"Ono što govorimo postaje kuća u kojoj živimo."
Hafiz
Hafiz
petak, 26. rujna 2014.
srijeda, 24. rujna 2014.
nesanica u aspergu (blog insomnia)
Opet na istom mjestu, na vječnom putu u nigdje ka konačnom ništa. Stvaranje živi kao cvijet, kao čovjek - sretan u mladosti, sjetan u starosti. Nije važno što sve prolazi, i što sve će proći kao što je prošlo sve što je bilo. Važno je da sve što traje uglavnom nije ono za šta se izdaje.
Kako onda boriti se protiv nevidljive vojske besmisla, laži i uzaludnosti? Da li pjevati ili plakati? Da li crtati nove obrise krajolika smisla ili brisati krajobraze besmisla i ispraznosti svega što oko vidi, što uho čuje i što ruke dotaknu? Da li plakati ili se grohotom smijati zbog ovakvog svijeta oko sebe, ovakvog kakav jeste? Ili jednostavno okretati glavu od ružnog ka lijepom koje se uvijek može otkriti, pronaći?
Trčim kroz život u nadi da ću brže stići na cilj, do konačnog kraja, do beskraja. Do dalekog horizonta na kojem će sve išćeznuti. Spustiti se do najdublje rupe i istrunuti sa osmijehom na licu, osmijehom koji neće vidjeti nijedne oči, koje niko neće čuti.
Još juče sam bio negdje drugdje na putu ka svjetlu a već danas sam u tunelu koji sam otkrio na kraju svjetla što je trajalo kratko, prekratko da bih sve vidio. Moje oči su ostale gladne ljepote, moje uši su ostale žedne pjesme ljubavi, moje ruke pipaju u mraku dana današnjeg tražeći nekog za koga će se uhvatiti, nekoga koga će zagrliti, nekoga ko će biti sidro jer znam da me struja nosi na pučinu tame koja će me kao i mnoge prije mene progutati, pojesti i zauvijek zaboraviti.
Ležim u noći zagledan u zvijezde iznad sebe. Svako malo neka namigne kao da dijelimo zajedničku tajnu. Zajedničku sudbinu. Možda one znaju više o meni nego ja o njima. Možda me sažaljevaju jer su me gledale kako nastajem od prašine njihovih sestara. Možda me žale jer vide da mislim da znam ono što nam nije dato da znamo. Nijemi svjedoci iznad mene zavjerenički stoje i vječno prkose, do kraja vremena. A moji mali koraci u vaseljeni koje neki zovu život za njih su samo trenutak jedan kratki.
Kako onda boriti se protiv nevidljive vojske besmisla, laži i uzaludnosti? Da li pjevati ili plakati? Da li crtati nove obrise krajolika smisla ili brisati krajobraze besmisla i ispraznosti svega što oko vidi, što uho čuje i što ruke dotaknu? Da li plakati ili se grohotom smijati zbog ovakvog svijeta oko sebe, ovakvog kakav jeste? Ili jednostavno okretati glavu od ružnog ka lijepom koje se uvijek može otkriti, pronaći?
Trčim kroz život u nadi da ću brže stići na cilj, do konačnog kraja, do beskraja. Do dalekog horizonta na kojem će sve išćeznuti. Spustiti se do najdublje rupe i istrunuti sa osmijehom na licu, osmijehom koji neće vidjeti nijedne oči, koje niko neće čuti.
Još juče sam bio negdje drugdje na putu ka svjetlu a već danas sam u tunelu koji sam otkrio na kraju svjetla što je trajalo kratko, prekratko da bih sve vidio. Moje oči su ostale gladne ljepote, moje uši su ostale žedne pjesme ljubavi, moje ruke pipaju u mraku dana današnjeg tražeći nekog za koga će se uhvatiti, nekoga koga će zagrliti, nekoga ko će biti sidro jer znam da me struja nosi na pučinu tame koja će me kao i mnoge prije mene progutati, pojesti i zauvijek zaboraviti.
Ležim u noći zagledan u zvijezde iznad sebe. Svako malo neka namigne kao da dijelimo zajedničku tajnu. Zajedničku sudbinu. Možda one znaju više o meni nego ja o njima. Možda me sažaljevaju jer su me gledale kako nastajem od prašine njihovih sestara. Možda me žale jer vide da mislim da znam ono što nam nije dato da znamo. Nijemi svjedoci iznad mene zavjerenički stoje i vječno prkose, do kraja vremena. A moji mali koraci u vaseljeni koje neki zovu život za njih su samo trenutak jedan kratki.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)