neka igre počnu (blog re-action)

U okviru obavljanja svoga posla, primjene sile u cilju zaštite materijalnih dobara i sigurnosti građana, policija djeluje i posve razumljivo prosvjednici prestaju biti demonstranti već akteri socijalnih nemira, što policiju dodatno obavezuje da djeluje s tim u vezi. Međutim, sarajevski zaplet, odnosno rasplet, se desio kada se policija povukla, odnosno kada je povučena, a materijalna dobra i sigurnost građana prepušteni malim ali dobro koordiniranim i organizovanim grupama. Tada su već okuraženi akteri duštvenih nemira počeli svoje iživljavanje na svemu, uglavnom na javnoj imovini, zgradama institucija u koje sada ne mogu doći na posao oni zbog kojih prosvjeduju jer ne rade svoj posao. A obnovit će se isključivo novcem građana koji demonstriraju jer su siromašni. Nezadovoljstvo je opće. Čak i sarajevski premijer od juče ima razloga da bude nezadovoljan.

Svakome je jasno da ovu gamad - političare nećemo otjerati bez ozbiljnih i sasvim moguće radikalnih metoda, i jasno je da se mora nekako početi. Jer na kraju, upravo je početak pobune, i način, oduvijek bio, da tako kažem, sporan - a razlozi i potreba jasni i izvjesni.

Ako ne može drugačije - neka sve gori. Ali ipak se mora znati red. Treba da gore političari, a ne zgrade u koje dolaze na posao koji ne obavljaju. Ako nešto treba da gori onda svakako treba dati prioritet vilama koje su stekli ljudi koju su davno ušli u politiku bez novca, a danas su milioneri, a ništa konkretno čini se nisu uradili osim što su se obogatili dok su ih siromašni građani uredno plaćali u vidu poreza na glupost a pritom su se ti isti političari igrali njihovim životima i sudbinama njihove djece, naše djece, pri tome demonstrirajući bizarnu kleptomaniju i krajnju nezajažljivost.

Kriv je svako ko kao političar prima platu! Dakle, svaki političar je legitimna meta. I da, svi su isti - svi primaju ogromne novce za nikakav učinak - nebitno je da li su notorni lopovi, demagozi, manipulatori, prelivode, ili "pridošlice", "novi igrači", ili blogeri u svom radnom vremenu političara na funkciji.

U svakom slučaju ne bih krenuo od paljenja Zgrade Predsjedništva i skidanja državne zastave. Juče  sam, posmatrajući kako razbijaju prozore i kako se trude da razvale vrata i provale u zgradu Predsjedništva, razmišljao kako niko ne brani Bosnu koju ta zgrada simbolizira. Niti zastavu Bosne. A ovdje je bilo spremnih koji su baš bili predani i posvećeni akciji - iznenađujuća poletnost i upornost.  Baš kao da su došli na dobro plaćen posao. A ni takozvani niški specijalci nisu dobacili do vrata ove zgrade devedesetidruge, ni JNA jurišnici - sagoriše u želji da osvoje Predsjedništvo. 

A ovi (ja im sasvim sigurno ne pripadam, dok statiram u vlastitom životu) su naoružani kamenjem u trenu stigli na vrata zgrade. Dugo je trajalo silovanje, a ja sam stajao i gledao - napola kao besprizoran rašomon, a drugom polovinom kao preživjeli branitelj, između ostalog i ove zgrade (prije dvije decenije, u ovom istom gradu, bio sam spreman svaki dan poginuti za manje velebnu i značajnu zgradu nego što je ova, i nisam bio sam. Borili smo se za "krmetnjak", "Šabanovu kuću", "Gušića halu"...  za livade i šljivike ... za bespravno sagrađene kuće u Azićima). 

Prije trideset godina počela je Olimpijada u ovom gradu. Prije dvadeset godina smo ginuli ili je bolje reći da su nas ubijali, a Svijet je ravnodušno gledao. (Baš kao i ja danas kako razvaljuju zgradu, lome bajrak, još uvijek, moje Bosne, i pale. Samo što sam se osjećao kao da je grad pao, i više nije svoj, ni moj). 

Kada je plamen počeo da hvata prostorije s obje strane ulaza, kojeg ipak nisu uspjeli probiti - otišao sam, jer nisam želio ponuditi svojim prisustvom dodatnu publiku akterima, ionako sam samo statista  - tužitelj, svjedok i sudija samom sebi. I ja, i većina građana Bosne.

Kakav god da stav prema svemu ovome imali niko pametan nije sretan osim nekog političara koji je iz daljine vukao konce na kojima su poskakivali "dečki u crvenim duksevima" osiguravajući "dovoljno akcije" u poželjnom pravcu. Ne, to nisu bila samo djeca rođena nakon Daytona. Ne, to nisu bila samo djeca gladnih i obespravljenih. Ne, nisu pjevali padaj silo i nepravdo. Primjenjivali su silu bez ideje pravde.

Vrijeme će vjerovatno sve objasniti a tada će, naravno, biti kasno i nebitno.  Ipak, neka prosvjeda, neka demonstracije spremnosti na konkretne akcije. Neka hrabrosti i odlučnosti, i spremnosti, i ludila. Ali ako će se nastaviti u ovom pravcu i na ovaj način, uskoro će gradjani možda imati nove neprijatelje koji su im danas prijatelji. Slično kao u slučaju pasa lutalica. Možda ćemo uskoro moliti policiju da počne djelovati, a ne da bude na strani demonstranata.

Nadam se da je ovo početak promjena uopšte, naoročito nabolje. Ne znam da li jeste.  Političari još uvijek nisu ništa naučili, niti su svjesni da je čas počeo i da nema produžne nastave niti popravnog ispita - i ne slute da je možda došlo vrijeme da se zaključe ocjene.

Ipak su jučer imali težak dan - valjalo je izbjeći gnjev i degenek, i sačuvati poziciju, iskoristiti nešto od svega. Najteže je bilo policiju izvesti na ulice i onda demagoški zabraniti upotrebu sile, tako da policija zapravo dobije batine zato što nisu dobili plate i to da ih prebiju "poniženi i obespravljeni"  nakon što su ovi njih napali jer su opet oni njih napali prije toga kamenicama. A sve u cilju mirne podrške Tuzlacima u njihovoj borbi za elementarnu pravdu.

Zgradu Predsjedništva je mogao odbraniti vod specijalaca. Kao što je Vikić, onomad, doslovno sam izašao ispred zgrade i otjerao Juku na vrhuncu njegove moći i sa svom vojskom s kojom je opkolio Predsjedništvo u cilju da "ostvari prava i bori se za narod". Ali, eto, neko očigledno želi reći, prvi javno izjaviti, da NIKO NE SMIJE DA BIJE GRAĐANE, narod, čak i ako građani biju druge građane i policajce koji štite one protiv kojih protestvuju građani dok oni govore da upotrebe sile ne smije biti.  Čista demagogija, i maligna manipulacija - jučer je mogao ko god je koga htio napasti i nikoga ne bi bilo da bilo koga zaštiti. Sutra će možda nekome neko na kuću udariti, i vrlo je vjerovatno da to neće biti kuća Nedžada Brankovića koji je sve radio po zakonu i u skladu sa zakonom nestao sa scene, nakon što je uništio sve što je mogao.  

Dakle, ako je sve ovo početak demokratskih olimpijskih igara - onda, neka igre počnu. Plamen je već zapaljen. Imamo natjecatelje u svim disciplinama i mnogi će se zakititi medaljama. Iako mi se ništa ne sviđa i nisam siguran da shvatam pravila po kojima se igra. Zapravo, ne znam ni o kojim igrama je riječ. Ali, neka igre počnu. Vjerujem da političare treba linčovati i niti jednog mi nije žao bez obzira koliko je dugo na vlasti - ako ne može da nešto konkretno dobro učini onda neka ide i prestane uzimati novac za svoju jalovost - primanjem novca kao političar u ovoj i ovakvoj zemlji čini dotičnog ili dotičnu jednakim svakom drugom političaru. Ovo društvo se dijeli na nas i njih. "Mi" smo oni koji ne žive od političarskih primanja, a "oni" su svi oni koji dobijaju platu kao političari ili su interesnoj relaciji sa političkim partijama ili pojedincima. Možemo se i tako dijeliti. Samo kada sutra naiđe neko zakrvavljenih očiju u crvenoj dukserici da ruši nešto možda bih i ja mogao uzeti komad betona i baciti ka nečemu ili nekome. Možda bih i ja, kao građanin, mogao izraziti svoje nezadovoljstvo i bijes tako što ću nekome s tenama od 200 maraka dok uništava neku zgradu rascopati glavu jer recimo ja sam protiv toga da se pale zgrade koje su naše i koje su skoro sve što nam je ostalo. Čast, dostojanstvo, pamet i hrabrost smo odavno izgubili.