Nisam po prirodi strašljiv. Nisam ni neustrašiv - mnogošta me može zastrašiti. Možda mogu reći da sam hrabar, valjda. Mada više nisam siguran šta je hrabrost, a šta kukavičluk. Da li možda hrabrost je ludost, zanesenost, fiksacija, a kukavičluk opreznost, razumnost, logična reakcija uračunljivog čovjeka?
Oslobođen od svake nade, konačno ne ostaje više ništa što me može učiniti nesretnim. Ostaje horizont koji gledam spokojno jer znam da se ništa ne krije iza, niti će se bilo šta na horizontu pojaviti. Slobodan od okova želja i nadanja, ne očekujući ništa znam da bit ću bezbrižan. Nada kao najljepša djeva gubi svoju privlačnost i ljepotu kada znam da nije, da ne postoji, da je opsjena koju sam za vlastite potrebe začarao, zamađijao kako bi mi bilo lakše, a bilo mi je teže. Sada, rasterećen, spreman sam ne biti nezadovoljan. Pomiriti se sa svijetom, sa ljudima, jer je sve samo moja projekcija. Ne vidim ljude koje gledam. Ono što ugledam nije ono što jest, već nešto što sam ja vidio, ali to nešto nije, ili bar nije tako kako meni izgleda. Znam, ono što sam čuo nije ono što je rečeno, već samo ono što sam čuo i znam da to više ima veze sa mnom nego sa onim koga slušam. To što čujem, znam, samo je odjek nekih davnih nadanja koja su se neprimjetno izjalovila ostavljajući vrlo primjetan trag na mojoj duši. Taj trag ne vodi nikuda već vodi u veću izgubljenost.
Međutim, nerijetko me prođe jeza kao sjena nekog golemog straha. Nečega što me prvo tjera da očajan dignem ruke od sebe i svijeta i prepustim se kao list brzom potoku ne misleći gdje će me voda koritom odvesti, ne brinući o brzacima i virovima ispred sebe. Odmah nakon što me prođe ta metafizička jeza što mi u kosti donosi poruku iz onostranog, sa duge strane - poput svake životinje samo razmjenjuješ materije, naoružan sviješću zapravo si trajno hendikepiran i za razliku od životinja samo hinjiš postojanje jer misliš, a nisi, jer težiš a ne možeš, jer moraš a ne želiš, jer želiš a ne možeš - da bi nakon tog sunovrata u istinu uvidio kako brodić mog života pluta nošen strujom, otrgnut od sidra, nade da nada postoji. Anker ostaje zauvijek na dnu, besmislen nasamo sa sobom, a ja bludim površinom bez meni poznatog cilja, neumitno nošen strujom u sasvim nepoznatom pravcu, iako mi je konačna destinacija poznata, možda zahvaljujući činjenici da je konačna.
Velik strah vidim pred sobom kako stoji i gleda me, čeka. Kao piton kunića. Paraliziran užasom, nemoćan da pobjegnem, znam ko će pobijediti, a ko izgubiti u ovoj borbi sa avetima. Velik strah da je nada možda najveća tlapnja koju sami po vlastitoj narudžbi stvaramo samo za sebe. Ako je tako onda je nada najveća laž u ovom svijetu satkanom od laži.
I tako, polako se mrači moja svijest, ali ja čuvam u čvrsto stegnutoj šaci posljednji cvijet nade da nakon dugog mraka svanut će zaista novi dan. U tom novom danu bez ijedne nade, ostat ću bez želja, bez straha, istinski hrabar gledat ću u crni bezdan dana koji ne nudi nikakav smisao, ali ću biti zadovoljan jer ću konačno znati da ono što gledam jest, da postoji, da stvari tako stoje kako se meni daju. Samo za mene, jer drugi su drugorazredni za prve, jer drugi moraju sebi biti prvi.
Temptation of St. Anthony, Paolo Veronese, 1552, Louvre
Oslobođen od svake nade, konačno ne ostaje više ništa što me može učiniti nesretnim. Ostaje horizont koji gledam spokojno jer znam da se ništa ne krije iza, niti će se bilo šta na horizontu pojaviti. Slobodan od okova želja i nadanja, ne očekujući ništa znam da bit ću bezbrižan. Nada kao najljepša djeva gubi svoju privlačnost i ljepotu kada znam da nije, da ne postoji, da je opsjena koju sam za vlastite potrebe začarao, zamađijao kako bi mi bilo lakše, a bilo mi je teže. Sada, rasterećen, spreman sam ne biti nezadovoljan. Pomiriti se sa svijetom, sa ljudima, jer je sve samo moja projekcija. Ne vidim ljude koje gledam. Ono što ugledam nije ono što jest, već nešto što sam ja vidio, ali to nešto nije, ili bar nije tako kako meni izgleda. Znam, ono što sam čuo nije ono što je rečeno, već samo ono što sam čuo i znam da to više ima veze sa mnom nego sa onim koga slušam. To što čujem, znam, samo je odjek nekih davnih nadanja koja su se neprimjetno izjalovila ostavljajući vrlo primjetan trag na mojoj duši. Taj trag ne vodi nikuda već vodi u veću izgubljenost.
Za trenutak, sve se učinilo kao mogući, tako dugo sanjani, tako žarko priželjkivani, novi početak.
Nema komentara:
Objavi komentar