"O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti"

ODILON REDON, Silenca, c 1911

Kako vrijeme prolazi nalazim sve manje smisla u pisanju. Kao da nemam više ništa reći ni sebi ni drugima. Kao da nema ni smisla ni potrebe.

Da govorim o novom valu islamizacije Bošnjaka? Da pišem o kulturi, odnosno nepostojanju kulture u nas? Da pričam o totalnoj korupciji našeg društva od vrha do dna, od moćnika do "običnih" ljudi? Da propitujem moralni ambis u koji se naše društvo sunovratilo? Da se obratim kome? Onom jednom "idealnom čitatelju" što će shvatiti smisao, bez ostatka? 

Stvari se mijenjaju pa ću možda imati i željeti nešto reći, nekad, uskoro. Do tada ću se boriti protiv rezignacije i vjere u gore sutra.