18.09.2008.
umoran i sam na pucini beznadja bludim u nadi da nada postoji. mala iskra srece dovoljna je da zapali plamen novih ocekivanja. da li je to samo ostatak neke ljubavi, nedosanjanog sna, izigranih ocekivanja?okovan vremenom zalud se nadam da ce me okean mogucnosti izbaciti na obalu bez nesretnih, bez ega drugih koji leti i zuji kao komarac oko moje glave, i ceka, vreba, da potonem u zeljeni san u kojem ce ta krvopija konacno doci na svoje.
sam samom ne vjeruje. samoca kao usamljenost u svemiru. kao slutnja da mi je mjesec jedini prijatelj a zvijezde vjerne drugarice. nikada se ne pretvaraju da sam bilo sta osim onoga sto zaista jesam - gomila ugljika svjesna vlastitog postojanja i bespotrebnosti i prolaznosti i svakog straha i svake nade i zelje i boli i tuge i svakog osmijeha neveselih ociju. sa sigurne distance moji me zvjezdani prijatelji ravnodusno posmatraju.
na kraju dolazi zaborav. pecat prolaznosti. a vrijeme prolazi, dolazi i odlazi. ostajem u nigdje, sa teznjom ka nicemu u nezaustavljivom hodu prema svrsetku svega.
Ilustracija: Max Ernst
Nema komentara:
Objavi komentar