ZAJEDNO SAMI, SVAKO NA SVOJOJ STRANI

Demonstracije su postale poligon za nastavak vaninstitucionalnog obračuna političkih partija. U demonstracije, koje su počele kao pobuna građana, spremno su se uključili i različiti politički plaćenici – agitatori i provokatori, siledžije i galamdžije, piromani i razni drugi vandali. 

Glas naroda je ubrzo mutiran i, čini se, skoro pa ugušen. Niko ko dolazi na demonstracije bez zadatka iz neke političke centrale, ne zna u čiju korist demonstrira. 

S druge strane ovaj put ne vidimo i ne čujemo specijaliste opšte prakse, to su oni, što sebe zamišljaju kao intelektualce i koji su praktično stalno u medijima i neprestano javno iznose svoje mišljenje koje uvijek usklade sa nekim javnim mnijenjem, raspoloženjem koje se može osjetiti, prepoznati i čuti na ulici, mimo demonstracija.  Ne vidimo mnoge koji su nas, skoro dvije decenije, zasipali svojim stavovima o svemu, dok su u međvremenu češće komunicirali sa političkim strankama i njihovim medijima nego sa bilo kim drugim, a naravno – brižljivo su održavali i šminkali vlastiti dojam nezavisnih intelektualaca. Potpuno dobrovoljno, radi interesa, oportunizma, mnogi su u službi politike na posredan način uvijek se ugodno naslanjajući na korist koja se na ovaj ili onaj način može ostvariti upravo od političara i preko političara. To se u ovoj zemlji zove: poslovna sposobnost – pakt sa đavlom, radi "viših ciljeva". Sada nisu sigurni šta se zapravo dešava i ko će na kraju pobijediti pa čekaju da vide kome se treba prikloniti. Naravno, pakt sa đavlom se pravi uvijek isključivo radi vlastitih ciljeva i ambicija. Među njima je nekolicina tragično istrčala u nadi da je pravi trenutak da verbalno iskažu hrabrost i spremnost i "podršku" građanima, naravno u cilju samopromocije. Jalovo, naravno. I jadno.

Sindikat je potpuno i oduvijek korumpiran. Sada kada je narod na ulicama oni "mudro" šute. Radnici moraju shvatiti da sindikat ne postoji za njih već za političare i da su sindikati trojanska ergela političara, baš kao i mediji.

Takozvane boračke organizacije zastupaju, takođe, isključivo, interese političara, oduvijek – trenutno ih drže na kratkom lancu jer znaju da te organizacije nemaju ništa sa ogromnom većinom boraca, kao ni ogromna većina boraca sa njima. Ali u slučaju nužde pustiti će ih kao pse na ulice – pa šta bude. 

OHR je bjelodano u svojoj aktuelnoj personifikaciji nimalo Visokog predstavnika, baš kao i ostali, samo na svojoj strani. Nisu tu radi nas već radi sebe. Ergo, s obzirom da ne znamo čemu i kome služe, a uz to i ne rade – ne trebaju nam. 

NVO sektor je klinički mrtav, a tzv. nezavisni mediji se gube u brojnim kalkulacijama glede vlastitog interesa i pehlivane na sve moguće načine.

Narod je bespomoćan! Čini se kao da niko nije u službi naroda, a s obzirom na razvoj situacije na demonstracijama, ni narod nije na svojoj strani.

Isto tako, animoziteti su ogromni, a jaz među ljudima predubok.  Previše je ljudi, naročito u Sarajevu, koji su se uhljebili na ovaj ili onaj način. Pa, vidimo da oni što slobodno govore, bez obzira na sadržaj, zapravo rade u stranim organizacijama i slično, imajući siguran posao, a plata ne kasni. I ti zapravo dodatno mute vode, uglavnom naslađujući se unaprijed i retroaktivno svakom neuspjehu svake inicijative a sami nisu dijelom nikakve inicijative. Ali eto, iz nekog razloga, valjda su predugo egzistencijalno osigurani, izgubili su osjećaj za stvarnost, a naročito osjećaj za mjeru i dobar ukus. Izazivaju posebnu vrstu prezira.

Imamo i "drugu generaciju" – sinovi i kćeri ratnih profitera koji bi željeli biti percipirani i doživljeni dugačije od onoga što simboliziraju oni sami odn. njihovi roditelji (korupcija, izdaja, i nemoral uopšte).

Toliki broj državnih službenika. Familije političara. Upravni odbori (na zbrinjavanje po upravnim odborima svojih ljudi SDA i SDP su potrošili sve vrijeme od prošlih izbora). Samo zadnja vlada Kantona, treća nakon izbora, potrošila je skoro cijelu godinu na preraspodjelu pozicija po upravnim odborima javnih preduzeća i institucija i ostalih "radionica" za sve svoje "radnike" i partijske poslušne trudbenike. Velik broj ljudi živi lagodno upravo zahvaljujući postojećoj situaciji – oni su peta kolona protiv građanske pobune.

Svi političari se svim silama služe da kontrolišu i/ili iskoriste glas pobune. 

Iako se vodi otvoreni rat s jedne strane SBB, a sa druge strane stranaka SDA i SDP (niste čuli? oni su opet u ljubavi), male stranke, poput SDU i NS su služile i služe za potkusirivanje i bijedne, formalne i neformalne, koalicije. Računajući, ko zna, možda voda skrene, sama od sebe, na njihov mlin. 

Da su stvari veoma ozbiljne iako sve izgleda sasvim neozbiljno može se vidjeti u koordiniranom djelovanju. Mediji (na prvom mjestu javni servisi) su potpuno u funkciji političkih opcija. Najperfidniji su oni tzv. nezavisni, koji ispod maske koju vidimo kriju bar još jednu sa još ružnijim licem, naličje ne želim ni zamisliti. Imamo i tzv. nezavisne portale koji se bave revijalnom demokratijom i podnošljivom istinom (kao npr. buka i radiosarajevo – pri tome njihove metode, planovi i ambicije korespondiraju većim dijelom sa NVO principima, a oni se svode uglavnom na samo jedno – kako dobiti donaciju. Odn. kako izgraditi i zadržati imidž nezavisnih, hrabrih i istinoljubivih medija, i u isto vrijeme ne zamjeriti se nikome previše, naročito ne političkim moćnicima). 

NVO sektor je pokazao svu svoju jalovost u protekloj sedmici i sami su zamalo pa živi spomenik tužne činjenice da NVO sektor ne nudi ništa i ne može ništa – uzalud milioni donacija u smislu jačanja i razvoja demokratije i pomirenja. Skoro dvadeset godina se razvijaju "kapacitieti demokratije" da bi na kraju kad su konačno dobili priliku djelovati, otkrili i sebi i nama (odn. onima koji to nisu već znali) da su zmajevi od papira, nesposobni da zapale ili bar raspale bilo kakvu vatru demokratije. Iz ovog prostog razloga nesposobni su da naprave bilo šta konkretno. Nastranu što su NVOovci nesposobni u praktičnom i pragmatičnom smislu.

Vjerovatno će na kraju najviše profitirati upravo pojedini političari i političke partije, ali odmah zatim i NVO sektor i tzv. nezavisni mediji. Međunarodna zajednica će vjerovatno pokrenuti novi, možda posljednji, ciklus "investicije u demokratiju" ove zemlje, i opet će to biti potpuno promašena investicija. Vidimo da ništa nije ostalo od NVO sektora u smislu akcije – nestali su preko noći iako fino i ugodno žive skoro dvije decenije u ime naroda, i u ime građana. A, eto, sada, upravo sada su nestali. Nimalo čudna koincidencija.

Realno, na sceni se polako naziru samo dvije mogućnosti koje nam političari (zajedno sa međunarodnom zajednicom, posmrtnim ostacima NVO sektora, medijima i svima ostalima) stvaraju i nude. Totalni poraz, predaju i beznadje ili totalni haos i anarhiju. I čini se ništa između ove dvije krajnosti.

Političari doslovno svojim ponašanjem izazivaju ljude da pale i ruše – jer samo tada obraćaju pažnju na probleme koji su svaki dan sve veći, i ta je progresija neumoljiva. Političari su izgubili svaku vezu sa stvarnošću i ništa, ama baš ništa nisu naučili. 

Na kraju uhvatim samog sebe kako razmišljam – probao sam sve ali ne ide. Branio sam svoju ulicu, nisam odbranio slobodu u svojoj domovini. Išao sam na demonstracije da drugi dobiju donacije. Govorio javno. Zamjerao se. Stvarao neprijatelje bez realne potrebe. I opet ništa. Ne ide. Uhvatim se tako kako mislim da jedino još nisam probao molotovljev koktel i njegov efekat na vozilo korumpiranog političara, uključujući i korumpiranog političara osobno. 

I na samom kraju da djelimično pogrešno, ali posve prigodno, parafraziram Heraklita – “vatra je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznijela kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinila robovima, druge slobodnima." 

jučer, danas, sutra - prekosutra (blog re-action)

Ako ovaj trenutak ne bude iskorišten za promjene nabolje (zaboravimo počinjenu štetu, nije moralo tako ali mi moramo dalje, pokušajmo nešto naučiti ako smo uopšte sposobni bilo šta važno zapamtiti), naredni trenutak će se stvoriti ne znam kada ali vjerovatno uskoro samo što će možda tada haos i ludilo biti potpuni i neće biti vremena za manipulacije političara i medija, tog tandema koji nas truje i ubija već dvadeset godina. Neće biti prilike za razgovor, za ostavke, za permutacije kurta-murta, za izjave medijima. Imat ćemo anarhiju na neodređeno vrijeme a ne samo na nekoliko sati. Bojim se da ćemo tada žaliti za važnijim stvarima nego što su paljevine i uništavanje zgrada. A političari će sasvim sigurno imati puno više da izgube od građana. Neki građani bi možda mogli posegnuti i za lopatama. Možda u baštama leži zakopano, na sigurnom, jedino rješenje i jedina zaštita od nasilja političara koji kao pravi lažni mangupi, sasvim sam siguran, nisu spremni za ravnopravnu borbu. Neće moći više založiti policajce i staviti ih ispred sebe a onda im svezati ruke. Jer uskoro možda više neće biti plata ni za policajce, ni za profesore i nastavnike, ljekare, već samo za političare. A političari koji, kao ovi naši, decenijama obrazuju omladinu u konstantnom nasilju, lopovluku i u totalnom nemoralu, za vlastitu i opštu budućnost trebaju da brinu. Toliko smo već vidjeli. 
I da, zašto i ministar sigurnosti ne ponudi ostavku, kada već ne nudi rješenja, već samo saopštenja? Ili možda kao bolje informiran od nas zna nešto što mi ne znamo? Siguran sam da ima neki plan.
Možda će si neko priskrbiti legitimitet hapsenjima političara, umjesto hapšenjima demonstranata. Izvor nesigurnosti u ovoj zemlji su političari, a ne demonstranti. Da su političari bar malo bolji nikada do demonstracija ne bi ni došlo. Ali naši političari se bave samo sobom, dok se sami sebi jednog dana ne slupaju o glavu (znam, mi ćemo do tog dana hodati razbijenih glava, ali tako je - kako je).  Idemo li dalje, pitanje je sad?

Ilustracija: banksy

neka igre počnu (blog re-action)

U okviru obavljanja svoga posla, primjene sile u cilju zaštite materijalnih dobara i sigurnosti građana, policija djeluje i posve razumljivo prosvjednici prestaju biti demonstranti već akteri socijalnih nemira, što policiju dodatno obavezuje da djeluje s tim u vezi. Međutim, sarajevski zaplet, odnosno rasplet, se desio kada se policija povukla, odnosno kada je povučena, a materijalna dobra i sigurnost građana prepušteni malim ali dobro koordiniranim i organizovanim grupama. Tada su već okuraženi akteri duštvenih nemira počeli svoje iživljavanje na svemu, uglavnom na javnoj imovini, zgradama institucija u koje sada ne mogu doći na posao oni zbog kojih prosvjeduju jer ne rade svoj posao. A obnovit će se isključivo novcem građana koji demonstriraju jer su siromašni. Nezadovoljstvo je opće. Čak i sarajevski premijer od juče ima razloga da bude nezadovoljan.

Svakome je jasno da ovu gamad - političare nećemo otjerati bez ozbiljnih i sasvim moguće radikalnih metoda, i jasno je da se mora nekako početi. Jer na kraju, upravo je početak pobune, i način, oduvijek bio, da tako kažem, sporan - a razlozi i potreba jasni i izvjesni.

Ako ne može drugačije - neka sve gori. Ali ipak se mora znati red. Treba da gore političari, a ne zgrade u koje dolaze na posao koji ne obavljaju. Ako nešto treba da gori onda svakako treba dati prioritet vilama koje su stekli ljudi koju su davno ušli u politiku bez novca, a danas su milioneri, a ništa konkretno čini se nisu uradili osim što su se obogatili dok su ih siromašni građani uredno plaćali u vidu poreza na glupost a pritom su se ti isti političari igrali njihovim životima i sudbinama njihove djece, naše djece, pri tome demonstrirajući bizarnu kleptomaniju i krajnju nezajažljivost.

Kriv je svako ko kao političar prima platu! Dakle, svaki političar je legitimna meta. I da, svi su isti - svi primaju ogromne novce za nikakav učinak - nebitno je da li su notorni lopovi, demagozi, manipulatori, prelivode, ili "pridošlice", "novi igrači", ili blogeri u svom radnom vremenu političara na funkciji.

U svakom slučaju ne bih krenuo od paljenja Zgrade Predsjedništva i skidanja državne zastave. Juče  sam, posmatrajući kako razbijaju prozore i kako se trude da razvale vrata i provale u zgradu Predsjedništva, razmišljao kako niko ne brani Bosnu koju ta zgrada simbolizira. Niti zastavu Bosne. A ovdje je bilo spremnih koji su baš bili predani i posvećeni akciji - iznenađujuća poletnost i upornost.  Baš kao da su došli na dobro plaćen posao. A ni takozvani niški specijalci nisu dobacili do vrata ove zgrade devedesetidruge, ni JNA jurišnici - sagoriše u želji da osvoje Predsjedništvo. 

A ovi (ja im sasvim sigurno ne pripadam, dok statiram u vlastitom životu) su naoružani kamenjem u trenu stigli na vrata zgrade. Dugo je trajalo silovanje, a ja sam stajao i gledao - napola kao besprizoran rašomon, a drugom polovinom kao preživjeli branitelj, između ostalog i ove zgrade (prije dvije decenije, u ovom istom gradu, bio sam spreman svaki dan poginuti za manje velebnu i značajnu zgradu nego što je ova, i nisam bio sam. Borili smo se za "krmetnjak", "Šabanovu kuću", "Gušića halu"...  za livade i šljivike ... za bespravno sagrađene kuće u Azićima). 

Prije trideset godina počela je Olimpijada u ovom gradu. Prije dvadeset godina smo ginuli ili je bolje reći da su nas ubijali, a Svijet je ravnodušno gledao. (Baš kao i ja danas kako razvaljuju zgradu, lome bajrak, još uvijek, moje Bosne, i pale. Samo što sam se osjećao kao da je grad pao, i više nije svoj, ni moj). 

Kada je plamen počeo da hvata prostorije s obje strane ulaza, kojeg ipak nisu uspjeli probiti - otišao sam, jer nisam želio ponuditi svojim prisustvom dodatnu publiku akterima, ionako sam samo statista  - tužitelj, svjedok i sudija samom sebi. I ja, i većina građana Bosne.

Kakav god da stav prema svemu ovome imali niko pametan nije sretan osim nekog političara koji je iz daljine vukao konce na kojima su poskakivali "dečki u crvenim duksevima" osiguravajući "dovoljno akcije" u poželjnom pravcu. Ne, to nisu bila samo djeca rođena nakon Daytona. Ne, to nisu bila samo djeca gladnih i obespravljenih. Ne, nisu pjevali padaj silo i nepravdo. Primjenjivali su silu bez ideje pravde.

Vrijeme će vjerovatno sve objasniti a tada će, naravno, biti kasno i nebitno.  Ipak, neka prosvjeda, neka demonstracije spremnosti na konkretne akcije. Neka hrabrosti i odlučnosti, i spremnosti, i ludila. Ali ako će se nastaviti u ovom pravcu i na ovaj način, uskoro će gradjani možda imati nove neprijatelje koji su im danas prijatelji. Slično kao u slučaju pasa lutalica. Možda ćemo uskoro moliti policiju da počne djelovati, a ne da bude na strani demonstranata.

Nadam se da je ovo početak promjena uopšte, naoročito nabolje. Ne znam da li jeste.  Političari još uvijek nisu ništa naučili, niti su svjesni da je čas počeo i da nema produžne nastave niti popravnog ispita - i ne slute da je možda došlo vrijeme da se zaključe ocjene.

Ipak su jučer imali težak dan - valjalo je izbjeći gnjev i degenek, i sačuvati poziciju, iskoristiti nešto od svega. Najteže je bilo policiju izvesti na ulice i onda demagoški zabraniti upotrebu sile, tako da policija zapravo dobije batine zato što nisu dobili plate i to da ih prebiju "poniženi i obespravljeni"  nakon što su ovi njih napali jer su opet oni njih napali prije toga kamenicama. A sve u cilju mirne podrške Tuzlacima u njihovoj borbi za elementarnu pravdu.

Zgradu Predsjedništva je mogao odbraniti vod specijalaca. Kao što je Vikić, onomad, doslovno sam izašao ispred zgrade i otjerao Juku na vrhuncu njegove moći i sa svom vojskom s kojom je opkolio Predsjedništvo u cilju da "ostvari prava i bori se za narod". Ali, eto, neko očigledno želi reći, prvi javno izjaviti, da NIKO NE SMIJE DA BIJE GRAĐANE, narod, čak i ako građani biju druge građane i policajce koji štite one protiv kojih protestvuju građani dok oni govore da upotrebe sile ne smije biti.  Čista demagogija, i maligna manipulacija - jučer je mogao ko god je koga htio napasti i nikoga ne bi bilo da bilo koga zaštiti. Sutra će možda nekome neko na kuću udariti, i vrlo je vjerovatno da to neće biti kuća Nedžada Brankovića koji je sve radio po zakonu i u skladu sa zakonom nestao sa scene, nakon što je uništio sve što je mogao.  

Dakle, ako je sve ovo početak demokratskih olimpijskih igara - onda, neka igre počnu. Plamen je već zapaljen. Imamo natjecatelje u svim disciplinama i mnogi će se zakititi medaljama. Iako mi se ništa ne sviđa i nisam siguran da shvatam pravila po kojima se igra. Zapravo, ne znam ni o kojim igrama je riječ. Ali, neka igre počnu. Vjerujem da političare treba linčovati i niti jednog mi nije žao bez obzira koliko je dugo na vlasti - ako ne može da nešto konkretno dobro učini onda neka ide i prestane uzimati novac za svoju jalovost - primanjem novca kao političar u ovoj i ovakvoj zemlji čini dotičnog ili dotičnu jednakim svakom drugom političaru. Ovo društvo se dijeli na nas i njih. "Mi" smo oni koji ne žive od političarskih primanja, a "oni" su svi oni koji dobijaju platu kao političari ili su interesnoj relaciji sa političkim partijama ili pojedincima. Možemo se i tako dijeliti. Samo kada sutra naiđe neko zakrvavljenih očiju u crvenoj dukserici da ruši nešto možda bih i ja mogao uzeti komad betona i baciti ka nečemu ili nekome. Možda bih i ja, kao građanin, mogao izraziti svoje nezadovoljstvo i bijes tako što ću nekome s tenama od 200 maraka dok uništava neku zgradu rascopati glavu jer recimo ja sam protiv toga da se pale zgrade koje su naše i koje su skoro sve što nam je ostalo. Čast, dostojanstvo, pamet i hrabrost smo odavno izgubili.