Ove preduge noći sve je počelo sa još jednim gađenjem, osjećajem odvratnosti prema svijetu oko sebe, zapravo prema samom sebi u svijetu oko mene. Tako sam još jednom osjetio gorčinu i razočaranje, i dosadu jer se ta ćutnja uvijek iznova vraća težeg okusa svjesna vremena koje neumitno protiče u znanju da tako i sam život otiče i odlazi daleko od mene samog i tako zameće moj trag u svemu i sve moje.
Dosljednost sam posebno cijenio kod sebe jer je tako rijetka i dragocjena, a slijepu dosljednost vlastitim principima sam uvijek smatrao najobičnijom glupošću zakrinkanoj kao manifestacija volje koja to nije već puka nesposobnost da se razluči šta je bitno i kada ono što je bitno postaje nebitno.
Bez da hinjim lažnu skromnost, ponosno priznajem da sam slijepu dosljednost dresirao kao zvjerku i pripitomio je tako da sam postao njen gospodar i rijetko mi se kad iskrala i pobjegla. Isto kao što sam žrtva vlastite nesposobnosti da ostanem dosljedan samom sebi kada je to meni i samo meni najvažnije mene samog radi. Al' šta da se radi, osim istrajati u kontinuitetu namjere?
Težim tako sigurno al' polako i klimam nekako kao dotrajala zaprega koju vuče ubogo kljuse što uzda se samo u se i u pravdu kosmičku posve imaginarnu ne zbog naivnosti već zbog želje da nešto tako lijepo zaista postoji i opstoji.
Tako počinju sve boli moje - kada želim da nešto jeste mada znam da nije i da ne može biti. Ali to su svilene niti za koje se držim da ne propadnem u vaseljensko crnilo u kojem ništa nije osim onoga što vidim, dotičem, kušam, njušim i čujem, pa mislim da to znam. Jer ako je samo to ono što zaista jeste, a jeste, onda je ovaj život samo razmjena tvari što se besmisleno perpetuira dok u hodu, u prolazu, u međuvremenu, u vremenu i trajanju, ponešto osjećamo.
Odakle ta potreba da se za tanke konce hvatam u pokušaju da se izvučem iz besmisla neskrivenosti onoga što jeste i kako jeste oko mene? Otkuda taj očaj zbog besmisla kada svako jutro svane novi dan pun mogućnosti? Otkuda ta potreba da sav besmisao oko mene ima smisla? Da li zbog ljepote? Da li zbog ideje lijepog? Da li zbog Michelangelovih ignuda dok se u smjelim pozama nadvisuju visoko iznad u mojim imaginarnim šetnjama Sikstinskom kapelom? Da li zbog Kantorovih koncerata? Da li zbog Ernstovih kolaža, i ostalih laža i paralaža? Da li zbog mosta na Seni što ostaje u sjeni mojih sjećanja i čeznji? Da li zbog ljubavi koja zaista jeste, mada je ne ćutimo ni jednim ćutilom, već srcem osjećamo, srcem koje čulo nije? Možda samo zato što ako je tako mogu usniti nekako, i novo svitanje dočekati jer slutim da će me u tom novom danu nešto realno a nevidljivo čekati. Ko će znati?
Ilustracija: Odilon Redon, The Golden Cell, 1892
Nema komentara:
Objavi komentar