četvrtak, 27. lipnja 2013.

skroviste (privatna poruka)


sta si mislio? da ces se sakriti? da postoji, tamo negdje, neko mjesto, za tebe, sigurno, izvan domasaja drugih? sigurna kuca, sa sirokim prozorom u svijet i uskim, minijaturnim, ulaznim vratima? sa dubokim podrumom punim svega sto zelis zaboraviti, sa tavanom ispunjenim lijepim uspomenama i malenim otvorom na zidu kroz koji samo tracak svjetla i radoznala ptica mogu proci i doci i otici?
mislio si: kad nadjem takvu kucu zauvijek cu u njoj ostati. nema takve kuce. ili barem ne postoji za tebe. nema utocista, nema skrovista. nema cak ni zaklona. niceg nema osim onoga sto postoji u tebi, cak ni kamion koji te moze pregaziti na pjesackom prelazu za tebe ne postoji, pogotovo ne ako te pragazi.

recimo ili zamislimo da se ipak mozes sakriti od zivota, ljudi, zelja, ocekivanja, svojih i tudjih, da mozes stati u neku malu nevidljivu kutiju i sam postati malen i nevidljiv. ipak, moramo priznati, da ne mozes i neces uspjeti u svome bijegu. ne mozes pobjeci, cak i ako se uspijes sakriti.
tvoje jedino utocista si ti sam. i ako se prisjetis to je i jedino mjesto na kojem si uvijek bio siguran, nedodirljiv, neunistiv, izvan domasaj i svijeta i drugih u njemu. budimo iskreni, problemi nastaju samo onda kada napustis to svoje jedino i sigurno skroviste. 
19. 09. 2008.
Max Ernst, The Sanctuary

Nema komentara:

Objavi komentar