Da dno ne postoji sada je već posve jasno. Konstantno dvodecenijsko propadanje upućuje na to da se propasti i dno dotaći ne može, i neće. Paradoksalno, ova činjenica je poražavajuća ali nudi dvostruku utjehu. Prvu: ne možemo propasti i dotaći dno, jer dno kada je propast našeg društva u pitanju ne postoji te stoga dno i ne možemo dotaći; i druga - trebamo biti zadovoljni sadašnjim stanjem jer već sutra će biti gore, ali to sutra nas treba zadovoljiti jer će već narednog dana biti gore i tako unedogled.
Ono što stalno propadanje sa sobom nužno donosi je bolna činjenica da je sve manje svjetla što dublje tonemo. Tama je sve veća, ali sigurnost da se naša konačna propast krije negdje u vječnosti nudi bezbrižnost kojom zapravo zrači naše bizarno društvo jer samo sigurnost od konačne propasti omogućava svima u ovom društvu ovaj nivo indiferentnosti i pasivnosti uprkos činjenici da je svaki dan sve gore. Kao da smo sretno društvo jer niko nema konkretnu potrebu da bilo šta mijenja. Naravno, nema nikakvog smisla, obazirati se na samodopadljive i samopromovirajuće pojedince koji se pojavljuju individualno ili u grupama pozivajući na djelovanje dok sami zapravo samo podražavaju djelovanje, jer neozbiljno je dezertera smatrati patriotom odn. aktivistom, kao što je groteskno notorne varalice spremne na sve, čak i na neshvatljive moralne sunovrate, smatrati i čak javno proglašavati humanistima. Na kraju, da je ovo društvo bar malo bolje teško bi opstali licemjeri i zlonamjerni manipulatori u javnom životu, a čini se da na sceni upravo samo takvi imaju uloge, veće ili manje.
Situacija unekoliko podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća i eru nacizma. I tada je kao i danas iz dana u dana sve manje bilo onih koji su nalazili smisla i prilike za djelovanje. Društvo dobrih ljudi usitnjeno do grupe međusobno nepovezanih individua omogućava dobro uvezanim negativcima, da ih tako eufemistički nazovemo, da djeluju efikasno i sveuništavajuće i zastrašujuće progresivno. Išćezavaju sve društvene norme i vrijednosti i postaje bjelodano da živimo u društvu preokrenutog sistema vrijednosti. Društvo naizvrat.
Obično je u istoriji takvo društvo samo od sebe propadalo ili se "povratilo" nekom vrstom revolucije. Naše društvo ne može propasti jer će, recimo, medjunarodna zajednica uvijek izmaći dno ispod nas jer im je tako lakše i jer to sebi ta ista naizgled bezlična zajednica može priuštiti. Sa druge strane, revolucija je nemoguća jer je društvo, kao što je već rečeno, rasitnjeno na usamljene individue koje svaka za sebe mogu stvari učiniti boljim i usporiti ili čak zaustaviti propadanje duštva što je preduslov za povratak ka svjetlu odnosno put prema gore, prema boljem društvu, ali pojedinačno djelovanje nemoćno je i nedovoljno u borbi protiv negativnog kolektiviteta monstruoznog formata.
nastavit će se (naravno)
Nema komentara:
Objavi komentar