Novi krvožedni sukob impotentnih lidera

Rijetko je šta bizarno i bolesno kao intervencije "razvijenih" zemalja u bespomoćnim zemljama, (ili kako sebe vole da zovu "zapadne demokratije"). Napadaju na jednu zemlju koja je do te mjere uništena da se pitamo ima li još išta da se sruši, je li ostao iko da bude ubijen.

Krvoločni lideri, Trump, May, Macron odlučili su da od jutros djeluju u ime "pravde" i "slobode", u nepojmljivoj brizi za građane Sirije, i da istresu silu ubojitih sredstava, pametnih bombi koje su se pokazale prilično glupe naročito za nešto što se smatra pametnim.

Manjinska vlada Mayove uz putujući cirkus Trumpove administracije, od haosa u vlastitim zemljama tradicionalno bježe u stvaranje haosa u drugim zemljama - odigrali su na kartu rata i još jednom poslali svoje vojnike hiljadama kilometara daleko da ubijaju djecu u ime neke pravde i reda i poretka,  ili šta im je već novo opravdanje za stare krvave navike. Svaki rat je od prvog sukoba do danas motiviran prvenstveno pljačkom i otimačinom, sve ostalo je samo izprazni narativ, ili što bi rekli - šuplja priča.

Zbog nafte je sve počelo u Iraku i neće prestati do posljednje kapi krvi djece kojoj ta nafta pripada, ili posljednje kapi njihove nafte, svejedno je. Američka, britanska i francuska nemaju nikakav legitimitet ni bilo koje posebno imerijalističko pravo koje sebi redovno daju za pravo. Puno su gori od tiranina Bašara Asada, protiv kojeg se kao bore. Sav haos na Bliskom istoku stvorile su upravo Britanija i Francuska, i Amerika. Od početka prošlog stoljeća pa do današnjeg, najnovijeg, napada na Siriju, preko sto godina, teroriziraju ljude čija je civilizacija, pismenost i kultura, starija od njihove bar hiljadu godina, u ime civilizacije profita, pohlepe i laži. 

Ovo je samo još jedan imperijalističko-hegemonistički brutalni napad, još jedan rat koji je počet preko noći i koji evo svako malo osvane brutalniji i gori nego ikada. Sa druge su ništa manje spremni partneri Putin, Iran... a tu su i Turska, Izrael... Čini se kao da su svi spremni da povise uloge i zaigraju još smrtonosniji ples. "Proxy" i "false flag" ratovi ulaze u svoju novu, otvorenu fazu.

Nikom ništa dobro neće donijeti američko-britansko-francuski napad na Siriju. Nikome. Samo krv i smrt sirijskoj djeci, kao da je do sada nije bilo dovoljno.

Sarajevski 6. april

Na kamionu, Bjelašnica, 1994. 

Praznična meditacija jednog emeritusa: danas je 6. april. Ne osjećam pobjednički ponos preživjelog ratnika. Ne sjećam se poginulih drugova iz pristojnosti i poštovanja. Ratovali smo za slobodu, istinu, pravdu i gole živote, tako je barem izgledalo i tako smo barem mislili. Mi smo se borili a pobjeda je pripala kadrovima SDA koji su noći provodili u trezorima i podrumima ili su se "patili" u izbjeglištvu ili ratovali kao "logističari". Hvata me jeza kad pomislim da sam mogao kao moji drugovi poginuti za Amira Zukića i ostale sdaovce bizarnih fizionomija. Za poslušnike slučajnog prolaznika. Za ratne manekene u objektivu Strašnog i političke manekene Njihove stranke, za bilo kojeg nazovi političara danas. Dvadeset najtežih godina je prošlo, počinje novih najtežih koznakoliko godina. Novo vrijeme bez ideala, nade i vjere u bolje prekosutra. Nek' nam je sa srećom. 
P.S. Volim te Bosno iako te svi siluju i prostituiraju, jer ljubav je slijepa. Za mene ćes uvijek biti ona ista bajna djeva koju sam zavolio sanjajući.
(Sarajevo, 6. april 2013.)

Volio bih da imam nešto lijepo dodati pet godina kasnije. Stvarno bih volio. Ali, eto, otišao je i Cecil Taylor. Znam da skoro nikoga to ne zanima, ali svaki odlazak nekog prijatelja ili stranca čiji je život sam po sebi bio inspiracija ostavlja još jednu prazninu koja će prazna i ostati, da zjapi, da podsjeća na odsustvo, na ono čega nema, bez ikoga ko će da zauzme upražnjeno mjesto, da popuni prorijeđene redove. 

Današnji dan je svakom Sarajliji poseban, a pod "Sarajlijama" ne razumijevam ljude rođene u ovom gradu, već one koji vole Sarajevo. Danas je dan kad slavimo pobjedu nad fašizmom, a istog tog dana 47 godina kasnije fašizam nam se vratio sa morbidnom i brutalnom grimasom, a Sarajevo je ostalo bez skoro istog broja svojih građana, opet. Da li je fašizam zaista pobijeđen, onaj iz II velikog rata ili onaj iz vremena opsade Sarajeva devedesetih? Naravno da nije. Fašizam je nepobjediv, i neuništiv kao svaka prava glupost. Smrtno opasna glupost. 

Danas, razmišljam o Sarajevu koje pade šaptom. O Sarajevu koje postoji još samo u srcima Sarajlija, onih koje vole ovaj grad, ne onih kojih su samo rođeni u Sarajevu. Vidim, znam, osjećam da nikada nije bilo manje Sarajlija nego danas. Ljudi ostaju sa onim što/koga vole. Sve više je onih koji odlaze iz ovog grada, iz ove zemlje, a u vremenu koje dolazi otići će još i više nesretnih Bosanaca da sreću traže pod tuđim nebom, jer lakše je biti stranac u tuđini nego stranac u svom gradu i u svojoj zemlji. Zato je svaki gubitak još jedan težak i bolan poraz. Tako i odlazak Cecila Taylora predstavlja gubitak, jer sve je manje svjetla i sjaja oko nas, sve manje i manje, a neprijatelja i mraka je sve više i više. Utjehu nalazim još samo u činjenici da smo preživjeli 93. godinu, što je ekvivalent hodanju po suncu. Pa ćemo valjda preživjeti sumornu budućnost koja nas nestrpljivo čeka a mi joj teškog koraka idemo u susret. 

Na kraju svaka opsada donose rezultat, i na kraju svaka Masada padne. Tako je palo i Sarajevo, samo što mi to nismo primijetili. Moje Sarajevo. Grad Sarajlija, onih koji vole ovaj grad. Na kraju će sve pasti ali ono što ostaje zauvijek je borba, vječna borba. Makar i protiv zamišljenog protivnika. Moramo pod hitno zamisliti dostojnog protivnika, jer sami se protiv sebe ne možemo boriti. Sve možemo, ali to ne možemo.

Kao što nas sarajevska žičara ne može vratiti u bolju prošlost, niti odvesti u svijetlu budućnost, dobiti možemo samo ono što sami izborimo, ali bojno polje je prazno, napušteno. Samo još sluge mraka patroliraju, ostali se skrivaju da ih ne vide i bježe u svoj mali mrak u kojem žive tako da ne budu viđeni, u privatnu tamu koju će svako za sebe osvijetliti da imitira svjetlo života, i da kao da je sve u redu provede svoj život. Bez ideala, bez osjećaja za opšte dobro. Moliće se u punim bogomoljama oni koji vjeruju samo u dubinu vlastitog džepa i koji pred sobom vide samo horizont vlastitog interesa. Boriće se političari da se niko nizašta ne bori. A svi mi drugi, ostali, preostali bićemo uglavnom samo hroničari jedne najavljene smrti. Spremni da konstatujemo konačni kraj, ali još spremniji da provedemo vječnost u agoniji koju ćemo, svako za sebe, maskirati kao nešto za šta možemo slobodno i iskreno reći - šta ćeš, to je život, ili - tako je zapisano, u zavisnosti već od ličnih preferencija i načina prihvatanja neumitnog poraza, kao ipak povoljnog rezultata, jer ako ostali konkurenti odigraju loše onda mi imamo neku šansu da ipak prođemo dalje. Ili tako nekako, nesretno i tužno svakako.

Sretan put, Profesore

Profesor Vladimir Premec (1939 - 2018)

Davne 1986. godine počeo sam studij filozofije i sociologije na Univerzitetu u Sarajevu. Bilo je to sretno vrijeme, sjajni profesofi - Abdulah Šarčević, Sulejman Bosto, Muhamed Filipović, Predrag Finci, Rudi Stojak, Risto Tubić, Hasan Sušić, Nenad Fišer, koji zapravo nije bio profesor ali nam je predavao “Indiju, Kinu i Japan” i bio puno više od profesora, Jelena Berberović… i Premec, profesor Vladimir Premec. 

Predavao nam je Istoriju filozofije - od predsokratovaca do Tome Akvinskog. Ništa se bolje ne može dogoditi jednom studentu filozofije nego da počne svoj studij predavanjima kod profesora Premeca. Svako ko je imao bar malo spekulativnog duha nakon prvog predavanja bi bio uzdignut u nevjerovatne visine, opijen, pomahnitalog filozofskog erosa, potpuno zaljubljen u filozofiju. Sve je kod profesora Premeca bilo drugačije od svega što smo do tada u svom procesu obrazovanja mogli doživjeti. Način na koji je govorio, dikcija, gestikulacija… sve sam volio. Zapravo, bila je to ljubav na prvi pogled. Bilo je dovoljno samo jedno “kolega” pa da već budete osvojeni. 

Premec je bio prvi erudita sa kojim sam imao zadovoljstvo, bolje reći izazov, dijaloga. Imao sam sedamnaest godina i nisam imao pojma niočemu, blago rečeno, ali sam naravno bio dovoljno umišljen kao pravi tinejdžer da razgovaram o svemu. Svako predavanje mi je davalo osjećaj da znam više, odnosno da znam šta i koliko ne znam, učeći tako o svom neznanju brzo sam napredovao. Čekao sam petak kao randevu sa najljepšom djevom. Djevojci bi zapravo, nimalo džentlmenski, i mogao zakasniti na sastanak, ali na seminar kod Premeca - nikad! Za mene tada ništa bolje nije postojalo. Više sam naučio kod Premeca o filozofiji i životu u jednom predavanju nego recimo kod na smrt dosadnog Alekse Buhe za čitavu godinu. 
Čitao nam je Borgesa za kraj semestra. Bila je to “dijalektička odskočna daska duha”. Učio nas je da “mi nismo rekli ono što smo mislili, već ono što su drugi čuli” da smo rekli. Da ne možemo znati da li recimo biljke imaju svijest - “mi to možemo misliti, ali mi to ne možemo znati”. Dizao bi ton, teatralno savršeno, ispravljajući tradicionalno loš prevod znamenite Sokratove “Znam da ne znam” koju i danas nesretno prevode kao “znam da ništa ne znam”. Molio nas da ime Scottusa izgovaramo kao Skotus, nikako kao Skot, jer riječ “skot” u našem jeziku znači nešto posve drugo. Učio nas kako da mislimo, kako da govorimo. Njegova su predavnja onima sa viškom libida omogućavala lakše zavođenje kolegica jer su mnogi od nas, svako na svoj način, izlazili sa predavanja vrlo čestu kao u transu. Nemoguće je zapravo opisati način na koji je Premec govorio, sve je bilo u funkciji onoga što se želi reći, dikcija, intonacija, svaka gesta i grimasa. Riječju - poezija.

Sjećam se ispita kod Premeca, ujedno je to bio moj prvi ispit uopšte. Bila nas je puna soba, tako smo zvali kancelarije profesora - sobe. Studenti su sjedili i po podu. Pila se rakija, koju je donio neko od studenata. Svi su pili, osim mene i profesora. Studenti bi obično samo “s hrestomatijom” Branka Bošnjaka izlazili na ispit. Neko bi otišao tako daleko da pročita i nekoliko knjiga Platonove Države, kako bi znao reći nešto više o Anankinom vretenu, alegoriji pećine… Ambiciozan kakav jesam, pročitao sam Državu, ali i Platonov Simpozijum - Gozbu (jednu od dvije knjige koje su uopšte napisane o ljubavi). Naravno, Premec je želio da razgovaramo o Gozbi. Pričali smo o Ksantipe Sokratovoj ženi, i Diotimi Sokratovoj učiteljici ljubavi. 
Premec me je iznenada upitao: Kolega, da li bi ste Vi voljeli da imate učiteljicu u ljubavi?
Pomalo zatečen pitanjem, “kupujući” vrijeme, odgovorio sam: “Nisam o tome razmišljao.” 
“Kongenijalno, kolega!” Prasnu Premec kao iz topa. “Ne govorite o onome o čemu niste razmišljali. Kongenijalno! Dajte mi, molim Vas, Vaš indeks.” Dobio sam desetku! Najčešću ocjenu koju je Premec davao. 

Bio je sjajan pedagog. Kada je izbio čuveni skandal, takozvana “Noć Crnih košulja”, dernek maminih i tatinih sinova koji su organizovali žurku dekorativno nadahnutu nacističkim simbolima i ideologijom, sazvana je sjednica članova komunističke partije na našem Odsjeku i pozvani su i studenti, koji nisu članovi, da prisustvuju. Stvar je bila posve ozbiljna. Prvo je Džafer iz studentske službe naveo imena onih koji su učestvovali a “naši” su studenti: Isidora Bjelica, Miljenko Jergović… i još nekoliko drugih čijih se imena više ne sjećam. Bio je to prvi, i posljednji put, da sam prisustvovao nekom partijskom sastanku. U isto vrijeme prvi put smo bili u društvu naših profesora u nekom kontekstu mimo katedre. Bilo je zanimljivo i uzbudljivo gledati i slušati profesore u tom, takorekuć, kolokvijalnom kontekstu. Prije Džaferovog raporta bila je prozivka da se ustanovi ko je prisutan. Iako smo bili u učionici, soba 29, i vidjeli ko je tu a ko nije, forma je zadovoljena. Risto Tubić nije bio prisutan…
“ne znamo gdje je”. Mišo Kulić, profesor sociologije kulture, šaljivo je dodao da jedino “puzdano znamo da je na planeti”. A profesor Tunjo (Muhamed Filipović) dodao, uz onaj svoj karakteristični smijeh, kao da se smije na alnaser, nikako da “ufati” i upali, “znamo da je na planeti, ali ne znamo na kojoj”. Što je izavalo provalu smijeha kod svih prisutnih. No, ubrzo su se stvari ponovo uozbiljile. 
Profesor Finci je vrlo odmjereno i staloženo rekao da ga je naročito pogodila “igra sa pepelom iz Jasenovca” s obzirom da su neki članovi njegove porodice završili u takvom pepelu. Spasoje Ćuzulan je komentirao da ne trebamo govoriti o simbolima u ovom slučaju, već o amblemima. Sjećam se da je sve proteklo u veoma uljuđenoj, civiliziranoj atmosferi, bez ostrašćenih govora, bez demagogije, kako i dolikuje najumnijim glavama. Tunjo je rekao nešto o “ideologiji Laibacha” gledajući u nas nekoliko sudenata koji smo bez treptanja pratili diskusiju. 
Inače, Tunjo nam nikada nije držao predavanja iz Logike. U četiri semestra nikada ništa nije predavao iz plana i programa. Ali smo zato na njegovim rijetkim predavanjima saznali sve o njegovoj tetki Melči, šepavom hodži, drugovanjima sa Dervišem Sušićem, Miroslavom Krležom, Versaju, diplomatiji… bezbrojne anegdote i mnogo toga što je nemoguće pročitati bilo gdje. Neprocjenjivo, i veoma zabavno. 
Stvar se završila tako da je kontatovano da “Noć crnih košulja” nije imala nikakvu ideološku pozadinu već je stvar više obijesti studenata nego nešto zbog čega bi se ozbiljno trebali zabrinuti. Još smo neko vrijeme viđali svakodnevno Dimitrija Bjelicu, šahovskog velemajstora i teoretičara, kako zabrinut dolazi u dekanat, ali ubrzo je sve zaboravljeno. Premec nije govorio ništa na tom sastanku. Ali je nešto ranije tog dana u semestru prvi put govorio ljut, skoro pa bijesan. Prvi i posljednji put nas je zvao djeco, a ne kolege, i svako malo ponavljao - “nemojte praviti sranja, nemojte praviti sranja….“ bez da kaže na šta tačno misli. Govorio je dugo i bio je vidno uzrujan. Tek smo kasnije taj dan na tom znamenitom partijskom sastanku shvatili zašto je zapravo bio ljut.

Posljednje predavanje na kraju drugog semestra je bilo nešto najljepše što sam doživio kao student. Nisam znao da ću već za nekoliko sedmica sa nepunih osamnaest godina otići na služenje obaveznog vojnog roka u JNA. Niti sam znao, niti slutio, šta sve dolazi. Tek sam kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, shvatio da je upravo to posljednje Premecovo predavanje bila zapravo zadnja epizoda jednog romantičnog, predivnog i sretnog, vremena, koje je za mene praktično taj dan završeno. Prvo nam je pročitao Paracelzusovu ružu, a i tada kao i danas mi je još odzvanjalo u glavi “ko nije dao sve, nije dao ništa” iz priče koju nam je pročitao na kraju prvog semestra. Govorio je nakon čitanja dugo, prekrasno kako je samo on znao. Zaista je govorio kao da svira - svaka nota imala je svoju visinu i trajanje sa razlogom, smislom i značenjem. Završio je riječima: “Vi sada nastavljate svoj put u budućnost, a ja u prošlost i što dalje putujem sve je ljepše. Sretan nam put.”

Sretan put, profesore. Ako ovo naše postojanje ima ikakvog smisla, kosmičkog ili bilo kakvog drugog, onda Vas na pučini svjetla čekaju Herakleitos, Sokrates, Jakob Boehme, Franciscus Patricius… i učiteljice ljubavi da još jednom, ovaj put u vječnosti, prođete sve teme. Vječne teme za vjeke vjekova. Potpuno sam siguran da će Vam se svi obradovati. Hvala na svemu što ste me naučili. Ovo moje malo putovanje nikada ne bi bilo ovako lijepo i uzbudljivo da na samom početku nisam imao sreću da putujem sa Vama, i drugim dragim profesorima. Možda bih bio “pametniji” u “savremenom” “smislu” te riječi, ali siguran sam da ne bih bio bolji čovjek. Šteta što nisam znao koliko sam tada bio sretan. Valjda nam je to sudbina - da kroz život trčimo za srećem i da uglavnom uvijek samo protrčimo pored nje ne opazivši je. 

Dok ste nas strpljivo učili Platonovoj filozofiji, u jednoj usputnoj epizodi govoreći o Pravičnosti skrenuli ste nam pažnju na jedan stari prijevod Platonove države u kojem se posljednja, deseta, knjiga završava riječima - “…i to je sreća.”

povratak

Prošlo je mnogo vremena od kada sam redovno pisao i objavljivao, mnogo vremena od kada sam skoro pa izgubio vezu sa samim sobom. Društvene mreže su tragično nedruštvene, ubijaju želju i potrebu za refleksijom i za društvom.

Kao da živim na rubu straha od nemuštosti koja me obuzela. Dugo nisam osjećao nikakvu potrebu da bilo šta napišem o bilo čemu. Sada, poput buntovnog sina vraćam se kući, samom sebi. Nisam siguran da li me još uvijek neko čeka, ili je moj dom davno napuštena zgrada, bez prozora, u kojoj se još samo ptice kriju od ljudi i nevremena.

Ipak, vraćam se samom sebi. Nadam se da neću odustati na pola puta, ili zalutati po običaju. Teškim koracima, nevoljko, krećem na put u nepoznato da bih našao utjehu u poznatom.

Od kada je moje pisanje postalo samo incident čini mi se kao da sam otkinut od svijeta, poput ahasvera osuđen na vječno lutanje. Nije više važno šta je iza mene, svakako ću svakim novim korakom biti dalje. Nisam siguran da li je bitno ono što je ispred mene, sve što me čeka bez obzira da li dolazim ili ne. Nastavljam, korak po korak. Vraćam se.

Hieronymus Bosch, The Garden of Earthly Delights, oil on oak panels, 1490 - 1510,  Museo del Prado, Madrid