Kliktaj politike protiv slobodnog novinarstva

Jasno je zašto je pojedincima i grupama tako bolno slušati dok premijerka manjeg entiteta priča i otkriva kako se rutinski vodi politika u ovoj zemlji. Corpus delicti je uvijek težak problem za svakog kriminalca, a ovdje je političarka uhvaćena zajedno sa svojom partijom i svojom bratijom u kriminalnoj aktivnosti političke korupcije najgore vrste, bez imalo stila, priprosto kao na buvljoj  pijaci, što politička scena u ovoj zemlji i jeste - pijaca gdje se prodaje i podvaljuje sve. Ali nije slučaj čin političkog "šopinga", već je slučaj to što je neki novinar otkrio istinu. Ne procesuira se Cvijanovićka, niti joj se šalju specijalci na vrata, niti kriminalistička policija, niti se njoj i njenoj stranci plijene računari i mobiteli. Ne! Procesuiraju se i zastrašuju, uznemiravaju i maltretiraju na radnom mjestu novinari i redakcija portala Klix. A maltretiraju ih oni koji bi ih morali zaštiti. Oni koje oni plaćaju svaki put kada plate porez.

I, naravno, umjesto da padne i Cvijanovićka i vlada, i njena stranka, ne - kreće represija zamaskirana kao afera prisluškivanja a provode je iza kulisa zamaskirani moćnici šaljući zamaskirane političke službenike. Mnogi bi sada rado rekli - tamo oni, u njih, anamo oni. Međutim, "tamo, kod njih" u ovom slučaju je "ovdje, kod nas" i obratno.  Napad na redakciju Klixa se desio pod zaštitom i u saradnji sa kantonalnom odn. federalnom policijom. To se nije moglo desiti bez saglasnosti najmoćnijih ljudi u Federaciji. I ovaj put je očito da su podjele na "mi i oni" u poslijeratnoj Bosni samo tehnika vladajućih stranaka u svakodnevnom izbezumljivanju naroda a kako bi se ostalo na vlasti, sakrila sveopšta korupcija i višedecenijski lopovuk. Političari u ovoj zemlji su isti bez obzira na entitete. Svi mi građani zajedno dijelimo istu sudbinu, istu zemlju. Svi smo mi skupa, osim političara. Oni su jedina prava "ona strana". 

Stvari u ovoj zemlji stoje drugačije nego što se to na prvi pogled čini. Društvo je podijeljeno na građane i političare. Stvari se komplikuju i teško razumijevaju jer je više političara nego što bi smjelo biti u jednoj maloj i siromašnoj zemlji poput naše. A stvari su posebno mutne jer se u skupini sa brojnim političarima nalazi i velika armija onih koji od ovakve politike imaju koristi, ne samo u vidu zaposlenja u raznoraznim "javnim" službama, već i izvan tog sektora na onim radnim mjestima koja su indirektno povezana sa novcem poreskih obveznika. A kada dodate nevladin sektor i sve te silne organizacije kojih ima više nego demonstrata na bilo kojim demonstracijama povodom bilo čega u nas, jasno se vidi da ono što ostane čine proleteri, oni koji žive od vlastitog rada i nemaju ništa i  nikog svog u politici. Iako se proleteri ne spominju od kraja osamdesetih, a neće se ni spominjati jer su tekovine proleterijata spiskali korumpirani (lažni) ljevičari u ovoj zemlji za svoje lične i partijske  ciljeve.

Najveći problem u ovom slučaju leži u činjenici da oni koji su trebali štititi pravo na rad novinara Klixa su zapravo gledali u drugom pravcu dok je cipelaranje "po zakonu" trajalo. A novinari nisu ti čiji je posao da puškama štite interese javnosti i građana pa ni sebe samih. Tako novinare Klixa, i slobodu novinarstva i slobodu govora, nije imao ko da zaštiti jer mi živimo u nominalnoj demokratiji, a to sa stvarnom demokratijom nema nikakve veze. 

Zašto bi moćnici u Federaciji dozvolili ovako nešto? Zato što im je to u interesu i zato su saučesnici u ovoj besramnoj akciji! Zato što ovo nije napad samo na Klix, već napad na neovisnost u novinarstvu kao fenomen. Klix jednostavno strši u medijskom prostoru. Klix je portal koji je uvijek bio platforma slobode govora. Iako Klix već godinama pokušava komercijalizacijom na sve moguće načine osigurati vlastiti opstanak, pa za razliku od portalskih "novinarskih čistunaca" koji rade i žive isključivo zahvaljujući donacijama stranih organizacija koje "podupiru" "slobodno novinarstvo", Klix se mora boriti na tržištu sa svim onim drugim medijima koji im sada daju podršku a zapravo su mnogi od tih medija u funkciji političara koji su saučesnici onih koji su naredili i omogućili da se izvrši prepad na Klix. 

Ovaj događaj ukazuje na to da je Klix najuticajniji slobodni medij u nas. Prvo, jer je najčitaniji. Drugo, jer ga niko ne štiti i prepušten je sam sebi. Treće, jer Klix niko ne dotira u ime "slobode novinarstva" i potpore "slobodi govora". Klix naravno ima i mana (a ko nema?), pa je tako i platforma govoru mržnje u komentarima, ali i to je demokratija. Uostalom, pročitajte komentare na bilo koju vijest o ISIS zlotvorima, na stranicama mnogih "velikih" svjetskih medija pa ćete moći pročitati sve - od poziva na istrebljenje Islama i muslimana do "vapaja" da se iskoristi nuklearno oružje i unište oni koji prijete "slobodnom svijetu", "oni" su i u ovom slučaju "oni" za koje "oni" kažu da su "oni", ili jednostavnije "oni" za koje političari preko svojih medija kažu da su "oni". 

Znamo da tu situaciju koriste i zloupotrebljavaju ne sami portali iako ih omogućuju, već oni koji te komentare pišu, kao što znamo da se tim tehnikama, kao što su "slobodni" komentari na portalima,  utiče na javno mnijenje, koje se na taj način modelira i kreira po potrebi. U slučaju Klixa njima to, kao i velika koncentracije tekstova crne hronike na naslovnici treba radi čitanosti, čitanost radi oglašivača, a oglašivači radi prihoda, a prihod radi opstanka. Drugim "slobodnim medijima" to ne treba jer imaju donacije i donatore. Čak i plaćeni oglasi mogu biti u praksi donacije, naravno "po zakonu".  Skoro svi mediji se mogu podijeliti na one koji javno djeluju kao dotirani i oni koji djeluju kao tajno dotirani. Većina medija u nas je ovako ili onako dotirana.  I većina medija u nas ima svog zaštitnika. A zaštitnik je moćan, pa može pomoći da se mnoge javne i privatne kompanije oglašavaju upravo u određenom mediju, "po zakonu", bez obzira što ta reklama nema efekta jer niti je medij dovoljno čitan ili gledan ili slušan, niti ga čita, sluša ili gleda publika kojoj se ta reklama obraća. 

Ono što je od jučer jasno je da Klix izgleda nema zaštitnika, a ni donatora. Često su zaštitinik i donator isto lice, ili isto naličje jedne partije.

Zašto, naprimjer, niti jedna policija nikada nije ušla u zgradu Federalne televizije i izvršila pljenidbu kompjutera i dokumentacije? Pa i vrapci ispred Sivog doma znaju, da se kroz ugovore sa marketinškim agencijama "po zakonu" pljačka ista ta federalna televizija koju plaćaju građani, da su se naručivali i plaćali politički i drugi prilozi, da su novinari djelovali zagovarački i u svrhu promocije samo jedne partije, u ovisnosti ko je kad bio na vlasti. Zašto kriminalistička policija nije nikada ušla u neki Dildoradov medij u manjem entitetu zbog govora mržnje, naprimjer?  Zašto nikada na informativni razgovor nisu pozvani Dodik, Ćović ili Izetbegović? Pa bar oni imaju obilje raznih informacija. Pa da oni kažu ponešto o prisluškivanjima i mnogim drugim nemoralnim aktivnostima "po zakonu". Jer ako je po zakonu to ne znači da je nužno i moralno, naročito ako su zakoni nemoralni. 

Ovo nije afera prisluškivanja kako bi sada Dildoradovi mediji i mnogi drugi htjeli da sve ovo predstave, ovo je slučaj da ima neko tamo negdje, ko možda čak djeluje u skladu sa vlastitom savješću, pa pošalje ponekad nekome neki snimak. Juče je svoj singl izbacila Cvijanovićka, a sutra ko zna ko je na redu. E, to je ono čega se boje politički moćnici u nas! Strah od nepoznatog, kao sva druga primitivna bića. Političari se u nas boje samo onoga što ne znaju i ne kontrolišu. A znaju i kontrolišu skoro sve. Izgleda da ne znaju čiji je Klix, a ne znaju, čini se, ni ko to mimo njih prisluškuje. Niko ne smije da prisluškuje mimo zakona, a mi smo zakon i mi određujemo šta je zakon i mi određujemo kad se zakon poštuje a kad ignoriše, jasna je poruka sa naše političke scene.

U Sarajevu je bio smješten izuzetno moćan sistem za prisluškivanja kada je počeo rat. Mnogo prije pojave mobitela, slušali smo "obraćanja" Mladića urbi et orbi a da to nije ni slutio, dok naređuje da se "direktnim pogocima drže pod vatrom Predsjedništvo i Skupština" da gađaju "Velušiće, jer tamo nema srpskog življa mnogo", slušali smo i razgovore Miloševića i Karadžića kada gazda iz Srbije govori budućem iscjeljitelju Draganu Dabiću "vrlo je važno za budućnost plana Ram..." itd, itd.  Dakle, postoji sistem prisluškivanja koji besprijekorno radi, siguran sam, dan-noć. Međutim postoji i neko ko je igrač sa strane, solista možda, ili neko ko se odmetnuo a da to niko nije primijetio. Ili je neki političar naručio preko nekog nešto radi nečega u vezi nekoga. Horizont špekulacija je beskonačan. 

Ipak, jedno je sigurno i to je ono što je zapravo poražavajuće i tragično - živimo u totalitarnom sistemu koji sve, ali doslovno sve, drži pod kontrolom, moćni su i znaju koliko smo mi OSTALI nemoćni, i zbog toga se osjećaju još moćnije. Pljačkaju sirotinju, manipuliraju tom istom sirotinjom po potrebi, igraju prljave igre bez granica do krajnjih granica. Ipak, krajnja granica je bunt, onaj pravi, spontani, bez kofol aktivista i NVO sektora. Ona iskra koja sijevne sama od sebe i zapali sve. 

Nažalost, sve upućuje na to da će do jedine kvalitetne promjene doći nasilnim putem, i to će biti tragično. Ja prvi ne podržavam nasilje, niti sam ga kadar sprovesti jer nemam elementarnu volju, potrebu, želju a ni puku fizičku snagu da nekome naudim, ali sam svjestan da se protiv najezde političkih skakavaca ovih razmjera samo vatra uspješno aplicira. Ali ne ona režirana februarska vatra s ciljem državnog udara. Već vatra demokratije, one istinske volje naroda da kaže - mi nemamo više kuda ni kako osim da na vas političare udarimo. Na vas i sve vaše. Pa šta bude. 

Jedino je neizvjesno da li će se to ikada desiti. Jer svako društvo može beskrajno dugo propadati kao društvo, ali ekonomija ima svoje dno. Stignu računi koji se jednostavno nemaju čime platiti. Ali, avaj, tu je međunarodna zajednica sa svojom uvijek spremnom jednokratnom infuzijom da nas održi na životu kako ne bismo umrli i ponovo se rodili hrabri i neustrašivi, spremni na sve što je potrebno da se sklone ovi jedni te isti što nas truju i pljačkaju. Živimo odavno dilemu - ili mi, ili oni. Međutim, imamo veliki problem, ne znamo ko smo mi, a samo slutimo ko su oni.

Theodore Gericault, Splav Meduze, 1818 - 1819,  Louvre

Kratka nota o dugom putovanju

Da li još uvijek ima nade za novi početak? Da li je jedan novi početak uopšte moguć? Da li je moguće ponovo početi, samo ovaj put naoružan znanjem i iskustvom? Da li je mudrost talenat ili iskustvo koje nas nauči bitnim lekcijama poslije kojih više nismo isti, već bitno bolji? Ne znam, a možda nije ni važno. 

Ono što znam, a važno je, jeste to da isti ljudi donose ista ili slična iskustva. Ako je neko nezadovoljan sobom i svojim životom onda zasigurno ljudi kojima je okružen nisu od pomoći, a iz toga slijedi da čovjek u pokušaju da promijeni sebe mora prvo promijeniti ljude oko sebe, bar većinu onih koji su konstantni. Nezadovoljstvo sobom je nezadovoljstvo svijetom oko sebe, a svijet oko mene nisu samo pojave u prirodi, već u prvom redu pojave u društvu. Apolitičnost, naprimjer, je zdrava navika. Ne treba imati posla s onim s čim ne treba imati posla. Ne treba žaliti za propuštenim, kao ni za loše učinjenim stvarima. Ono što je važno je biti svjestan kvalitete vlastitih izbora.

Naš pogled na svijet bitno određuje sam svijet koji gledamo. Perspektiva svijeta je naš svijet. Iako naš pogled na svijet ne utiče na sam svijet presudan je za našu percepciju i doživljaj tog svijeta. Naši izbori određuju nas same i vode nas kroz život upravo i samo stazom koju smo svjesno, ili ne, izabrali. Prilikom svakog izbora uglavnom smo hendikepirani jer zapravo ne znamo šta biramo. Naš izbor se svodi na ono što mi mislimo da jeste, ili nije, ono što biramo. 

Često se osjećamo zarobljeni u životu koji živimo. Međutim, do nas je kako ćemo živjeti, jer imamo izbor da stvari ne prihvatamo ako nam se ne sviđaju i ako loše utiču na nas. U tome je vrijednost izbora - u činjenici da ne moramo nužno učestvovati u igri čija pravila ne prihvatamo i u kojoj jednostavno ne želimo učestvovati. 

Nakon svakoga izbora, bez obzira šta smo izabrali, slijedi neočekivano razdoblje. Kad sudbina zakuca na vrata, a mi mirno spavamo potpuno nespremni na ono što dolazi, onda se dešavaju stvari koje ne želimo a koje se ipak dese. Stvari sa kojima se nismo na vrijeme obračunali izborom. Tako se anulira naša volja i mi postajemo objektom slučaja i sticaja okolnosti.

Na kraju, najvažnije je postići balans i pronaći vlastiti mir, poraziti nemir koji nas žive proždire. I tako miran, izabrati svaki put iznova pravi smjer za sebe u svom životu. 

Lakše reći nego učiniti.

steve vai ... the wise guy

titine

follow your own road

“Follow your own road, and let the people talk”  
Dante

ono što govorimo

"Ono što govorimo postaje kuća u kojoj živimo."
Hafiz

nesanica u aspergu (blog insomnia)

Opet na istom mjestu, na vječnom putu u nigdje ka konačnom ništa. Stvaranje živi kao cvijet, kao čovjek - sretan u mladosti, sjetan u starosti.  Nije važno što sve prolazi, i što sve će proći kao što je prošlo sve što je bilo. Važno je da sve što traje uglavnom nije ono za šta se izdaje. 

Kako onda boriti se protiv nevidljive vojske besmisla, laži i uzaludnosti? Da li pjevati ili plakati? Da li crtati nove obrise krajolika smisla ili brisati krajobraze besmisla i ispraznosti svega što oko vidi, što uho čuje i što ruke dotaknu? Da li plakati ili se grohotom smijati zbog ovakvog svijeta oko sebe, ovakvog kakav jeste? Ili jednostavno okretati glavu od ružnog ka lijepom koje se uvijek može otkriti, pronaći? 

Trčim kroz život u nadi da ću brže stići na cilj, do konačnog kraja, do beskraja. Do dalekog horizonta na kojem će sve išćeznuti. Spustiti se do najdublje rupe i istrunuti sa osmijehom na licu, osmijehom koji neće vidjeti nijedne oči, koje niko neće čuti. 

Još juče sam bio negdje drugdje na putu ka svjetlu a već danas sam u tunelu koji sam otkrio na kraju svjetla što je trajalo kratko, prekratko da bih sve vidio. Moje oči su ostale gladne ljepote, moje uši su ostale žedne pjesme ljubavi, moje ruke pipaju u mraku dana današnjeg tražeći nekog za koga će se uhvatiti, nekoga koga će zagrliti, nekoga ko će biti sidro jer znam da me struja nosi na pučinu tame koja će me kao i mnoge prije mene progutati, pojesti i zauvijek zaboraviti.

Ležim u noći zagledan u zvijezde iznad sebe. Svako malo neka namigne kao da dijelimo zajedničku tajnu. Zajedničku sudbinu. Možda one znaju više o meni nego ja o njima. Možda me sažaljevaju jer su me gledale kako nastajem od prašine njihovih sestara. Možda me žale jer vide da mislim da znam ono što nam nije dato da znamo. Nijemi svjedoci iznad mene zavjerenički stoje i vječno prkose, do kraja vremena. A moji mali koraci u vaseljeni koje neki zovu život za njih su samo trenutak jedan kratki.

the best thing in you (blog mindset)

“Be careful, lest in casting out your demon 
you exorcize the best thing in you.”

F. Nietzsche

ad hoc poslovica

Kog' munja ošine taj groma ne čuje.

ad hoc poslovica

Život nije ono što je bilo, nego ono što će biti.

Enjoy Ramadan!

Samo su dva razloga svih napada vojske Izraela na Palestince i njihove domove - ubiti što više Palestinaca i oduzeti im imovinu. Od britanske okupacije (1920-1948) i proglašenja države Izrael, predbiblijski Kanaan je mjesto činjenja zla i nepravde. Kanaan u koji su se Jevreji doselili prije oko 3500 godina i odmah počeli napadati druge i osvajati tuđe. Trajalo je to oko hiljadu godina i onda su otišli da bi se ponovo vratili i otada opet siju samo smrt uvjereni u svoje pravo, kao što su nacisti bili uvjereni u svoje pravo, da uzmu što je tuđe i ubiju drugačije od sebe. Danas dok ovo pišem sinovi i kćeri Izraela ubijaju djecu, pravdajući se da ih Hamas koristi kao živi štit, što je identično Karadžićevoj da "muslimani sami sebe ubijaju". Gaza je vjerovatno najnaseljenije mjesto na svijetu, prenapučeno do krajnjih granica. Palestinci u Gazi su sabijeni u čošak svijeta, preživljavaju na rubu gladi, pod apsolutnom blokadom - kopno, zrak, voda - godinama.
Izrael je uprkos brojnim rezolucijama UN-a (da ne spominjemo nuklearno oružje Izraela koje se decenijama toleriše bez da se i spominje) nastavio okupirati Palestinu i uskoro će ovaj dugoročni projekat stvaranja etnički čiste države Izraela biti čini se okončan.
Dok ubijaju djecu Palestine, utovljena arapska gamad ibadeti za bogatim soframa i zlatnim kašikama kusaju čorbe i otpuhuju prejedeni الحمد لله , slaveći Boga Jedinoga. Dok Bog Jedan i Jedini, Gospodar Svih Svjetova, Tvorac Svega (valjda i ovog zla na zemlji a ne samo dženetskih bašči) mirno posmatra kako stradaju nevini i ne čini ništa da se to promijeni. A zašto bi išta činio Nepokretni Pokretač Svega? Još od kad je pijani kralj Saud sa Amerikancima sklopio đavolji pakt i od kada bizarnim muslimanskim državicama garantiraju i čuvaju prijestolja Amerikanci i Britanci, čini se da muslimani ne brinu za muslimane izvan svog džemata, za svoju braću i sestrice izvan šatora svoga.
U pravi čas dolazi Antikrist al-Baghdadi, pa će prvo porušiti džamije koje mu ne odgovaraju kao onomad talibani Budine statue, pa će onda vidjeti šta će i kako će dalje. I dok tako muslimani ibadete i ruše džamije, djeca Palestine gladuju, strahuju, i čekaju da ih ubiju vojnici Izraela američkim oružjem. Kao što smo i mi u Sarajevu živjeli pod opsadom - kao u zatvoru pod istragom, bez da znamo za šta nas terete a prijeti nam smrtna kazna.
Činjenica da Goebbels dokazano nije imao pravo ne nudi utjehu. Čak ni milion puta ponovljena laž neće nikada postati istina, i uvijek će ostati samo laž u koju su eventualno povjerovali mnogi. Istina neće utješiti ni spasiti djecu Palestine od sigurne smrti. Djecu čiji su roditelji rođeni u zemlji bez nade, u svijetu bez budućnosti za sebe.
Meanwhile - Enjoy Ramadan!

U praskozorje stogodišnjice početka rata koji izgleda nikada nije okončan

Salonski filozof, estradnog tipa, super famozni Bernard-Henri Lévy, u narodu poznat kao "sveta krava" BHL, kao mamen ponavlja da se Evropa osjeća krivom zbog Bosne, ili tako nekako. Ne znam čemu to, a ni kome? Vjerovatno mu se takva premisa (ili zaključak) najzgodnije uklapa u vlastitu koncepciju. 
EVROPA SE NE OSJEĆA KRIVOM jer SVE što je uradila u Bosni od Berlinskog kongresa do danas, uključujući sve ratove, a naročito onaj od 1992. - 1995. učinila je potpuno svjesno i promišljeno. SVE, bez izuzetka. I danas čini sračunato sve što čini, ili ne čini. A ono što svjesno nije učinila u Bosni od 1878. do danas skoro pa je podjednako grozno i zastrašujuće kao ono što je učinila. Nažalost, bili smo i svjedoci i žrtve svih epizoda još jedne krvave evropske sapunice s kraja prošlog stoljeća. Na još veću žalost svjedočimo opet kako Evropa čini kad čini i šta propušta da pri tome učini.
U Sarajevu, Francuzi, uz pomoć raje s Berlinskog kongresa i nekoliko pridošlica, organizuju obilježavanje početka rata (umjesto da obilježavaju kraj rata), samo za nas zajedno sa nama, kreće se na biciklu iz Lukavice a završava koncertom Bečke filharmonije, a za after-party će nam zapjevati Šaban Šaulić svoj mega hit "Vjerujem u ljubav" za "Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova".
Vjerujem da Evropa možda vjeruje, ono što Šaban pjeva, ali ne vjerujem da za tu ljubav daje sve, kao što govori naredni stih iste pjesme. Ali znam da mi zbog evropske ljubavi ispijamo "i suze i vino" kao što pesma u nastavku kaže. To što rat trenutno bjesni u Evropi, i drugdje, to je detalj kojem, očigledno, ne treba u ovom posebnom trenutku pridavati posebnu pažnju.
Ovo stoljeće će, evidentno, kao i prethodno biti stoljeće ratova, krvoprolića, nepravde i neistine. Upravo dok traje obilježavanje stogodišnjice ne znam više ni sam čega i kome, i čemu sve to skupa, u Evropi traje rat! A Evropa, kao stara ofucana prostitutka, i dalje koristi najnaprednije facelifting tehnologije i nastavlja zavoditi lakovjerne i one koji vole da ih zavode.
A mi?
Mi ćemo opet biti posmatrači, pubilka, statisti, slučajni prolaznici. Sve do trenutka dok Evropi ne zatreba nove krvi nevinih i svježeg ljudskog mesa, tada ćemo dobiti glavne uloge, i u toj glumačkoj podjeli narod Bosne će, kao što je od pada Bosne 1463. i otomanske okupacije pa sve do danas, sasvim sigurno biti jedan od glavnih junaka. I onda će se opet pojaviti neki novi BHL i pričati nam priče, zalagati se za nas u ime nas, u ime istine i pravde, pri tome razmišljajući više o vlastitoj frizuri nego o istini, a o pravdi i pravičnosti će glasno razmišljati samo ispred mikrofona i kamera.
U međuvremenu, idemo, svi zajedno, jer samo zajedno smo skupa, kao jedan, samo za Evropu i raju u ćošku dok piju o našem trošku - "kad si pored mene, kao noći ove, i sreća i tuga, sve se ljubav zove".

Vozi biciklo Ahmete Šabo (jutarnji schizo post)

Vozi biciklo Ahmete Šabo. Okreći točak. Samsaro ja sin sam tvoj. Zbogom nirvano gdje god da si, kad za mene nisi. Samo ja i moj vjerni Sizif. Kao, Vehab Koluhija i njegov at. Jaši kao Babunić što na konju pobježe iz Bosne zauvijek. Kao Von Babunitch što poslije povede austrougarsku vojsku da ušeta u Bosnu i legalno je okupira, jer tako rekoše evropljani na kongresu u Berlinu. Al' pod Tuzlom se zazeleni meraja i Hodža Strah isuka jatagan. Isjekoše Bosanci svake vjere austrougare što dođoše zamijeniti starog, ofucanog, olinjalog, okupatora, Osmanlije. Izginuše Bosanci listom, ali taj put padoše kao Kapetan Gradaščević, pravi Zmaj od Bosne, za Bosnu, za vječnu slavu domovine i slobodu (a ne kao gušteri milioneri koji ne mogu potrčati za Bosnu, a kamoli vatru bljuvati za sva srca koja samo za njih u tom času kucaju, za sve oči koje gledaju i čekaju da od sreće zaplaču. Čekaju i ne dočekaju. Čak ni da zaplaču od tuge, jer u Bosni nemamo pravo ni na suze, ni na bijes - jer sve je protiv nas i FIFA, kao UN onomad, i Pape, i Nigerijci, i Bog, a kada su svi krivi onda niko nije kriv. Već šutke krenusmo kući dok bi u svakoj civilizaranoj zemlji svaki izlog bio polupan zbog FIFA-style nepravde, London bi gorio zbog ovakve hinle, ali jok Bosna. Jok, zemlja divljaka. Divljaci su se mirno razišli. Otišli smo kući kao silovana žena stideći se tuđe sramote. Navikli na nepravdu i nesreću kao sudbinu). 

Poginuše tako pod Tuzlom Bosanci svake vjere, ali ne za sultane kao ranije pod Bečom i drugim gradovima, ili kao poslije za Franju Josipa. Pade Bosna, ne šapatom, nego vriskom Von Babunitcha kojeg njegovom vlastitom sabljom posiječe pod svojim vlastitim vješalima, na stratištu, u svojoj Bosni, Hodža strah. Mali čovjek velikog srca (jedina prava definicija pravog Bosanca). Vozi biciklo Ahmete Šabo, okreći točak, jer još se nije rodio novi Gavrilo (idealista, izmanipulirani tinejdžer, ali hrabar, ludo hrabar i spreman da pogine za ideju slobode). Molim te lijepo, došao okupator na vojni mitinig organizovan, prigodno, za Vidovdan, da pokaže potlačenom narodu kakva ih sila civilizira, i još krenuo da se provoza Obalom. Kao što se danas vozikaju dušmani Bosne. Ali rodila je Marija junaka a ne kukavicu. Kao što je otac mu Petar ustao protiv Turaka u Hercegovačkom ustanku, tako je ustao Gavrilo protiv ovih novih okupatora. I, tras!!! E, sad se mrtav vozaj. I još se pokajao što ubi ženu mu Sofiju, odmah na suđenju, kao da se ijedan krvnik i dušman Bosne pokajao što ubi ijedno dijete, što silova ijednu ženu, što zakla i opljačka koga stiže. Ali tako osjeća heroj, idealista. Tako se to radi kada ti je pravda mač, a istina štit, a sloboda želja. 

Vozi biciklo Ahmete Šabo jer u Bosni više ne žive Zmajevi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, dok sanjaš slobodu koju nećeš dočekati. Okreći točak Ahmete Šabo dok čekaš pravdu koja neće doći. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer voliš Bosnu, a prezireš današnje Bosance. Jer Bosanci su izgleda Ahmete Šabo danas uglavnom kukavice, licemjeri, oportunisti, lažni ljudi, realizirani kriminalci ili to pokušavaju biti. Bosanci su danas Ahmete Šabo većinom slabići. Okreći točak Ahmete Šabo, bolje i tako nego da Bosanski točak okreće tebe. Vozi biciklo Ahmete Šabo dok te zlo nije učinilo zlim, dok te tuđe slabosti ne učine slabim. Okreći točak Ahmete Šabo, nemoj biti kao oni, ni točak ni točkić. Dio mehanizma zla i nepravde što se stoljećima perpetuira bez smisla do besmisla. 

Vozi biciklo Ahmete Šabo. Vozi za Safeta jer je tvoje lice zadnje što je na ovom svijetu gledao, za granatom raskomadanog Kevu, za malog Vasića što je imao godina kao Gavrilo 1914. a ubi ga Srbin, Srbin Srbina. Brat brata. Vozi za svu onu prekinutu mladost pred tvojim očima. Vozi uzbrdo i protiv vjetra Ahmete Šabo, jer ne voziš za Cerića, Lagumdžiju, Izetbegovića, Ćovića, Dildorada, Radončića, Komšića, Lijanovića, Kojovića, Bosića, ni za Šaju i njemu sličnu raju, sotonu Kačavendu, hodžu pedofila, za djecoubicu Kordića na nedjeljnoj misi u crkvi antikrista, jer Krist reče: "k'o sablazne jednog od ovih malenih ... "

Okreći točak Ahmete Šabo za Bosnu kao ideju, kao nejljepšu djevu. Vozi ako treba na jednoj nozi, samo vozi. Vozi biciklo Ahmete Šabo, jer samo tako možeš osjetiti da se nešto mijenja dok sve stoji. 
Hija, Sizife!!! Hija, konjiću moj mehanički! Hija!  

stazom 45 ili triangularnost života moga

0+1+2+3+4+5+6+7+8+9=45

o nadi da nada postoji

Nisam po prirodi strašljiv. Nisam ni neustrašiv - mnogošta me može zastrašiti. Možda mogu reći da sam hrabar, valjda. Mada više nisam siguran šta je hrabrost, a šta kukavičluk. Da li možda hrabrost je ludost, zanesenost, fiksacija, a kukavičluk opreznost, razumnost, logična reakcija uračunljivog čovjeka? 

Međutim, nerijetko me prođe jeza kao sjena nekog golemog straha. Nečega što me prvo tjera da očajan dignem ruke od sebe i svijeta i prepustim se kao list brzom potoku ne misleći gdje će me voda koritom odvesti, ne brinući o brzacima i virovima ispred sebe. Odmah nakon što me prođe ta metafizička jeza što mi u kosti donosi poruku iz onostranog, sa duge strane - poput svake životinje samo razmjenjuješ materije, naoružan sviješću zapravo si trajno hendikepiran i za razliku od životinja samo hinjiš postojanje jer misliš, a nisi, jer težiš a ne možeš, jer moraš a ne želiš, jer želiš a ne možeš - da bi nakon tog sunovrata u istinu uvidio kako brodić mog života pluta nošen strujom, otrgnut od sidra, nade da nada postoji. Anker ostaje zauvijek na dnu, besmislen nasamo sa sobom, a ja bludim površinom bez meni poznatog cilja, neumitno nošen strujom u sasvim nepoznatom pravcu, iako mi je konačna destinacija poznata, možda zahvaljujući činjenici da je konačna. 

Velik strah vidim pred sobom kako stoji i gleda me, čeka. Kao piton kunića. Paraliziran užasom, nemoćan da pobjegnem, znam ko će pobijediti, a ko izgubiti u ovoj borbi sa avetima. Velik strah da je nada možda najveća tlapnja koju sami po vlastitoj narudžbi stvaramo samo za sebe. Ako je tako onda je nada najveća laž u ovom svijetu satkanom od laži. 

I tako, polako se mrači moja svijest, ali ja čuvam u čvrsto stegnutoj šaci posljednji cvijet nade da nakon dugog mraka svanut će zaista novi dan. U tom novom danu bez ijedne nade, ostat ću bez želja, bez straha, istinski hrabar gledat ću u crni bezdan dana koji ne nudi nikakav smisao, ali ću biti zadovoljan jer ću konačno znati da ono što gledam jest, da postoji, da stvari tako stoje kako se meni daju. Samo za mene, jer drugi su drugorazredni za prve, jer drugi moraju sebi biti prvi.   

                                     Temptation of St. Anthony, Paolo Veronese, 1552, Louvre

Oslobođen od svake nade, konačno ne ostaje više ništa što me može učiniti nesretnim. Ostaje horizont koji gledam spokojno jer znam da se ništa ne krije iza, niti će se bilo šta na horizontu pojaviti.  Slobodan od okova želja i nadanja, ne očekujući ništa znam da bit ću bezbrižan. Nada kao najljepša djeva gubi svoju privlačnost i ljepotu kada znam da nije, da ne postoji, da je opsjena koju sam za vlastite potrebe začarao, zamađijao kako bi mi bilo lakše, a bilo mi je teže. Sada, rasterećen, spreman sam ne biti nezadovoljan. Pomiriti se sa svijetom, sa ljudima, jer je sve samo moja projekcija. Ne vidim ljude koje gledam. Ono što ugledam nije ono što jest, već nešto što sam ja vidio, ali to nešto nije, ili bar nije tako kako meni izgleda. Znam, ono što sam čuo nije ono što je rečeno, već samo ono što sam čuo i znam da to više ima veze sa mnom nego sa onim koga slušam. To što čujem, znam, samo je odjek nekih davnih nadanja koja su se neprimjetno izjalovila ostavljajući vrlo primjetan trag na mojoj duši. Taj trag ne vodi nikuda već vodi u veću izgubljenost. 

Za trenutak, sve se učinilo kao mogući, tako dugo sanjani, tako žarko priželjkivani, novi početak.

sam sam, sam jesam

Čovjek je vjeran samo, eventualno, sebi. Drugome - samo dok mu odgovara. Dok je neki interes aktuelan. A kada se interesi sukobe ljudi postaju neprijatelji. To objašnjava i suštinu zamišljenog prijateljstva. Postoje prećutni i drugi sporazumi o zajedništvu, ali i oni traju samo dok traje ono što im leži u osnovi. Sam sam sam i kad sam sa drugima sam sam. Sam ću i ostati. Sve je samo opsjena i želja da stvari stoje onako kako ne stoje. Želimo i te želje živimo kao da su stvarnost. Ne želimo vidjeti da su to samo naše želje puste: ono što mislimo kao stvarnost. 

Kosmički usamljen nastavljam lutati bespućima želja i snova u nadi da nada postoji, da je realna i da će nam iako je samo nada, neobična tlapnja, učiniti stvarnost manje ružnom, možda čak i lijepom, dovoljno lijepom da cijeli naš jadni, suvišni i besmisleni život ima bar nekog smisla, makar i umišljenog. A možda je noć saveznik naše samoće, pa je čini težom, preteškim bremenom za našu krhku emocionalnu konstituciju. Noću smo ranjiviji i senzibilniji za realnost koju živimo. Noću osjećamo svekoliku prazninu oko nas. Sve je pusto, i samo još naš unutarnji razgovor sa samim sobom čini da se vrijeme doima kao da svrhovito teče, a zapravo sve protiče pored nas i mi samo nijemo promatramo kako se sve naše gubi prije nego što i postane, prije nego što to nešto svoje vlastito osjetimo. 

Biti inteligentan nije isto što i biti pametan, kao što ni biti pametan nije isto što i biti mudar. A kao svaki autentični Bosanac i ja skupljam pamet i mudrost kao hrčak, ali samo da mi bude dostatno kada mi više ne bude uopšte trebalo.  

Ostajem sam sa sobom da samom sebi kažem još ponešto o tome kako je biti sam, a bit okružen svijetom i svim onim drugima, onim ne-ja za koje mislimo da ih poznajemo zato što ih znamo, da ih vidimo zato što ih gledamo i da ih čujemo jer ih slušamo. 

Žudnja za mrakom i zaboravom

Davao je drugima ono što nisu znali da im treba pa nisu ni primjećivali kada bi uzimali. Tako je obogatio druge ostavši siromašniji za zadovoljštinu dobrog djela. A oni nisu osjećali obavezu, ni neku zahvalnost, a on im to nije mogao uzeti za zlo. Samo je sam sa sobom svodio nesvodljivi račun balansirajući beskonačno između očigledno nužnog i potrebnog, i za njega potpuno uzaludnog i suvišnog. Izgubljeni pobjednik. Perpetuirajući dijalog sa samim sobom, razgovor u teškim i dugim besanim noćima.

Kako se stišavao svijet oko njega tako je razgovor u njemu postajao galama očajnika nasukanih na hridi ideala i želja. Onda opet svane dan što samo je nekoliko trenutaka zaborava u dugom uvodu u novu noć. Novu nemoć u borbi sa avetima, bajnih lica i ružnih naličja. 

Ostao je opet poluobaviješten o samom sebi i izgubljen u trilemama i alternativama. Nadajući se još samo snu. Crnom mraku ničega. Trenutnom nestanku iz vlastitog svijeta kojim putuje na dva paralelna kolosijeka - svijetom koji vidi i svijetom koji ga ne vidi. 

"Spavati, spavati. Možda sanjati."

tzofeh (blog mindset)

O POBUNI I IZDAJI

Paradoks i glupost šetaju ulicama Sarajeva držeći se za ruke. Ilegalni taksisti, oni što društvu ne plaćaju ništa, rječju kriminalci, demonstriraju! Protestvuju protiv postojanja zakona o taxi saobraćaju. U svakoj državi svima njima bi, kada su već na okupu, za početak zaplijenili vozila zbog ilegalnog obavljanja taxi djelatnosti (postoji i kod nas zakonska osnova za takvu pljenidbu, ali avaj). 

Ostaje još samo nepoznanica - šta je sljedeće? Ko će se sljedeći put pridružiti malobrojnim demonstrantima?

Uostalom, šta se konkretno postiglo za ovih 30 dana?! 

Još uvijek se pregovara oko toga da političari nemaju platu kad im se završi mandat (tzv "bijeli hljeb") - oni još uvijek imaju zakonsko pravo na to. 

Za to vrijeme članovi vlade u ostavci, u tehničkom mandatu, uredno dobijaju plate (u sarajevskom kantonu, navodno, 20% niže, a ne dvije prosječne plate kako je plenum tražio a skupština prihvatila). 

Dakle, sve skupa jedno veliko konkretno - NIŠTA.

Na stranu što svaki poslanik, koliko god loš bio, ima puno više glasova nego što ima ljudi na demonstracijama, i plenumima.

Izgleda kao da postajemo taoci upornih a jalovih pojedinaca nesposobnih da za 30 dana naprave bar nešto konkretno i iskoriste efekat koji je postignut paljevinama, bez obzira da li su bile spontane ili organizovane. 

I tako se i ovaj put, opravdana i dugo očekivana pobuna razvodnila, obesmislila i, kako stvari sada stoje, propala. 

I opet smo pokazali SVI skupa, svako na svoj način, da zaslužujemo ovakve političare. Nisu oni slučajno na vlasti duge dvije katastrofalne decenije. 

Oni su naši prvaci! A mi smo samo obični statisti u vlastitim životima. Bili i ostali.

Kritičari plenuma su propustili priliku, potpuno svjesno, da taj isti plenum učine boljim, naprimjer vlastitim dolaskom i učešćem. Organizatori plenuma, radili su u groznom ambijentu praćeni posve realnim strahom, od bezličnih i bezimenih volšebnika u službi ovih ili onih političara, ovih ili onih interesa i ambicija. Nije ni čudo što su ubrzo postali pomalo i paranoični pa su skoro svaki pokušaj ukazivanja na propuste plenuma ili eventualne šanse da se nešto uradi bolje dočekivali s neskrivenim neprijateljstvom, generalno nespremni da prihvate drugačije razmišljanje. Na kraju su se okružili različitim antagonizmima na relaciji mi-oni. 

Nevjerovatna je i žestina i predanost vojske uhljebljenih koji su napali plenum prije nego što je prvi plenum uopšte i održan. Nikada, čini se, ti isti "kritičari" nisu sa takvim elanom kritikovali domaće korumpirane političare. 

Čija god je glava provirila u želji da nešto učini hiljade otrovnih strelica je odapeto s ciljem da se dotični ili dotična diskreditira i neutrališe. Ideju plenuma smo izdali svi, opet, svako na svoj način. Plenum od početka nije bio sretno i perspektivno rješenje, ali je bio, i još uvijek je, jedina ideja koja na neki način produžava momentum, mada ipak još uvijek nije donio potrebnu dinamiku i kvalitet, a čini se i da neće.

Ipak, treba biti korektan i priznati - da je plenum imao četvrtinu prijatelja koliko je imao ničim izazvanih a priori neprijatelja sve bi bilo lakše i drugačije, pa bi možda bilo i bolje nego što je sada. Naravno, organizatori plenuma su napravili mnogo grešaka, što je posve razumljivo - improvizirali su kako su znali i umjeli pod teškim oklonostima, bez resursa. Imali su želju i volju da nešto učine, za razliku od ogromne većine konformista i oportunista.

I kao što to obično biva, na kraju dolazi ono lenjinovsko - šta da se radi?

Ne znam, nisam pametan. Samo glup čovjek misli da je dovoljno pametan - nisam glup na taj način. Kao što nisam lud da mislim da će pedesetak ljudi koji svaki dan blokiraju glavnu saobraćajnicu čekajući da se nešto desi, neki novi haos, pa da se stvari opet pokrenu, promijeniti bilo šta nabolje. Mala grupa ljudi na ulici nema legitimitet da priča u ime desetina hiljada nezaposlenih i gladnih. (nikada se gladnima nije štucalo kao posljednjih 30 dana, tako često su ih svi spominjali, a oni kao da su nestali - nigdje ih na protestima). Naravno, represivni aparat se potrudio da zastraši svakoga, da unaprijed ili retroaktivno kompromitira sve one koji su mogli u datom trenutku bilo kako pomoći da stvari krenu u pravom smjeru, i šta sve nisu radili i čime se sve nisu služili. Da su organi sigurnosti istraživali političare kriminalce koliko su istraživali učesnike demonstracija, i organizatore i učesnike plenuma, ne bi bilo nikakve potrebe za bilo kakvim demonstracijama.

Do neke nove prilike nam ostaju kao i do sada izbori - da glasamo za najmanje loše, bez obzira što nisu dovoljno dobri. Utjehu nalazim u činjenici da smo ipak (kako ko, doduše) nešto naučili - lakše je srušiti korumpirane oligarhe i ovu bandu što nas pljačka i tlači, nego što to i oni i mi mislimo.

Strategija budućih pobuna je u njihovom utemeljenom uvjerenju da smo nemoćni. Vidjeli smo kako su brzo reagirali i počeli organizirano kontrarevolucionarno djelovanje, svim sredstvima. Buduće pobune, a one su nužne, moraju imati na umu na šta je sve gamad na vlasti spremna (kao i to na šta većina građana ipak nije spremna) i u skladu s tim treba i dizati bune i u tom smislu djelovati. I da ne zaboravimo da se pobune najlakše guše izdajom. Upravo je tako bilo i ovaj put. Pobunu smo izdali SVI, između ostalog i zato jer dopuštamo da nam licemjeri popuju nakon što se prethodno konsultiraju sa političarima, a nama i dalje samouvjereno glume intelektualce, iako neki od nas znaju koliko su ti isti "intelektualci" bliski sa onima protiv kojih se pobune dižu. Trebali smo znati - čim su uhlebljeni specijalisti opšte prakse izašli na scenu to je bio znak da smo izgubili, kao što smo mogli znati da nam dobro ide dok su oni sračunato šutili. 

Htjeli ili ne - idemo dalje! Moramo. 

ZAJEDNO SAMI, SVAKO NA SVOJOJ STRANI

Demonstracije su postale poligon za nastavak vaninstitucionalnog obračuna političkih partija. U demonstracije, koje su počele kao pobuna građana, spremno su se uključili i različiti politički plaćenici – agitatori i provokatori, siledžije i galamdžije, piromani i razni drugi vandali. 

Glas naroda je ubrzo mutiran i, čini se, skoro pa ugušen. Niko ko dolazi na demonstracije bez zadatka iz neke političke centrale, ne zna u čiju korist demonstrira. 

S druge strane ovaj put ne vidimo i ne čujemo specijaliste opšte prakse, to su oni, što sebe zamišljaju kao intelektualce i koji su praktično stalno u medijima i neprestano javno iznose svoje mišljenje koje uvijek usklade sa nekim javnim mnijenjem, raspoloženjem koje se može osjetiti, prepoznati i čuti na ulici, mimo demonstracija.  Ne vidimo mnoge koji su nas, skoro dvije decenije, zasipali svojim stavovima o svemu, dok su u međvremenu češće komunicirali sa političkim strankama i njihovim medijima nego sa bilo kim drugim, a naravno – brižljivo su održavali i šminkali vlastiti dojam nezavisnih intelektualaca. Potpuno dobrovoljno, radi interesa, oportunizma, mnogi su u službi politike na posredan način uvijek se ugodno naslanjajući na korist koja se na ovaj ili onaj način može ostvariti upravo od političara i preko političara. To se u ovoj zemlji zove: poslovna sposobnost – pakt sa đavlom, radi "viših ciljeva". Sada nisu sigurni šta se zapravo dešava i ko će na kraju pobijediti pa čekaju da vide kome se treba prikloniti. Naravno, pakt sa đavlom se pravi uvijek isključivo radi vlastitih ciljeva i ambicija. Među njima je nekolicina tragično istrčala u nadi da je pravi trenutak da verbalno iskažu hrabrost i spremnost i "podršku" građanima, naravno u cilju samopromocije. Jalovo, naravno. I jadno.

Sindikat je potpuno i oduvijek korumpiran. Sada kada je narod na ulicama oni "mudro" šute. Radnici moraju shvatiti da sindikat ne postoji za njih već za političare i da su sindikati trojanska ergela političara, baš kao i mediji.

Takozvane boračke organizacije zastupaju, takođe, isključivo, interese političara, oduvijek – trenutno ih drže na kratkom lancu jer znaju da te organizacije nemaju ništa sa ogromnom većinom boraca, kao ni ogromna većina boraca sa njima. Ali u slučaju nužde pustiti će ih kao pse na ulice – pa šta bude. 

OHR je bjelodano u svojoj aktuelnoj personifikaciji nimalo Visokog predstavnika, baš kao i ostali, samo na svojoj strani. Nisu tu radi nas već radi sebe. Ergo, s obzirom da ne znamo čemu i kome služe, a uz to i ne rade – ne trebaju nam. 

NVO sektor je klinički mrtav, a tzv. nezavisni mediji se gube u brojnim kalkulacijama glede vlastitog interesa i pehlivane na sve moguće načine.

Narod je bespomoćan! Čini se kao da niko nije u službi naroda, a s obzirom na razvoj situacije na demonstracijama, ni narod nije na svojoj strani.

Isto tako, animoziteti su ogromni, a jaz među ljudima predubok.  Previše je ljudi, naročito u Sarajevu, koji su se uhljebili na ovaj ili onaj način. Pa, vidimo da oni što slobodno govore, bez obzira na sadržaj, zapravo rade u stranim organizacijama i slično, imajući siguran posao, a plata ne kasni. I ti zapravo dodatno mute vode, uglavnom naslađujući se unaprijed i retroaktivno svakom neuspjehu svake inicijative a sami nisu dijelom nikakve inicijative. Ali eto, iz nekog razloga, valjda su predugo egzistencijalno osigurani, izgubili su osjećaj za stvarnost, a naročito osjećaj za mjeru i dobar ukus. Izazivaju posebnu vrstu prezira.

Imamo i "drugu generaciju" – sinovi i kćeri ratnih profitera koji bi željeli biti percipirani i doživljeni dugačije od onoga što simboliziraju oni sami odn. njihovi roditelji (korupcija, izdaja, i nemoral uopšte).

Toliki broj državnih službenika. Familije političara. Upravni odbori (na zbrinjavanje po upravnim odborima svojih ljudi SDA i SDP su potrošili sve vrijeme od prošlih izbora). Samo zadnja vlada Kantona, treća nakon izbora, potrošila je skoro cijelu godinu na preraspodjelu pozicija po upravnim odborima javnih preduzeća i institucija i ostalih "radionica" za sve svoje "radnike" i partijske poslušne trudbenike. Velik broj ljudi živi lagodno upravo zahvaljujući postojećoj situaciji – oni su peta kolona protiv građanske pobune.

Svi političari se svim silama služe da kontrolišu i/ili iskoriste glas pobune. 

Iako se vodi otvoreni rat s jedne strane SBB, a sa druge strane stranaka SDA i SDP (niste čuli? oni su opet u ljubavi), male stranke, poput SDU i NS su služile i služe za potkusirivanje i bijedne, formalne i neformalne, koalicije. Računajući, ko zna, možda voda skrene, sama od sebe, na njihov mlin. 

Da su stvari veoma ozbiljne iako sve izgleda sasvim neozbiljno može se vidjeti u koordiniranom djelovanju. Mediji (na prvom mjestu javni servisi) su potpuno u funkciji političkih opcija. Najperfidniji su oni tzv. nezavisni, koji ispod maske koju vidimo kriju bar još jednu sa još ružnijim licem, naličje ne želim ni zamisliti. Imamo i tzv. nezavisne portale koji se bave revijalnom demokratijom i podnošljivom istinom (kao npr. buka i radiosarajevo – pri tome njihove metode, planovi i ambicije korespondiraju većim dijelom sa NVO principima, a oni se svode uglavnom na samo jedno – kako dobiti donaciju. Odn. kako izgraditi i zadržati imidž nezavisnih, hrabrih i istinoljubivih medija, i u isto vrijeme ne zamjeriti se nikome previše, naročito ne političkim moćnicima). 

NVO sektor je pokazao svu svoju jalovost u protekloj sedmici i sami su zamalo pa živi spomenik tužne činjenice da NVO sektor ne nudi ništa i ne može ništa – uzalud milioni donacija u smislu jačanja i razvoja demokratije i pomirenja. Skoro dvadeset godina se razvijaju "kapacitieti demokratije" da bi na kraju kad su konačno dobili priliku djelovati, otkrili i sebi i nama (odn. onima koji to nisu već znali) da su zmajevi od papira, nesposobni da zapale ili bar raspale bilo kakvu vatru demokratije. Iz ovog prostog razloga nesposobni su da naprave bilo šta konkretno. Nastranu što su NVOovci nesposobni u praktičnom i pragmatičnom smislu.

Vjerovatno će na kraju najviše profitirati upravo pojedini političari i političke partije, ali odmah zatim i NVO sektor i tzv. nezavisni mediji. Međunarodna zajednica će vjerovatno pokrenuti novi, možda posljednji, ciklus "investicije u demokratiju" ove zemlje, i opet će to biti potpuno promašena investicija. Vidimo da ništa nije ostalo od NVO sektora u smislu akcije – nestali su preko noći iako fino i ugodno žive skoro dvije decenije u ime naroda, i u ime građana. A, eto, sada, upravo sada su nestali. Nimalo čudna koincidencija.

Realno, na sceni se polako naziru samo dvije mogućnosti koje nam političari (zajedno sa međunarodnom zajednicom, posmrtnim ostacima NVO sektora, medijima i svima ostalima) stvaraju i nude. Totalni poraz, predaju i beznadje ili totalni haos i anarhiju. I čini se ništa između ove dvije krajnosti.

Političari doslovno svojim ponašanjem izazivaju ljude da pale i ruše – jer samo tada obraćaju pažnju na probleme koji su svaki dan sve veći, i ta je progresija neumoljiva. Političari su izgubili svaku vezu sa stvarnošću i ništa, ama baš ništa nisu naučili. 

Na kraju uhvatim samog sebe kako razmišljam – probao sam sve ali ne ide. Branio sam svoju ulicu, nisam odbranio slobodu u svojoj domovini. Išao sam na demonstracije da drugi dobiju donacije. Govorio javno. Zamjerao se. Stvarao neprijatelje bez realne potrebe. I opet ništa. Ne ide. Uhvatim se tako kako mislim da jedino još nisam probao molotovljev koktel i njegov efekat na vozilo korumpiranog političara, uključujući i korumpiranog političara osobno. 

I na samom kraju da djelimično pogrešno, ali posve prigodno, parafraziram Heraklita – “vatra je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznijela kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinila robovima, druge slobodnima." 

jučer, danas, sutra - prekosutra (blog re-action)

Ako ovaj trenutak ne bude iskorišten za promjene nabolje (zaboravimo počinjenu štetu, nije moralo tako ali mi moramo dalje, pokušajmo nešto naučiti ako smo uopšte sposobni bilo šta važno zapamtiti), naredni trenutak će se stvoriti ne znam kada ali vjerovatno uskoro samo što će možda tada haos i ludilo biti potpuni i neće biti vremena za manipulacije političara i medija, tog tandema koji nas truje i ubija već dvadeset godina. Neće biti prilike za razgovor, za ostavke, za permutacije kurta-murta, za izjave medijima. Imat ćemo anarhiju na neodređeno vrijeme a ne samo na nekoliko sati. Bojim se da ćemo tada žaliti za važnijim stvarima nego što su paljevine i uništavanje zgrada. A političari će sasvim sigurno imati puno više da izgube od građana. Neki građani bi možda mogli posegnuti i za lopatama. Možda u baštama leži zakopano, na sigurnom, jedino rješenje i jedina zaštita od nasilja političara koji kao pravi lažni mangupi, sasvim sam siguran, nisu spremni za ravnopravnu borbu. Neće moći više založiti policajce i staviti ih ispred sebe a onda im svezati ruke. Jer uskoro možda više neće biti plata ni za policajce, ni za profesore i nastavnike, ljekare, već samo za političare. A političari koji, kao ovi naši, decenijama obrazuju omladinu u konstantnom nasilju, lopovluku i u totalnom nemoralu, za vlastitu i opštu budućnost trebaju da brinu. Toliko smo već vidjeli. 
I da, zašto i ministar sigurnosti ne ponudi ostavku, kada već ne nudi rješenja, već samo saopštenja? Ili možda kao bolje informiran od nas zna nešto što mi ne znamo? Siguran sam da ima neki plan.
Možda će si neko priskrbiti legitimitet hapsenjima političara, umjesto hapšenjima demonstranata. Izvor nesigurnosti u ovoj zemlji su političari, a ne demonstranti. Da su političari bar malo bolji nikada do demonstracija ne bi ni došlo. Ali naši političari se bave samo sobom, dok se sami sebi jednog dana ne slupaju o glavu (znam, mi ćemo do tog dana hodati razbijenih glava, ali tako je - kako je).  Idemo li dalje, pitanje je sad?

Ilustracija: banksy

neka igre počnu (blog re-action)

U okviru obavljanja svoga posla, primjene sile u cilju zaštite materijalnih dobara i sigurnosti građana, policija djeluje i posve razumljivo prosvjednici prestaju biti demonstranti već akteri socijalnih nemira, što policiju dodatno obavezuje da djeluje s tim u vezi. Međutim, sarajevski zaplet, odnosno rasplet, se desio kada se policija povukla, odnosno kada je povučena, a materijalna dobra i sigurnost građana prepušteni malim ali dobro koordiniranim i organizovanim grupama. Tada su već okuraženi akteri duštvenih nemira počeli svoje iživljavanje na svemu, uglavnom na javnoj imovini, zgradama institucija u koje sada ne mogu doći na posao oni zbog kojih prosvjeduju jer ne rade svoj posao. A obnovit će se isključivo novcem građana koji demonstriraju jer su siromašni. Nezadovoljstvo je opće. Čak i sarajevski premijer od juče ima razloga da bude nezadovoljan.

Svakome je jasno da ovu gamad - političare nećemo otjerati bez ozbiljnih i sasvim moguće radikalnih metoda, i jasno je da se mora nekako početi. Jer na kraju, upravo je početak pobune, i način, oduvijek bio, da tako kažem, sporan - a razlozi i potreba jasni i izvjesni.

Ako ne može drugačije - neka sve gori. Ali ipak se mora znati red. Treba da gore političari, a ne zgrade u koje dolaze na posao koji ne obavljaju. Ako nešto treba da gori onda svakako treba dati prioritet vilama koje su stekli ljudi koju su davno ušli u politiku bez novca, a danas su milioneri, a ništa konkretno čini se nisu uradili osim što su se obogatili dok su ih siromašni građani uredno plaćali u vidu poreza na glupost a pritom su se ti isti političari igrali njihovim životima i sudbinama njihove djece, naše djece, pri tome demonstrirajući bizarnu kleptomaniju i krajnju nezajažljivost.

Kriv je svako ko kao političar prima platu! Dakle, svaki političar je legitimna meta. I da, svi su isti - svi primaju ogromne novce za nikakav učinak - nebitno je da li su notorni lopovi, demagozi, manipulatori, prelivode, ili "pridošlice", "novi igrači", ili blogeri u svom radnom vremenu političara na funkciji.

U svakom slučaju ne bih krenuo od paljenja Zgrade Predsjedništva i skidanja državne zastave. Juče  sam, posmatrajući kako razbijaju prozore i kako se trude da razvale vrata i provale u zgradu Predsjedništva, razmišljao kako niko ne brani Bosnu koju ta zgrada simbolizira. Niti zastavu Bosne. A ovdje je bilo spremnih koji su baš bili predani i posvećeni akciji - iznenađujuća poletnost i upornost.  Baš kao da su došli na dobro plaćen posao. A ni takozvani niški specijalci nisu dobacili do vrata ove zgrade devedesetidruge, ni JNA jurišnici - sagoriše u želji da osvoje Predsjedništvo. 

A ovi (ja im sasvim sigurno ne pripadam, dok statiram u vlastitom životu) su naoružani kamenjem u trenu stigli na vrata zgrade. Dugo je trajalo silovanje, a ja sam stajao i gledao - napola kao besprizoran rašomon, a drugom polovinom kao preživjeli branitelj, između ostalog i ove zgrade (prije dvije decenije, u ovom istom gradu, bio sam spreman svaki dan poginuti za manje velebnu i značajnu zgradu nego što je ova, i nisam bio sam. Borili smo se za "krmetnjak", "Šabanovu kuću", "Gušića halu"...  za livade i šljivike ... za bespravno sagrađene kuće u Azićima). 

Prije trideset godina počela je Olimpijada u ovom gradu. Prije dvadeset godina smo ginuli ili je bolje reći da su nas ubijali, a Svijet je ravnodušno gledao. (Baš kao i ja danas kako razvaljuju zgradu, lome bajrak, još uvijek, moje Bosne, i pale. Samo što sam se osjećao kao da je grad pao, i više nije svoj, ni moj). 

Kada je plamen počeo da hvata prostorije s obje strane ulaza, kojeg ipak nisu uspjeli probiti - otišao sam, jer nisam želio ponuditi svojim prisustvom dodatnu publiku akterima, ionako sam samo statista  - tužitelj, svjedok i sudija samom sebi. I ja, i većina građana Bosne.

Kakav god da stav prema svemu ovome imali niko pametan nije sretan osim nekog političara koji je iz daljine vukao konce na kojima su poskakivali "dečki u crvenim duksevima" osiguravajući "dovoljno akcije" u poželjnom pravcu. Ne, to nisu bila samo djeca rođena nakon Daytona. Ne, to nisu bila samo djeca gladnih i obespravljenih. Ne, nisu pjevali padaj silo i nepravdo. Primjenjivali su silu bez ideje pravde.

Vrijeme će vjerovatno sve objasniti a tada će, naravno, biti kasno i nebitno.  Ipak, neka prosvjeda, neka demonstracije spremnosti na konkretne akcije. Neka hrabrosti i odlučnosti, i spremnosti, i ludila. Ali ako će se nastaviti u ovom pravcu i na ovaj način, uskoro će gradjani možda imati nove neprijatelje koji su im danas prijatelji. Slično kao u slučaju pasa lutalica. Možda ćemo uskoro moliti policiju da počne djelovati, a ne da bude na strani demonstranata.

Nadam se da je ovo početak promjena uopšte, naoročito nabolje. Ne znam da li jeste.  Političari još uvijek nisu ništa naučili, niti su svjesni da je čas počeo i da nema produžne nastave niti popravnog ispita - i ne slute da je možda došlo vrijeme da se zaključe ocjene.

Ipak su jučer imali težak dan - valjalo je izbjeći gnjev i degenek, i sačuvati poziciju, iskoristiti nešto od svega. Najteže je bilo policiju izvesti na ulice i onda demagoški zabraniti upotrebu sile, tako da policija zapravo dobije batine zato što nisu dobili plate i to da ih prebiju "poniženi i obespravljeni"  nakon što su ovi njih napali jer su opet oni njih napali prije toga kamenicama. A sve u cilju mirne podrške Tuzlacima u njihovoj borbi za elementarnu pravdu.

Zgradu Predsjedništva je mogao odbraniti vod specijalaca. Kao što je Vikić, onomad, doslovno sam izašao ispred zgrade i otjerao Juku na vrhuncu njegove moći i sa svom vojskom s kojom je opkolio Predsjedništvo u cilju da "ostvari prava i bori se za narod". Ali, eto, neko očigledno želi reći, prvi javno izjaviti, da NIKO NE SMIJE DA BIJE GRAĐANE, narod, čak i ako građani biju druge građane i policajce koji štite one protiv kojih protestvuju građani dok oni govore da upotrebe sile ne smije biti.  Čista demagogija, i maligna manipulacija - jučer je mogao ko god je koga htio napasti i nikoga ne bi bilo da bilo koga zaštiti. Sutra će možda nekome neko na kuću udariti, i vrlo je vjerovatno da to neće biti kuća Nedžada Brankovića koji je sve radio po zakonu i u skladu sa zakonom nestao sa scene, nakon što je uništio sve što je mogao.  

Dakle, ako je sve ovo početak demokratskih olimpijskih igara - onda, neka igre počnu. Plamen je već zapaljen. Imamo natjecatelje u svim disciplinama i mnogi će se zakititi medaljama. Iako mi se ništa ne sviđa i nisam siguran da shvatam pravila po kojima se igra. Zapravo, ne znam ni o kojim igrama je riječ. Ali, neka igre počnu. Vjerujem da političare treba linčovati i niti jednog mi nije žao bez obzira koliko je dugo na vlasti - ako ne može da nešto konkretno dobro učini onda neka ide i prestane uzimati novac za svoju jalovost - primanjem novca kao političar u ovoj i ovakvoj zemlji čini dotičnog ili dotičnu jednakim svakom drugom političaru. Ovo društvo se dijeli na nas i njih. "Mi" smo oni koji ne žive od političarskih primanja, a "oni" su svi oni koji dobijaju platu kao političari ili su interesnoj relaciji sa političkim partijama ili pojedincima. Možemo se i tako dijeliti. Samo kada sutra naiđe neko zakrvavljenih očiju u crvenoj dukserici da ruši nešto možda bih i ja mogao uzeti komad betona i baciti ka nečemu ili nekome. Možda bih i ja, kao građanin, mogao izraziti svoje nezadovoljstvo i bijes tako što ću nekome s tenama od 200 maraka dok uništava neku zgradu rascopati glavu jer recimo ja sam protiv toga da se pale zgrade koje su naše i koje su skoro sve što nam je ostalo. Čast, dostojanstvo, pamet i hrabrost smo odavno izgubili. 

zbrojke i slovke (fragmentarna blog statistika)

31000 nije bilo
23
8 jos uvijek nema
3 neznanih ima


1500 imena
40 prezimena

2 kuće
1 dan
54
56
u pepelu nestalo
bez imena

0
članova
brojnih
velikih porodica
ostalo

na samo ovo mi sad um pao. 
a to ni izdaleka nije sve.

Uzetost

Uzetost. Možda je to prava riječ za stanje u kojem se nalazim. Nemogućnost dovođenja u jezik onoga što bruji u mojoj glavi. Misli zuje, promiču jedna pored druge, sudaraju se, a ja i ne pokušavam zavesti neki red, uspostaviti poredak stvari. Zbunjen posmatram svoj svijet kako u haosu rastače svaku misao, čak i pomisao ne opstaje i ne traje dovoljno dugo da porodi ideju. Sebično se bavim sam sa sobom i svojim nedoumicama od kojih pravim probleme koje bez uspjeha pokušavam riješiti.

Traje to već dugo, dovoljno dugo da osjetim zabrinutost. Ali osjećam samo slutnju i zebnju. Kao brodolmnik gledam brod koji tone dok na splavu grlim nadu dok pjeva da još uvijek nije sve gotovo.