Paradoks i glupost šetaju ulicama Sarajeva držeći se za ruke. Ilegalni
taksisti, oni što društvu ne plaćaju ništa, rječju kriminalci,
demonstriraju! Protestvuju protiv postojanja zakona o taxi saobraćaju. U
svakoj državi svima njima bi, kada su već na okupu, za početak
zaplijenili vozila zbog ilegalnog obavljanja taxi djelatnosti (postoji i
kod nas zakonska osnova za takvu pljenidbu, ali avaj).
Ostaje još samo nepoznanica - šta je sljedeće? Ko će se sljedeći put pridružiti malobrojnim demonstrantima?
Uostalom, šta se konkretno postiglo za ovih 30 dana?!
Još
uvijek se pregovara oko toga da političari nemaju platu kad im se
završi mandat (tzv "bijeli hljeb") - oni još uvijek imaju zakonsko pravo na
to.
Za
to vrijeme članovi vlade u ostavci, u tehničkom mandatu, uredno
dobijaju plate (u sarajevskom kantonu, navodno, 20% niže, a ne dvije prosječne
plate kako je plenum tražio a skupština prihvatila).
Dakle, sve skupa
jedno veliko konkretno - NIŠTA.
Na
stranu što svaki poslanik, koliko god loš bio, ima puno više
glasova nego što ima ljudi na demonstracijama, i plenumima.
Izgleda
kao da postajemo taoci upornih a jalovih pojedinaca nesposobnih da za
30 dana naprave bar nešto konkretno i iskoriste efekat koji je postignut
paljevinama, bez obzira da li su bile spontane ili organizovane.
I
tako se i ovaj put, opravdana i dugo očekivana pobuna razvodnila,
obesmislila i, kako stvari sada stoje, propala.
I opet smo pokazali SVI skupa, svako na svoj način, da zaslužujemo
ovakve političare. Nisu oni slučajno na vlasti duge dvije katastrofalne
decenije.
Oni su naši prvaci! A mi smo samo obični statisti u vlastitim životima. Bili i ostali.
Kritičari plenuma su propustili priliku, potpuno svjesno, da taj isti plenum učine boljim, naprimjer vlastitim dolaskom i učešćem. Organizatori plenuma, radili su u groznom ambijentu praćeni posve realnim strahom, od bezličnih i bezimenih volšebnika u službi ovih ili onih političara, ovih ili onih interesa i ambicija. Nije ni čudo što su ubrzo postali pomalo i paranoični pa su skoro svaki pokušaj ukazivanja na propuste plenuma ili eventualne šanse da se nešto uradi bolje dočekivali s neskrivenim neprijateljstvom, generalno nespremni da prihvate drugačije razmišljanje. Na kraju su se okružili različitim antagonizmima na relaciji mi-oni.
Nevjerovatna je i žestina i predanost vojske uhljebljenih koji su napali plenum prije nego što je prvi plenum uopšte i održan. Nikada, čini se, ti isti "kritičari" nisu sa takvim elanom kritikovali domaće korumpirane političare.
Čija god je glava provirila u želji da nešto učini hiljade otrovnih strelica je odapeto s ciljem da se dotični ili dotična diskreditira i neutrališe. Ideju plenuma smo izdali svi, opet, svako na svoj način. Plenum od početka nije bio sretno i perspektivno rješenje, ali je bio, i još uvijek je, jedina ideja koja na neki način produžava momentum, mada ipak još uvijek nije donio potrebnu dinamiku i kvalitet, a čini se i da neće.
Ipak, treba biti korektan i priznati - da je plenum imao četvrtinu prijatelja koliko je imao ničim izazvanih a priori neprijatelja sve bi bilo lakše i drugačije, pa bi možda bilo i bolje nego što je sada. Naravno, organizatori plenuma su napravili mnogo grešaka, što je posve razumljivo - improvizirali su kako su znali i umjeli pod teškim oklonostima, bez resursa. Imali su želju i volju da nešto učine, za razliku od ogromne većine konformista i oportunista.
I kao što to obično biva, na kraju dolazi ono lenjinovsko - šta da se radi?
Ne znam, nisam pametan. Samo glup čovjek misli da je dovoljno pametan - nisam glup na taj način. Kao što nisam lud da mislim da će pedesetak ljudi koji svaki dan blokiraju glavnu saobraćajnicu čekajući da se nešto desi, neki novi haos, pa da se stvari opet pokrenu, promijeniti bilo šta nabolje. Mala grupa ljudi na ulici nema legitimitet da priča u ime desetina hiljada nezaposlenih i gladnih. (nikada se gladnima nije štucalo kao posljednjih 30 dana, tako često su ih svi spominjali, a oni kao da su nestali - nigdje ih na protestima). Naravno, represivni aparat se potrudio da zastraši svakoga, da unaprijed ili retroaktivno kompromitira sve one koji su mogli u datom trenutku bilo kako pomoći da stvari krenu u pravom smjeru, i šta sve nisu radili i čime se sve nisu služili. Da su organi sigurnosti istraživali političare kriminalce koliko su istraživali učesnike demonstracija, i organizatore i učesnike plenuma, ne bi bilo nikakve potrebe za bilo kakvim demonstracijama.
Do neke nove prilike nam ostaju kao i do sada izbori - da glasamo za najmanje loše, bez obzira što nisu dovoljno dobri. Utjehu nalazim u činjenici da smo ipak (kako ko, doduše) nešto naučili - lakše je srušiti korumpirane oligarhe i ovu bandu što nas pljačka i tlači, nego što to i oni i mi mislimo.
Strategija budućih pobuna je u njihovom utemeljenom uvjerenju da smo nemoćni. Vidjeli smo kako su brzo reagirali i počeli organizirano kontrarevolucionarno djelovanje, svim sredstvima. Buduće pobune, a one su nužne, moraju imati na umu na šta je sve gamad na vlasti spremna (kao i to na šta većina građana ipak nije spremna) i u skladu s tim treba i dizati bune i u tom smislu djelovati. I da ne zaboravimo da se pobune najlakše guše izdajom. Upravo je tako bilo i ovaj put. Pobunu smo izdali SVI, između ostalog i zato jer dopuštamo da nam licemjeri popuju nakon što se prethodno konsultiraju sa političarima, a nama i dalje samouvjereno glume intelektualce, iako neki od nas znaju koliko su ti isti "intelektualci" bliski sa onima protiv kojih se pobune dižu. Trebali smo znati - čim su uhlebljeni specijalisti opšte prakse izašli na scenu to je bio znak da smo izgubili, kao što smo mogli znati da nam dobro ide dok su oni sračunato šutili.
Htjeli ili ne - idemo dalje! Moramo.
Nema komentara:
Objavi komentar