 |
| Profesor Vladimir Premec (1939 - 2018) |
Predavao nam je Istoriju filozofije - od predsokratovaca do Tome Akvinskog. Ništa se bolje ne može dogoditi jednom studentu filozofije nego da počne svoj studij predavanjima kod profesora Premeca. Svako ko je imao bar malo spekulativnog duha nakon prvog predavanja bi bio uzdignut u nevjerovatne visine, opijen, pomahnitalog filozofskog erosa, potpuno zaljubljen u filozofiju. Sve je kod profesora Premeca bilo drugačije od svega što smo do tada u svom procesu obrazovanja mogli doživjeti. Način na koji je govorio, dikcija, gestikulacija… sve sam volio. Zapravo, bila je to ljubav na prvi pogled. Bilo je dovoljno samo jedno “kolega” pa da već budete osvojeni.
Premec je bio prvi erudita sa kojim sam imao zadovoljstvo, bolje reći izazov, dijaloga. Imao sam sedamnaest godina i nisam imao pojma niočemu, blago rečeno, ali sam naravno bio dovoljno umišljen kao pravi tinejdžer da razgovaram o svemu. Svako predavanje mi je davalo osjećaj da znam više, odnosno da znam šta i koliko ne znam, učeći tako o svom neznanju brzo sam napredovao. Čekao sam petak kao randevu sa najljepšom djevom. Djevojci bi zapravo, nimalo džentlmenski, i mogao zakasniti na sastanak, ali na seminar kod Premeca - nikad! Za mene tada ništa bolje nije postojalo. Više sam naučio kod Premeca o filozofiji i životu u jednom predavanju nego recimo kod na smrt dosadnog Alekse Buhe za čitavu godinu.
Čitao nam je Borgesa za kraj semestra. Bila je to “dijalektička odskočna daska duha”. Učio nas je da “mi nismo rekli ono što smo mislili, već ono što su drugi čuli” da smo rekli. Da ne možemo znati da li recimo biljke imaju svijest - “mi to možemo misliti, ali mi to ne možemo znati”. Dizao bi ton, teatralno savršeno, ispravljajući tradicionalno loš prevod znamenite Sokratove “Znam da ne znam” koju i danas nesretno prevode kao “znam da ništa ne znam”. Molio nas da ime Scottusa izgovaramo kao Skotus, nikako kao Skot, jer riječ “skot” u našem jeziku znači nešto posve drugo. Učio nas kako da mislimo, kako da govorimo. Njegova su predavnja onima sa viškom libida omogućavala lakše zavođenje kolegica jer su mnogi od nas, svako na svoj način, izlazili sa predavanja vrlo čestu kao u transu. Nemoguće je zapravo opisati način na koji je Premec govorio, sve je bilo u funkciji onoga što se želi reći, dikcija, intonacija, svaka gesta i grimasa. Riječju - poezija.
Sjećam se ispita kod Premeca, ujedno je to bio moj prvi ispit uopšte. Bila nas je puna soba, tako smo zvali kancelarije profesora - sobe. Studenti su sjedili i po podu. Pila se rakija, koju je donio neko od studenata. Svi su pili, osim mene i profesora. Studenti bi obično samo “s hrestomatijom” Branka Bošnjaka izlazili na ispit. Neko bi otišao tako daleko da pročita i nekoliko knjiga Platonove Države, kako bi znao reći nešto više o Anankinom vretenu, alegoriji pećine… Ambiciozan kakav jesam, pročitao sam Državu, ali i Platonov Simpozijum - Gozbu (jednu od dvije knjige koje su uopšte napisane o ljubavi). Naravno, Premec je želio da razgovaramo o Gozbi. Pričali smo o Ksantipe Sokratovoj ženi, i Diotimi Sokratovoj učiteljici ljubavi.
Premec me je iznenada upitao: Kolega, da li bi ste Vi voljeli da imate učiteljicu u ljubavi?
Pomalo zatečen pitanjem, “kupujući” vrijeme, odgovorio sam: “Nisam o tome razmišljao.”
“Kongenijalno, kolega!” Prasnu Premec kao iz topa. “Ne govorite o onome o čemu niste razmišljali. Kongenijalno! Dajte mi, molim Vas, Vaš indeks.” Dobio sam desetku! Najčešću ocjenu koju je Premec davao.
Bio je sjajan pedagog. Kada je izbio čuveni skandal, takozvana “Noć Crnih košulja”, dernek maminih i tatinih sinova koji su organizovali žurku dekorativno nadahnutu nacističkim simbolima i ideologijom, sazvana je sjednica članova komunističke partije na našem Odsjeku i pozvani su i studenti, koji nisu članovi, da prisustvuju. Stvar je bila posve ozbiljna. Prvo je Džafer iz studentske službe naveo imena onih koji su učestvovali a “naši” su studenti: Isidora Bjelica, Miljenko Jergović… i još nekoliko drugih čijih se imena više ne sjećam. Bio je to prvi, i posljednji put, da sam prisustvovao nekom partijskom sastanku. U isto vrijeme prvi put smo bili u društvu naših profesora u nekom kontekstu mimo katedre. Bilo je zanimljivo i uzbudljivo gledati i slušati profesore u tom, takorekuć, kolokvijalnom kontekstu. Prije Džaferovog raporta bila je prozivka da se ustanovi ko je prisutan. Iako smo bili u učionici, soba 29, i vidjeli ko je tu a ko nije, forma je zadovoljena. Risto Tubić nije bio prisutan…
“ne znamo gdje je”. Mišo Kulić, profesor sociologije kulture, šaljivo je dodao da jedino “puzdano znamo da je na planeti”. A profesor Tunjo (Muhamed Filipović) dodao, uz onaj svoj karakteristični smijeh, kao da se smije na alnaser, nikako da “ufati” i upali, “znamo da je na planeti, ali ne znamo na kojoj”. Što je izavalo provalu smijeha kod svih prisutnih. No, ubrzo su se stvari ponovo uozbiljile.
Profesor Finci je vrlo odmjereno i staloženo rekao da ga je naročito pogodila “igra sa pepelom iz Jasenovca” s obzirom da su neki članovi njegove porodice završili u takvom pepelu. Spasoje Ćuzulan je komentirao da ne trebamo govoriti o simbolima u ovom slučaju, već o amblemima. Sjećam se da je sve proteklo u veoma uljuđenoj, civiliziranoj atmosferi, bez ostrašćenih govora, bez demagogije, kako i dolikuje najumnijim glavama. Tunjo je rekao nešto o “ideologiji Laibacha” gledajući u nas nekoliko sudenata koji smo bez treptanja pratili diskusiju.
Inače, Tunjo nam nikada nije držao predavanja iz Logike. U četiri semestra nikada ništa nije predavao iz plana i programa. Ali smo zato na njegovim rijetkim predavanjima saznali sve o njegovoj tetki Melči, šepavom hodži, drugovanjima sa Dervišem Sušićem, Miroslavom Krležom, Versaju, diplomatiji… bezbrojne anegdote i mnogo toga što je nemoguće pročitati bilo gdje. Neprocjenjivo, i veoma zabavno.
Stvar se završila tako da je kontatovano da “Noć crnih košulja” nije imala nikakvu ideološku pozadinu već je stvar više obijesti studenata nego nešto zbog čega bi se ozbiljno trebali zabrinuti. Još smo neko vrijeme viđali svakodnevno Dimitrija Bjelicu, šahovskog velemajstora i teoretičara, kako zabrinut dolazi u dekanat, ali ubrzo je sve zaboravljeno. Premec nije govorio ništa na tom sastanku. Ali je nešto ranije tog dana u semestru prvi put govorio ljut, skoro pa bijesan. Prvi i posljednji put nas je zvao djeco, a ne kolege, i svako malo ponavljao - “nemojte praviti sranja, nemojte praviti sranja….“ bez da kaže na šta tačno misli. Govorio je dugo i bio je vidno uzrujan. Tek smo kasnije taj dan na tom znamenitom partijskom sastanku shvatili zašto je zapravo bio ljut.
Posljednje predavanje na kraju drugog semestra je bilo nešto najljepše što sam doživio kao student. Nisam znao da ću već za nekoliko sedmica sa nepunih osamnaest godina otići na služenje obaveznog vojnog roka u JNA. Niti sam znao, niti slutio, šta sve dolazi. Tek sam kasnije, u vrijeme opsade Sarajeva, shvatio da je upravo to posljednje Premecovo predavanje bila zapravo zadnja epizoda jednog romantičnog, predivnog i sretnog, vremena, koje je za mene praktično taj dan završeno. Prvo nam je pročitao Paracelzusovu ružu, a i tada kao i danas mi je još odzvanjalo u glavi “ko nije dao sve, nije dao ništa” iz priče koju nam je pročitao na kraju prvog semestra. Govorio je nakon čitanja dugo, prekrasno kako je samo on znao. Zaista je govorio kao da svira - svaka nota imala je svoju visinu i trajanje sa razlogom, smislom i značenjem. Završio je riječima: “Vi sada nastavljate svoj put u budućnost, a ja u prošlost i što dalje putujem sve je ljepše. Sretan nam put.”
Sretan put, profesore. Ako ovo naše postojanje ima ikakvog smisla, kosmičkog ili bilo kakvog drugog, onda Vas na pučini svjetla čekaju Herakleitos, Sokrates, Jakob Boehme, Franciscus Patricius… i učiteljice ljubavi da još jednom, ovaj put u vječnosti, prođete sve teme. Vječne teme za vjeke vjekova. Potpuno sam siguran da će Vam se svi obradovati. Hvala na svemu što ste me naučili. Ovo moje malo putovanje nikada ne bi bilo ovako lijepo i uzbudljivo da na samom početku nisam imao sreću da putujem sa Vama, i drugim dragim profesorima. Možda bih bio “pametniji” u “savremenom” “smislu” te riječi, ali siguran sam da ne bih bio bolji čovjek. Šteta što nisam znao koliko sam tada bio sretan. Valjda nam je to sudbina - da kroz život trčimo za srećem i da uglavnom uvijek samo protrčimo pored nje ne opazivši je.
Dok ste nas strpljivo učili Platonovoj filozofiji, u jednoj usputnoj epizodi govoreći o Pravičnosti skrenuli ste nam pažnju na jedan stari prijevod Platonove države u kojem se posljednja, deseta, knjiga završava riječima - “…i to je sreća.”
