16.08.2010.
ponekad se cini da je bezumnost aktualnog svijeta nesretna privilegija vremena i prostora u kojem zivimo, ali se isto tako cini da je to konstanta ne samo naseg vremena i prostora vec i svakog drugog vremena i prostora. bezumlje je cini se univerzalni ljudski obicaj. tako mnogo je potrebno da razum prevlada a tako malo je dovoljno da se upadne u mrkli mrak gluposti. jer sta je na kraju sve ovo sto vidimo oko nas osim cista glupost koja nam se daje kao jedini realitet?idealan svijet ne postoji i nikada ga nece biti. drustva koja su se tome bar malo priblizila nisu dugo trajala jer je ples erosa i thanatosa uvijek zavrsavao tako da na podiju ostaje samo thanatos.
svaka individua na kugli zemaljskoj je odgovorna za takvo stanje. svi oni sto su ikada disali zrak i gledali zvijezde. istina, neko manje neko vise, a najmocniji najvise. ipak, svi smo odgovorni za sve sto nam se desava.
svi imamo svoje nacine pravdanja pred samim sobom. i kao sto je kartezijus genijalno primijetio da je Bog jedino pamet pravedno raspodijelio, jer se niko ne zali da je dobio malo ili nedovoljno, kako svi imamo dovoljno pameti, tako svi mi imamo svoje objasnjenje za nedjelovanje, za nepravdu, za sveukupnost stanja stvari i u toj domeni vlada trajna harmonija. cini nam se da ne mozemo i da nismo mogli uciniti bilo sta esencijalno da se stanje stvari popravi.
pri tome svjesno previdjamo cinjenicu da se zaista bitne stvari ne desavaju samo u konretnom cinu djelovanja i eventualne promjene vec u ispravnom djelovanju kao takvom. jer svi razlikujemo dobro od zla, to nam je u prirodi. iz raja smo prognani zbog spoznaje dobra i zla, a u raj se sasvim jasno nikada necemo vratiti ne samo jer on za nas ne postoji vec zato sto nam diferencijacija loseg i dobrog nije pomogla da cinimo dobro.
ciniti dobro radi dobra, a to je jedino istinsko dobro, nije lako ni onima koji to zaista zele. s vremena na vrijeme svi sebi progledamo kroz prste u svemu, a opravdanje pred sobom i svijetom koji gleda ili ne, svejedno je, nije nikada bilo tesko pronaci. i tu negdje pocinje nas pad i trajna stranputica kojom nekad brze a nekada sporije hodimo. u tom znacajnom momentu kada se ispituje nasa istinska snaga i vjera, ili kada nam se desava naizgled beznacajan test, uvijek je to isti trenutak kada biramo onostranost ne-dobra iz ovog ili onog razloga (jer razlog nije tesko pronaci, za razliku od snage koja je potrebna da se ostane vjeran ideji dobra).
i uzalud sanjamo. uzalud stvaramo. uzalud se divimo djelima drugih. razgaljuju nas ljepota, ljubav, i povremena pravda, i istina na vidjelu. jer konacni racun kaze da smo potrosili vise nego sto mozemo platiti.
sta da se radi? racun je na stolu.
mi cemo se opet nekako provuci i izbjeci placanje. nas ce dug prema zivotu opet narasti, kamate isto tako. uzet cemo jos jedan kredit koji ne kanimo vracati, naravno na stetu nasih ziranata a to su obicno oni koji nam vjeruju. a onda cemo se nakon duboke zamisljenosti nad svijetom u kojem nam se skoro nista ne svidja krlezijanski zapitati: sto me se tice ovo ludilo? lakonski kao da nikada ovim svijetom nismo krocili, niti bilo sta cinili. kao da smo cijeli zivot posmatrali kao predstavu u kojoj ne ucestvujemo. jer smo mali i nebitni. jer smo zamalo bili veliki (steta, da smo uspjeli puno bi toga promijenili, ali eto, ne dade se. zla sudbina, nema sta drugo biti). ili smo bili veliki pa su nas drugi veliki natjerali da skrenemo sa pravog puta, a htjeli smo njime ici. ovako ili onako, svi smo (i u to smo uvjereni svi) svakako bili sprijeceni da djelujemo ispravno. a ispravno djelovati moze svako - ne cini drugom sto ne zelis da tebi ucine, i ako zelis dobro moras ciniti dobro (a sta je dobro, a sta nije, to zna svako).
kazu da je za pobjedu zla potrebno da dobri ljudi ne ucine nista. vjerovatno je tako. mozda zato sto je u objasnjenu mnozina, ili bar vise od jedne individue. tako da ova krilatica zaista daje krila ukoliko shvatimo da dobro nikada nece pobijediti zlo dok god se mjeri djelima pojedinaca, odnosno dok god se dobra djela svode na djelo pojedinca. dobrota je veca sto nas vise cini dobra djela. tako da svi skupa postanemo bolji. da cinimo jedne druge boljima. bas kao sto cinimo jedni druge gorima. zato i jesmo svi skupa losi, zato i ne treba ocekivati da ovaj svijet bude bolji, jer smo mi losi ili bar nedovoljno dobri. a ako medju nama postoje zaista dobri ljudi oni su u svojoj dobroti usamljeni i kao takvi ne mogu proizvesti trajno dobro. dobri ljudi nas mogu svojim djelima nadahnuti i napomenuti da dobro zaista postoji i da je moguce. mogu nam dati nadu i prividnu snagu za bolje sutra. samo to, nista vise.
The Cure of Folly (The Extraction of the Stone of Madness)
oil on board
attributed to Hieronymous Bosch, c. 1475-1490
Museo del Prado, Madrid
Nema komentara:
Objavi komentar