Čovjek je vjeran samo, eventualno, sebi. Drugome - samo dok mu odgovara. Dok je neki interes aktuelan. A kada se interesi sukobe ljudi postaju neprijatelji. To objašnjava i suštinu zamišljenog prijateljstva. Postoje prećutni i drugi sporazumi o zajedništvu, ali i oni traju samo dok traje ono što im leži u osnovi. Sam sam sam i kad sam sa drugima sam sam. Sam ću i ostati. Sve je samo opsjena i želja da stvari stoje onako kako ne stoje. Želimo i te želje živimo kao da su stvarnost. Ne želimo vidjeti da su to samo naše želje puste: ono što mislimo kao stvarnost.
Kosmički usamljen nastavljam lutati bespućima želja i snova u nadi da nada postoji, da je realna i da će nam iako je samo nada, neobična tlapnja, učiniti stvarnost manje ružnom, možda čak i lijepom, dovoljno lijepom da cijeli naš jadni, suvišni i besmisleni život ima bar nekog smisla, makar i umišljenog. A možda je noć saveznik naše samoće, pa je čini težom, preteškim bremenom za našu krhku emocionalnu konstituciju. Noću smo ranjiviji i senzibilniji za realnost koju živimo. Noću osjećamo svekoliku prazninu oko nas. Sve je pusto, i samo još naš unutarnji razgovor sa samim sobom čini da se vrijeme doima kao da svrhovito teče, a zapravo sve protiče pored nas i mi samo nijemo promatramo kako se sve naše gubi prije nego što i postane, prije nego što to nešto svoje vlastito osjetimo.
Biti inteligentan nije isto što i biti pametan, kao što ni biti pametan nije isto što i biti mudar. A kao svaki autentični Bosanac i ja skupljam pamet i mudrost kao hrčak, ali samo da mi bude dostatno kada mi više ne bude uopšte trebalo.
Ostajem sam sa sobom da samom sebi kažem još ponešto o tome kako je biti sam, a bit okružen svijetom i svim onim drugima, onim ne-ja za koje mislimo da ih poznajemo zato što ih znamo, da ih vidimo zato što ih gledamo i da ih čujemo jer ih slušamo.
Kosmički usamljen nastavljam lutati bespućima želja i snova u nadi da nada postoji, da je realna i da će nam iako je samo nada, neobična tlapnja, učiniti stvarnost manje ružnom, možda čak i lijepom, dovoljno lijepom da cijeli naš jadni, suvišni i besmisleni život ima bar nekog smisla, makar i umišljenog. A možda je noć saveznik naše samoće, pa je čini težom, preteškim bremenom za našu krhku emocionalnu konstituciju. Noću smo ranjiviji i senzibilniji za realnost koju živimo. Noću osjećamo svekoliku prazninu oko nas. Sve je pusto, i samo još naš unutarnji razgovor sa samim sobom čini da se vrijeme doima kao da svrhovito teče, a zapravo sve protiče pored nas i mi samo nijemo promatramo kako se sve naše gubi prije nego što i postane, prije nego što to nešto svoje vlastito osjetimo.
Biti inteligentan nije isto što i biti pametan, kao što ni biti pametan nije isto što i biti mudar. A kao svaki autentični Bosanac i ja skupljam pamet i mudrost kao hrčak, ali samo da mi bude dostatno kada mi više ne bude uopšte trebalo.
Ostajem sam sa sobom da samom sebi kažem još ponešto o tome kako je biti sam, a bit okružen svijetom i svim onim drugima, onim ne-ja za koje mislimo da ih poznajemo zato što ih znamo, da ih vidimo zato što ih gledamo i da ih čujemo jer ih slušamo.
Tvoj pokušaj da sebe sa sobom objasniš samome sebi. Mislim kako ti nitko drugi ne treba, čini se da je dovoljan broj ljudi umješan u taj razgovor.
OdgovoriIzbriši