Sarajevski 6. april

Na kamionu, Bjelašnica, 1994. 

Praznična meditacija jednog emeritusa: danas je 6. april. Ne osjećam pobjednički ponos preživjelog ratnika. Ne sjećam se poginulih drugova iz pristojnosti i poštovanja. Ratovali smo za slobodu, istinu, pravdu i gole živote, tako je barem izgledalo i tako smo barem mislili. Mi smo se borili a pobjeda je pripala kadrovima SDA koji su noći provodili u trezorima i podrumima ili su se "patili" u izbjeglištvu ili ratovali kao "logističari". Hvata me jeza kad pomislim da sam mogao kao moji drugovi poginuti za Amira Zukića i ostale sdaovce bizarnih fizionomija. Za poslušnike slučajnog prolaznika. Za ratne manekene u objektivu Strašnog i političke manekene Njihove stranke, za bilo kojeg nazovi političara danas. Dvadeset najtežih godina je prošlo, počinje novih najtežih koznakoliko godina. Novo vrijeme bez ideala, nade i vjere u bolje prekosutra. Nek' nam je sa srećom. 
P.S. Volim te Bosno iako te svi siluju i prostituiraju, jer ljubav je slijepa. Za mene ćes uvijek biti ona ista bajna djeva koju sam zavolio sanjajući.
(Sarajevo, 6. april 2013.)

Volio bih da imam nešto lijepo dodati pet godina kasnije. Stvarno bih volio. Ali, eto, otišao je i Cecil Taylor. Znam da skoro nikoga to ne zanima, ali svaki odlazak nekog prijatelja ili stranca čiji je život sam po sebi bio inspiracija ostavlja još jednu prazninu koja će prazna i ostati, da zjapi, da podsjeća na odsustvo, na ono čega nema, bez ikoga ko će da zauzme upražnjeno mjesto, da popuni prorijeđene redove. 

Današnji dan je svakom Sarajliji poseban, a pod "Sarajlijama" ne razumijevam ljude rođene u ovom gradu, već one koji vole Sarajevo. Danas je dan kad slavimo pobjedu nad fašizmom, a istog tog dana 47 godina kasnije fašizam nam se vratio sa morbidnom i brutalnom grimasom, a Sarajevo je ostalo bez skoro istog broja svojih građana, opet. Da li je fašizam zaista pobijeđen, onaj iz II velikog rata ili onaj iz vremena opsade Sarajeva devedesetih? Naravno da nije. Fašizam je nepobjediv, i neuništiv kao svaka prava glupost. Smrtno opasna glupost. 

Danas, razmišljam o Sarajevu koje pade šaptom. O Sarajevu koje postoji još samo u srcima Sarajlija, onih koje vole ovaj grad, ne onih kojih su samo rođeni u Sarajevu. Vidim, znam, osjećam da nikada nije bilo manje Sarajlija nego danas. Ljudi ostaju sa onim što/koga vole. Sve više je onih koji odlaze iz ovog grada, iz ove zemlje, a u vremenu koje dolazi otići će još i više nesretnih Bosanaca da sreću traže pod tuđim nebom, jer lakše je biti stranac u tuđini nego stranac u svom gradu i u svojoj zemlji. Zato je svaki gubitak još jedan težak i bolan poraz. Tako i odlazak Cecila Taylora predstavlja gubitak, jer sve je manje svjetla i sjaja oko nas, sve manje i manje, a neprijatelja i mraka je sve više i više. Utjehu nalazim još samo u činjenici da smo preživjeli 93. godinu, što je ekvivalent hodanju po suncu. Pa ćemo valjda preživjeti sumornu budućnost koja nas nestrpljivo čeka a mi joj teškog koraka idemo u susret. 

Na kraju svaka opsada donose rezultat, i na kraju svaka Masada padne. Tako je palo i Sarajevo, samo što mi to nismo primijetili. Moje Sarajevo. Grad Sarajlija, onih koji vole ovaj grad. Na kraju će sve pasti ali ono što ostaje zauvijek je borba, vječna borba. Makar i protiv zamišljenog protivnika. Moramo pod hitno zamisliti dostojnog protivnika, jer sami se protiv sebe ne možemo boriti. Sve možemo, ali to ne možemo.

Kao što nas sarajevska žičara ne može vratiti u bolju prošlost, niti odvesti u svijetlu budućnost, dobiti možemo samo ono što sami izborimo, ali bojno polje je prazno, napušteno. Samo još sluge mraka patroliraju, ostali se skrivaju da ih ne vide i bježe u svoj mali mrak u kojem žive tako da ne budu viđeni, u privatnu tamu koju će svako za sebe osvijetliti da imitira svjetlo života, i da kao da je sve u redu provede svoj život. Bez ideala, bez osjećaja za opšte dobro. Moliće se u punim bogomoljama oni koji vjeruju samo u dubinu vlastitog džepa i koji pred sobom vide samo horizont vlastitog interesa. Boriće se političari da se niko nizašta ne bori. A svi mi drugi, ostali, preostali bićemo uglavnom samo hroničari jedne najavljene smrti. Spremni da konstatujemo konačni kraj, ali još spremniji da provedemo vječnost u agoniji koju ćemo, svako za sebe, maskirati kao nešto za šta možemo slobodno i iskreno reći - šta ćeš, to je život, ili - tako je zapisano, u zavisnosti već od ličnih preferencija i načina prihvatanja neumitnog poraza, kao ipak povoljnog rezultata, jer ako ostali konkurenti odigraju loše onda mi imamo neku šansu da ipak prođemo dalje. Ili tako nekako, nesretno i tužno svakako.