20.12.2008.
nestajem tiho kao dah na staklu. mozda cu se sresti u maglama svojih sjecanja, u mracnim tunelima kada sam potpuno i beznadezno sam i kada nema kada, kao sto ni zvuka nema, samo tama i moje disanje i moj dah.bez mirisa, bez dodira, sa okusom prevare u ustima, zamisljam kako odlazim u neki novi, drugaciji svijet, praveci se da ne opazam kako me guta nistavilo i tama.
pocelo je. osjecam. slutnja nagriza. sve je bilo uzalud. zivot covjeka je mozda posve nistavan, jedva nesto malo znacajniji od zivota nekog insekta, macke ili psa lutalice. od rodjenja pa do smrti, sve je manje lijepog dok se sve na kraju ne pretvori u nista.
pogledam horizont - toliko je mogucnosti, tako malo vremena, a okolnosti su stalno nepovoljne. pogled prema dalekoj obali ponekad zastrasuje, ali uvijek neodoljivo privlaci.
voda je crna i duboka. ostaje mi samo da plivam, plivam, plivam ...
Robert & Shana ParkeHarrison
Passage, 2001.
Nema komentara:
Objavi komentar