na nebu završiti. Nadam se da hoće što prije, ali znam da će doći drugi sa istim nadama i ambicijama.
Kako da se osjeća jedna muslimanka rođena u Parizu koja ne smije hodati pokrivena, kao da to nije njeno pravo? Kako se osjeća? Zatočeno, jer ne može izaći iz kuće. Ako izađe nepokrivena izdala je svoja uvjerenja, ako izađe pokrivena platit će globu. Prostitutka ima pravo da stoji na ćošku i nudi svoje usluge svakom ko naiđe, gay parovi se mogu ljubiti na ulicama, i neka mogu, ma, može sve, samo ne može muslimanka hodati pokrivena, nema to pravo. Svi imaju pravo na slobodu govora i ponašanja, samo muslimanka u Parizu nema pravo govora, da svojom odjećom izrazi svoja uvjerenja, dok časne sestre mogu hodati pokrivene kako žele. Toliko o slobodi i jednakosti.
I onda se neko čudi što se zaoštravaju odnosi, pa se onda oštre pera a naoštrena pera ubijaju više nego naoštreni noževi. I dok zapadni lideri i Izrael ubijaju hiljade bez suđenja, muče, drže nelegalne zatvore, pljačkaju, IDIL-ovci, al-bhagdadijeva banda srednjevjekovno siječe glave pred kamerama. Sve rade kako bi sablaznuli i prestrašili čitav svijet i natjerali sve da zamrze sve muslimane jer strah je veliki motivator. Da li će kolijevka demokratije izdržati najveći test od Drugog svjetskog rata ostaje da se vidi. Da li će ovaj zločin tretirati kao ratni čin i odgovoriti tako što će poslati vojsku u neku svoju bivšu koloniju, ili će sa višestrukim ubicama postupati po zakonu, a ne ideološki i to ostaje da se vidi. Sve ostalo smo, nažalost, već vidjeli.
Ono što je najstrašnije od svega je promjena, a poruka te promjene je glasna i jasna - ne trebate dolaziti u Siriju da se borite za islamsku državu i IDIL (isis), možete se boriti tamo gdje ste rođeni, tamo gdje živite. To je najopasnije i najstravičnije za muslimane i za nemuslimane, kao i za ateiste, za sve nas.
Ipak, svaki musliman zna da je Ahmed Mebaret juče poginuo kao šehid i da će njegov ubica goriti u Džehenemu. Ahmed Mebaret je poginuo u Džihadu. Obavljajući svoj posao hranio je sebe i svoju porodicu a i to je Džihad. Poginuo je kao musliman braneći Francusku i njene vrijednosti i pravo slobode govora onima koji su ismijavali njegovu vjeru. Njegov ubica je ubio muslimana, a to je u islamu nedopustivo, ali već će fanatici reći da on nije pravi musliman čim je na "onoj strani" a reći ko jeste a ko nije Mumin je smrtni grijeh, jer samo Allah dž.š. zna ko je Mumin, a ko nije. Kao što je samo Muhamed s.a.v.s. njegov posljednji poslanik i posljednji prorok. Dakle, al-baghdadi je hohštapler i varalica, čiji poslušnici ibadete rušeći džamije. A IDIL (isis) odgovara i treba samo neprijateljima islama.
Pravo na slobodu govora je jedno od osnovnih prava u demokratiji. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Pravo palestinskog djeteta na život jače je i važnije od bilo čijeg prava na slobodu govora. Zašto onda mediji ne tretiraju, bar isto, svaki slučaj kada neko da sebi za pravo da oduzme nekome njegovo pravo?
Danas svaki musliman treba proučiti fatihu za svaku nevinu dušu koju je ubio musliman. Danas svaki musliman treba na trenutak zaboraviti nepravde i teror koji preživljavaju djeca u Gazi, kao što su preživljavali njihovi očevi i djedovi. Danas svaki musliman treba zažmiriti na licemjerstvo i zločine tzv. zapadnih sila i uputiti dovu da Allah podari dženet nevinima i kazni ubice nevinih. Jer ubica ne može biti musliman. Kao što ni satiričar ne može pretjerati. Musliman koji ubije nevinog - nije musliman. Musliman kad uzme život, učinio je to u svoje ime a ne u ime onoga koji ga je poslao a pogotovo ne u ime Onoga Čije Ime izgovara dok ubija. Jer islam je individualna religija - svako će odgovarati samo za svoja djela i niko neće imati advokata na sudnjem danu jer je Allah Pravedan i sve Zna.
Ostaje pitanje šta da rade oni koji ne vjeruju u postojanje Boga? Šta da rade oni koji misle da je religija otrov koji nasmrt truje ljude? Šta sa onima koji znaju da je religija korištena u pravilu za ratove? A ratovi se svode na ubijanje i otimanje, dva smrtna grijeha – ne ubij i ne poželi što je tuđe? Šta ja da radim kada znam da religija i duhovnost nisu nužno dvije iste stvari? Ko će meni odgovoriti na pitanje kako Bog Jedini, Stvoritelj Svih Svjetova, toleriše nepravdu i neistinu i kako ubice djece hodaju slobodne i žive sretno i prosperitetno? Ko će meni odgovoriti na pitanje – šta se čeka hiljadama godina da konačno zavlada mir Božiji na Zemlji?
 |
| Khalid Albaih |
srijeda, 7. siječnja 2015.
Simbolična Pirova pobjeda
Evo, već drugi dan traje druga faza afere Klix, koja je mutant tzv. afere prisluškivanja, odn. afere "Dva papka", tj. afere "kupovina" zastupnika, zapravo afere koja se još uvijek nije desila, a da li će i kad će, ako će, ne zna se - a to je afera svih afera - afera tužilaštva i pravosuđa u nas. Umjesto da Cvijanovićka odgovori na izvjesna pitanja, ona je ta koja postavlja pitanja, odn. njena raja, najjača raja s onu stranu raja, tamo kod njih a zapravo kod nas - Kantonalno tužilaštvo je izdalo naredbu za pretres a na osnovu zahtjeva Specijalnog tužilaštva RS-a.
Radilo se o zajedničkoj akciji na nivou Bosne i Hercegovine, a to se u ovoj zemlji dešava samo kad postoji zajednički interes, a u ovom slučaju je to bio Klix i sva arhiva, a to uključuje sve! Ne samo novinare Klixa već, naprimjer, i forumaše, pa čak i "komentatore" i njihove IP adrese, a što je najvažnije agitatore, trolove i ostale partijske i druge stvorove što samostalno, koordinirano ili nekako drugačije, djeluju na svim frontovima a naročito na virtuelnom lokalitetu najčitanijeg portala u nas. Domaći se političari uvijek brzo dogovore kada njima nešto treba, a sve ono što je virtuelno protutnjalo Klixom zadnjih godina je skoro pa sve što oni ne znaju a htjeli bi znati. E, pa, sad i to znaju. A šta sve još znaju, mi ne znamo.
Tako već drugi dan traje pravo malo neformalno slavlje zbog navodne pobjede Klixa i zbog navodnog pravnog kiksa koji se, eto, dokazao i pokazao odlukom Sudskog vijeća Općinskog suda u Sarajevu. Daju se izjave i pravni stručnjaci, direktno i posredno, čestitaju redakciji Klixa na pobjedi. Da kod nas postoji novinarstvo u pravom smislu te riječi onda bi sve bilo drugačije, ovako - može svakako.
Radi se o farsi u dva čina, sa eventualnim dopisivanjem trećeg čina u slučaju popularnosti ove dvočinke. U prvom činu nepravda pobjeđuje i silnici na silu (a kako drugačije?) "po zakonu" uzimaju šta im treba. Nakon kraće međuigre, igra se drugi čin u kojem pravda ipak pobjeđuje.
Ne! Kad se učini nepravda, pravda više ne može pobijediti, tada je pravda već izgubila a onaj ko je izgubio ne može biti pobjednik. Kao što nema prava ukoliko se može djelovati izvan pravnih okvira u skladu sa zakonom, kao što je u ovom slučaju riječ, a i mnogim drugim slučajevima kod nas. Samo se u novoj borbi ili utakmici poraženom može ukazati prilika za pobjedu, a to ovdje još nije slučaj. Jasno je da se čin sile i izuzimanja svega Klixu ne može sanirati i popraviti. Oni kojima je to "za nešto" trebalo, a oni znaju za šta, dobili su šta su htjeli. Sa druge strane, mediji u nas su dobili, ponovo, još samo jednu novu medijsku pobjedu odn. nešto o čemu će govoriti kao o pobjedi. Ne radi se čak ni o nečemu što se može nazvati - Pirova pobjeda, jer kralj Epira je ipak izvojevao pobjedu, iako je platio previsoku cijenu. Ali pobjednika bitke kod Askula možemo posve prigodno citirati u ime Klixa i svih ostalih medija u nas - "Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni."
A može i ona stara domaća - I vuk sit i ovce na broju (uspavanim novinarima u pokušaju da nastave svoj san brojeći, malo tuđe malo svoje, ovce).
P.S. Ideje za eventualni treći čin
1. Pravda zaista pobjeđuje i otvara se proces koji treba da utvrdi kako je Tužilaštvo pravno funkcioniralo mimo zakona. Istraga dovodi znatiželjnu publiku do šokantnog uvida u evidentnost zakona spojenih posuda kada je sve u Bosni u pitanju. Otkriva se sprega domaćih izdajnika i njihovih sluga sa moćnicima svih boja i ukusa.
2. Nakon što je vraćena, čim je kopirana, binarna dokumentacija, odn. tvrdi diskovi, računari i mobiteli na kojima je ista pohranjena, novinari Klixa objavljuju tekst i fotogaleriju - publika dolazi do šokantnog uvida u nestručno i neodgovorno rukovanje dokaznim materijalom odn. sredstvima za rad Klixa. Oprema je vraćena u oštećenom stanju i praktično je neupotrebljiva. Strašno.
3. Šta god, samo da nije dosadno.
 |
| Honore Daumier |
utorak, 6. siječnja 2015.
ponedjeljak, 5. siječnja 2015.
Izazov skupljačima perja
Osnivač društvene mreže što je mnogima omogućila da imaju život koji inače nemaju, prijatelje koje inače nemaju, zadovoljstvo i sve ostalo, pa, i sreću koju nemaju i ne misle da mogu imati jer ne znaju šta je to sreća, kao ni ja, za ovu godinu je odredio izazov za sebe u namjeri da, čini se, propovijeda vlastitim primjerom - pročitati po jednu knjigu svake druge sedmice. Što će reći 26 knjiga godišnje. Ako je to izazov onda se može zaključiti da se posljednjih godina čitalo 6 knjiga, ili po jedna svakog drugog mjeseca, u najboljem slučaju.
U vrijeme studiranja sigurno sam bar jednom pročitao oko 100 naslova godišnje, a neki od mojih prijatelja i kolega su bili efikasniji i sa dužim stažom, a osobno nisam spadao u izrazito knjiške tipove. S obzirom da imam od malena osobinu da ne mogu što moram, a moram što ne smijem, čitao sam sve i svašta osim ono što je bilo potrebno za prvi naredni ispit. Moj se knjiški svijet u to vrijeme okretao prema četiri strane - na jednoj strani su bila filozofska djela, na drugoj različita beletristika, na trećoj literatura od Ouspenskog preko Gurdjieffa do Castanede, djela epske fantastike Tolkin, Ursula Le Guin, Hans Bemmann, i Knjige velikih religija, i Knjiga promjene, i Knjiga puta i vrline. Na četvrtoj strani je bilo sve ostalo. Uglavnom sam se okretao trećoj strani svijeta. Mističario, lutao, i tražio nešto za šta sam slutio da postoji, a da nisam znao šta je to. Da, i to je moguće kad čovjek na vrijeme poludi.
U vrijeme studiranja filozofije samo za Ontologiju I na trećoj godini je trebalo pročitati kao obaveznu literaturu 52 knjige - jasno, sve filozofska dijela koja se baš i ne čitaju na plaži uz limunadu. Obično su se mnoge od tih knjiga čitale, da budem precizniji - studirale, u okruženju čitave jedne male bibilioteke. U zlatno doba studiranja borbeni komplet za čitanje je bio bar jedna polica različitih rječnika, i nekoliko gomila drugih knjiga pri ruci kako bi se odmah saznalo na šta se određena partija teksta knjige koju trenutno studiram referira. Nerijetko bih nakon desetak pročitanih stranica morao posegnuti za drugom knjigom i pročitati pedesetak strana, ili konsultirati nekoliko drugih knjiga a da bi se moglo nastaviti čitanje, odnosno da bih uopšte znao i mogao pratiti o čemu autor zapravo govori. U pravilu, svi smo odmah po upisu V semestra "prenosili" ispit iz Ontologije I u narednu godinu studija, jer bilo je lakše spremiti sve ostale ispite treće godine nego samu Ontologiju I, a i sa tih pedesetak knjiga moglo se svakako položiti nekoliko ispita na IV godini. Uglavnom, ko prođe ispit kod profesora Sulejmana Boste taj je praktično završio studij. Mimo toga, čitanje nekoliko knjiga istovremeno, naročito onih u narodu poznatih kao "debele", bila je uobičajena praksa. Najbolje sam se odmarao od Marxa čitajući Bukowskog ili od Nietzschea čitajući Ziju Dizdarevića.
Hoću reći da se u moje vrijeme čitalo čini mi se bitno više nego danas - barem sam ja više čitao, za druge ionako nikad u vezi ničega nisam sasvim siguran - mnogo više nego u ovo vrijeme u kojem sada živim i koje baš i ne osjećam kao svoje. Možda upravo zbog toga što većinu vremena provodim živeći stvarni život sa stvarnim ljudima, a ne sa knjigama. A živeći u tom takozvanom "stvarnom svijetu" lijepe stvari su eksces, a u svijetu knjiga pravilo. Da li sam tada bio sretniji - sigurno. Da li sada više znam - izvjesno. Da li sam bio sretniji zato što sam bio mlad - ne, jer nisam znao vrijednost mladosti. Da li osjećam žal za tim vremenom - da, ali ne zbog mladosti i bezbrižnosti, već zbog sreće dok sam provodio dane i sedmice slušajući muziku i čitajući knjige. Živio sam svoju mladost u vrijeme u kojem je kolokvijalno "biti načitan" značilo isto što i "biti obrazovan". Šta li je danas sinonim obrazovanja? Ipak, na kraju mogu iskreno, poput Joycea, priznati - "pročitao sam malo a shvatio još manje".
A znao sam u jednom naletu pročitati sve od Dostojevskog, ili u drugom zanosu sve od Kafke, ili zbog nove opsesije sve od Andrića, ili sve od Selimovića, dvadesetak tomova Krleže. Sjećam se da sam sabrana djela Milana Kundere pročitao za manje od deset dana i da sam ga zapamtio kao pisca koji se lako i sa oduševljenjem čita a još lakše zaboravlja, i literatura i autor.
U vrijeme opsade sam sačuvao razum, ili ono što se sačuvati dalo, zahvaljujući muzici i knjigama. Posebno zahvaljujući knjigama, jer akumulator i baterije nisu uvijek mogle izdržati izazov, a struja se nije stalno mogla krasti bez da neko ne ukrade od tebe, a neko od njega i nakon nekoliko lopova u nizu padne napon do neupotrebljivosti ili jednostavno više niko nema struje, ili se jednostavno nema od koga ukrasti. Sijalice i veći potrošači su bili s onu stranu stvarnosti kada je svakodnevnica u pitanju. "Došla struja" je bilo drugo stanje u vrijeme opsade - uključivalo se sve: od sijalice do veš mašine i rerne jer ko zna kad će opet doći struja. Tako da se čitalo danju. Intenzivno kao u vrijeme studija. Mada se nekada i uz kandilo čitalo ako je bilo nešto važno i nije moglo čekati sutra.
Usput, znam čovjeka koji je u ratu sa Fenomenologijom duha u ruksaku išao "na teren" na Treskavicu. Šta li bi Hegel na to rekao? Znajući da svi vadimo kestenje iz vatre za apsolutni duh, nositi na leđima knjigu o Apsolutnom duhu dok Apsolutni duh upravo prolazi kroz našu zemlju u velikom stilu, sigurno bi zamislilo vjerovatno najvećeg eruditu svih vremena. Hegel je svojevremeno otvorio vinski podrum Napoleonovim vojnicima kad su ušli u Jenu, oduševljen jer mu je Apsolutni duh doslovno pokucao na vrata.
Bez Derviša Sušića i Meše Selimovića bih sasvim sigurno teže preživio rat, odnosno traume bi bile veće, a posljedice teže i uočljivije. U njihovim sam knjigama nalazio i utjehu i odgovore. Kao slatko u naninom špajzu uoči Bajrama - znao sam tačno na kojem mjestu su ružice, a na kojem čeka pleh baklave. Znao sam gdje je ono što tražim i što mi treba. I danas često čitam Derviša i Mešu, i Andrića, kad me Bosna zaljulja, kad mi se mrak tamnog vilajeta navuče na srce i na dušu. I uvijek pronađem nove odgovore i utjehu. Zaronim u jedan svijet koji je isti kao ovaj moj današnji. Nije to samo ono što Andrić naziva "prepoznavanjem", ima tu još mnogo toga, ali je utjeha najvažnija.
I tako, tješim se boecijevski i danas. "Posljednji Rimljanin" je u zatočeništvu napisao svoju znamenitu knjigu Utjeha filozofije, poslije Biblije, vjerovatno najčitanije i najpopularnije djelo Srednjeg vijeka. Ponekad se osjećam podjednako zatočen, ali ne kao on u ćeliji zbog paranoičnog kralja i zavidnih dvorjana, već svoj zindan nosim sa sobom. Moj unutarnji svijet je moja tamnica u kojoj je zatočena moja duša zbog loših vladara i licemjernih dvorjana, i podanika.
Danas je izazov pročitati 26 knjiga godišnje. Vrlo realan izazov. Pored interneta za svakoga realan izazov. I za mene realan izazov, kao za bilo kojeg drugog puno ozbiljnijeg i posvećenijeg čitaoca od mene. Znam "pametnjakoviće" koji nisu pročitali 26 knjiga u životu, samo što oni ne znaju da ja znam da nisu pročitali ni 26 knjiga u životu. I nije broj pročitanih knjiga pouzdano mjerilo ničega, kao što nije važno koliko je i šta čovjek proživio već koliko je opazio, odn. u pravom smislu doživio - iskusio. Mnogi su, naprimjer, svjedoci i učesnici istog događaja ali su iskustva različita, kao što su mnogi čitali istu knjigu ali nisu svi isto pročitali, ni shvatili. Ili, naprimjer, moj nekadašnji profesor Aleksa Buha koji je bio i ostao seljak čovjek koji je u međuvremenu pročitao kamion knjiga. Kad kažem seljak mislim neobrazovan i to u hegelijanskom smislu neobrazovan - Buha je predavao Istoriju filozofije III, ili od Kanta do Nietzschea, dakle i Hegela. Tipična bosanska ironija - u osvit rata u Bosni, a on je jedan od glavnih ideologa SDS-a i rata u Bosni, predavao je dosadno i monotono kako je samo on to znao i umio i govorio kako po Hegelu, koji, jasno, ima pravo, nacija ne može biti osnov države ni državotvornosti.
Knjige su, dakle, izazov u 2015. Izazov mladog milijardera koji je omogućio mnogima da se iz nikog transformiraju u nekog, bez obzira što su realno ostali niko. Bitno je šta ljudi misle da jesi a ne ono što zaista jesi. Ljudi su oduvijek imali sklonost da žive za druge i zbog drugih a ne za sebe i zbog sebe. Bitno je da drugi misle da sam sretan, jer ja znam da nisam i da se sretan ne može biti. Sve su to mogući kratki opisi stanja stvari bez da se upuštam u iole ozbiljne analize. Nakon nekoliko godina korištenja društvenih mreža i predanog kreiranja, izmišljanja, vlastitog života, zapravo slike vlastitog života, slike bez naličja, nastaju i sjećanja koja su modificirana, frizirana, i u svim tim mentalnim vratolomijama čovjek najviše manipulira i laže samog sebe. Ali šta se koga tiče što neko laže samog sebe? Zar to ne radimo svi, svako na svoj način?
Tako da je dobar izazov za 2015. godinu pročitati 26 knjiga. A kojih 26 knjiga, e, to je drugo pitanje, i posve druga tema. Ipak, mislim da je Autor knjige lica, bez naličja, svjestan na osnovu dostupnih analiza i istraživanja da su persone iza lica u njegovoj knjizi alergične na knjige. Ali bio iskren ili ne, izazov je dobar i vrijedan pažnje, bez obzira na motive i razloge, jer je nužno da se vratimo knjigama.
Dok ovo pišem u glavi mi se odbijaju jedna od drugu ideje, reflektiraju, zapravo rikošetiraju od zidove svijesti nakon jučer pročitanog teksta o kampanji da se dokaže da Shakespeare nije bio Shakespeare, već da je to samo bio nečiji pseudonim, ili da je najmanje jedna osoba koristila to ime kao pseudonim. Stara dilema i još starija tema koja zvuči kao nonsens i hereza, ali vrlo moguća. Od Shakespearea imamo samo 6 drhtavih potpisa i ništa više pouzdano, ništa što se referira na njega kao autora drama i soneta, čak ni pismo u vezi sa tim i s njim. Ako on nije bio on već neko drugi, samo korisnik tog imena onda je taj autor nepoznatog imena dvostruko genijalan.
Danas se troše enormne količine vremena i energije da se ispadne pametan i profinjen i plemenit i kulturan i šta li već, citira se i reciklira sve i svašta. Teško je nešto autentično i u isto vrijeme zanimljivo pročitati na društvenim mrežama, a najveći pisac svih vremena je ostao anoniman, lično nepoznat kao lokalni bloger. Tako slavan, a anoniman - sjajno. Magično nestvarno.
Znao je mnogo o medicini, pravu, govorio tečno nekoliko jezika, odlično poznavao, naprimjer Italiju, i geografiju uopšte i sve to bez interneta i pri tome ostao zauvijek anoniman. A mi još uvijek vjerujemo da je kao sin nepismenih roditelja, bez školovanja, stekao sva ta znanja bez da o tome ostane ijedan trag, bilo kakva referenca. Naša je mitološka svijest i sklonost ka mitomaniji uopšte, od svakodnevnog života do religije, izgleda platila (karmičku) cijenu barem kad je o Shakespeareu riječ.
I na kraju, možda na koncu nije ni najvažnije ko je stvarni autor Hamleta, niti je - Shakespeare je ili nije Shakespeare pitanje sad. Ono što se meni čini najvažnije je šta je svakom od nas Shakespeare ili bilo koji drugi pisac. Da li "u tuđem smo srcu svoje srce čuli" ili nas samo tuđe sjajno i šareno perje interesuje? I zapravo je pasjaluk kosmičkih razmjera da se genijalac kitio perjem neobrazovanog i polupismenog čovjeka. Njegov metafizički grohot odzvanjat će kao intergalaktička grmljavina do kraja svijeta. Najslavniji pisac je ostao anoniman a mi zahvaljujući društvenim mrežama znamo, između ostalog, ime svakog mediokriteta, znamo šta je mediokritet jeo, šta je pio i sa kim je i gdje bio, mada ništa važno nije radio.
Izazov meni lično ne treba. Izazivam se od kad sam pročitao jedne zime kao dijete tri toma Winettoua Karla Maya, od tada sam valjda indijanac. Ali znam kome je izazov potreban, kao kruh nasušni. Ali o njima brine, i neka brine, neko drugi - Veliki Izazivač, bezlično.
U vrijeme studiranja sigurno sam bar jednom pročitao oko 100 naslova godišnje, a neki od mojih prijatelja i kolega su bili efikasniji i sa dužim stažom, a osobno nisam spadao u izrazito knjiške tipove. S obzirom da imam od malena osobinu da ne mogu što moram, a moram što ne smijem, čitao sam sve i svašta osim ono što je bilo potrebno za prvi naredni ispit. Moj se knjiški svijet u to vrijeme okretao prema četiri strane - na jednoj strani su bila filozofska djela, na drugoj različita beletristika, na trećoj literatura od Ouspenskog preko Gurdjieffa do Castanede, djela epske fantastike Tolkin, Ursula Le Guin, Hans Bemmann, i Knjige velikih religija, i Knjiga promjene, i Knjiga puta i vrline. Na četvrtoj strani je bilo sve ostalo. Uglavnom sam se okretao trećoj strani svijeta. Mističario, lutao, i tražio nešto za šta sam slutio da postoji, a da nisam znao šta je to. Da, i to je moguće kad čovjek na vrijeme poludi.
U vrijeme studiranja filozofije samo za Ontologiju I na trećoj godini je trebalo pročitati kao obaveznu literaturu 52 knjige - jasno, sve filozofska dijela koja se baš i ne čitaju na plaži uz limunadu. Obično su se mnoge od tih knjiga čitale, da budem precizniji - studirale, u okruženju čitave jedne male bibilioteke. U zlatno doba studiranja borbeni komplet za čitanje je bio bar jedna polica različitih rječnika, i nekoliko gomila drugih knjiga pri ruci kako bi se odmah saznalo na šta se određena partija teksta knjige koju trenutno studiram referira. Nerijetko bih nakon desetak pročitanih stranica morao posegnuti za drugom knjigom i pročitati pedesetak strana, ili konsultirati nekoliko drugih knjiga a da bi se moglo nastaviti čitanje, odnosno da bih uopšte znao i mogao pratiti o čemu autor zapravo govori. U pravilu, svi smo odmah po upisu V semestra "prenosili" ispit iz Ontologije I u narednu godinu studija, jer bilo je lakše spremiti sve ostale ispite treće godine nego samu Ontologiju I, a i sa tih pedesetak knjiga moglo se svakako položiti nekoliko ispita na IV godini. Uglavnom, ko prođe ispit kod profesora Sulejmana Boste taj je praktično završio studij. Mimo toga, čitanje nekoliko knjiga istovremeno, naročito onih u narodu poznatih kao "debele", bila je uobičajena praksa. Najbolje sam se odmarao od Marxa čitajući Bukowskog ili od Nietzschea čitajući Ziju Dizdarevića.
Hoću reći da se u moje vrijeme čitalo čini mi se bitno više nego danas - barem sam ja više čitao, za druge ionako nikad u vezi ničega nisam sasvim siguran - mnogo više nego u ovo vrijeme u kojem sada živim i koje baš i ne osjećam kao svoje. Možda upravo zbog toga što većinu vremena provodim živeći stvarni život sa stvarnim ljudima, a ne sa knjigama. A živeći u tom takozvanom "stvarnom svijetu" lijepe stvari su eksces, a u svijetu knjiga pravilo. Da li sam tada bio sretniji - sigurno. Da li sada više znam - izvjesno. Da li sam bio sretniji zato što sam bio mlad - ne, jer nisam znao vrijednost mladosti. Da li osjećam žal za tim vremenom - da, ali ne zbog mladosti i bezbrižnosti, već zbog sreće dok sam provodio dane i sedmice slušajući muziku i čitajući knjige. Živio sam svoju mladost u vrijeme u kojem je kolokvijalno "biti načitan" značilo isto što i "biti obrazovan". Šta li je danas sinonim obrazovanja? Ipak, na kraju mogu iskreno, poput Joycea, priznati - "pročitao sam malo a shvatio još manje".
A znao sam u jednom naletu pročitati sve od Dostojevskog, ili u drugom zanosu sve od Kafke, ili zbog nove opsesije sve od Andrića, ili sve od Selimovića, dvadesetak tomova Krleže. Sjećam se da sam sabrana djela Milana Kundere pročitao za manje od deset dana i da sam ga zapamtio kao pisca koji se lako i sa oduševljenjem čita a još lakše zaboravlja, i literatura i autor.
U vrijeme opsade sam sačuvao razum, ili ono što se sačuvati dalo, zahvaljujući muzici i knjigama. Posebno zahvaljujući knjigama, jer akumulator i baterije nisu uvijek mogle izdržati izazov, a struja se nije stalno mogla krasti bez da neko ne ukrade od tebe, a neko od njega i nakon nekoliko lopova u nizu padne napon do neupotrebljivosti ili jednostavno više niko nema struje, ili se jednostavno nema od koga ukrasti. Sijalice i veći potrošači su bili s onu stranu stvarnosti kada je svakodnevnica u pitanju. "Došla struja" je bilo drugo stanje u vrijeme opsade - uključivalo se sve: od sijalice do veš mašine i rerne jer ko zna kad će opet doći struja. Tako da se čitalo danju. Intenzivno kao u vrijeme studija. Mada se nekada i uz kandilo čitalo ako je bilo nešto važno i nije moglo čekati sutra.
Usput, znam čovjeka koji je u ratu sa Fenomenologijom duha u ruksaku išao "na teren" na Treskavicu. Šta li bi Hegel na to rekao? Znajući da svi vadimo kestenje iz vatre za apsolutni duh, nositi na leđima knjigu o Apsolutnom duhu dok Apsolutni duh upravo prolazi kroz našu zemlju u velikom stilu, sigurno bi zamislilo vjerovatno najvećeg eruditu svih vremena. Hegel je svojevremeno otvorio vinski podrum Napoleonovim vojnicima kad su ušli u Jenu, oduševljen jer mu je Apsolutni duh doslovno pokucao na vrata.
Bez Derviša Sušića i Meše Selimovića bih sasvim sigurno teže preživio rat, odnosno traume bi bile veće, a posljedice teže i uočljivije. U njihovim sam knjigama nalazio i utjehu i odgovore. Kao slatko u naninom špajzu uoči Bajrama - znao sam tačno na kojem mjestu su ružice, a na kojem čeka pleh baklave. Znao sam gdje je ono što tražim i što mi treba. I danas često čitam Derviša i Mešu, i Andrića, kad me Bosna zaljulja, kad mi se mrak tamnog vilajeta navuče na srce i na dušu. I uvijek pronađem nove odgovore i utjehu. Zaronim u jedan svijet koji je isti kao ovaj moj današnji. Nije to samo ono što Andrić naziva "prepoznavanjem", ima tu još mnogo toga, ali je utjeha najvažnija.
I tako, tješim se boecijevski i danas. "Posljednji Rimljanin" je u zatočeništvu napisao svoju znamenitu knjigu Utjeha filozofije, poslije Biblije, vjerovatno najčitanije i najpopularnije djelo Srednjeg vijeka. Ponekad se osjećam podjednako zatočen, ali ne kao on u ćeliji zbog paranoičnog kralja i zavidnih dvorjana, već svoj zindan nosim sa sobom. Moj unutarnji svijet je moja tamnica u kojoj je zatočena moja duša zbog loših vladara i licemjernih dvorjana, i podanika.
Danas je izazov pročitati 26 knjiga godišnje. Vrlo realan izazov. Pored interneta za svakoga realan izazov. I za mene realan izazov, kao za bilo kojeg drugog puno ozbiljnijeg i posvećenijeg čitaoca od mene. Znam "pametnjakoviće" koji nisu pročitali 26 knjiga u životu, samo što oni ne znaju da ja znam da nisu pročitali ni 26 knjiga u životu. I nije broj pročitanih knjiga pouzdano mjerilo ničega, kao što nije važno koliko je i šta čovjek proživio već koliko je opazio, odn. u pravom smislu doživio - iskusio. Mnogi su, naprimjer, svjedoci i učesnici istog događaja ali su iskustva različita, kao što su mnogi čitali istu knjigu ali nisu svi isto pročitali, ni shvatili. Ili, naprimjer, moj nekadašnji profesor Aleksa Buha koji je bio i ostao seljak čovjek koji je u međuvremenu pročitao kamion knjiga. Kad kažem seljak mislim neobrazovan i to u hegelijanskom smislu neobrazovan - Buha je predavao Istoriju filozofije III, ili od Kanta do Nietzschea, dakle i Hegela. Tipična bosanska ironija - u osvit rata u Bosni, a on je jedan od glavnih ideologa SDS-a i rata u Bosni, predavao je dosadno i monotono kako je samo on to znao i umio i govorio kako po Hegelu, koji, jasno, ima pravo, nacija ne može biti osnov države ni državotvornosti.
Knjige su, dakle, izazov u 2015. Izazov mladog milijardera koji je omogućio mnogima da se iz nikog transformiraju u nekog, bez obzira što su realno ostali niko. Bitno je šta ljudi misle da jesi a ne ono što zaista jesi. Ljudi su oduvijek imali sklonost da žive za druge i zbog drugih a ne za sebe i zbog sebe. Bitno je da drugi misle da sam sretan, jer ja znam da nisam i da se sretan ne može biti. Sve su to mogući kratki opisi stanja stvari bez da se upuštam u iole ozbiljne analize. Nakon nekoliko godina korištenja društvenih mreža i predanog kreiranja, izmišljanja, vlastitog života, zapravo slike vlastitog života, slike bez naličja, nastaju i sjećanja koja su modificirana, frizirana, i u svim tim mentalnim vratolomijama čovjek najviše manipulira i laže samog sebe. Ali šta se koga tiče što neko laže samog sebe? Zar to ne radimo svi, svako na svoj način?
Tako da je dobar izazov za 2015. godinu pročitati 26 knjiga. A kojih 26 knjiga, e, to je drugo pitanje, i posve druga tema. Ipak, mislim da je Autor knjige lica, bez naličja, svjestan na osnovu dostupnih analiza i istraživanja da su persone iza lica u njegovoj knjizi alergične na knjige. Ali bio iskren ili ne, izazov je dobar i vrijedan pažnje, bez obzira na motive i razloge, jer je nužno da se vratimo knjigama.
Dok ovo pišem u glavi mi se odbijaju jedna od drugu ideje, reflektiraju, zapravo rikošetiraju od zidove svijesti nakon jučer pročitanog teksta o kampanji da se dokaže da Shakespeare nije bio Shakespeare, već da je to samo bio nečiji pseudonim, ili da je najmanje jedna osoba koristila to ime kao pseudonim. Stara dilema i još starija tema koja zvuči kao nonsens i hereza, ali vrlo moguća. Od Shakespearea imamo samo 6 drhtavih potpisa i ništa više pouzdano, ništa što se referira na njega kao autora drama i soneta, čak ni pismo u vezi sa tim i s njim. Ako on nije bio on već neko drugi, samo korisnik tog imena onda je taj autor nepoznatog imena dvostruko genijalan.
Danas se troše enormne količine vremena i energije da se ispadne pametan i profinjen i plemenit i kulturan i šta li već, citira se i reciklira sve i svašta. Teško je nešto autentično i u isto vrijeme zanimljivo pročitati na društvenim mrežama, a najveći pisac svih vremena je ostao anoniman, lično nepoznat kao lokalni bloger. Tako slavan, a anoniman - sjajno. Magično nestvarno.
Znao je mnogo o medicini, pravu, govorio tečno nekoliko jezika, odlično poznavao, naprimjer Italiju, i geografiju uopšte i sve to bez interneta i pri tome ostao zauvijek anoniman. A mi još uvijek vjerujemo da je kao sin nepismenih roditelja, bez školovanja, stekao sva ta znanja bez da o tome ostane ijedan trag, bilo kakva referenca. Naša je mitološka svijest i sklonost ka mitomaniji uopšte, od svakodnevnog života do religije, izgleda platila (karmičku) cijenu barem kad je o Shakespeareu riječ.
I na kraju, možda na koncu nije ni najvažnije ko je stvarni autor Hamleta, niti je - Shakespeare je ili nije Shakespeare pitanje sad. Ono što se meni čini najvažnije je šta je svakom od nas Shakespeare ili bilo koji drugi pisac. Da li "u tuđem smo srcu svoje srce čuli" ili nas samo tuđe sjajno i šareno perje interesuje? I zapravo je pasjaluk kosmičkih razmjera da se genijalac kitio perjem neobrazovanog i polupismenog čovjeka. Njegov metafizički grohot odzvanjat će kao intergalaktička grmljavina do kraja svijeta. Najslavniji pisac je ostao anoniman a mi zahvaljujući društvenim mrežama znamo, između ostalog, ime svakog mediokriteta, znamo šta je mediokritet jeo, šta je pio i sa kim je i gdje bio, mada ništa važno nije radio.
Izazov meni lično ne treba. Izazivam se od kad sam pročitao jedne zime kao dijete tri toma Winettoua Karla Maya, od tada sam valjda indijanac. Ali znam kome je izazov potreban, kao kruh nasušni. Ali o njima brine, i neka brine, neko drugi - Veliki Izazivač, bezlično.
nedjelja, 4. siječnja 2015.
četvrtak, 1. siječnja 2015.
Svaki početak je težak
Bečki koncert, francuska salata, u narodu poznata kao ruska, tišina unaokolo kao poslije granatiranja. Veći dio našeg većinski muslimanskog društva sinoć je tradicionalno alkoholom sapirao brige, mamuzalo se dobro raspoloženje na sve načine, nazor se veselilo kao da se nešto važno proslavlja, kao da će početak godine biti novi početak bilo čega osim nova kalendarska stranica i još jedna stanica na putu prema, što se nas tiče, nigdje i ničemu.
I tako, dok Zubin Mehta ravna orkestrom, a ja pijem kafu, gledajući kako su Bečlije standarno, rutinski, savršeno pozicionirali Schoeps mikrofone da budu naše uši što slušaju za sve nas, sa plafona i sa poda, zvuke skupocjenih instrumenata, sunce se probija iznad Sarajeva i kao i uvijek unosi zrake optimizma i nade. Ali nakon svih ovih godina znam da su to samo zraci ugode što samo popravljaju opšti ugođaj čineći isti ne samo boljim već i od svakodvne realnosti odvojenim i odmarajuće ugodnim. Onda se samo na trenutak sjetim zvuka sa koncerta naše Filharmonije ili zvuka sa takozvane Centralne proslave u Sarajevu i odmahnem rukom znajući da to nikoga ne zanima, pored toliko drugih problema u ovoj zemlji još zvukom da se bavimo, taman posla - ne bavimo se ni puno važnijim problemima u ovoj zemlji pa zašto bi se onda neko brinuo zbog nepodnošljivog zvuka sa svakog koncerta. A onda sam sebi mahnem i skoro pa glasno pomislim - zato mi gledamo Bečke i druge koncerte na televiziji, zato mi gledamo ovog jutra kao i svih jutara sličnih ovom njih, a ne oni nas, jer njih sve zanima, od cvijetnih aranžmana do mikrofona, a nas ne zanima ništa. Čan ni mi sami sebe ne zanimamo. Zato su svi drugi svijet, a mi provincija, bili i ostali.
Imali smo i mi sjajnih momenata, znali smo, a znamo i sada, istina, rijetko, zasijati, biti veliki i važni, iako samo kao pojedinci i u pravilu pojedinačno, ali sve to zamete istorija ako nema tradicije i standarda, reda, uređenosti i uljuđenosti. Zato se mi posebno i veselimo Novoj godini jer je to za nas zaista novi početak. Mi stalno počinjemo sve iznova. Sve porušimo, pa jovo nanovo.
Bečka filharmonija je uvijek briljantna, čak i na neprimjerenom otvaranju Vijećnice, na stogodišnjicu atentata. I tada je u Vijećnici sjedila nekakva kao gospoda, ne kao ova bečka, već neka naša lokalna gospoda (ali nije dirigovao Zubin Mehta kao 1994. u toj istoj mada izgorenoj Vijećnici). Gavrila se niko nije pomenuo. A njegov san o slobodi ostao je samo još jedan nedosanjani san tinejdžera. A gospoda u Beču dok gleda u leđa Mehti i u lice Bečkoj filharmoniji ne pokazuje strah, nit bilo kakvu vrstu uplašenosti. Sjene niti jednog heroja nikada nisu plašile gospodu, jer nikada nisu hodale dvorom. Gospoda je uvijek bezbrižna jer imaju sve, zato i jesu gospoda. Samozadovljna i sretna sve dok fukara jednog dana krvavih očiju ne izađe na ulice, ali i to se na kraju sve završi pa dođe neka nova gospoda i sve opet bude, prije ili kasnije, po starom. Gospoda je uvijek bezbrižna, a fukara uvijek beznadežna i neutješna.
Nama je teško jer počinjemo stalno sve iznova, a svaki početak je težak. I nije nas izgleda briga što je tako. I zato tonemo polako, ali neprestano. Nikome, pa ni sebi samima, nismo važni.
Naša televizija nije u stanju čak ni prenijeti zvuk i sliku iz Beča a da sve skupa tehnički ne degradira i ne pokvari, pa čak ni domaću televiziju ne gledamo nego strane programe pratimo na stranim televizijskim kanalima, a znali smo svašta nešta prije recimo trideset godina. Pravili smo avione i helikoptere, velike hidorcentrale sebi i drugima, kamione i automobile, a danas ne znamo napraviti ni biciklo.
Sunce i dalje uporno insistira na dobrom ugođaju a ja upravo opažam DPA 4006 mikrofon kako visi iznad orkestra - i pomišljam, eto, da sam jučer, odnosno prošle godine, umro ne bih znao da koriste i DPA mikrofone. Danac 4006 omni je uvijek rado viđen tamo gdje je samo najbolje dovoljno dobro. Znao sam i redovno viđao da naprimjer koriste i poneki AKG 414, ipak to je austrijska audio ikona, ali nisam do sada primijetio DPA. Pametan čovjek uvijek nešto može naučiti, a samo budala sve zna.
A onda se opet sjetim sebe u Sarajevu kako gledam Bečki koncert, kao i svako drugi, kao svih pedeset miliona ljudi, ali pripadam onom malom dijelu domaćeg auditorijuma koji se stalno, uvijek iznova, pita, ne samo zato što mi je to posao, već i zato što mi je to strast i što sam muzici posvetio život - pa, šta je to toliko sporno u nas da ni jedan koncert ne znamo ozvučiti (ja osobno znam, i nisam jedini, ali u pravilu ne radim te poslove, jer neki drugi "stručnjaci" određuju ko šta u ovoj zemlji radi)? Čak ni signal prenijeti ne znaju onda kada drugi sve savršeno obave. A onda se opet sjetim da ima i važnijih problema u ovoj zemlji nego što je vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala. Toliko važnijih problema koji nikoga ne zanimaju, baš kao ni vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala.
Zato smo tu gdje jesmo, ispred televizije, i sretni jer jedemo sarmu i francusku salatu, u narodu poznatu kao rusku. I bolje je tako. Uostalom, šta će nama koncert filharmonije prvog januara, pa još ujutro. Ma ko bi na to došao - niko! Ne bi, bolan, ljudi došli prvog ujutro ni da im plate! A ne bi ni drugog navečer!
Zna naš čovjek sve o svemu i to a priori. Ne mora ni probati, zna da to naš svijet ne voli, već samo ovi što se foliraju. To zapravo niko ne voli, već se prenemažu, a kad malo popiju e onda se sluša prava muzika, misleći na zvučne primitivluke i mjereći svijet samo svojim aršinima jer za druge i ne zna. Ali nisu ljudi krivi što je tako, niti su krivi što nema ničega i što nemaju gdje vidjeti ni čuti nešto drugačije, a milioni se troše na institucije u kulturi, takozvane javne ustanove koje ne proizvode uglavnom ništa iole vrijedno izvan ovih naših provincijalnih granica.
Za te stvari postoji televizija. Naš prozor u svijet. To je sve čemu se realno trebamo i možemo nadati - imati svoj prozor u svijet. U svijet u kojem za nas vrata nema. Kao za junaka Kafkinog Zamka - možemo misliti i htjeti šta hoćemo ali ući ne možemo i nećemo, ma koliko se čudili kako svi drugi ulaze i izlaze bez problema. Mi ostajemo na margini svijeta, sve dok ne isučemo oružje i udarimo u pravilu jedni na druge, tada postajemo zanimljivi ali samo kao televizijski program koji za razliku od Bečkog koncerta niko rado i redovno ne gleda. Niti koga realno zanima osim toliko da im ne dođemo u goste, nezvani sa zavežljajem ili puškom o ramenu.
I tako smo još jednom na početku još jednog ničega u namjeri da postignemo ništa. A u Beču upravo slušaju Na lijepom plavom Dunavu dok iznad nas stoji samo lijepo i skoro plavo nebo. I to je nešto.
I tako, dok Zubin Mehta ravna orkestrom, a ja pijem kafu, gledajući kako su Bečlije standarno, rutinski, savršeno pozicionirali Schoeps mikrofone da budu naše uši što slušaju za sve nas, sa plafona i sa poda, zvuke skupocjenih instrumenata, sunce se probija iznad Sarajeva i kao i uvijek unosi zrake optimizma i nade. Ali nakon svih ovih godina znam da su to samo zraci ugode što samo popravljaju opšti ugođaj čineći isti ne samo boljim već i od svakodvne realnosti odvojenim i odmarajuće ugodnim. Onda se samo na trenutak sjetim zvuka sa koncerta naše Filharmonije ili zvuka sa takozvane Centralne proslave u Sarajevu i odmahnem rukom znajući da to nikoga ne zanima, pored toliko drugih problema u ovoj zemlji još zvukom da se bavimo, taman posla - ne bavimo se ni puno važnijim problemima u ovoj zemlji pa zašto bi se onda neko brinuo zbog nepodnošljivog zvuka sa svakog koncerta. A onda sam sebi mahnem i skoro pa glasno pomislim - zato mi gledamo Bečke i druge koncerte na televiziji, zato mi gledamo ovog jutra kao i svih jutara sličnih ovom njih, a ne oni nas, jer njih sve zanima, od cvijetnih aranžmana do mikrofona, a nas ne zanima ništa. Čan ni mi sami sebe ne zanimamo. Zato su svi drugi svijet, a mi provincija, bili i ostali.
Imali smo i mi sjajnih momenata, znali smo, a znamo i sada, istina, rijetko, zasijati, biti veliki i važni, iako samo kao pojedinci i u pravilu pojedinačno, ali sve to zamete istorija ako nema tradicije i standarda, reda, uređenosti i uljuđenosti. Zato se mi posebno i veselimo Novoj godini jer je to za nas zaista novi početak. Mi stalno počinjemo sve iznova. Sve porušimo, pa jovo nanovo.
Bečka filharmonija je uvijek briljantna, čak i na neprimjerenom otvaranju Vijećnice, na stogodišnjicu atentata. I tada je u Vijećnici sjedila nekakva kao gospoda, ne kao ova bečka, već neka naša lokalna gospoda (ali nije dirigovao Zubin Mehta kao 1994. u toj istoj mada izgorenoj Vijećnici). Gavrila se niko nije pomenuo. A njegov san o slobodi ostao je samo još jedan nedosanjani san tinejdžera. A gospoda u Beču dok gleda u leđa Mehti i u lice Bečkoj filharmoniji ne pokazuje strah, nit bilo kakvu vrstu uplašenosti. Sjene niti jednog heroja nikada nisu plašile gospodu, jer nikada nisu hodale dvorom. Gospoda je uvijek bezbrižna jer imaju sve, zato i jesu gospoda. Samozadovljna i sretna sve dok fukara jednog dana krvavih očiju ne izađe na ulice, ali i to se na kraju sve završi pa dođe neka nova gospoda i sve opet bude, prije ili kasnije, po starom. Gospoda je uvijek bezbrižna, a fukara uvijek beznadežna i neutješna.
Nama je teško jer počinjemo stalno sve iznova, a svaki početak je težak. I nije nas izgleda briga što je tako. I zato tonemo polako, ali neprestano. Nikome, pa ni sebi samima, nismo važni.
Naša televizija nije u stanju čak ni prenijeti zvuk i sliku iz Beča a da sve skupa tehnički ne degradira i ne pokvari, pa čak ni domaću televiziju ne gledamo nego strane programe pratimo na stranim televizijskim kanalima, a znali smo svašta nešta prije recimo trideset godina. Pravili smo avione i helikoptere, velike hidorcentrale sebi i drugima, kamione i automobile, a danas ne znamo napraviti ni biciklo.
Sunce i dalje uporno insistira na dobrom ugođaju a ja upravo opažam DPA 4006 mikrofon kako visi iznad orkestra - i pomišljam, eto, da sam jučer, odnosno prošle godine, umro ne bih znao da koriste i DPA mikrofone. Danac 4006 omni je uvijek rado viđen tamo gdje je samo najbolje dovoljno dobro. Znao sam i redovno viđao da naprimjer koriste i poneki AKG 414, ipak to je austrijska audio ikona, ali nisam do sada primijetio DPA. Pametan čovjek uvijek nešto može naučiti, a samo budala sve zna.
A onda se opet sjetim sebe u Sarajevu kako gledam Bečki koncert, kao i svako drugi, kao svih pedeset miliona ljudi, ali pripadam onom malom dijelu domaćeg auditorijuma koji se stalno, uvijek iznova, pita, ne samo zato što mi je to posao, već i zato što mi je to strast i što sam muzici posvetio život - pa, šta je to toliko sporno u nas da ni jedan koncert ne znamo ozvučiti (ja osobno znam, i nisam jedini, ali u pravilu ne radim te poslove, jer neki drugi "stručnjaci" određuju ko šta u ovoj zemlji radi)? Čak ni signal prenijeti ne znaju onda kada drugi sve savršeno obave. A onda se opet sjetim da ima i važnijih problema u ovoj zemlji nego što je vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala. Toliko važnijih problema koji nikoga ne zanimaju, baš kao ni vjerno reproducirana muzika i tehnička ispravnost signala.
Zato smo tu gdje jesmo, ispred televizije, i sretni jer jedemo sarmu i francusku salatu, u narodu poznatu kao rusku. I bolje je tako. Uostalom, šta će nama koncert filharmonije prvog januara, pa još ujutro. Ma ko bi na to došao - niko! Ne bi, bolan, ljudi došli prvog ujutro ni da im plate! A ne bi ni drugog navečer!
Zna naš čovjek sve o svemu i to a priori. Ne mora ni probati, zna da to naš svijet ne voli, već samo ovi što se foliraju. To zapravo niko ne voli, već se prenemažu, a kad malo popiju e onda se sluša prava muzika, misleći na zvučne primitivluke i mjereći svijet samo svojim aršinima jer za druge i ne zna. Ali nisu ljudi krivi što je tako, niti su krivi što nema ničega i što nemaju gdje vidjeti ni čuti nešto drugačije, a milioni se troše na institucije u kulturi, takozvane javne ustanove koje ne proizvode uglavnom ništa iole vrijedno izvan ovih naših provincijalnih granica.
Za te stvari postoji televizija. Naš prozor u svijet. To je sve čemu se realno trebamo i možemo nadati - imati svoj prozor u svijet. U svijet u kojem za nas vrata nema. Kao za junaka Kafkinog Zamka - možemo misliti i htjeti šta hoćemo ali ući ne možemo i nećemo, ma koliko se čudili kako svi drugi ulaze i izlaze bez problema. Mi ostajemo na margini svijeta, sve dok ne isučemo oružje i udarimo u pravilu jedni na druge, tada postajemo zanimljivi ali samo kao televizijski program koji za razliku od Bečkog koncerta niko rado i redovno ne gleda. Niti koga realno zanima osim toliko da im ne dođemo u goste, nezvani sa zavežljajem ili puškom o ramenu.
I tako smo još jednom na početku još jednog ničega u namjeri da postignemo ništa. A u Beču upravo slušaju Na lijepom plavom Dunavu dok iznad nas stoji samo lijepo i skoro plavo nebo. I to je nešto.
 |
| Zubin Mehta (Photo by Oded Antman) |
utorak, 30. prosinca 2014.
Kliktaj politike protiv slobodnog novinarstva
Jasno je zašto je pojedincima i grupama tako bolno slušati dok premijerka manjeg entiteta priča i otkriva kako se rutinski vodi politika u ovoj zemlji. Corpus delicti je uvijek težak problem za svakog kriminalca, a ovdje je političarka uhvaćena zajedno sa svojom partijom i svojom bratijom u kriminalnoj aktivnosti političke korupcije najgore vrste, bez imalo stila, priprosto kao na buvljoj pijaci, što politička scena u ovoj zemlji i jeste - pijaca gdje se prodaje i podvaljuje sve. Ali nije slučaj čin političkog "šopinga", već je slučaj to što je neki novinar otkrio istinu. Ne procesuira se Cvijanovićka, niti joj se šalju specijalci na vrata, niti kriminalistička policija, niti se njoj i njenoj stranci plijene računari i mobiteli. Ne! Procesuiraju se i zastrašuju, uznemiravaju i maltretiraju na radnom mjestu novinari i redakcija portala Klix. A maltretiraju ih oni koji bi ih morali zaštiti. Oni koje oni plaćaju svaki put kada plate porez.
I, naravno, umjesto da padne i Cvijanovićka i vlada, i njena stranka, ne - kreće represija zamaskirana kao afera prisluškivanja a provode je iza kulisa zamaskirani moćnici šaljući zamaskirane političke službenike. Mnogi bi sada rado rekli - tamo oni, u njih, anamo oni. Međutim, "tamo, kod njih" u ovom slučaju je "ovdje, kod nas" i obratno. Napad na redakciju Klixa se desio pod zaštitom i u saradnji sa kantonalnom odn. federalnom policijom. To se nije moglo desiti bez saglasnosti najmoćnijih ljudi u Federaciji. I ovaj put je očito da su podjele na "mi i oni" u poslijeratnoj Bosni samo tehnika vladajućih stranaka u svakodnevnom izbezumljivanju naroda a kako bi se ostalo na vlasti, sakrila sveopšta korupcija i višedecenijski lopovuk. Političari u ovoj zemlji su isti bez obzira na entitete. Svi mi građani zajedno dijelimo istu sudbinu, istu zemlju. Svi smo mi skupa, osim političara. Oni su jedina prava "ona strana".
Stvari u ovoj zemlji stoje drugačije nego što se to na prvi pogled čini. Društvo je podijeljeno na građane i političare. Stvari se komplikuju i teško razumijevaju jer je više političara nego što bi smjelo biti u jednoj maloj i siromašnoj zemlji poput naše. A stvari su posebno mutne jer se u skupini sa brojnim političarima nalazi i velika armija onih koji od ovakve politike imaju koristi, ne samo u vidu zaposlenja u raznoraznim "javnim" službama, već i izvan tog sektora na onim radnim mjestima koja su indirektno povezana sa novcem poreskih obveznika. A kada dodate nevladin sektor i sve te silne organizacije kojih ima više nego demonstrata na bilo kojim demonstracijama povodom bilo čega u nas, jasno se vidi da ono što ostane čine proleteri, oni koji žive od vlastitog rada i nemaju ništa i nikog svog u politici. Iako se proleteri ne spominju od kraja osamdesetih, a neće se ni spominjati jer su tekovine proleterijata spiskali korumpirani (lažni) ljevičari u ovoj zemlji za svoje lične i partijske ciljeve.
Najveći problem u ovom slučaju leži u činjenici da oni koji su trebali štititi pravo na rad novinara Klixa su zapravo gledali u drugom pravcu dok je cipelaranje "po zakonu" trajalo. A novinari nisu ti čiji je posao da puškama štite interese javnosti i građana pa ni sebe samih. Tako novinare Klixa, i slobodu novinarstva i slobodu govora, nije imao ko da zaštiti jer mi živimo u nominalnoj demokratiji, a to sa stvarnom demokratijom nema nikakve veze.
Zašto bi moćnici u Federaciji dozvolili ovako nešto? Zato što im je to u interesu i zato su saučesnici u ovoj besramnoj akciji! Zato što ovo nije napad samo na Klix, već napad na neovisnost u novinarstvu kao fenomen. Klix jednostavno strši u medijskom prostoru. Klix je portal koji je uvijek bio platforma slobode govora. Iako Klix već godinama pokušava komercijalizacijom na sve moguće načine osigurati vlastiti opstanak, pa za razliku od portalskih "novinarskih čistunaca" koji rade i žive isključivo zahvaljujući donacijama stranih organizacija koje "podupiru" "slobodno novinarstvo", Klix se mora boriti na tržištu sa svim onim drugim medijima koji im sada daju podršku a zapravo su mnogi od tih medija u funkciji političara koji su saučesnici onih koji su naredili i omogućili da se izvrši prepad na Klix.
Ovaj događaj ukazuje na to da je Klix najuticajniji slobodni medij u nas. Prvo, jer je najčitaniji. Drugo, jer ga niko ne štiti i prepušten je sam sebi. Treće, jer Klix niko ne dotira u ime "slobode novinarstva" i potpore "slobodi govora". Klix naravno ima i mana (a ko nema?), pa je tako i platforma govoru mržnje u komentarima, ali i to je demokratija. Uostalom, pročitajte komentare na bilo koju vijest o ISIS zlotvorima, na stranicama mnogih "velikih" svjetskih medija pa ćete moći pročitati sve - od poziva na istrebljenje Islama i muslimana do "vapaja" da se iskoristi nuklearno oružje i unište oni koji prijete "slobodnom svijetu", "oni" su i u ovom slučaju "oni" za koje "oni" kažu da su "oni", ili jednostavnije "oni" za koje političari preko svojih medija kažu da su "oni".
Znamo da tu situaciju koriste i zloupotrebljavaju ne sami portali iako ih omogućuju, već oni koji te komentare pišu, kao što znamo da se tim tehnikama, kao što su "slobodni" komentari na portalima, utiče na javno mnijenje, koje se na taj način modelira i kreira po potrebi. U slučaju Klixa njima to, kao i velika koncentracije tekstova crne hronike na naslovnici treba radi čitanosti, čitanost radi oglašivača, a oglašivači radi prihoda, a prihod radi opstanka. Drugim "slobodnim medijima" to ne treba jer imaju donacije i donatore. Čak i plaćeni oglasi mogu biti u praksi donacije, naravno "po zakonu". Skoro svi mediji se mogu podijeliti na one koji javno djeluju kao dotirani i oni koji djeluju kao tajno dotirani. Većina medija u nas je ovako ili onako dotirana. I većina medija u nas ima svog zaštitnika. A zaštitnik je moćan, pa može pomoći da se mnoge javne i privatne kompanije oglašavaju upravo u određenom mediju, "po zakonu", bez obzira što ta reklama nema efekta jer niti je medij dovoljno čitan ili gledan ili slušan, niti ga čita, sluša ili gleda publika kojoj se ta reklama obraća.
Ono što je od jučer jasno je da Klix izgleda nema zaštitnika, a ni donatora. Često su zaštitinik i donator isto lice, ili isto naličje jedne partije.
Ono što je od jučer jasno je da Klix izgleda nema zaštitnika, a ni donatora. Često su zaštitinik i donator isto lice, ili isto naličje jedne partije.
Zašto, naprimjer, niti jedna policija nikada nije ušla u zgradu Federalne televizije i izvršila pljenidbu kompjutera i dokumentacije? Pa i vrapci ispred Sivog doma znaju, da se kroz ugovore sa marketinškim agencijama "po zakonu" pljačka ista ta federalna televizija koju plaćaju građani, da su se naručivali i plaćali politički i drugi prilozi, da su novinari djelovali zagovarački i u svrhu promocije samo jedne partije, u ovisnosti ko je kad bio na vlasti. Zašto kriminalistička policija nije nikada ušla u neki Dildoradov medij u manjem entitetu zbog govora mržnje, naprimjer? Zašto nikada na informativni razgovor nisu pozvani Dodik, Ćović ili Izetbegović? Pa bar oni imaju obilje raznih informacija. Pa da oni kažu ponešto o prisluškivanjima i mnogim drugim nemoralnim aktivnostima "po zakonu". Jer ako je po zakonu to ne znači da je nužno i moralno, naročito ako su zakoni nemoralni.
Ovo nije afera prisluškivanja kako bi sada Dildoradovi mediji i mnogi drugi htjeli da sve ovo predstave, ovo je slučaj da ima neko tamo negdje, ko možda čak djeluje u skladu sa vlastitom savješću, pa pošalje ponekad nekome neki snimak. Juče je svoj singl izbacila Cvijanovićka, a sutra ko zna ko je na redu. E, to je ono čega se boje politički moćnici u nas! Strah od nepoznatog, kao sva druga primitivna bića. Političari se u nas boje samo onoga što ne znaju i ne kontrolišu. A znaju i kontrolišu skoro sve. Izgleda da ne znaju čiji je Klix, a ne znaju, čini se, ni ko to mimo njih prisluškuje. Niko ne smije da prisluškuje mimo zakona, a mi smo zakon i mi određujemo šta je zakon i mi određujemo kad se zakon poštuje a kad ignoriše, jasna je poruka sa naše političke scene.
U Sarajevu je bio smješten izuzetno moćan sistem za prisluškivanja kada je počeo rat. Mnogo prije pojave mobitela, slušali smo "obraćanja" Mladića urbi et orbi a da to nije ni slutio, dok naređuje da se "direktnim pogocima drže pod vatrom Predsjedništvo i Skupština" da gađaju "Velušiće, jer tamo nema srpskog življa mnogo", slušali smo i razgovore Miloševića i Karadžića kada gazda iz Srbije govori budućem iscjeljitelju Draganu Dabiću "vrlo je važno za budućnost plana Ram..." itd, itd. Dakle, postoji sistem prisluškivanja koji besprijekorno radi, siguran sam, dan-noć. Međutim postoji i neko ko je igrač sa strane, solista možda, ili neko ko se odmetnuo a da to niko nije primijetio. Ili je neki političar naručio preko nekog nešto radi nečega u vezi nekoga. Horizont špekulacija je beskonačan.
Ipak, jedno je sigurno i to je ono što je zapravo poražavajuće i tragično - živimo u totalitarnom sistemu koji sve, ali doslovno sve, drži pod kontrolom, moćni su i znaju koliko smo mi OSTALI nemoćni, i zbog toga se osjećaju još moćnije. Pljačkaju sirotinju, manipuliraju tom istom sirotinjom po potrebi, igraju prljave igre bez granica do krajnjih granica. Ipak, krajnja granica je bunt, onaj pravi, spontani, bez kofol aktivista i NVO sektora. Ona iskra koja sijevne sama od sebe i zapali sve.
Ipak, jedno je sigurno i to je ono što je zapravo poražavajuće i tragično - živimo u totalitarnom sistemu koji sve, ali doslovno sve, drži pod kontrolom, moćni su i znaju koliko smo mi OSTALI nemoćni, i zbog toga se osjećaju još moćnije. Pljačkaju sirotinju, manipuliraju tom istom sirotinjom po potrebi, igraju prljave igre bez granica do krajnjih granica. Ipak, krajnja granica je bunt, onaj pravi, spontani, bez kofol aktivista i NVO sektora. Ona iskra koja sijevne sama od sebe i zapali sve.
Nažalost, sve upućuje na to da će do jedine kvalitetne promjene doći nasilnim putem, i to će biti tragično. Ja prvi ne podržavam nasilje, niti sam ga kadar sprovesti jer nemam elementarnu volju, potrebu, želju a ni puku fizičku snagu da nekome naudim, ali sam svjestan da se protiv najezde političkih skakavaca ovih razmjera samo vatra uspješno aplicira. Ali ne ona režirana februarska vatra s ciljem državnog udara. Već vatra demokratije, one istinske volje naroda da kaže - mi nemamo više kuda ni kako osim da na vas političare udarimo. Na vas i sve vaše. Pa šta bude.
Jedino je neizvjesno da li će se to ikada desiti. Jer svako društvo može beskrajno dugo propadati kao društvo, ali ekonomija ima svoje dno. Stignu računi koji se jednostavno nemaju čime platiti. Ali, avaj, tu je međunarodna zajednica sa svojom uvijek spremnom jednokratnom infuzijom da nas održi na životu kako ne bismo umrli i ponovo se rodili hrabri i neustrašivi, spremni na sve što je potrebno da se sklone ovi jedni te isti što nas truju i pljačkaju. Živimo odavno dilemu - ili mi, ili oni. Međutim, imamo veliki problem, ne znamo ko smo mi, a samo slutimo ko su oni.
Theodore Gericault, Splav Meduze, 1818 - 1819, Louvre
Jedino je neizvjesno da li će se to ikada desiti. Jer svako društvo može beskrajno dugo propadati kao društvo, ali ekonomija ima svoje dno. Stignu računi koji se jednostavno nemaju čime platiti. Ali, avaj, tu je međunarodna zajednica sa svojom uvijek spremnom jednokratnom infuzijom da nas održi na životu kako ne bismo umrli i ponovo se rodili hrabri i neustrašivi, spremni na sve što je potrebno da se sklone ovi jedni te isti što nas truju i pljačkaju. Živimo odavno dilemu - ili mi, ili oni. Međutim, imamo veliki problem, ne znamo ko smo mi, a samo slutimo ko su oni.
Theodore Gericault, Splav Meduze, 1818 - 1819, Louvre
utorak, 16. prosinca 2014.
Kratka nota o dugom putovanju
Da li još uvijek ima nade za novi početak? Da li je jedan novi početak uopšte moguć? Da li je moguće ponovo početi, samo ovaj put naoružan znanjem i iskustvom? Da li je mudrost talenat ili iskustvo koje nas nauči bitnim lekcijama poslije kojih više nismo isti, već bitno bolji? Ne znam, a možda nije ni važno.
Ono što znam, a važno je, jeste to da isti ljudi donose ista ili slična iskustva. Ako je neko nezadovoljan sobom i svojim životom onda zasigurno ljudi kojima je okružen nisu od pomoći, a iz toga slijedi da čovjek u pokušaju da promijeni sebe mora prvo promijeniti ljude oko sebe, bar većinu onih koji su konstantni. Nezadovoljstvo sobom je nezadovoljstvo svijetom oko sebe, a svijet oko mene nisu samo pojave u prirodi, već u prvom redu pojave u društvu. Apolitičnost, naprimjer, je zdrava navika. Ne treba imati posla s onim s čim ne treba imati posla. Ne treba žaliti za propuštenim, kao ni za loše učinjenim stvarima. Ono što je važno je biti svjestan kvalitete vlastitih izbora.
Naš pogled na svijet bitno određuje sam svijet koji gledamo. Perspektiva svijeta je naš svijet. Iako naš pogled na svijet ne utiče na sam svijet presudan je za našu percepciju i doživljaj tog svijeta. Naši izbori određuju nas same i vode nas kroz život upravo i samo stazom koju smo svjesno, ili ne, izabrali. Prilikom svakog izbora uglavnom smo hendikepirani jer zapravo ne znamo šta biramo. Naš izbor se svodi na ono što mi mislimo da jeste, ili nije, ono što biramo.
Često se osjećamo zarobljeni u životu koji živimo. Međutim, do nas je kako ćemo živjeti, jer imamo izbor da stvari ne prihvatamo ako nam se ne sviđaju i ako loše utiču na nas. U tome je vrijednost izbora - u činjenici da ne moramo nužno učestvovati u igri čija pravila ne prihvatamo i u kojoj jednostavno ne želimo učestvovati.
Nakon svakoga izbora, bez obzira šta smo izabrali, slijedi neočekivano razdoblje. Kad sudbina zakuca na vrata, a mi mirno spavamo potpuno nespremni na ono što dolazi, onda se dešavaju stvari koje ne želimo a koje se ipak dese. Stvari sa kojima se nismo na vrijeme obračunali izborom. Tako se anulira naša volja i mi postajemo objektom slučaja i sticaja okolnosti.
Na kraju, najvažnije je postići balans i pronaći vlastiti mir, poraziti nemir koji nas žive proždire. I tako miran, izabrati svaki put iznova pravi smjer za sebe u svom životu.
Lakše reći nego učiniti.
Ono što znam, a važno je, jeste to da isti ljudi donose ista ili slična iskustva. Ako je neko nezadovoljan sobom i svojim životom onda zasigurno ljudi kojima je okružen nisu od pomoći, a iz toga slijedi da čovjek u pokušaju da promijeni sebe mora prvo promijeniti ljude oko sebe, bar većinu onih koji su konstantni. Nezadovoljstvo sobom je nezadovoljstvo svijetom oko sebe, a svijet oko mene nisu samo pojave u prirodi, već u prvom redu pojave u društvu. Apolitičnost, naprimjer, je zdrava navika. Ne treba imati posla s onim s čim ne treba imati posla. Ne treba žaliti za propuštenim, kao ni za loše učinjenim stvarima. Ono što je važno je biti svjestan kvalitete vlastitih izbora.
Naš pogled na svijet bitno određuje sam svijet koji gledamo. Perspektiva svijeta je naš svijet. Iako naš pogled na svijet ne utiče na sam svijet presudan je za našu percepciju i doživljaj tog svijeta. Naši izbori određuju nas same i vode nas kroz život upravo i samo stazom koju smo svjesno, ili ne, izabrali. Prilikom svakog izbora uglavnom smo hendikepirani jer zapravo ne znamo šta biramo. Naš izbor se svodi na ono što mi mislimo da jeste, ili nije, ono što biramo.
Često se osjećamo zarobljeni u životu koji živimo. Međutim, do nas je kako ćemo živjeti, jer imamo izbor da stvari ne prihvatamo ako nam se ne sviđaju i ako loše utiču na nas. U tome je vrijednost izbora - u činjenici da ne moramo nužno učestvovati u igri čija pravila ne prihvatamo i u kojoj jednostavno ne želimo učestvovati.
Nakon svakoga izbora, bez obzira šta smo izabrali, slijedi neočekivano razdoblje. Kad sudbina zakuca na vrata, a mi mirno spavamo potpuno nespremni na ono što dolazi, onda se dešavaju stvari koje ne želimo a koje se ipak dese. Stvari sa kojima se nismo na vrijeme obračunali izborom. Tako se anulira naša volja i mi postajemo objektom slučaja i sticaja okolnosti.
Na kraju, najvažnije je postići balans i pronaći vlastiti mir, poraziti nemir koji nas žive proždire. I tako miran, izabrati svaki put iznova pravi smjer za sebe u svom životu.
Lakše reći nego učiniti.
četvrtak, 11. prosinca 2014.
subota, 6. prosinca 2014.
subota, 18. listopada 2014.
petak, 26. rujna 2014.
srijeda, 24. rujna 2014.
nesanica u aspergu (blog insomnia)
Opet na istom mjestu, na vječnom putu u nigdje ka konačnom ništa. Stvaranje živi kao cvijet, kao čovjek - sretan u mladosti, sjetan u starosti. Nije važno što sve prolazi, i što sve će proći kao što je prošlo sve što je bilo. Važno je da sve što traje uglavnom nije ono za šta se izdaje.
Kako onda boriti se protiv nevidljive vojske besmisla, laži i uzaludnosti? Da li pjevati ili plakati? Da li crtati nove obrise krajolika smisla ili brisati krajobraze besmisla i ispraznosti svega što oko vidi, što uho čuje i što ruke dotaknu? Da li plakati ili se grohotom smijati zbog ovakvog svijeta oko sebe, ovakvog kakav jeste? Ili jednostavno okretati glavu od ružnog ka lijepom koje se uvijek može otkriti, pronaći?
Trčim kroz život u nadi da ću brže stići na cilj, do konačnog kraja, do beskraja. Do dalekog horizonta na kojem će sve išćeznuti. Spustiti se do najdublje rupe i istrunuti sa osmijehom na licu, osmijehom koji neće vidjeti nijedne oči, koje niko neće čuti.
Još juče sam bio negdje drugdje na putu ka svjetlu a već danas sam u tunelu koji sam otkrio na kraju svjetla što je trajalo kratko, prekratko da bih sve vidio. Moje oči su ostale gladne ljepote, moje uši su ostale žedne pjesme ljubavi, moje ruke pipaju u mraku dana današnjeg tražeći nekog za koga će se uhvatiti, nekoga koga će zagrliti, nekoga ko će biti sidro jer znam da me struja nosi na pučinu tame koja će me kao i mnoge prije mene progutati, pojesti i zauvijek zaboraviti.
Ležim u noći zagledan u zvijezde iznad sebe. Svako malo neka namigne kao da dijelimo zajedničku tajnu. Zajedničku sudbinu. Možda one znaju više o meni nego ja o njima. Možda me sažaljevaju jer su me gledale kako nastajem od prašine njihovih sestara. Možda me žale jer vide da mislim da znam ono što nam nije dato da znamo. Nijemi svjedoci iznad mene zavjerenički stoje i vječno prkose, do kraja vremena. A moji mali koraci u vaseljeni koje neki zovu život za njih su samo trenutak jedan kratki.
Kako onda boriti se protiv nevidljive vojske besmisla, laži i uzaludnosti? Da li pjevati ili plakati? Da li crtati nove obrise krajolika smisla ili brisati krajobraze besmisla i ispraznosti svega što oko vidi, što uho čuje i što ruke dotaknu? Da li plakati ili se grohotom smijati zbog ovakvog svijeta oko sebe, ovakvog kakav jeste? Ili jednostavno okretati glavu od ružnog ka lijepom koje se uvijek može otkriti, pronaći?
Trčim kroz život u nadi da ću brže stići na cilj, do konačnog kraja, do beskraja. Do dalekog horizonta na kojem će sve išćeznuti. Spustiti se do najdublje rupe i istrunuti sa osmijehom na licu, osmijehom koji neće vidjeti nijedne oči, koje niko neće čuti.
Još juče sam bio negdje drugdje na putu ka svjetlu a već danas sam u tunelu koji sam otkrio na kraju svjetla što je trajalo kratko, prekratko da bih sve vidio. Moje oči su ostale gladne ljepote, moje uši su ostale žedne pjesme ljubavi, moje ruke pipaju u mraku dana današnjeg tražeći nekog za koga će se uhvatiti, nekoga koga će zagrliti, nekoga ko će biti sidro jer znam da me struja nosi na pučinu tame koja će me kao i mnoge prije mene progutati, pojesti i zauvijek zaboraviti.
Ležim u noći zagledan u zvijezde iznad sebe. Svako malo neka namigne kao da dijelimo zajedničku tajnu. Zajedničku sudbinu. Možda one znaju više o meni nego ja o njima. Možda me sažaljevaju jer su me gledale kako nastajem od prašine njihovih sestara. Možda me žale jer vide da mislim da znam ono što nam nije dato da znamo. Nijemi svjedoci iznad mene zavjerenički stoje i vječno prkose, do kraja vremena. A moji mali koraci u vaseljeni koje neki zovu život za njih su samo trenutak jedan kratki.
srijeda, 27. kolovoza 2014.
the best thing in you (blog mindset)
“Be careful, lest in casting out your demon
you exorcize the best thing in you.”
you exorcize the best thing in you.”
F. Nietzsche
četvrtak, 7. kolovoza 2014.
utorak, 5. kolovoza 2014.
ponedjeljak, 14. srpnja 2014.
Enjoy Ramadan!
Samo su dva razloga svih napada vojske Izraela na Palestince i njihove domove - ubiti što više Palestinaca i oduzeti im imovinu. Od britanske okupacije (1920-1948) i proglašenja države Izrael, predbiblijski Kanaan je mjesto činjenja zla i nepravde. Kanaan u koji su se Jevreji doselili prije oko 3500 godina i odmah počeli napadati druge i osvajati tuđe. Trajalo je to oko hiljadu godina i onda su otišli da bi se ponovo vratili i otada opet siju samo smrt uvjereni u svoje pravo, kao što su nacisti bili uvjereni u svoje pravo, da uzmu što je tuđe i ubiju drugačije od sebe. Danas dok ovo pišem sinovi i kćeri Izraela ubijaju djecu, pravdajući se da ih Hamas koristi kao živi štit, što je identično Karadžićevoj da "muslimani sami sebe ubijaju". Gaza je vjerovatno najnaseljenije mjesto na svijetu, prenapučeno do krajnjih granica. Palestinci u Gazi su sabijeni u čošak svijeta, preživljavaju na rubu gladi, pod apsolutnom blokadom - kopno, zrak, voda - godinama.
Izrael je uprkos brojnim rezolucijama UN-a (da ne spominjemo nuklearno oružje Izraela koje se decenijama toleriše bez da se i spominje) nastavio okupirati Palestinu i uskoro će ovaj dugoročni projekat stvaranja etnički čiste države Izraela biti čini se okončan.
Dok ubijaju djecu Palestine, utovljena arapska gamad ibadeti za bogatim soframa i zlatnim kašikama kusaju čorbe i otpuhuju prejedeni الحمد لله , slaveći Boga Jedinoga. Dok Bog Jedan i Jedini, Gospodar Svih Svjetova, Tvorac Svega (valjda i ovog zla na zemlji a ne samo dženetskih bašči) mirno posmatra kako stradaju nevini i ne čini ništa da se to promijeni. A zašto bi išta činio Nepokretni Pokretač Svega? Još od kad je pijani kralj Saud sa Amerikancima sklopio đavolji pakt i od kada bizarnim muslimanskim državicama garantiraju i čuvaju prijestolja Amerikanci i Britanci, čini se da muslimani ne brinu za muslimane izvan svog džemata, za svoju braću i sestrice izvan šatora svoga.
U pravi čas dolazi Antikrist al-Baghdadi, pa će prvo porušiti džamije koje mu ne odgovaraju kao onomad talibani Budine statue, pa će onda vidjeti šta će i kako će dalje. I dok tako muslimani ibadete i ruše džamije, djeca Palestine gladuju, strahuju, i čekaju da ih ubiju vojnici Izraela američkim oružjem. Kao što smo i mi u Sarajevu živjeli pod opsadom - kao u zatvoru pod istragom, bez da znamo za šta nas terete a prijeti nam smrtna kazna.
Činjenica da Goebbels dokazano nije imao pravo ne nudi utjehu. Čak ni milion puta ponovljena laž neće nikada postati istina, i uvijek će ostati samo laž u koju su eventualno povjerovali mnogi. Istina neće utješiti ni spasiti djecu Palestine od sigurne smrti. Djecu čiji su roditelji rođeni u zemlji bez nade, u svijetu bez budućnosti za sebe.
Meanwhile - Enjoy Ramadan!
Izrael je uprkos brojnim rezolucijama UN-a (da ne spominjemo nuklearno oružje Izraela koje se decenijama toleriše bez da se i spominje) nastavio okupirati Palestinu i uskoro će ovaj dugoročni projekat stvaranja etnički čiste države Izraela biti čini se okončan.
Dok ubijaju djecu Palestine, utovljena arapska gamad ibadeti za bogatim soframa i zlatnim kašikama kusaju čorbe i otpuhuju prejedeni الحمد لله , slaveći Boga Jedinoga. Dok Bog Jedan i Jedini, Gospodar Svih Svjetova, Tvorac Svega (valjda i ovog zla na zemlji a ne samo dženetskih bašči) mirno posmatra kako stradaju nevini i ne čini ništa da se to promijeni. A zašto bi išta činio Nepokretni Pokretač Svega? Još od kad je pijani kralj Saud sa Amerikancima sklopio đavolji pakt i od kada bizarnim muslimanskim državicama garantiraju i čuvaju prijestolja Amerikanci i Britanci, čini se da muslimani ne brinu za muslimane izvan svog džemata, za svoju braću i sestrice izvan šatora svoga.
U pravi čas dolazi Antikrist al-Baghdadi, pa će prvo porušiti džamije koje mu ne odgovaraju kao onomad talibani Budine statue, pa će onda vidjeti šta će i kako će dalje. I dok tako muslimani ibadete i ruše džamije, djeca Palestine gladuju, strahuju, i čekaju da ih ubiju vojnici Izraela američkim oružjem. Kao što smo i mi u Sarajevu živjeli pod opsadom - kao u zatvoru pod istragom, bez da znamo za šta nas terete a prijeti nam smrtna kazna.
Činjenica da Goebbels dokazano nije imao pravo ne nudi utjehu. Čak ni milion puta ponovljena laž neće nikada postati istina, i uvijek će ostati samo laž u koju su eventualno povjerovali mnogi. Istina neće utješiti ni spasiti djecu Palestine od sigurne smrti. Djecu čiji su roditelji rođeni u zemlji bez nade, u svijetu bez budućnosti za sebe.
Meanwhile - Enjoy Ramadan!
petak, 27. lipnja 2014.
U praskozorje stogodišnjice početka rata koji izgleda nikada nije okončan
Salonski filozof, estradnog tipa, super famozni Bernard-Henri Lévy, u narodu poznat kao "sveta krava" BHL, kao mamen ponavlja da se Evropa osjeća krivom zbog Bosne, ili tako nekako. Ne znam čemu to, a ni kome? Vjerovatno mu se takva premisa (ili zaključak) najzgodnije uklapa u vlastitu koncepciju.
EVROPA SE NE OSJEĆA KRIVOM jer SVE što je uradila u Bosni od Berlinskog kongresa do danas, uključujući sve ratove, a naročito onaj od 1992. - 1995. učinila je potpuno svjesno i promišljeno. SVE, bez izuzetka. I danas čini sračunato sve što čini, ili ne čini. A ono što svjesno nije učinila u Bosni od 1878. do danas skoro pa je podjednako grozno i zastrašujuće kao ono što je učinila. Nažalost, bili smo i svjedoci i žrtve svih epizoda još jedne krvave evropske sapunice s kraja prošlog stoljeća. Na još veću žalost svjedočimo opet kako Evropa čini kad čini i šta propušta da pri tome učini.
U Sarajevu, Francuzi, uz pomoć raje s Berlinskog kongresa i nekoliko pridošlica, organizuju obilježavanje početka rata (umjesto da obilježavaju kraj rata), samo za nas zajedno sa nama, kreće se na biciklu iz Lukavice a završava koncertom Bečke filharmonije, a za after-party će nam zapjevati Šaban Šaulić svoj mega hit "Vjerujem u ljubav" za "Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova".
Vjerujem da Evropa možda vjeruje, ono što Šaban pjeva, ali ne vjerujem da za tu ljubav daje sve, kao što govori naredni stih iste pjesme. Ali znam da mi zbog evropske ljubavi ispijamo "i suze i vino" kao što pesma u nastavku kaže. To što rat trenutno bjesni u Evropi, i drugdje, to je detalj kojem, očigledno, ne treba u ovom posebnom trenutku pridavati posebnu pažnju.
Ovo stoljeće će, evidentno, kao i prethodno biti stoljeće ratova, krvoprolića, nepravde i neistine. Upravo dok traje obilježavanje stogodišnjice ne znam više ni sam čega i kome, i čemu sve to skupa, u Evropi traje rat! A Evropa, kao stara ofucana prostitutka, i dalje koristi najnaprednije facelifting tehnologije i nastavlja zavoditi lakovjerne i one koji vole da ih zavode.
A mi?
Mi ćemo opet biti posmatrači, pubilka, statisti, slučajni prolaznici. Sve do trenutka dok Evropi ne zatreba nove krvi nevinih i svježeg ljudskog mesa, tada ćemo dobiti glavne uloge, i u toj glumačkoj podjeli narod Bosne će, kao što je od pada Bosne 1463. i otomanske okupacije pa sve do danas, sasvim sigurno biti jedan od glavnih junaka. I onda će se opet pojaviti neki novi BHL i pričati nam priče, zalagati se za nas u ime nas, u ime istine i pravde, pri tome razmišljajući više o vlastitoj frizuri nego o istini, a o pravdi i pravičnosti će glasno razmišljati samo ispred mikrofona i kamera.
U međuvremenu, idemo, svi zajedno, jer samo zajedno smo skupa, kao jedan, samo za Evropu i raju u ćošku dok piju o našem trošku - "kad si pored mene, kao noći ove, i sreća i tuga, sve se ljubav zove".
EVROPA SE NE OSJEĆA KRIVOM jer SVE što je uradila u Bosni od Berlinskog kongresa do danas, uključujući sve ratove, a naročito onaj od 1992. - 1995. učinila je potpuno svjesno i promišljeno. SVE, bez izuzetka. I danas čini sračunato sve što čini, ili ne čini. A ono što svjesno nije učinila u Bosni od 1878. do danas skoro pa je podjednako grozno i zastrašujuće kao ono što je učinila. Nažalost, bili smo i svjedoci i žrtve svih epizoda još jedne krvave evropske sapunice s kraja prošlog stoljeća. Na još veću žalost svjedočimo opet kako Evropa čini kad čini i šta propušta da pri tome učini.
U Sarajevu, Francuzi, uz pomoć raje s Berlinskog kongresa i nekoliko pridošlica, organizuju obilježavanje početka rata (umjesto da obilježavaju kraj rata), samo za nas zajedno sa nama, kreće se na biciklu iz Lukavice a završava koncertom Bečke filharmonije, a za after-party će nam zapjevati Šaban Šaulić svoj mega hit "Vjerujem u ljubav" za "Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova".
Vjerujem da Evropa možda vjeruje, ono što Šaban pjeva, ali ne vjerujem da za tu ljubav daje sve, kao što govori naredni stih iste pjesme. Ali znam da mi zbog evropske ljubavi ispijamo "i suze i vino" kao što pesma u nastavku kaže. To što rat trenutno bjesni u Evropi, i drugdje, to je detalj kojem, očigledno, ne treba u ovom posebnom trenutku pridavati posebnu pažnju.
Ovo stoljeće će, evidentno, kao i prethodno biti stoljeće ratova, krvoprolića, nepravde i neistine. Upravo dok traje obilježavanje stogodišnjice ne znam više ni sam čega i kome, i čemu sve to skupa, u Evropi traje rat! A Evropa, kao stara ofucana prostitutka, i dalje koristi najnaprednije facelifting tehnologije i nastavlja zavoditi lakovjerne i one koji vole da ih zavode.
A mi?
Mi ćemo opet biti posmatrači, pubilka, statisti, slučajni prolaznici. Sve do trenutka dok Evropi ne zatreba nove krvi nevinih i svježeg ljudskog mesa, tada ćemo dobiti glavne uloge, i u toj glumačkoj podjeli narod Bosne će, kao što je od pada Bosne 1463. i otomanske okupacije pa sve do danas, sasvim sigurno biti jedan od glavnih junaka. I onda će se opet pojaviti neki novi BHL i pričati nam priče, zalagati se za nas u ime nas, u ime istine i pravde, pri tome razmišljajući više o vlastitoj frizuri nego o istini, a o pravdi i pravičnosti će glasno razmišljati samo ispred mikrofona i kamera.
U međuvremenu, idemo, svi zajedno, jer samo zajedno smo skupa, kao jedan, samo za Evropu i raju u ćošku dok piju o našem trošku - "kad si pored mene, kao noći ove, i sreća i tuga, sve se ljubav zove".
ponedjeljak, 23. lipnja 2014.
Vozi biciklo Ahmete Šabo (jutarnji schizo post)
Vozi biciklo Ahmete Šabo. Okreći točak. Samsaro ja sin sam tvoj. Zbogom nirvano gdje god da si, kad za mene nisi. Samo ja i moj vjerni Sizif. Kao, Vehab Koluhija i njegov at. Jaši kao Babunić što na konju pobježe iz Bosne zauvijek. Kao Von Babunitch što poslije povede austrougarsku vojsku da ušeta u Bosnu i legalno je okupira, jer tako rekoše evropljani na kongresu u Berlinu. Al' pod Tuzlom se zazeleni meraja i Hodža Strah isuka jatagan. Isjekoše Bosanci svake vjere austrougare što dođoše zamijeniti starog, ofucanog, olinjalog, okupatora, Osmanlije. Izginuše Bosanci listom, ali taj put padoše kao Kapetan Gradaščević, pravi Zmaj od Bosne, za Bosnu, za vječnu slavu domovine i slobodu (a ne kao gušteri milioneri koji ne mogu potrčati za Bosnu, a kamoli vatru bljuvati za sva srca koja samo za njih u tom času kucaju, za sve oči koje gledaju i čekaju da od sreće zaplaču. Čekaju i ne dočekaju. Čak ni da zaplaču od tuge, jer u Bosni nemamo pravo ni na suze, ni na bijes - jer sve je protiv nas i FIFA, kao UN onomad, i Pape, i Nigerijci, i Bog, a kada su svi krivi onda niko nije kriv. Već šutke krenusmo kući dok bi u svakoj civilizaranoj zemlji svaki izlog bio polupan zbog FIFA-style nepravde, London bi gorio zbog ovakve hinle, ali jok Bosna. Jok, zemlja divljaka. Divljaci su se mirno razišli. Otišli smo kući kao silovana žena stideći se tuđe sramote. Navikli na nepravdu i nesreću kao sudbinu).
Poginuše tako pod Tuzlom Bosanci svake vjere, ali ne za sultane kao ranije pod Bečom i drugim gradovima, ili kao poslije za Franju Josipa. Pade Bosna, ne šapatom, nego vriskom Von Babunitcha kojeg njegovom vlastitom sabljom posiječe pod svojim vlastitim vješalima, na stratištu, u svojoj Bosni, Hodža strah. Mali čovjek velikog srca (jedina prava definicija pravog Bosanca). Vozi biciklo Ahmete Šabo, okreći točak, jer još se nije rodio novi Gavrilo (idealista, izmanipulirani tinejdžer, ali hrabar, ludo hrabar i spreman da pogine za ideju slobode). Molim te lijepo, došao okupator na vojni mitinig organizovan, prigodno, za Vidovdan, da pokaže potlačenom narodu kakva ih sila civilizira, i još krenuo da se provoza Obalom. Kao što se danas vozikaju dušmani Bosne. Ali rodila je Marija junaka a ne kukavicu. Kao što je otac mu Petar ustao protiv Turaka u Hercegovačkom ustanku, tako je ustao Gavrilo protiv ovih novih okupatora. I, tras!!! E, sad se mrtav vozaj. I još se pokajao što ubi ženu mu Sofiju, odmah na suđenju, kao da se ijedan krvnik i dušman Bosne pokajao što ubi ijedno dijete, što silova ijednu ženu, što zakla i opljačka koga stiže. Ali tako osjeća heroj, idealista. Tako se to radi kada ti je pravda mač, a istina štit, a sloboda želja.
Vozi biciklo Ahmete Šabo jer u Bosni više ne žive Zmajevi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, dok sanjaš slobodu koju nećeš dočekati. Okreći točak Ahmete Šabo dok čekaš pravdu koja neće doći. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer voliš Bosnu, a prezireš današnje Bosance. Jer Bosanci su izgleda Ahmete Šabo danas uglavnom kukavice, licemjeri, oportunisti, lažni ljudi, realizirani kriminalci ili to pokušavaju biti. Bosanci su danas Ahmete Šabo većinom slabići. Okreći točak Ahmete Šabo, bolje i tako nego da Bosanski točak okreće tebe. Vozi biciklo Ahmete Šabo dok te zlo nije učinilo zlim, dok te tuđe slabosti ne učine slabim. Okreći točak Ahmete Šabo, nemoj biti kao oni, ni točak ni točkić. Dio mehanizma zla i nepravde što se stoljećima perpetuira bez smisla do besmisla.
Vozi biciklo Ahmete Šabo. Vozi za Safeta jer je tvoje lice zadnje što je na ovom svijetu gledao, za granatom raskomadanog Kevu, za malog Vasića što je imao godina kao Gavrilo 1914. a ubi ga Srbin, Srbin Srbina. Brat brata. Vozi za svu onu prekinutu mladost pred tvojim očima. Vozi uzbrdo i protiv vjetra Ahmete Šabo, jer ne voziš za Cerića, Lagumdžiju, Izetbegovića, Ćovića, Dildorada, Radončića, Komšića, Lijanovića, Kojovića, Bosića, ni za Šaju i njemu sličnu raju, sotonu Kačavendu, hodžu pedofila, za djecoubicu Kordića na nedjeljnoj misi u crkvi antikrista, jer Krist reče: "k'o sablazne jednog od ovih malenih ... "
Okreći točak Ahmete Šabo za Bosnu kao ideju, kao nejljepšu djevu. Vozi ako treba na jednoj nozi, samo vozi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer samo tako možeš osjetiti da se nešto mijenja dok sve stoji.
Hija, Sizife!!! Hija, konjiću moj mehanički! Hija!
Poginuše tako pod Tuzlom Bosanci svake vjere, ali ne za sultane kao ranije pod Bečom i drugim gradovima, ili kao poslije za Franju Josipa. Pade Bosna, ne šapatom, nego vriskom Von Babunitcha kojeg njegovom vlastitom sabljom posiječe pod svojim vlastitim vješalima, na stratištu, u svojoj Bosni, Hodža strah. Mali čovjek velikog srca (jedina prava definicija pravog Bosanca). Vozi biciklo Ahmete Šabo, okreći točak, jer još se nije rodio novi Gavrilo (idealista, izmanipulirani tinejdžer, ali hrabar, ludo hrabar i spreman da pogine za ideju slobode). Molim te lijepo, došao okupator na vojni mitinig organizovan, prigodno, za Vidovdan, da pokaže potlačenom narodu kakva ih sila civilizira, i još krenuo da se provoza Obalom. Kao što se danas vozikaju dušmani Bosne. Ali rodila je Marija junaka a ne kukavicu. Kao što je otac mu Petar ustao protiv Turaka u Hercegovačkom ustanku, tako je ustao Gavrilo protiv ovih novih okupatora. I, tras!!! E, sad se mrtav vozaj. I još se pokajao što ubi ženu mu Sofiju, odmah na suđenju, kao da se ijedan krvnik i dušman Bosne pokajao što ubi ijedno dijete, što silova ijednu ženu, što zakla i opljačka koga stiže. Ali tako osjeća heroj, idealista. Tako se to radi kada ti je pravda mač, a istina štit, a sloboda želja.
Vozi biciklo Ahmete Šabo jer u Bosni više ne žive Zmajevi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, dok sanjaš slobodu koju nećeš dočekati. Okreći točak Ahmete Šabo dok čekaš pravdu koja neće doći. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer voliš Bosnu, a prezireš današnje Bosance. Jer Bosanci su izgleda Ahmete Šabo danas uglavnom kukavice, licemjeri, oportunisti, lažni ljudi, realizirani kriminalci ili to pokušavaju biti. Bosanci su danas Ahmete Šabo većinom slabići. Okreći točak Ahmete Šabo, bolje i tako nego da Bosanski točak okreće tebe. Vozi biciklo Ahmete Šabo dok te zlo nije učinilo zlim, dok te tuđe slabosti ne učine slabim. Okreći točak Ahmete Šabo, nemoj biti kao oni, ni točak ni točkić. Dio mehanizma zla i nepravde što se stoljećima perpetuira bez smisla do besmisla.
Vozi biciklo Ahmete Šabo. Vozi za Safeta jer je tvoje lice zadnje što je na ovom svijetu gledao, za granatom raskomadanog Kevu, za malog Vasića što je imao godina kao Gavrilo 1914. a ubi ga Srbin, Srbin Srbina. Brat brata. Vozi za svu onu prekinutu mladost pred tvojim očima. Vozi uzbrdo i protiv vjetra Ahmete Šabo, jer ne voziš za Cerića, Lagumdžiju, Izetbegovića, Ćovića, Dildorada, Radončića, Komšića, Lijanovića, Kojovića, Bosića, ni za Šaju i njemu sličnu raju, sotonu Kačavendu, hodžu pedofila, za djecoubicu Kordića na nedjeljnoj misi u crkvi antikrista, jer Krist reče: "k'o sablazne jednog od ovih malenih ... "
Okreći točak Ahmete Šabo za Bosnu kao ideju, kao nejljepšu djevu. Vozi ako treba na jednoj nozi, samo vozi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer samo tako možeš osjetiti da se nešto mijenja dok sve stoji.
Hija, Sizife!!! Hija, konjiću moj mehanički! Hija!
petak, 20. lipnja 2014.
ponedjeljak, 12. svibnja 2014.
o nadi da nada postoji
Nisam po prirodi strašljiv. Nisam ni neustrašiv - mnogošta me može zastrašiti. Možda mogu reći da sam hrabar, valjda. Mada više nisam siguran šta je hrabrost, a šta kukavičluk. Da li možda hrabrost je ludost, zanesenost, fiksacija, a kukavičluk opreznost, razumnost, logična reakcija uračunljivog čovjeka?
Oslobođen od svake nade, konačno ne ostaje više ništa što me može učiniti nesretnim. Ostaje horizont koji gledam spokojno jer znam da se ništa ne krije iza, niti će se bilo šta na horizontu pojaviti. Slobodan od okova želja i nadanja, ne očekujući ništa znam da bit ću bezbrižan. Nada kao najljepša djeva gubi svoju privlačnost i ljepotu kada znam da nije, da ne postoji, da je opsjena koju sam za vlastite potrebe začarao, zamađijao kako bi mi bilo lakše, a bilo mi je teže. Sada, rasterećen, spreman sam ne biti nezadovoljan. Pomiriti se sa svijetom, sa ljudima, jer je sve samo moja projekcija. Ne vidim ljude koje gledam. Ono što ugledam nije ono što jest, već nešto što sam ja vidio, ali to nešto nije, ili bar nije tako kako meni izgleda. Znam, ono što sam čuo nije ono što je rečeno, već samo ono što sam čuo i znam da to više ima veze sa mnom nego sa onim koga slušam. To što čujem, znam, samo je odjek nekih davnih nadanja koja su se neprimjetno izjalovila ostavljajući vrlo primjetan trag na mojoj duši. Taj trag ne vodi nikuda već vodi u veću izgubljenost.
Međutim, nerijetko me prođe jeza kao sjena nekog golemog straha. Nečega što me prvo tjera da očajan dignem ruke od sebe i svijeta i prepustim se kao list brzom potoku ne misleći gdje će me voda koritom odvesti, ne brinući o brzacima i virovima ispred sebe. Odmah nakon što me prođe ta metafizička jeza što mi u kosti donosi poruku iz onostranog, sa duge strane - poput svake životinje samo razmjenjuješ materije, naoružan sviješću zapravo si trajno hendikepiran i za razliku od životinja samo hinjiš postojanje jer misliš, a nisi, jer težiš a ne možeš, jer moraš a ne želiš, jer želiš a ne možeš - da bi nakon tog sunovrata u istinu uvidio kako brodić mog života pluta nošen strujom, otrgnut od sidra, nade da nada postoji. Anker ostaje zauvijek na dnu, besmislen nasamo sa sobom, a ja bludim površinom bez meni poznatog cilja, neumitno nošen strujom u sasvim nepoznatom pravcu, iako mi je konačna destinacija poznata, možda zahvaljujući činjenici da je konačna.
Velik strah vidim pred sobom kako stoji i gleda me, čeka. Kao piton kunića. Paraliziran užasom, nemoćan da pobjegnem, znam ko će pobijediti, a ko izgubiti u ovoj borbi sa avetima. Velik strah da je nada možda najveća tlapnja koju sami po vlastitoj narudžbi stvaramo samo za sebe. Ako je tako onda je nada najveća laž u ovom svijetu satkanom od laži.
I tako, polako se mrači moja svijest, ali ja čuvam u čvrsto stegnutoj šaci posljednji cvijet nade da nakon dugog mraka svanut će zaista novi dan. U tom novom danu bez ijedne nade, ostat ću bez želja, bez straha, istinski hrabar gledat ću u crni bezdan dana koji ne nudi nikakav smisao, ali ću biti zadovoljan jer ću konačno znati da ono što gledam jest, da postoji, da stvari tako stoje kako se meni daju. Samo za mene, jer drugi su drugorazredni za prve, jer drugi moraju sebi biti prvi.
Temptation of St. Anthony, Paolo Veronese, 1552, Louvre
Oslobođen od svake nade, konačno ne ostaje više ništa što me može učiniti nesretnim. Ostaje horizont koji gledam spokojno jer znam da se ništa ne krije iza, niti će se bilo šta na horizontu pojaviti. Slobodan od okova želja i nadanja, ne očekujući ništa znam da bit ću bezbrižan. Nada kao najljepša djeva gubi svoju privlačnost i ljepotu kada znam da nije, da ne postoji, da je opsjena koju sam za vlastite potrebe začarao, zamađijao kako bi mi bilo lakše, a bilo mi je teže. Sada, rasterećen, spreman sam ne biti nezadovoljan. Pomiriti se sa svijetom, sa ljudima, jer je sve samo moja projekcija. Ne vidim ljude koje gledam. Ono što ugledam nije ono što jest, već nešto što sam ja vidio, ali to nešto nije, ili bar nije tako kako meni izgleda. Znam, ono što sam čuo nije ono što je rečeno, već samo ono što sam čuo i znam da to više ima veze sa mnom nego sa onim koga slušam. To što čujem, znam, samo je odjek nekih davnih nadanja koja su se neprimjetno izjalovila ostavljajući vrlo primjetan trag na mojoj duši. Taj trag ne vodi nikuda već vodi u veću izgubljenost.
Za trenutak, sve se učinilo kao mogući, tako dugo sanjani, tako žarko priželjkivani, novi početak.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)