petak, 17. travnja 2015.

Jutro sa Safetom

Besana noć. Zagrobnu tišinu prekidalo je samo jezovito zavijanje mačaka. Njihov zakašnjeli ljubavni zov ličio je na dječiji vapaj i ta morbidna zvučna kulisa stvarala je idealan ambijent za stanje u kojem se nalazio. Ponovo na istom mjestu, u istom trenutku. U mraku sobe buljio je u plafon. Sve je bilo isto kao i onda kada je za boj spreman ležao na zemlji i gledao zvijezde. I te je, sada već davne, noći čekao da prođe vrijeme i kucne čas kad će konačno krenuti.

Čekanje i neizvjesnost, dva nemira, dva tereta. Iznova je u mislima prolazio sve moguće situacije u kojima se mogao naći sljedećeg jutra. Iako se u njegovoj glavi ta bitka već toliko puta desila opet je počinjao promišljati i zamišljati vjerovatni slijed događaja. Prije nego što je još jednom prišao svom cilju, potonuo je u san. Propao je u crnu rupu bez snova, kao da se u trenutku život zaustavio i svjetla zauvijek ugasila. Kratko je spavao.
Otvorio je oči i u trenu se razbudio. Tok misli se sam od sebe nastavio na istom onom mjestu gdje je, nekoliko sati prije, stao. Prišao je najbliže što se moglo, potpuno spreman. Držao je čvrsto oružje i osluškivao svaki šum, mirisao zrak, a pogled je gurao kroz tamu noći koja se bližila svom kraju. Čuo je srce kako kuca, kako bije i zvoni u prsima. Napetost je rasla. Čvrsto je stegnuo svoje oružje. Zapravo ništa osim puške nije u tom trenutku postojalo. Sve svoje biće, svoju dušu i sve svoje držao je u toj pušci. I sam je postao puška koja sluša svoje srce što mahnito udara. Bio je spreman. 

Prenulo ga je mačje arlaukanje. Počinje svitati i lutalice nastavljaju svoje udvaranje.

Sviće. Dao je signal. Krenulo je. Čula se jedna, i još jedna eksplozija. A onda su detonacije počele prestizati jedna drugu. U zaglušujućoj buci, mirisu baruta i sablasnoj izmaglici našao se u svom punom elementu. Spreman i potpuno fokusiran. Čekao je da prođu posljednji trenuci i da krene u juriš. I tada je znao da je dovoljno lud i da je hrabrost njegova snaga, ali nije znao je li dovoljno pametan da održi balans i da ga mahnita odvažnost ne odvede u kobnu pogrešku.
Došao je trenutak. Jednostavno je potrčao naprijed ne razmišljajući ni o čemu. Nestao je čitav svijet i ispred sebe je vidio još samo bunker iz čija je dva crna oka blještao smrtonosni narandžasti plamen. Nije bilo vremena za strah. Bljesak. Neko, veliko, svjetlo ga je bacilo u stranu. Odmah zatim, čuo je prasak. Ugledao je pored sebe Safeta kako leži nepomično, sav u ranama. Ugledao je i nekoliko svojih saboraca kako bježe nazad i samo je još kurir Ismir tu s njim. Ostali su potpuno sami. On, Ismir i umirući Safet. 

Nakon što je pogledom ispratio svoje saborce koji su zamakli među breze, zagledao se u ta divna visoka stabla što su stajala kao da ih se ne tiče ovaj haos i ludilo koje se oko njih dešava. Skrenuvši pogled sa drveća, koje je poželio gledati do kraja svijeta, ugledao je Safetove oči. U tom trenutku čuo je kako jedva izgovara: "nemoj me ostaviti". Tada nije znao da nikada više njegovi živci neće mirovati, da nikada više ništa neće biti isto, i da sa Safetom umire i on, kakav je nekada bio, i da se rađa jedan novi čovjek koji će samo ličiti na njega. "Neću te ostaviti, ostajem sa tobom, a kad ja krenem - krenućeš i ti. Ne brini. Spavaj." Čuo je sebe kako govori. Safet je napravio grimasu u pokušaju da se osmijehne. Iako nije imao pola lica, bio je to najljepši osmijeh koji će ikada vidjeti. Milujući Safetovu kosu počeo se osvrtati oko sebe sagledavajući situaciju. Tek je sad primijetio da se nalaze svega dva ili tri koraka ispred bunkera. Ponovo je vidio Ismira koji ga je užasnuto gledao. Tek mu je dvadeset i on sam je samo nekoliko godina stariji, ali Ismira je strah pretvorio u dječaka kojem hitno treba pomoći, inače će ga strava potpuno obuzeti. Vidio je da je na granici razuma. Ismirove su oči to govorile i glasnije nego što je bilo potrebno. Onda je ponovo pogledao Safeta, ali Safet više nije bio tu. Ostao je samo staklasti pogled kojim je gledao neki svijet koji od njih trojice samo on vidi. Vrijeme je ponovo stalo i od svega su ostala samo dva oka koja su ga gledala.

Nekoliko mačaka je složno arlauknulo. Nestalo je Safeta. Nema ni Ismira, ni bunkera. Ni breza. Pucnjevi i detonacije su utihnule i još su samo zavijale mačke.

Ustao je i otišao pod tuš. Prskanje vode je bila nesvakidašnja zvučna senzacija. Znao je da su stres i neispavanost izoštrili njegova čula toliko da im nije mogao vjerovati. Tek se sad sjetio razloga svog stanja. Pred njim je sastanak koji bi mu mogao biti najvažniji u posljednjih nekoliko godina. Sastanak na kojem će se u velikoj mjeri odrediti njegova sudbina. Spomenuo se samog sebe od prije trinaest godina i nasmijao banalnosti situacije koja ga je morila već treći dan. Odlučio je ovog jutra biti najbolja verzija samog sebe. Osjećao je obavezu prema Safetu. 

Onog je jutra bio sjajan, znao je to po pogledima drugih kada se vratio u jedinicu. A sada, osjetio je stid, kao da ga je Safet gledao. Učinilo mu se da čuje kako mu Safet govori: "nije valjda da se bojiš jednog sastanka? Pa, neće ti glava sa ramena sletjeti." "Ali onda sam imao pušku, imao sam neku moć. Sada imam samo poštenje i riječi, a to nikog ne tjera na razmišljanje" odgovorio mu je spremno. "I ja sam onaj dan imao pušku, pa mi to nije pomoglo. Ti sada treba da pogledaš u oči živom čovjeku koji nema nikakav razlog da te sasluša, a kamoli da ti pomogne. Primiće te samo jer si bio dovoljno dosadan, ali jači si nego onog junskog dana na onoj nesretnoj čuki", dodade Safet.

Voda je prskala, a on je stajao pustivši da mu mlaz udara lice. Potpuno miran. Spokojan do ravnodušnosti. Iako je znao da ga Safet više ne gleda ipak je osjećao njegov pogled. Njegovo ovdje i sada vratilo se u svim bojama i oblicima. 

Vrijeme je počelo ravnomjerno proticati. U ogledalu je gledao čovjeka na kojem se skoro ne vidi da je prošlo toliko godina, samo je u svom pogledu vidio kako se zrcale Safetove oči i osmijeh. Znao je da je danas nepobjediv. Znao je da mu sjene palog saborca neće dozvoliti posrtanje u tom ništavnom jurišu koji ga je čekao. Pobjeda je izvjesna bez obzira na ishod, baš kao što je onog jutra poraz bio neminovan bez obzira na želju i hrabrost. Osjetio je zadovoljstvo kakvo osjećamo samo u društvu najbližih. Safet mu je ostao odan, jer ga nije ostavio, a on je shvatio da je od posljednjeg susreta sa Safetom on zamalo postao nešto drugo, nešto što mu se ne bi svidjelo. Ali Safetova blijeda sjena jača je od armije živih. Nasmiješio se svom prijatelju, sa zebnjom da se možda više nikada neće sresti, ali miran u srcu svom. Istom onom srcu koje je ludo tuklo u njegovim grudima.

Zasjalo je sunce. Svanuo je dan nove pobjede, u to više nije bilo nikakve sumnje. Mačke su utihnule, valjda su se sporazumjele. Cvrkut ptica i buđenje novog dana. Nova zvučna kulisa. Zagledao se kroz prozor u nebesko blještavilo koje jedva da se potpuno otkrilo. Zaslijepljen snažnim svjetlom činilo mu se kako mu se sjajna zvijezda smiješi. Ozaren činjenicom da je prepoznat, i on se nasmiješio.

14. 04. 2008.

Nema komentara:

Objavi komentar