Javno se zgražavati nad slikom beživotnog tijela bezgrešnog djeteta je morbidno jer se stiče dojam da se ne zna da svaki dan mnoga djeca skončaju na podjednako stravičan ili stravičniji način. To može otkriti odsustvo empatije u pokušaju da se izrazi (u biti neiskrena) sućut i zgražavanje nad ovakvim prizorom. Nije potrebna naročita mašta da se zamisle mnoga raskomadana tijela nevine djece u Siriji, Iraku, Afganistanu, Palestini, Jemenu. Tijela koja su još maločas bili mali ljudi, sretni i razigrani, nesvjesni zla, nesposobni za ideju zla. Isto kao što smo mogli gledati ubijanje djece na trešnji ili u igri ispred zgrade, ovdje u Sarajevu, u sezoni ubijanja 92-95 i drugdje po Bosni i Hercegovini.
Uostalom, ko je ubio onog mališana čije beživotno malo tijelo gledamo nasukano na plaži? Onaj od kojeg je to dijete pobjeglo, onaj zbog kojeg je to pobjeglo ili onaj ko nije učino ništa da spasi to nesretno dijete? Ili je krivo more?
Čini se, ipak, da živimo u vrijeme kada su i nevinima ruke krvave, a kamoli krvnicima. Trajaće virtualno oplakivanje još neko vrijeme, bar nekoliko dana. Nešto duže će trajati virtualno naricanje, u većini slučajeva, otkrivajući ambiciju da se javnim zgražavanjem nad stravično nehumanim prizorom XXI stoljeća zapravo kaže poneka lijepa riječ o sebi samima. Zgražavam se nad zlodjelom, dakle postojim mimo zlodjela i zlodjelo me praktično ne dotiče. Jer, eto, rekao sam, javno, da je to loše i varvarski i neprihvatljivo. Valjda će biti dovoljno. Privatno, poslije toga se otišlo na ćevape. Slikao sam se sa Ditinim proizvodom; otišlo se i slikalo u zatvorenom muzeju a kad je bio otvoren niti je ko u taj muzej ulazio niti se ko u njemu slikao, osim na nekom prijemu u botaničkoj bašti, ili modnoj reviji u auli.
Ukratko - svakog posta tri dana dosta. Odvratni smo kao vrsta. Licemjerni i mizerni. Ponašamo se kao da planiramo živjeti nekoliko stoljeća pa mislimo da imamo vremena postati zaista dobri i iskreni, jer vjerovatno svi slutimo da svako od nas pojedinačno na svoj način daje nečasni doprinos življenju u ovakvom svijetu. Već sutra nama ili našoj djeci ili našim unucima dešavati će se slične stvari i mi ćemo osjećati i znati svu jalovost virtualnog zgražavanja cijelog svijeta. Znam to, kao i mnogi, jer sam to, nažalost, doživio. Nećemo osjetiti bolan stid, jer u tom se trenutku nećemo sjetiti onoga što smo učinili a stida je vrijedno, već samo tupu i jalovu bol i nemoćnost da promijenimo bilo šta. Biti će uzaludno očekivati da na plaži vječno usnuli dječak ustane i otrči nasmijan i ludo sretan prskajući topla preplanula tijela turista koji se okolo izležavaju.
Ne, neće se ukazati sunce na toj plaži naše moguće budućnosti, dječak će ostati beživotno ležati uzaludno nas opominjući da leži na tom pijesku bez realne potrebe, ali zbog privatnih potreba nekih realno moćnih ljudi koji su poštovani i ugledni, koji ne mljackaju kad jedu, drže dosljedno nadlaktice uz tijelo dok rukuju priborom za jelo, i brišu usta nakon svakog drugog zlogaja blago pučeći usne, prije nego što otpiju gutljaj dobrog vina. Neki civilizirani ljudi, humanisti koji redovno ispisuju ček za ovu ili onu humanitarnu akciju kao certifikat svoje humanosti, pišu sa lakoćom kojom se taksisti ostavlja 0,10 KM bakšiša. Sa lakoćom i bez grizodušja kao što djeca domaćih tajkuna objavljuju, urbi et orbi, svoje stanje stvari toaletama i ostalim priborom vrijednim nečije godišnje plate, koju nije dobio iako je zaradio, za razliku od djece tajkuna koju su dobili sve a nisu zaradili ništa. Nije previše nategnuto reći da radnik nije dobio platu jer je neradnik isplaćen.
Pa, šta da se radi? Teško pitanje. Činjenica je da smo nemoćni da promijenimo sebe a kamoli svijet oko sebe, možda zato jer je ovo prvo preduslov za drugo. Nemoćni smo jer su drugi moćni a ne mi. A ti moćni žele moćni ostati i ako je ikako moguće moćniji postati da bi im lakše bilo doći do još malo moći. Granice takvih potreba i ambicija ne postoje. Zapravo, mi svi moramo biti nemoćni da bi nekolicina drugih bila moćna, jer ako su svi moćni onda niko nije moćan i moć kao takva nije više važna ni privlačna.
I na kraju, ni najiskrenije saosjećanje neće oživjeti ubijeno dijete, niti će spriječiti da druga djeca već danas budu svirepo umorena. Saosjećanje je potrebno nama samima, iskrena empatija, ona katarzična bol koju osjećamo nad nepravdom kao idejom. Ta pročišćavajuća bol iskrene sućuti, dokazuje nama i samo nama samima, da zlo i bešćutnost nisu zagospodarili svim srcima. Eto, ima bar jedno koje boli i vrišti protiv svega. I u tom srcu treba posijati sjeme dobrote, njegovati i čuvati kao da je posljednja sadnica i šansa u vaseljeni. Čuvati i osjećati kao nešto krhko i ugroženo ali neprocjenjivo. Istina, treba biti realan i sam sebi reći ono što će mnogi pomisliti ako stignu do kraja ovog teksta: o čemu ovaj priča?
Uostalom, ko je ubio onog mališana čije beživotno malo tijelo gledamo nasukano na plaži? Onaj od kojeg je to dijete pobjeglo, onaj zbog kojeg je to pobjeglo ili onaj ko nije učino ništa da spasi to nesretno dijete? Ili je krivo more?
Čini se, ipak, da živimo u vrijeme kada su i nevinima ruke krvave, a kamoli krvnicima. Trajaće virtualno oplakivanje još neko vrijeme, bar nekoliko dana. Nešto duže će trajati virtualno naricanje, u većini slučajeva, otkrivajući ambiciju da se javnim zgražavanjem nad stravično nehumanim prizorom XXI stoljeća zapravo kaže poneka lijepa riječ o sebi samima. Zgražavam se nad zlodjelom, dakle postojim mimo zlodjela i zlodjelo me praktično ne dotiče. Jer, eto, rekao sam, javno, da je to loše i varvarski i neprihvatljivo. Valjda će biti dovoljno. Privatno, poslije toga se otišlo na ćevape. Slikao sam se sa Ditinim proizvodom; otišlo se i slikalo u zatvorenom muzeju a kad je bio otvoren niti je ko u taj muzej ulazio niti se ko u njemu slikao, osim na nekom prijemu u botaničkoj bašti, ili modnoj reviji u auli.
Ukratko - svakog posta tri dana dosta. Odvratni smo kao vrsta. Licemjerni i mizerni. Ponašamo se kao da planiramo živjeti nekoliko stoljeća pa mislimo da imamo vremena postati zaista dobri i iskreni, jer vjerovatno svi slutimo da svako od nas pojedinačno na svoj način daje nečasni doprinos življenju u ovakvom svijetu. Već sutra nama ili našoj djeci ili našim unucima dešavati će se slične stvari i mi ćemo osjećati i znati svu jalovost virtualnog zgražavanja cijelog svijeta. Znam to, kao i mnogi, jer sam to, nažalost, doživio. Nećemo osjetiti bolan stid, jer u tom se trenutku nećemo sjetiti onoga što smo učinili a stida je vrijedno, već samo tupu i jalovu bol i nemoćnost da promijenimo bilo šta. Biti će uzaludno očekivati da na plaži vječno usnuli dječak ustane i otrči nasmijan i ludo sretan prskajući topla preplanula tijela turista koji se okolo izležavaju.
Ne, neće se ukazati sunce na toj plaži naše moguće budućnosti, dječak će ostati beživotno ležati uzaludno nas opominjući da leži na tom pijesku bez realne potrebe, ali zbog privatnih potreba nekih realno moćnih ljudi koji su poštovani i ugledni, koji ne mljackaju kad jedu, drže dosljedno nadlaktice uz tijelo dok rukuju priborom za jelo, i brišu usta nakon svakog drugog zlogaja blago pučeći usne, prije nego što otpiju gutljaj dobrog vina. Neki civilizirani ljudi, humanisti koji redovno ispisuju ček za ovu ili onu humanitarnu akciju kao certifikat svoje humanosti, pišu sa lakoćom kojom se taksisti ostavlja 0,10 KM bakšiša. Sa lakoćom i bez grizodušja kao što djeca domaćih tajkuna objavljuju, urbi et orbi, svoje stanje stvari toaletama i ostalim priborom vrijednim nečije godišnje plate, koju nije dobio iako je zaradio, za razliku od djece tajkuna koju su dobili sve a nisu zaradili ništa. Nije previše nategnuto reći da radnik nije dobio platu jer je neradnik isplaćen.
Pa, šta da se radi? Teško pitanje. Činjenica je da smo nemoćni da promijenimo sebe a kamoli svijet oko sebe, možda zato jer je ovo prvo preduslov za drugo. Nemoćni smo jer su drugi moćni a ne mi. A ti moćni žele moćni ostati i ako je ikako moguće moćniji postati da bi im lakše bilo doći do još malo moći. Granice takvih potreba i ambicija ne postoje. Zapravo, mi svi moramo biti nemoćni da bi nekolicina drugih bila moćna, jer ako su svi moćni onda niko nije moćan i moć kao takva nije više važna ni privlačna.
I na kraju, ni najiskrenije saosjećanje neće oživjeti ubijeno dijete, niti će spriječiti da druga djeca već danas budu svirepo umorena. Saosjećanje je potrebno nama samima, iskrena empatija, ona katarzična bol koju osjećamo nad nepravdom kao idejom. Ta pročišćavajuća bol iskrene sućuti, dokazuje nama i samo nama samima, da zlo i bešćutnost nisu zagospodarili svim srcima. Eto, ima bar jedno koje boli i vrišti protiv svega. I u tom srcu treba posijati sjeme dobrote, njegovati i čuvati kao da je posljednja sadnica i šansa u vaseljeni. Čuvati i osjećati kao nešto krhko i ugroženo ali neprocjenjivo. Istina, treba biti realan i sam sebi reći ono što će mnogi pomisliti ako stignu do kraja ovog teksta: o čemu ovaj priča?
 |
| Eugene W. Smith "Walk to Paradise Garden" (1946) |
