Opet sam tu, sam sa sobom. Zapravo ponovo na povratku k sebi. Prepušten samozaboravu, bludio sam predugo bespućima ničega. Dođe tako vrijeme kada sam samom sebi nevažan i tada obično zaboravljam ko sam, šta želim, šta nisam, i šta ne želim biti. Nije to stvar nediscipline, kao što sam često pomišljao, već zasićenja svijetom koje se na kraju kao i sve ostalo ipak završi na meni samom. Sav taj prezir koji osjećam prema svijetu što me okružuje na kraju skonča u meni i ja sam samcat moram preplivati rijeku ponornicu, u vlastitom mraku, u samoći, sam sa sobom raščistiti sve ako je uopšte moguće bilo šta važno izvesti na čistac. U bijegu od sebe nalazio sam predah od pitanja i nedoumica, od svega što me muči jer ne prihvatam da stvari stoje upravo tako samo zato što znam da sve može biti drugačije. Lutam tako vlastitim duhovnim bespućem i u očaju, izgubljen, pokušavam isplivati iz mraka vječnog razgovora sa samim sobom. Bljutav okus svakodnevnice i gorčina laži što natapa sve oko mene udaljuju me od samog sebe. Bez bilo kakve nade, otrovan životom, uzaludno nastojim obujmiti svijet makar mišlju, kad već ne mogu djelom koje će taj isti svijet učiniti boljim. Posvemašnja neiskrenost ljudi koje znam garantira da će stvari biti gore i da se apokaliptični trend neće zaustaviti i promijeniti smjer. Ostaje mi samo da sanjam o onome što nije, a moglo bi biti. I sada dok ovo pišem osjećam zadovoljstvo činjenicom da mogu biti sam i u samoći, sakriven od drugih, biti i misliti sve što želim, što jesam i što ću uvijek biti. Svijet ne mogu učiniti boljim, bar ne tako da taj boljitak traje, ali sebe sasvim izvjesno mogu. Na kraju, radi se samo o tome da dobrota boljeg mene dovoljno potraje i sapere sve ono loše što me kvasi poput kiše svaki dan, čak i kada sunce sija. Jer znam da na koncu i sunce zađe i čovjek se na samom kraju puta nađe i ne može da se snađe i sebe samog pronađe. I ostane tako čovjek izgubljen i tako izgubljen i nespreman doživi kraj.
ponedjeljak, 18. studenoga 2013.
utorak, 3. rujna 2013.
Bezdan
Da dno ne postoji sada je već posve jasno. Konstantno dvodecenijsko propadanje upućuje na to da se propasti i dno dotaći ne može, i neće. Paradoksalno, ova činjenica je poražavajuća ali nudi dvostruku utjehu. Prvu: ne možemo propasti i dotaći dno, jer dno kada je propast našeg društva u pitanju ne postoji te stoga dno i ne možemo dotaći; i druga - trebamo biti zadovoljni sadašnjim stanjem jer već sutra će biti gore, ali to sutra nas treba zadovoljiti jer će već narednog dana biti gore i tako unedogled.
Ono što stalno propadanje sa sobom nužno donosi je bolna činjenica da je sve manje svjetla što dublje tonemo. Tama je sve veća, ali sigurnost da se naša konačna propast krije negdje u vječnosti nudi bezbrižnost kojom zapravo zrači naše bizarno društvo jer samo sigurnost od konačne propasti omogućava svima u ovom društvu ovaj nivo indiferentnosti i pasivnosti uprkos činjenici da je svaki dan sve gore. Kao da smo sretno društvo jer niko nema konkretnu potrebu da bilo šta mijenja. Naravno, nema nikakvog smisla, obazirati se na samodopadljive i samopromovirajuće pojedince koji se pojavljuju individualno ili u grupama pozivajući na djelovanje dok sami zapravo samo podražavaju djelovanje, jer neozbiljno je dezertera smatrati patriotom odn. aktivistom, kao što je groteskno notorne varalice spremne na sve, čak i na neshvatljive moralne sunovrate, smatrati i čak javno proglašavati humanistima. Na kraju, da je ovo društvo bar malo bolje teško bi opstali licemjeri i zlonamjerni manipulatori u javnom životu, a čini se da na sceni upravo samo takvi imaju uloge, veće ili manje.
Situacija unekoliko podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća i eru nacizma. I tada je kao i danas iz dana u dana sve manje bilo onih koji su nalazili smisla i prilike za djelovanje. Društvo dobrih ljudi usitnjeno do grupe međusobno nepovezanih individua omogućava dobro uvezanim negativcima, da ih tako eufemistički nazovemo, da djeluju efikasno i sveuništavajuće i zastrašujuće progresivno. Išćezavaju sve društvene norme i vrijednosti i postaje bjelodano da živimo u društvu preokrenutog sistema vrijednosti. Društvo naizvrat.
Obično je u istoriji takvo društvo samo od sebe propadalo ili se "povratilo" nekom vrstom revolucije. Naše društvo ne može propasti jer će, recimo, medjunarodna zajednica uvijek izmaći dno ispod nas jer im je tako lakše i jer to sebi ta ista naizgled bezlična zajednica može priuštiti. Sa druge strane, revolucija je nemoguća jer je društvo, kao što je već rečeno, rasitnjeno na usamljene individue koje svaka za sebe mogu stvari učiniti boljim i usporiti ili čak zaustaviti propadanje duštva što je preduslov za povratak ka svjetlu odnosno put prema gore, prema boljem društvu, ali pojedinačno djelovanje nemoćno je i nedovoljno u borbi protiv negativnog kolektiviteta monstruoznog formata.
nastavit će se (naravno)
pretenciozna napomena o sreci (privatna poruka)
30.03.2008.
kompliciranost bilo cije svakodnevnice drugi mogu samo zamisliti, pa tako i ja samo slutim sta se sve u tvojoj glavi i dusi desava. nema potrebe da sebi pripisujes krivicu za bilo sta, odgovornost je sasvim dovoljna. ako zaista mislimo i osjecamo slicno, i ako stvari posmatramo na isti nacin, onda nista nece biti problem. ako to nije tako, malo sta nece biti problem. ovako ili onako, ucinili ovo ili ono ili ne, na kraju uvijek bude dovoljno razloga da budemo nezadovoljni i nesretni. medjutim, cesto zaboravljamo da smo toliko puta primijetili da je sreca bila tu, oko nas, na dohvat ruke. ponekad je bilo dovoljno samo ispruziti ruku, posegnuti. da, do nas je. kao sto je uvijek i bilo.jos jedan lijep dan (privatna poruka)
29.04.2008.
lijep dan. ljudi veselo setaju. prolaze u suprotnom pravcu. hodas, a kao da stojis. mimoilazi te svijet saren i bucan. krhotine razgovora prolaznika smjenjuju se u tvojoj glavi. male, beznacajne stvari, ili ti se samo tako cini. pokusavas se otisnuti tokom vlastitih misli, ali te ometa cinjenica da nisi dio svijeta, da si izdvojen, skoro neopazen. na trenutak kao da si u nekom gradu u kojem si vec bio, ali na ulicama ne prepoznajes lica. kao da si tek negdje doputovao. sve je novo i daleko, tudje.ipak, dan je lijep i jos uvijek obecava, a i mogucnosti su brojne. mozda je vrijeme da stvarno negdje od-putujes. nekoliko dana. reset
sesti ili sedmi dan u sedmici, svejedno je (privatna poruka)
03.05.2008.
uzalud se trudis. nema sanse da se tvoj glas cuje. prevelika je buka, a ni ti sam nisi nacisto sta tacno zelis reci. govorio ili ne, nece te cuti. u jednom trenutku ipak moras shvatiti, a narocito prihvatiti da ti mozda nisi rekao sve sto si imao, ali da su drugi jasno i glasno rekli sta su htjeli i da su to pokazali. ponekad, bar ponekad treba priznati sebi da snovi nisu stvarnost i da je to mozda samo zato sto nisi bio dovoljno jak da ih napravis stvarnima. sa koje god strane pogledas sve ce biti isto iako ce na trenutak mozda izgledati drugacije. prepusti se struji. budi list, kada vec nisi voda. budi list kada vec nisi vjetar, neka te zivot nosi i odnosi gdje zeli. jednom ce svakako sve prestati i zauvijek nestati. sve ono o cemu smo hucali i bucali utihnuti ce do tisine.
u medjuvremenu se nalazi ostatak zivota, vjesto skriven iza novih svitanja i pomrcina.
sretnost ili spretnost (privatna poruka)
30.05.2008.
sta je to sta nas zaista cini sretnim? ima li to nesto neko opstepoznato ili bilo kakvo drugo ime? da li nas cini sretnim kada smo omiljeni, prihvaceni, kada nas vole i postuju? kada nekome trebamo, kada nas neko zeli? ili mozda kada jednostavno dobijemo ono sto u datom trenutku zelimo? kada uspijemo u necemu do cega nam je stalo? da li smo sretni kada nista ne zelimo ili tada samo ulazimo u neku novu dimenziju zivota? ne mislim da se jednim postom moze dokuciti bilo sta u vezi sa srecom, ali nesto me bas kopka sta nas to zaista cini sretnim. je li to nesto individualno ili je to univerzalna vrijednost? ponekad mi se cini da srecu zamisljamo tako da je uvijek povezana sa necim nedostupnim, nemogucim. postoji li uopste sreca? da li je sreca neko trenutno, prolazno stanje ili je sreca i osjecanje srece vrhunska tehnika? znati biti sretan.
Gustave Courbet 1819 - 1877 The Desperate Man (self - portrait) 1844 - 45ulje, privatna kolekcija
a joooj (privatna poruka)
05.06.2008.
nemoj. nema potrebe. znas da uvijek kada se tako osjecas otvaras proces koji je nepovratan. mozes li da zamislis da se onaj zbog koga se tako osjecas i sam osjeca isto tako zbog tebe? naravno da mozes. a mozes li da prihvatis cinjenicu da on nije uradio nista sto i sama nisi nekad ucinila? valjda, mozes. znam, sve je ovo nejasno i necitljivo.stvar je u tome da skoro nikad nemamo dovoljnog razloga za ljutnju. narocito se ne trebamo i ne smijemo ljutiti na one koje volimo, jer njih treba voljeti. i da, one koje ne volimo te mozemo ignorisati.
nikada ne trebamo voljeti one koje ne volimo, niti biti ravnodusan, ili se tako ponosati, prema onima koje volimo. nikada, pa cak ni onda kada mislimo da to zasluzuju, i jedni i drugi.
Irving Penn 1917 - Miles Davis
super supper (privatna poruka)
08.06.2008.
stvarno je cudan osjecaj kada nesto zelis reci, a ne mozes se sjetiti. pomislis nesto uraditi ili recimo napisati, pa te nesto prekine i zauvijek se izgubi trenutak koji je zavodljivo obecavao. pozelio sam napisati nesto o prekinutim prijateljstvima, nesretnim ljubavima i o vremenu koje neumitno protice. o vremenu koje ce nas preteci i nestati, kao i misao koja je bila blizu, ali je preplasena pobjegla nekud u tamu nesvjesnog i vratice se kada to uopste ne bude vazno. mogao sam napisati nesto i o prolaznosti svega i o tome kako nam nikad nije dosta pameti, ali ne u smislu kartezijanske pravedne podjele razuma, jer se niko ne buni da je dobio nedovoljno, vec u smislu one hegelijanske "sova mudrosti polijece u sumrak". ako ikada dobacimo do mudrosti siguran sam da ce se to desiti kada bude prekasno, suvisno i beskorisno. zivimo kao glupani, a umiremo kao mudraci, i to je jos i potencijalno dobar scenario, kakvi su sve moguci. ali i najdepresivnije zakljucke i najsumornije ideje popravlja ukusan obrok. zasto da ne i "sa mladim bobom i bocom chiantija. ssssssss" Caravaggio 1571 - 1610 The Supper at Emmaus 1601oil and egg tempera on canvas
The National Gallery,
kad sreca poljubi (privatna poruka)
16.09.2008.
sanjao sam divan san. nakon toga sam se, kao sto to obicno biva, probudio. a onda sam cuo jednu super vijest. a odmah zatim jos jednu bolju. kao da mi je rodjendan. sreca me poljubila. filmski.zivot ponekad zna biti tako zavodljivo uzbudljiv i lijep da me od toga hvata neki neobjasnjiv strah. valjda sam dovoljno upoznao njegovu cudljivu narav.
ovako ili onako, dan je super poceo. jos samo da mi ne padne cigla ili saksija na glavu, ili da me nesto drugo ne strefi. valjda nece.
Marc Chagall, The Birthday
zasto? (privatna poruka)
18.09.2008.
a voljela sam te. tako sam te silno voljela, a ti si mi vratila ljubav kao bescutnost. nikada me nisi voljela. samo si uzivala u mojoj ljubavi i paznji. godilo ti je biti voljena.kada sam ti rekla da te ostavljam, tada si me pozeljela jako povrijediti. da si me bar jedan dan tako jako voljela. nista ti nije bilo za mene dovoljno bolno. uzivala si u tome, bas kao sto si uzivala u mojoj ljubavi.
sada kada te poznajem, zao mi je sto takva postojis. ne zbog mene, vec tebe radi. mogu samo slutiti kako je tesko zivjeti sa takvim prokletstvom kao sto je tvoje - ne moci voljeti, a uzivati u tudjoj boli. ne zelim te povrijediti, ali tvoje postojanje nema nikakvog smisla, jer nikada neces osjetiti ono zbog cega se jedino vrijedi roditi - kako je voljeti. kakva je to sreca - voljeti i biti voljen.
zasto te toliko smeta sto sam te zaboravila i sto te vise ne trebam? zasto, kad me nikada nisi voljela?
Max Ernst, untitled
umoran, sam (privatna poruka)
18.09.2008.
umoran i sam na pucini beznadja bludim u nadi da nada postoji. mala iskra srece dovoljna je da zapali plamen novih ocekivanja. da li je to samo ostatak neke ljubavi, nedosanjanog sna, izigranih ocekivanja?okovan vremenom zalud se nadam da ce me okean mogucnosti izbaciti na obalu bez nesretnih, bez ega drugih koji leti i zuji kao komarac oko moje glave, i ceka, vreba, da potonem u zeljeni san u kojem ce ta krvopija konacno doci na svoje.
sam samom ne vjeruje. samoca kao usamljenost u svemiru. kao slutnja da mi je mjesec jedini prijatelj a zvijezde vjerne drugarice. nikada se ne pretvaraju da sam bilo sta osim onoga sto zaista jesam - gomila ugljika svjesna vlastitog postojanja i bespotrebnosti i prolaznosti i svakog straha i svake nade i zelje i boli i tuge i svakog osmijeha neveselih ociju. sa sigurne distance moji me zvjezdani prijatelji ravnodusno posmatraju.
na kraju dolazi zaborav. pecat prolaznosti. a vrijeme prolazi, dolazi i odlazi. ostajem u nigdje, sa teznjom ka nicemu u nezaustavljivom hodu prema svrsetku svega.
Ilustracija: Max Ernst
rijeci i slova - jucer, danas, sutra (privatna poruka)
03.12.2008.
kad nece slovo - nece.mozes pokusavati, nastojati, upirati, ali nece, ne ide.
nece da se zakotrlja, da krene, da misao pokrene.
porazavajuci osjecaj. nedoraslost zadatku koji sam pred sebe postavljas.
kao da si iznenada izgubio sve svoje najdraze osobine i postao malen i slab.
obuzme te ceznja kada se sjetis kako si nekada sa lakocom sipao i prosipao i presipao i dosipao rijeci kao pijesak kroz prste propustao, kako si sabirao i skupljao rijeci i kao od snijega grudve pravio. male i velike, tvrde i mekane.
jos juce si mogao reci sta i kako si htio, a vec danas nisi u stanju kazati nista. ili skoro nista. posebno nista. uglavnom, nekakvo nista koje radja strah od sutra.
kao i jucer ostaje nada da vec sutra nece biti kao danas.
to te cini danas spremnim za sutra bez obzira na jucer.
odjeci u prazno (privatna poruka)
28.04.2009.
kada misli odjekuju prazno, usamljene i uzaludnei kada niko i nista ne moze umanjiti samocu u svemu
i kada se sve beznacajnim cini
tada samoca postaje tama, crnilo kroz koje zidove vidimo.
dovoljno da lutamo, da bauljamo labirintom snova i zelja i nadanja i jos sanjanja.
usamljenost je posebna jer se javlja i u snovima. i trazi. zaziva i zove.
zapovijeda da se pomirimo sa sobom sami, u mraku, u tami.
i necemo zbog toga u snovima biti budniji niti u zivotu oprezniji
mozda, samo - iskusni i trezniji.
jer probali smo mnogo, a probavili malo.
jer shvatili smo malo, a naucili jos manje.
Odilon Redon
Antoine: Quel est le but de tout cela? Le Diable: Il n'y a pas de but! (1896)
(Anthony: What Is the Point of All This? The Devil: There Is No Point!)
from La Tentation de Sainte-Antoine (The Temptation of Saint Anthony) (plate XVIII)
ponedjeljak, 2. rujna 2013.
nepodnosljiva tezina postojanja (privatna poruka)
30.07.2009.
ne znam sta da kazem, kako da pocnem. svaki put je slijepa ulica. sa svakim korakom dolazi novo pitanje. na svakom cosku stoji nova nedoumica.sta da kazem kada borci koji su se borili za slobodu, ili su bar oni tako mislili ili vjerovali, nemaju ni slobodu ni egzistenciju, i kada se heroizam smatra nedostatkom inteligencije, a samozrtva dozivljava kao cista glupost?
o cemu da pricam dok se oko mene siri kuzan zadah ogovaranja, zavisti, klevete, lazi, pokvarenosti i kakve sve ne ljudske izopacenosti i gluposti?
zasto da cinim bilo sta kada se cini da je sve uzalud, i kada skoro nista nije kako se cini?
kako da se smijem kada skoro nista nije smijesno?
dokle ce ljudske slabosti cvjetati, a vrline nestajati i kamo to vodi, ako ikamo?
jadno je ovo drustvo, a jos jadnije vrijeme u kojem zivimo. mozda ce nekada neko, ako ikada iko, u dalekoj ili daljoj buducnosti posmatrati nase doba sa gadjenjem. ako tako bude onda ce se visoki uniziti, a ponizeni uzvisiti. veliki ce postati mali, a mali ce biti veliki. mozda ovo na trenutak zvuci zavodljivo, ali zaista nije previse bitno. jer u toj nekoj imaginarnoj buducnosti ionako vise nista u vezi sa nama i nasim vremenom nece biti vazno. ostat ce istorija (vjerovatno krivotvorena ili "prilagodjena", kao i skoro svaka do sada), ostat ce kronika jednog zauvijek izgubljenog vremena.
ne znam sta da ti kazem. pitanja je mnogo, a odgovora je jos vise ali cini se nema ko da slusa, nema ko da cuje. a i ako ima o svom se je jadu zabavio/la. i, ne znam zasto ciniti bilo sta kada je sve ovako kako jeste? ne znam, mozda bas zato.
znam da moju kozu nece tako lako dobiti. radije cu je, kao onaj bosanac iz vica, ekserom izbusiti nego sto cu dozvoliti da se od nje za nekoga bubanj napravi.
ipak, prevelik je teret a snage je sve manje ali "duh je kao rijeka: kad mu postavis branu postaje jaci", tjesim se vjesto. ne znam da li ce ti biti lakse ako ti kazem da cu ja svoje tjerati po svome do kraja. moga ili njihovoga, nije vazno. do kraja, jer gotovo je tek kada je sve gotovo. dakle, do posljednjeg daha. volio bih da mogu reci do posljednjeg uzdaha, ali ne mogu. valjda ce biti prilike, kada prodju sve neprilike, ako ikad.
michelangelo, david, 1501-1504
galeria dell'academia, firenze
recimo, cini se da (privatna poruka)
25.08.2009.
ljude ne mozes promijeniti, uglavnom.mozes se samo nadati da ce u njihovim glavama, tu i tamo, odzvoniti poneka pametna i za njih korisna ideja, jer ljudi vide, cuju i dokucuju samo ono sto mogu, na njihovu veliku zalost.
odavno ne zelim mijenjati ljude. da budem iskren ne bas odavno, ali vec neko vrijeme puzdano znam da je to uzaludan posao i nikome potrebna zanimacija.
na slican nacin, cini se da je drugima tesko pomoci.
primijetio sam da ljude vidimo ili boljim ili gorim nego sto zaista jesu. vrlo rijetko imamo realnu sliku o drugima. cesto ih gledamo i dozivljavamo u svjetlu jednog ili vise konkretnih dogadjaja ili postupaka ili se nasa slika neke osobe bazira na posve proizvoljnim dojmovima koji nastaju u okvirima ogranicene i izvanjskim uticajima odredjene percepcije.
skloni smo da kroz optiku vlastitosti promatramo ljude. tako se i nasa persona cesto preslikava na osobu koju posmatramo i to tako da, recimo, projiciramo ono sto zelimo vidjeti. pa se tako cini da dobri ljude uglavnom dozivljavaju druge boljima nego sto jesu, a lose osobe vide druge gorima nego sto ovi jesu. iako pojednostavljeno, stvari, cini se, doista ovako stoje.
ipak, najcudnije od svega je to kako je ljude puno lakse uciniti gorima, a veoma tesko boljim nego sto jesu. vecina ce vrlo lako naci povod i jos lakse naci snage da postanu, u trenu ako treba, gori, pa cak i grozni. sa druge strane, cini se, da je potreban golem napor i mnogo vremena da ljudi postanu bolji. cak i kada se ostvari, recimo, neki napredak, odmah zatim, cini se u sekundi, ljudi zakorace, cini se rado, unazad. ka gorem. jer lakse je biti los, nego dobar. biti los - za to nije potrebna posebna snaga i volja, to je, cini se, svima lako dostupno. medjutim, veoma je tesko biti dobar, narocito prema onima prema kojima se ne-ocekuje da budemo dobri, odn. biti dobar u slucajevima kada dobrota nije, recimo, nuzna ili neophodna ili potrebna
tvoj je najveci problem sto ljude vidis onakvim kakvi bi oni mogli biti, a vecina njih to ne zele, niti to mogu, biti. to svoje, recimo, unutrasnje svjetlo kojim obasjavas svako lice koje gledas, cini se, nije stvarno. tako da djeluje kao psiholoski make up necije personalnosti.
na kraju, znas i sam da mozes svijet posmatrati kroz ruzicaste naocale, ali to ga nece uciniti ruzicastim. ni na jedan trenutak svijet nece biti bolji jer ga ti zelis vidjeti boljim, pa cak i ako vidis kako bi taj svijet mogao boljim postati.
cini se da stvari upravo ovako stoje.
odilon redon - profil de lumiere, 1886
nedjelja, 1. rujna 2013.
ti svoje - oni svoje (privatna poruka)
07.10.2009.
nemoj da te uznemiravaju tudje gluposti, jer imas sasvim dovoljno i svojih.
nemoj se previse obazirati na svijet oko sebe, nista se bitno ne desava, oduvijek su ljudi bili glupi i za zlo spremni, a za dobro lijeni.
ostani svoj i vjeruj u ono sto sam cinis jer su ti jasni motivi i namjere, i zelje i nadanja u vezi sa vlastitim djelima.
nastavi sanjati i hodati po oblacima, i ranije si kroz oblake propadao i na tvrdu zemlju padao. uostalom, nije vazno kako si pao vec kako si ustao, to neki ljudi nikako da nauce a i ti to cesto zaboravljas.
sve ce biti kako treba biti, a i ako ne bude - nije vazno.
hajde sada, napolju je svanuo jos jedan dan pun mogucnosti. ne osvrci se, i prestani gledati u retrovizor dok ides naprijed.
sretno!
nemoj se previse obazirati na svijet oko sebe, nista se bitno ne desava, oduvijek su ljudi bili glupi i za zlo spremni, a za dobro lijeni.
ostani svoj i vjeruj u ono sto sam cinis jer su ti jasni motivi i namjere, i zelje i nadanja u vezi sa vlastitim djelima.
nastavi sanjati i hodati po oblacima, i ranije si kroz oblake propadao i na tvrdu zemlju padao. uostalom, nije vazno kako si pao vec kako si ustao, to neki ljudi nikako da nauce a i ti to cesto zaboravljas.
sve ce biti kako treba biti, a i ako ne bude - nije vazno.
hajde sada, napolju je svanuo jos jedan dan pun mogucnosti. ne osvrci se, i prestani gledati u retrovizor dok ides naprijed.
sretno!
Salvador Dali, The Temptation of Saint Anthony, 1946
danas (privatna poruka)
04.04.2010.
danas sam praznicno raspolozen. osjecam se prazno. ne mogu da se sjetim zasto sam jos uvijek ovdje.
danas je jedan od onih dana kada ne vidim smisla svojoj egzistenciji u ovom prostoru, u ovom vremenu.
danas bih volio da me nema, da nisam. da sam bar nevidljivo postojeci kao wellsov junak. da hodam okolo nevidljiv.
danas se osjecam suvisan samom sebi.
danas se opet pitam da li je doslo krajnje vrijeme da se digne sidro ili da se barem brod pripremi za plovidbu. za konacni odlazak u nepoznato.
danas bih tako volio da je danas jucer.
gustave courbet, the desperate man (1844-45)
danas je jedan od onih dana kada ne vidim smisla svojoj egzistenciji u ovom prostoru, u ovom vremenu.
danas bih volio da me nema, da nisam. da sam bar nevidljivo postojeci kao wellsov junak. da hodam okolo nevidljiv.
danas se osjecam suvisan samom sebi.
danas se opet pitam da li je doslo krajnje vrijeme da se digne sidro ili da se barem brod pripremi za plovidbu. za konacni odlazak u nepoznato.
danas bih tako volio da je danas jucer.
gustave courbet, the desperate man (1844-45)
samozaborav i zaboravljanje (privatna poruka)
26.04.2010.
nema vece stranputice za covjeka od samozaborava, a ni vece mudrosti od zaboravljanja.
s ovu stranu dobra i zla (privatna poruka)
16.08.2010.
ponekad se cini da je bezumnost aktualnog svijeta nesretna privilegija vremena i prostora u kojem zivimo, ali se isto tako cini da je to konstanta ne samo naseg vremena i prostora vec i svakog drugog vremena i prostora. bezumlje je cini se univerzalni ljudski obicaj. tako mnogo je potrebno da razum prevlada a tako malo je dovoljno da se upadne u mrkli mrak gluposti. jer sta je na kraju sve ovo sto vidimo oko nas osim cista glupost koja nam se daje kao jedini realitet?idealan svijet ne postoji i nikada ga nece biti. drustva koja su se tome bar malo priblizila nisu dugo trajala jer je ples erosa i thanatosa uvijek zavrsavao tako da na podiju ostaje samo thanatos.
svaka individua na kugli zemaljskoj je odgovorna za takvo stanje. svi oni sto su ikada disali zrak i gledali zvijezde. istina, neko manje neko vise, a najmocniji najvise. ipak, svi smo odgovorni za sve sto nam se desava.
svi imamo svoje nacine pravdanja pred samim sobom. i kao sto je kartezijus genijalno primijetio da je Bog jedino pamet pravedno raspodijelio, jer se niko ne zali da je dobio malo ili nedovoljno, kako svi imamo dovoljno pameti, tako svi mi imamo svoje objasnjenje za nedjelovanje, za nepravdu, za sveukupnost stanja stvari i u toj domeni vlada trajna harmonija. cini nam se da ne mozemo i da nismo mogli uciniti bilo sta esencijalno da se stanje stvari popravi.
pri tome svjesno previdjamo cinjenicu da se zaista bitne stvari ne desavaju samo u konretnom cinu djelovanja i eventualne promjene vec u ispravnom djelovanju kao takvom. jer svi razlikujemo dobro od zla, to nam je u prirodi. iz raja smo prognani zbog spoznaje dobra i zla, a u raj se sasvim jasno nikada necemo vratiti ne samo jer on za nas ne postoji vec zato sto nam diferencijacija loseg i dobrog nije pomogla da cinimo dobro.
ciniti dobro radi dobra, a to je jedino istinsko dobro, nije lako ni onima koji to zaista zele. s vremena na vrijeme svi sebi progledamo kroz prste u svemu, a opravdanje pred sobom i svijetom koji gleda ili ne, svejedno je, nije nikada bilo tesko pronaci. i tu negdje pocinje nas pad i trajna stranputica kojom nekad brze a nekada sporije hodimo. u tom znacajnom momentu kada se ispituje nasa istinska snaga i vjera, ili kada nam se desava naizgled beznacajan test, uvijek je to isti trenutak kada biramo onostranost ne-dobra iz ovog ili onog razloga (jer razlog nije tesko pronaci, za razliku od snage koja je potrebna da se ostane vjeran ideji dobra).
i uzalud sanjamo. uzalud stvaramo. uzalud se divimo djelima drugih. razgaljuju nas ljepota, ljubav, i povremena pravda, i istina na vidjelu. jer konacni racun kaze da smo potrosili vise nego sto mozemo platiti.
sta da se radi? racun je na stolu.
mi cemo se opet nekako provuci i izbjeci placanje. nas ce dug prema zivotu opet narasti, kamate isto tako. uzet cemo jos jedan kredit koji ne kanimo vracati, naravno na stetu nasih ziranata a to su obicno oni koji nam vjeruju. a onda cemo se nakon duboke zamisljenosti nad svijetom u kojem nam se skoro nista ne svidja krlezijanski zapitati: sto me se tice ovo ludilo? lakonski kao da nikada ovim svijetom nismo krocili, niti bilo sta cinili. kao da smo cijeli zivot posmatrali kao predstavu u kojoj ne ucestvujemo. jer smo mali i nebitni. jer smo zamalo bili veliki (steta, da smo uspjeli puno bi toga promijenili, ali eto, ne dade se. zla sudbina, nema sta drugo biti). ili smo bili veliki pa su nas drugi veliki natjerali da skrenemo sa pravog puta, a htjeli smo njime ici. ovako ili onako, svi smo (i u to smo uvjereni svi) svakako bili sprijeceni da djelujemo ispravno. a ispravno djelovati moze svako - ne cini drugom sto ne zelis da tebi ucine, i ako zelis dobro moras ciniti dobro (a sta je dobro, a sta nije, to zna svako).
kazu da je za pobjedu zla potrebno da dobri ljudi ne ucine nista. vjerovatno je tako. mozda zato sto je u objasnjenu mnozina, ili bar vise od jedne individue. tako da ova krilatica zaista daje krila ukoliko shvatimo da dobro nikada nece pobijediti zlo dok god se mjeri djelima pojedinaca, odnosno dok god se dobra djela svode na djelo pojedinca. dobrota je veca sto nas vise cini dobra djela. tako da svi skupa postanemo bolji. da cinimo jedne druge boljima. bas kao sto cinimo jedni druge gorima. zato i jesmo svi skupa losi, zato i ne treba ocekivati da ovaj svijet bude bolji, jer smo mi losi ili bar nedovoljno dobri. a ako medju nama postoje zaista dobri ljudi oni su u svojoj dobroti usamljeni i kao takvi ne mogu proizvesti trajno dobro. dobri ljudi nas mogu svojim djelima nadahnuti i napomenuti da dobro zaista postoji i da je moguce. mogu nam dati nadu i prividnu snagu za bolje sutra. samo to, nista vise.
The Cure of Folly (The Extraction of the Stone of Madness)
oil on board
attributed to Hieronymous Bosch, c. 1475-1490
Museo del Prado, Madrid
kao dah na staklu (privatna poruka)
20.12.2008.
nestajem tiho kao dah na staklu. mozda cu se sresti u maglama svojih sjecanja, u mracnim tunelima kada sam potpuno i beznadezno sam i kada nema kada, kao sto ni zvuka nema, samo tama i moje disanje i moj dah.bez mirisa, bez dodira, sa okusom prevare u ustima, zamisljam kako odlazim u neki novi, drugaciji svijet, praveci se da ne opazam kako me guta nistavilo i tama.
pocelo je. osjecam. slutnja nagriza. sve je bilo uzalud. zivot covjeka je mozda posve nistavan, jedva nesto malo znacajniji od zivota nekog insekta, macke ili psa lutalice. od rodjenja pa do smrti, sve je manje lijepog dok se sve na kraju ne pretvori u nista.
pogledam horizont - toliko je mogucnosti, tako malo vremena, a okolnosti su stalno nepovoljne. pogled prema dalekoj obali ponekad zastrasuje, ali uvijek neodoljivo privlaci.
voda je crna i duboka. ostaje mi samo da plivam, plivam, plivam ...
Robert & Shana ParkeHarrison
Passage, 2001.
o zivotu i povracanju sebi (privatna poruka)
10.02.2009.
sasvim je jasno da sve redovnije propustam nesto sto ne bih trebao. citam samo knjige koje sam vec citao. citanje se posljednjih mjeseci svodi na iscitavanje istih naslova koje citam vec 15 ili 20 godina. moglo bi se reci da je to zbog narocite vrste odbojnosti prema onome sto ne poznajem.uzivam u povratku starom stivu kao dobrom, starom prijatelju. mozda zato sto sam prijateljstvo posljednjih godina poceo shvatati samo kao relaciju osoba sa zajednickim sklonostima uz uzajamnu naklonost. kao odnos neopterecen suprostavljenim interesima. mozda zato preferiram autore koji su duboko u sebi pomireni sa zivotom, sa svijetom i ljudima. mozda zato jer sam se i sam uvjerio da je, ovako ili onako, "svaki covjek uvijek na gubitku". tako da se dragim knjigama vracam kao samom sebi.
ponekad sam u slicnom "muzickom stanju". ipak je muzika, ta "kupka duha", najbolja covjekova prijateljica. uvijek prisutna, iskrena i odana. postoje muzike koje djeluju efikasno kao tablete protiv glavobolje, kao antidepresiv, kao ekstatik (jos uvijek neizumljeni lijek za izazivanje ekstaticnih stanja). postoje muzike za sve prigode. ponekad sam sklon pomisljati da su neke napisane i odsvirane samo za mene. ne doslovno, vec kao da sam jedini zivi insan sposoban dozivjeti i prezivjeti konkretne emocionalne talase koji zapljuskuju intelekt i to na nacin drugim ljudima potpuno nepoznat.
uglavnom, dani prolaze i odlaze i trajno prestaju. zivot se lako svede na brojanje, proticanje i nijemo posmatranje kako godine jedna drugu prestizu, kako se nizu kao struk jeftinih perli, dok se nista ne mijenja osim nasih tijela koja, povremeno, salju signale da vrijeme prolazi, da starost dolazi i da sve sto jeste vec u sljedecem trenutku zauvijek odlazi.
pokusavam zadrzati mir, posmatrati stvari sa distance. pokusavam se utjesiti cinjenicom da smo osudjeni na takvu sudbinu, na trajanje kao prolazenje zivota koji je neumitno proticanje i oticanje. zivota koji samo obecava jedno - svrsetak.
Max Ernst 1891 - 1976
Untitled (Bird Embraced by Horned Animal) 1932
subota, 31. kolovoza 2013.
pomracenje uma ili opis stanja stvari (privatna poruka)
19.08.2011.
sve je manje svjetla uprostranoj tami gdje svi smo sami
kao u jami.
odilon redon, little flowers
pricam ti pricu (privatna poruka)
20.08.2011.
tvoj je zivot detaljnoispricana prica,
steta sto niko nije
slusao.
odilon redon, the egg
o snijegu, tisini i cistoci (privatna poruka)
05.02.2012.
"na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima cine ... "
sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.
nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.
cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.
nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)
znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.
vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.
"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."
sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.
nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.
cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.
nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)
znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.
vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.
"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."
u sumrak dana nezavisnosti (privatna poruka)
01.03.2012.
prazan dan ispunjen sjecanjima na zaboravljeno vrijeme. nista narocito lijepo oko mene i u meni osim zadovoljstva cinjenicom opstanka. sa suncem u lice koracao sam ulicama Sarajeva evocirajuci uspomene. pateticno.
zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.
sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.
nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.
zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.
sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.
nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)