Genocid
Genocid je na mnogim mjestima samo riječ. Genocid u Srebrenici u Memorijalnom centru Potočari nije samo riječ. Genocid ovdje ima svoje lice i brutalno naličje. Riječ genocid u Bosni i Hercegovini je ispisana krvlju nevinih od Krajine do istočne Bosne od 1992. do 1995. Genocid u Potočarima nije fraza već bolna istina hiljada kamenih nišana koji se bijele pod srebreničkim suncem. Genocid su stotine istih prezimena ubijenih na kamenim pločama. Genocid je prošlost, sadašnjost i budućnost svakog ožalošćenog Krajišnika i svake uplakane majke, sestre i kćerke Podrinja. Prošlost jer se zbilo, sadašnjost jer se još uvijek vidi i živi, i jer mrtvi još uvijek ustaju, i jer mnogi još uvijek nedostaju, i budućnost jer se ne može zaboraviti. I ne smije - nikada. Srce se ledi od činjenice da je doslovno svako koga sretnete u Srebrenici izgubio članove uže porodice. "Ubili su mi oca i dva brata, ja sam bio mali pa mene nisu odvojili od majke." "Ubili su mi sinove." "Ubili su mi oca i dvojicu amidža i dedu." "Minirali su bašte povratnika kada su vidjeli da se vraćamo." "Ubili su djevojku u Bratuncu iz snajpera, nekoliko dana nakon što se vratila kući iz izbjeglištva i nikada se nije saznalo ko je to učinio." Tragičnih priča i primjera je čini se bezbroj. Ali teško je osjetiti mržnju kod tih ljudi prema krvnicima opijenim mržnjom, neshvatljivom onome ko ne može da mrzi. U Srebrenici Bošnjaci zaista ni danas nikoga ne mrze. Ne mrziti znači oprostiti. A onaj koji oprosti taj je najveći, rekao bi mudri Meša Selimović.
|
Dženaza u Potočarima 11. jula 2015.
Dva nišana - za Kemala (Ibrahima) Hodžića rođenog 1974., ubijenog 1995.
i njegovog brata Aliju (Ibrahima) Hodžića rođenog 1976., ubijenog 1995. |
Lešinari žrtava genocida u Srebrenici, i njima slični
Teško je i bolno govoriti o svima onima koji su genocid i njegove žrtve iskoristili zarad vlastitih interesa. Sa jedne strane imamo malobrojne čije su akcije i aktivnosti vezane za Srebrenicu časne i rezultat su ljudske, umjetničke, istorijske ili bilo koje druge potrebe da se govori istina o nepravdi i zločinu, a sa druge strane stoje mnogi koji prilaze Srebrenici kao strvinari. Ponekad je tanka linija između jednih i drugih i svako je može i nesvjesno preći, ali to ipak ostaje, iako podložno sudu javnosti i kritici, stvar i pitanje vlastite savjesti.
Političari moraju biti nijemi u Potočarima
Čemu govori političara u Potočarima? Čemu skoro dvadeset političkih govora ove godine u Potočarima? Kome ti ljudi govore? Prvo, većina od 50.000 prisutnih uopće nije čula govornike jer je ozvučenje diletantski instalirano i korišteno. Uostalom, da je narod čuo o čemu govori načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković i neki drugi govornici možda bi i raspoloženje prema Vučiću bilo drugačije. A ako ćemo pravo, Vučić je umiveni četnički vojvoda koji je od 2008. promijenio dlaku i to je jedino izvjesno. Do tada je podsticao na zločine uključujući i genocid, i ohrabrivao one koji to čine, motivirajući i druge da slično čine, ali Vučić nije mogao zaustaviti niti spriječiti genocid nad Bošnjacima koji je počeo u proljeće i ljeto 1992. godine u istočnoj Bosni i Krajini, a u Srebrenici doživio svoju stravičnu finalnu epizodu.
Međutim, tadašnji američki predsjednik Clinton je mogao spriječiti genocid u Srebrenici ali nije, i zapravo se većinu vremenu predomišljao i nešto vagao, pa ga je zato narod ubrzo počeo zvati Bil-ne-bil Klinton. Kao što u UN-u nije usvojena nedavna rezolucija o genocidu u Srebrenici (u istom onom UN-u koji je bio odgovoran za svoju "sigurnu zonu" u enklavi Srebrenice), tako nije uslijedila ni akcija početkom juna 1995. godine kada su srpske snage preuzele kontrolni punkt na prilazima Srebrenici i otjerale snage UN-a. Tada je Clinton mogao nešto učiniti, ali nije. Nije učinila ni Velika Britanija predlagač nedavne rezolucije, niti je učinila Francuska za koju zaboravljamo da je poubijala toliko Alžiraca u XX stoljeću da se bez velikih razmišljanja i analiza to može okarakterisati kao genocid, ali, eto, o tome se i ne priča a kamoli da neko donosi rezolucije. To je ista ona Francuska čiji je predsjednik Mitterrand došao u Sarajevo nakon masakra građana koji su stajali u redu za hljeb 27. maja u ulici Vase Miskina/Ferhadija, kako bi spriječio vojnu intervenciju koja bi vjerovatno spasila desetine hiljada nevinih duša i spriječila metastazu srbo-četničkog krvavog pira u Bosni koji je nakon toga uslijedio. Ista ona "slavna" Francuska čije je oficire Mladić kao kerove vezao za stubove i ograde mostova. Valjao je Bosni Clinton, nije da nije, hvala mu i slava, ali mogao se rat završiti i 93. ili 94. a ne tek u jesen 95. kada se Armija Republike Bosne i Hercegovine naoružala i konačno postala ravnopravan protivnik spreman i da se brani i da oslobađa sela i gradove, možda ovako razmišljanje zvuči neobično ali činjenice su zaista ponekad sugestivno neumoljive.
|
Bill Clinton i kardinal Vinko Puljić u Potočarima 11. jula 2015.
|
UN su bile i ostale "United Nothing" kao što kaže jedan grafit iz Potočara kojeg je napisao neki vojnik holandskog bataljona. Jedinice koja je doslovno založena i u znatnoj mjeri onemogućena da bilo šta učini i zaštiti Srebrenicu. Naravno da su odgovorni i da su mogli učiniti više, da su mogli biti časni vojnici a ne ispasti nečasne kukavice, mnogi od tih vojnika su osjećali i primjećivali šta se dešava i šta se sprema. Željeli su često reagovati a nikada nisu imali priliku da odbrane sami sebe a kamoli nekog drugog. Ipak, patrolirali su sa dvadeset metaka, posljednjih sedmica holandski bataljon je bio potpuno bez hrane i snabdijevanja i mogli bi nizati brojne činjenice kao argumente da UN odnosno međunarodna zajednica, odnosno velike sile koje dominiraju i upravljaju UN-om, nisu htjele pomoći ni holandskom bataljonu u njihovoj misiji, a pogotovo ne Srebrenici i narodu koji je već davno bio osuđen na genocid koji je osmišljen na relaciji Milošević-Karadžić a realiziran od samoproglašenog generala Ratka Mladića, bivšeg pukovnika takozvane JNA koja je zapravo okupirala pola Bosne i predala položaje srpskim paravojnim formacijama koje su došle s obje strane Drine i popunile "upražnjene" pozicije. Mnoga su mjesta srpski "junaci" osvojili ili "od balija oslobodili" tako što bi ušli u selo i pobili nenaoružan narod. Ubijanja su praćena zlostavljanjima, silovanjima, pljačkama, paljevinama i raznim drugim zvjerstvima koje čovjek čovjeku uopšte može uraditi.
|
Prije dženaze. 11. juli 2015. Potočari. |
Srebrenica je jedini grad koji je osvojila srpska vojska. Srebrenica, grad koji je bio demilitarizirana zona pod zaštitom UN-a od 1993. Grad koji je bio preko tri godine pod opsadom, pritisnut ogromnim brojem izbjeglica. Viteški, nema šta. A imali su svo oružje teritorijalne odbrane i sva skladišta JNA, i jedinice i opremu iz Srbije, a Bošnjaci nisu imali ništa. I opet su preživjeli. Pobijeno je na desetina hiljada bošnjačkih civila u Bosni od 92. do 95. Sistematska silovanja, kao ni sistematske egzekucije, kao ni sistematsko i organizovano opetovano uklanjanje i repozicioniranje posmrtnih ostataka, kostiju, ubijenih ne treba ovaj put posebno spominjati. Jeziva je činjenica da iako je u projektu genocida od 92. do 95. učestvovalo na hiljade pojedinaca srpske nacionalisti s obzirom na razmjere i karakter zločina, svi su oni svjedoci koji šute. Samo je u jednom slučaju otkrivena masovna grobnica na osnovu informacije građanina srpske nacionalnosti (radi se o sinu kojem je otac ostavio u amanet da otkrije lokaciju, jer je radio u radnom vodu i prenosio i pretovarao leševe ubijenih koji su ležali oko kuća po muslimanskim selima u ljeto 1992. - ostale su neke oči koj su ga mrtve gledale, neki zakovani pogled koji ga je pratio od tada pa sve do pred smrt kada nije mogao umrijeti a da o tome ne progovori, da se ne oslobodi strašnog tereta). Osim toga sve ostalo je kolektivna šutnja onih koji su učestvovali kao izvršioci ili samo kao svjedoci zlodjela. Kolektivna šutnja i kolektivno poricanje. Bez znakova kajanja i pokajanja.
|
Srebrenica, 10. jula 2015. |
Ali ipak nisu pobili sve. Zadnji genocid koji istorija pamti kao uspješan je onaj rimskog imperatora Trajana izvršen nad Dačanima, u to vrijeme bogatom i razvijenom civilizacijom. I danas stoji uspravno stub "pobjede" koji je Trajan podigao u vlastitu slavu, u Rimu. I danas se mogu na tom stubu vidjeti slike genocida, i totalnog poniženja i uništenja jednog naroda, i naravno pljačke koja je bila osnovni motiv Trajanovog pohoda, kao i svih vojnih pohoda. Genocid je u modernoj istoriji brutalan i jalov posao. Slučaj genocida u Bosni najbolje pokazuje kako ni najmoćnija vojska protiv golorukog naroda ne može učiniti dovoljno da taj narod do kraja uništi. Kao da niko ništa nije naučio nakon holokausta i zaštrašujeće masovnog i rasprostranjenog pogroma Jevreja u Drugom svjetskom ratu.
Srebrenica je bila i ostala poligon za političare i prije i poslije 11. jula 1995. A danas, dvadeset godina nakon genocida u Srebrenici, i desetak godina od kada su se preživjeli stanovnici Srebrenice i okolnih mjesta počeli vraćati svojim kućama iz izbjeglištva, na zaprepaštenje Srba koji nisu očekivali da će ih ikada više vidjeti nakon svega što se desilo i nakon svega što su im uradili.
Danas u toj istoj Srebrenici koju političari tako često spominju, bez obzira na motive i predznak onoga o čemu govore, danas u Srebrenici ne radi niti jedna pekara, niti jedna mesara. Danas u Srebrenici ne možete kupiti, naprimjer, cipele. Ne mogu ni Srbin ni Bošnjak. Danas u samom gradu Srebrenici živi svega nekoliko stotina građana 365 dana u godini, za stalno. Danas u Srebrenici živi i Elvir koji je kao dijete s majkom sretno "prešao" u Tuzlu, ali njegov otac nije, već je ubijen kao i mnogi drugi u pokušaju da se domogne slobodne teritorije. Danas Elvir čeka Bajram pa da se, nakon što je deset godina proveo u Srebrenici, spremi na odlazak iz Srebrenice po drugi put. Danas se Elvir sprema da povede svoju ženu i dijete put Njemačke, odlučan da ako treba zatraži azil, svjestan da ako dobije taj azil više vjerovatno nikada neće vidjeti ni Bosnu ni Srebrenicu. A zašto Elvir opet napušta Srebrenicu? Ovaj put ne bježi od Mladićevih krvoloka. Zato što je Srebrenica mrtav grad bez horizonta budućnosti. Srebrenica je grad u koji VIP gosti dolaze samo 11. jula. Srebrenica je grad zaboravljen i od Boga i od ljudi. A ništa se, čini se, lakše ne zaboravlja kao vlastita sramota.
|
Nadgrobni spomenik Hren (Aleksandra) Rudolfa. Potočari 8. jula 2015. |
Genocid u Srebrenici je sramota ljudskog roda, humanosti, čovječanstva. Sadašnjica u Srebrenici je sramota bošnjačkih političara koju ti političari ne osjećaju. Jer su političari u Bošnjaka uglavnom paraziti, ćardžije i licemjeri. A srpski politički trabanti Mileta od Laktaša (a naročito on osobno), i svi njima slični, otrovali su svojim riječima duše srpske djece rođene nakon genocida čineći ih na taj način ne samo saučesnicima, odnosno odgovornima, već i novom generacijom budućih mrzitelja, nacionalista najgore vrste, spremnih svakog časa da se pretvore u surove fašiste (nepuna tri dana nakon ovogodišnje dženaze u Potočarima u Kotor-Varoši su tri zamaskirana napadača, u stilu četničkih trojki za vrijeme i poslije II svjetskog rata, pretukla i na prsima nožem urezala "četiri S" povratniku Nerki Hanifiću). "Na drugoj strani" stasaju neke "nove" generacije i među Bošnjacima, bar verbalno, raspoloženi za nacionalno-religijske "debate" svim mogućim sredstvima i kao neka mala pokvarena tempirana bomba kuca u Bosni islamski radikalizam i nikad se ne zna kada će eksplodirati i koga će ubiti.
A trebalo bi miriti ljude. Jer su narodi na ovim prostorima jedni drugima sudbina.
|
Nakon dženaze. 11. juli 2015. Potočari. |
Drugačiji oblik perverzije demonstrirala je većina političara koji su još jednom emotivno širom bijelog svijeta "nadahnuto" govorili, a kada su imali priliku da učine nešto za Srebrenicu nisu učinili ništa. Kao i u životu - lakše je pričati nego djelovati. Sve se može reći, ali se sve ne može učiniti. Tako su i Clintona ljudi dočekali i ispratili aplauzima, a Vučića kamenjem. Naravno nisu njih dvojica nimalo slični, niti su ikada bili. Ali što bi rekla moja rahmetli nana - ničije maslo nije za ramazana.
Vučić je kao demagog i populist, a vidimo i kao vrlo vješt političar, uspješno skrenuo vodu na svoj mlin. On je svakako u svakom slučaju imao dobitnu političku kombinaciju dolaskom u Potočare bez obzira na scenario i ishod. Na kraju, potvrdio je dolazak u Potočare tek kada je bio siguran da britanska rezolucija o Srebrenici neće proći u UN-u (kao da je to najvažnija stvar na svijetu - da li je ili nije UN nešto učinio ili usvojio). A ulogu žrtve će Vučić politički monetizirati, u to nema nikakve sumnje. Ovako ili onako, Vučič je ovakav ili onakav bliska budućnost Srbije a samim tim i Bosne i Hercegovine. Vučić je čovjek s kojim se treba pokušati graditi mostove pomirenja jer prije ili kasnije Srbija i Bosna i Hercegovina moraju imati čiste račune i otvorene odnose, u suprotnom nikom neće biti naročito dobro. A nakon svega što je činio i što zaista čini, a ne samo onoga što govori, teško je biti optimista i povjerovati u dobre namjere Vučića i u priču "o ispruženoj ruci".
|
11. jula 2015. nakon dženaze. Transparent - citat Vučićeve izjave u Skupštini Srbije 20. jula 1995. |
Političari su suvišni u Srebrenici 11. jula. Političari trebaju ići u Srebrenicu, naprimjer, u februaru. A ne samo kad su komemoracije ili predizborni skupovi. Bošnjački političari su svojim govorima i izjavama, vrlo često, samo otežavali ionako težak položaj Bošnjaka u Srebrenici. Umjesto da otvaraju radna mjesta i osiguraju budućnost povratnicima, oni rutinski skupljaju političke poene demagogijom i frazama, a na terenu ne čine skoro pa ništa. Ako odete u Srebrenicu, naprimjer, u januaru - sve će vam se samo kazati. A pored toga korupcija u oba entiteta, uz politički motivirane blokade ekonomskih inicijativa kao što je puštanje u pogon kompleksa Guber. Pokretanje takvog projekta, koji trenutno spreman čeka, stvorilo bi bolji život za mnoge u Srebrenici, i Srbe i Bošnjake, i sve ostale koji tu još uvijek ne žive, za buduće stanovnike Srebrenice. U Gradu u kojem nema pekare, a u kojem "posluje" Klas, od ovog 11. jula radi filijala Turkish Ziraat Banke, otvorena je odmah nakon dženaze u Potočarima, 11. jula.
Da li smo još jednom, svi skupa, ispali blećci?
Naravno, jer mi jesmo blećci pa nam nije teško blećcima biti. Ali u napadu na Vučića vidim i malu iskru nade da smo sačuvali bar zrnce samopoštovanja, pored kolektivnog ludila. To samopoštovanje je ono što nedostaje narodu koji je preživio genocid na kraju XX stoljeća u Evropi. Uz obrazovanje, samopoštovanje najviše nedostaje. Jer da tog samopoštovanja ima bilo bi, naprimjer, i slučajeva osvete nakon rata. Na veliku sreću i čast, toga nema. To je jedina dobra strana odsustva samopoštovanja, ali i nesumnjivi dokaz moralne vrijednosti između ostalog i zahvaljujući moralnoj satisfakciji koju žrtva ima s obzirom na nepravdu koja joj je učinjena.
|
Preživjeli članovi porodice na okupu pokraj mezara svojih ubijenih. 11. juli 2015. |
O samopoštovanju razmišljam od kada je počeo rat pa do danas. Razmišljao sam i 11. jula tumarajući među nišanima prije dženaze u Potočarima. Hodajući tako naišao sam na grupu Talijana o kojima se brinula jedna nana "da ih sunce ne ufati" dok je sama sjedila izvan hlada. To me je opet podsjetilo na jednu epizodu kod Freuda. Putujući vozom, kupe je dijelio sa doktorom koji je ordinirao u Bosni, između ostalog doktor mu je pričao o jedinstvenom iskustvu koje je stekao prakticirajući u Bosni. Naime, samo u Bosni je doživio da nakon smrti pacijenta ožalošćeni, članovi porodice, tješe doktora - šta ćete doktore, tako je to u životu, učinili ste sve što ste mogli, tako je bilo suđeno i slično.
Sve skupa naizgled poprilično shizofreno, a opet kako drugačije da bude, s obzirom na istorijsku farsu u kojoj nam je dodijeljena glavna i najmorbidnija uloga, i sudbina.
|
11. juli 2015. Potočari. |
I tako dok dobri Bošnjani i sluđeni Bošnjaci tumaraju istorijom, "neodgovorni pojedinci" napadaju i tabute dok prolaze kroz Han-Pijesak (9. jula 2015. godine, a nadležni tužilac je rekao da to nije krivično djelo i pustio počinioca odmah. Čiča miča - gotova priča). A u tabutima se nalazi vrlo često samo nekoliko kostiju. Kao što reče H. "sahranio sam prošle godine 6 malih koščica kao svoga oca. Sve smo se nadali da ćemo naći još koju ali nismo više mogli čekati jer je majka bolesna. Samo 6 od 206 kostiju".
|
Marš mira. Kamp u Potočarima. 10. juli 2015. |
Marš mira
Marš mira je dobro organiziran naročito imajući u vidu limitrane resurse koje organizator ima na raspolaganju. Pomagali su svi, i vojska i policija i mnogi drugi. Mještani su dočekivali hiljade učesnika marša vodom i kafom, limunadama i čajevima. Cisterne sa vodom su čekale redovno na svakih nekoliko kilometara. Medicinske službe su dobro funkcionisale i u toku marša i u kampovima. Osiguranje je bilo vrlo dobro.
|
Marš mira. Kamp u Potočarima. 10. juli 2015. |
Marš mira poprima svake godine sve veće dimenzije, a prerasta u širu akciju jer se maršira u Potočare ne samo iz Nezuka, već i iz Žepe, Konjević polja ...
Dok marširaju srebreničkim Maršem ljudi mira sa raznih strana, svako može čuti i vidjeti bar jednu grupu koja tekbira. Tako je i ove godine, grupa mladih koja je došla iz Turske sa svojim vršnjacima iz Bosne marširala kao jedna od brojnih raznih skupina i svih dijelova Bosne i sa svih strana svijeta. I tako oni, kao mala ali glasna grupa, kad naiđu tamo gdje žive Srbi i Bošnjaci iz svega grla tekbiraju i prođu, a iza njih ostanu malobrojni povratnici koji žive na rubu ekonomske egzistencije, ali zamišljeni nad vlastitom sudbinom jer marš dođe i prođe a oni ostanu tu živjeti sa svojim komšijama sa kojima nisu u nekoj naročitoj ljubavi, jer su rat i genocid u srebreničku enklavu donijeli život jednih pored drugih, a ne nekadašnji suživot. Svi mi kao društvena bića ne možemo normalno funkcionirati u segregaciji, jer segregacija u društvu proizvodi nesporazume i napetosti a nesporazumi i napetosti ne donose ništa dobro.
Svratište za zalutale
9. jula u Potočarima se pojavila nevladina organizacija za postkonfliktne studije i iskipala hiljade keramičkih kostiju oko hale nekadašnje fabrike akumulatora u koju dolaze i noće tabuti sa posmrtnim ostacima, kostima, žrtava genocida. Cilj projekta je podizanje svijesti o genocidu. Uz dužno poštovanje - Potočari su sasvim izvjesno jedno od rijetkih mjesta na planeti na kojima nema ama baš nikakve potrebe podizati svijest o genocidu - dovoljno je samo pogledati hiljade nišana. Srećom, keramičke kosti su uklonjene i ova bizarna "akcija" u Potočarima je onemogućena u svojoj realizaciji. Kosti su sklonjene i nadam se da će oni koji vode projekat u budućnosti imati u vidu smisao inače dobre ideje, kao što je pokazala instalacija milion kostiju u Americi. Akcija u samim Potočarima je bila jednostavno neprimjerena, i evidentno s onu strane mjere i dobrog ukusa. Dešava se.
|
Keramičke kosti na gomili pored porodica dok čekaju tabute
sa preostalim, pronađenim, kostima svojih mrtvih. |
|
Instalacija nakon što je djelimično postavljena, a prije konačnog uklanjanja. |
Vaz reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića
Haos je počeo nadirati kao voda. I zaista, Vučića su prvo prskali i polijevali vodom, a on bi, potpuno miran, zastao obrisao naočale i nastavio. Psovalo se i pozivalo na linč na sve moguće načine, svjetina je zaboravila gdje se nalazi i zašto su došli u Potočare, zaboravili su mrtve i okrenuli se jednom živom političaru koji je za njih bio čisto utjelovljenje zla koje se Bošnjacima desilo od 1992. do 1995.
Pitao sam se zašto niko ne uzme mikrofon i pokuša smiriti svijet da bih nekoliko trenutaka kasnije čuo glas efendije Kavazovića. Boja i visina glasa zvučali su autoritativno i sigurno, ali i smirujuće. Nije bilo moguće ne obratiti pažnju ili zanemariti ovog i ovakvog govornika. Kao da sam prestao disati da mi nijedna riječ ne promakne. Slušao sam kako reis efendija Kavazović govori na način kako nijedan lider Bošnjaka nikada nije govorio - sigurno, jasno, bez zadrške i računa. Bošnjaci nikada od kako se/ih opet zovu Bošnjacima nisu imali svog reisa, pravog reisa, još od kada je Mustafa Cerić svrgnuo efendiju Selimo(v)skog i ustoličio se, kao na carskom prijestolju, kao prvak Islamske zajednice. Taj obrazovani munafik, ta inkarnacija častoljublja i volje za moć u njenom najprimitivnijem obliku sa zapanjujućim političkim ambicijama, nanio je muslimanima Bosne možda više štete u poslijeratnom periodu nego mnogi din-dušmani bosanskih muslimana, ali nije on više vrijedan velike priče, o njemu sam više puta sve rekao dok je jahao svoje sipljivo magare u Islamskoj zajednici, za njegova vakta koji je srećom (nadam se) zauvijek prošao.
Progovorio je Kavazović glasom pravog vođe i to glasom koji je i miran i strašan. Slušao sam svaku riječ i srce mi je počelo udarati u ritmu njegovih riječi. Naizmjenično, jednom u strahu, drugi put ponosno. U strahu da ne kaže nešto pogrešno, a ponosno jer je sve što je govorio bilo najbolje što može reći ne samo jedan vjerski vođa, već jedan čestit insan 11. jula u Potočarima. Svaka njegova riječ je vidno smirivala pomahnitalu gomilu a i sve ostale koji su u strahu i nevjerici posmatrali šta se dešava. Na kraju je završio riječima: "Okrenite svoja lica prema tabutima, a ne prema onima koji su ovdje došli. Okrenite se prema Kibli!" Nakon posljednje rečenice narod se prenuo iz šoka i užurbano počeo u apsolutnoj tišini formirati safove.
|
Dženaza. Potočari. 11. Juli 2015 |
Počela je dženaza. A meni su se, ko zna zašto, u sjećanje vratili ramazani koje sam kao dijete postio sa rahmetli nanom Ćerimom. Na trenutak su mi zamirisali namazi i vazovi kod efendije "sa Carine" na Vratniku, pred očima moje svijesti nizale su se davno zaboravljene slike. Nana bi bila sretna i ponosna da je mogla zaviriti u moje srce tog časa u Potočarima. Imam džamije na vratničkoj carini je ostavio na mene kao dječaka golem uticaj, i svaki put kad sam čitao roman Derviš i smrt od svojih tinejdžerskih dana pa do danas, moja je mašta vidjela efendiju sa Carine kao Ahmeda Nurudina. I danas kad ga sretnem na ulici, iako rijetko, obradujem se kao da sam vidio samog sebe i svoje djetinjstvo. I sretan sam da se i nije nešto naročito promijenio ni ostario, pomalo iznenađujuće slično stoji na njegovom licu vrijeme kao i u mom sjećanju na njega i njegovo lice.
I zaista, on je za mene bio svjetlo vjere. Ahmed Nurudin mog djetinjstva. Takvim svjetlom je zasijao i efendija Kavazović u Potočarima. Ne bih da precjenjujem i procjenjujem efendiju Kavazovića, ali zvuk i poruka njegovih riječi u tom trenutku vrijedile su više nego sve puste godine koje je Mustafa Cerić proveo uživajući status reisa, privilegije bez odgovornosti. Isto kao i domaći političari. Isto kao i međunarodna zajednica sa beskorisnim predstavnicima, i najbeskorisnijim od svih Velentinom Inzkom koji je opet, nakratko, ustao iz mrtvih da kaže koju frazu o Srebrenici da bi opet nestao sa obzora nastavljajući uživati svoju sinekuru.
Elem, aferim efendija Kavazoviću! Muslimani Bosne imaju vođu kojeg s punim pravom mogu nazivati Reisu-l-ulemom, prvog među učenima, još od kada je austrougarska okupatorska vlast utemeljila funkciju reisu-l-uleme kao duhovnog poglavara muslimana Bosne i Hercegovine, kao i samu Islamsku zajednicu, 1878. godine. Reisa koji može nastaviti časnu liniju Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića i drugih.
Incident i skandal u režiji Harisa Pašovića
Režimski režiser za komemoracije i sahrane (zvuči maliciozno ali tako ispada) i ovaj put je dao sebi za pravo da se igra živima i mrtvima. Odlučio je da "režira" 20 godina genocida u Srebrenici, kao što je odlučio da režira 20 godina od početka opsade Sarajeva, ili 100 godina od početka I svjetskog rata. I nije problem njegova megalomanija, (na kojoj bi mu pozavidio i pokojni Sulejman Kupusović koji se za života hvalio da je "režirao" dženazu Alije Izetbegovića na kojoj je bilo 100.000 ljudi), već umišljenost i diletantizam kada je riječ o masovnom skupu ovakvog karaktera, visokog rizika, i brojnih tehničko-organizacionih zahtjeva koji mogu biti adekvatno zadovoljeni samo zaista stručnim uvidom, analizom, planiranjem, realizacijom, komunikacijom.
Prvo je dao da se izgrade tribine u Potočarima - da, tribine na mezarju - da bi VIP gosti mogli vidjeti dženazu, fino i komotno, sa visine, da se ima pregled, prizor na uvid! E, sad, da bi se do tribina došlo mora se proći čitav put od fabričkih hala u kojima je nekada bila smještena UN baza pa do Memorijalnog centra, pa kroz čitavo mezarje do na vrh da bi se VIPovci namjestili da kao u kinu posmatraju dženazu, kao što su na televiziji posmatrali rat i pokušaj istrebljenja jednog naroda u srcu Evrope na kraju XX stoljeća. Organizator tribine naziva binom, a kao političari su valjda na bini. Kao da su ožalošćeni došli na nekakav događaj, a ne na dženazu.
|
Novosagrađene betonske tribine spremne za VIP goste za koje su i napravljenje. 11. juli 2105. |
Režirao je Pašović rutu a tako i sam protokol i na taj način direktno omogućio stvaranje problema koji se, ovako, zapravo nikako nije mogao izbjeći. Prošetati Vučića kroz mezarje, kroz 50.000 ljudi, Vučića koji je 20. jula 1995. u Skupštini Srbije ubijao "sto muslimana za jednog Srbina" ako NATO vojno reaguje, dok su mnoga tijela pobijenih Srebreničana, i izbjeglica iz okolnih gradova i sela koji su u ratu našli spas u Srebrenici, ležala masakrirana po šumama oko Srebrenice - nije ništa drugo nego izlaganje nevjerovatnom riziku bez realne potrebe.
Da se radi o nepromišljenosti i površnosti Pašovića pokazuje i činjenica da su VIP gosti duže hodali do Pašovićevih betonskih tribina nego što su na tim tribinama bili i ukupno vremena proveli, jer su tradicionalno, čim je počelo "kopanje" krenuli nazad niz mezarje prema svojim limuzinama i helikopterima kako bi iz Potočara što prije otišli. Dakle, bez ikakve potrebe su sagrađene tribine, bez ikakve potrebe je promijenjena praksa i protokol svih ovih godina da u centralnom dijelu Memorijalnog centra Potočari budu i političari. Sve što je Pašović u Srebrenici režirao, a Organizacioni odbor rado ili ne prihvatio, učinio je sa samo jednim ciljem a to su takozvani VIP gosti, a nišani, kaburi, tabuti, ožalošćeni, svi su skupa bili samo scenografija i statisti. Nije mu naumpalo da provjeri ima li vode na česmama u Potočarima niti da li su toaleti u funkciji, jer su WC-i bili izvan funkcije a vode sa česme u Memorijalnom centru se niko nije taj dan napio niti je iko u abdesthani u Centru abdest uzeo (osim ako slučajno u džepu kliješta nije imao). Ograđujući prostor u centralnom dijelu kompleksa u Potočarima bez realne, nužne, potrebe, dodatno je otežao kretanje, primoravajući ljude da hodaju po mezarovima, i da klanjaju na mezarovima, i da čuvaju mezarove svojih najmilijih da neko ne bi sjeo ili hodao po njima. Da klanjaju po zidovima, i podzidima, na putevima i utabanim stazama pored ili preko mezarova, da klanjaju dženazu tamo gdje se ko zatekao, dok "visoki gosti" defiliraju doslovno kroz dženazu.
|
Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Serge Brammertz prolazi ka tribinama tokom klanjanja dženaze.
|
|
Mimohod i namaz u koegzistenciji. |
Čitav "šou" u Pašovićevoj režiji je počeo sa kašnjenjem a kada se tome doda ničim izazvani defile VIPovaca kroz Potočare to je barem 90 minuta duže prženja na suncu ožalošćenih a kada tome dodamo da su mnogi od njih postili mogu se lako zamisliti razmjere zanemarivanja i bezosjećajnosti prema onima zbog kojih i VIPovci i svi ostali kao dolaze u Potočare.
|
Česme u Potočarima, 11. jula 2015. |
U novoj komemorativnoj avanturi Harisa Pašovića, nije bilo brige za male ljude. Obični ljudi su za Pašovića bitni izgleda samo kao statisti. A upravo su mali, obični, ljudi ti koji su uvijek i najveći stradalnici. Njega, izgleda, zanimaju samo političari, VIPovci, valjda ravnajući se po onoj s kim si takav si. Čini se da je u svojoj glavi Pašović, niko ne zna kada, zamislio da je "Very Important Person", važnijii od mrtvih na njihovoj dženazi, i od živih koji su došli da nakon dvadeset godina čekanja isprate šaku kostiju koju su uspjeli pronaći, šaku kostiju očeva, braće, sinova, muževa.
Dakle, Pašović je, vjerovatno u neznanju, režirao da maksimalizira rizik tako što će se Vučića, nekoliko sedmica nakon što je ponovo negirao genocid, prošetati pored, 50.000 za Vučića i velikosrpske uvrede i propagandu nimalo raspoloženih ljudi, većinom rute na razdaljini manjoj od jednog metra. Pogotovo ne taj dan i na tom mjestu. Naročito kada su čitav dan na suncu, neki od njih pored otvorenih mezara i tabuta, a neki pored nišana. Vučićeva bespotrebna šetnja mezarjem u Potočarima je bila provokacija bez predumišljaja u režiji Harisa Pašovića. Siguran sam da mu nisu pale na pamet razmjere rizika, čak ni sama ideja opasnosti svoje skoro pa potpuno besmislene predstave. A što je najbolje od svega sve se dobro završilo, kako je moglo. Dovoljno je samo zamisliti VIPovce, sve zaštitare i štitonoše kao i sve druge koji su štitili u pravilu sve osim onih koji jedini tu objektivno moraju biti - članove porodica ubijenih, i 50.000 ljudi, svi skupa u haosu. Dobro je prošlo, ipak. Srećom, velika većina onih koji su došli na dženazu nisu zaboravili zašto su tu, a kako bi mogli zaboraviti. Zaborav sebi samima nikada ne smijemo dozvoliti.
|
Pogled sa tribina. 8. juli 2015. |
Političari nisu učinili ništa konkretno da spriječe događaje zbog kojih danas imamo Memorijalni centar u Potočarima, kao i mnoga druga stratišta Bosne i Hercegovine nastala od maja 1992. do jula 1995. u periodu kada se dešavao genocid u Bosni i Hercegovini. I sada kada su prostrane betonske VIP tribine već tu, trebalo bi ih odmah pretvoriti u mjesto gdje će se, u vrijeme dženaze, samo prisustvovati ili i klanjati, kao prostor rezervisan za starije i bolesne, za invalide. Nikako za političare ko god da su. I dati sve od sebe da se osmisli funkcijom u najmanju ruku neobično betonsko prisustvo tribina iznad hiljada mezarova. Sama građevina je dobro urađena i svakako je lakše promijeniti joj namjenu nego bilo koja druga alternativa. Ili u krajnoj liniji na tom mjestu locirati novinare i brojne fotografe koji se u Potočarima ponašaju svake godine iznova kao da su na foto-safariju, vrlo često, po prirodi posla, zanemarujući privatnost dženaze, i to dragocjeno vrijeme za porodice kada još samo malo mogu bit s najdražima od kojih je ostalo tako malo.
|
Potočari. Doček tabuta. 9. juli 2015. |
Čemu sve?
Ali ovogodišnji četvorodnevni boravak u Srebrenici uključujući Marš mira i dženazu ostat će mi zauvijek u bolnom sjećanju zbog jedne nane i njene priče koju je ispričala u kratkom susretu na stubištu, valjda inače nema kome. Srbi su joj ubili i muža i sinove i braću. Vratila se kako kaže iz inata i tako sama živi iz inata stara i bolesna već desetak godina u svojoj Srebrenici. Čim se vratila zasadila je jednu lipu ispred svoje zgrade. Lipa se "primila" i nakon godina narasla i djeca su se počela igrati ispod lipe. Srpska djeca. Sve dok jednog dana njihovi roditelji nisu posjekli lipu. Eto, ne daju joj ni drvo živo da ima. Tako da danas pazi mačku i njenih nekoliko mačića i strahuje kad neko od mačića nije na broju, kada se udalji. Boji se da se nikada neće vratiti, da će ga ubiti jer znaju da je njeno. Jer ubijaju sve njeno. I sve su joj ubili. Ostali su samo ti mačići o kojima brine.
I ovaj tekst sam napisao zbog te usamljene nane, koja živi iz inata. Zbog nane koja tako voli život i sve što je živo, a život joj je donio i donosi samo smrt.
Možda zato što je sve njeno mrtvo, a možda i zato što je sama i što samo jedno srce ima. Srce koje zna da voli, a ne zna da mrzi.