Uzetost. Možda je to prava riječ za stanje u kojem se nalazim. Nemogućnost dovođenja u jezik onoga što bruji u mojoj glavi. Misli zuje, promiču jedna pored druge, sudaraju se, a ja i ne pokušavam zavesti neki red, uspostaviti poredak stvari. Zbunjen posmatram svoj svijet kako u haosu rastače svaku misao, čak i pomisao ne opstaje i ne traje dovoljno dugo da porodi ideju. Sebično se bavim sam sa sobom i svojim nedoumicama od kojih pravim probleme koje bez uspjeha pokušavam riješiti.
Traje to već dugo, dovoljno dugo da osjetim zabrinutost. Ali osjećam samo slutnju i zebnju. Kao brodolmnik gledam brod koji tone dok na splavu grlim nadu dok pjeva da još uvijek nije sve gotovo.
Nemogućnosti da se posloži u našoj glavi x-stvari, a da ne govorim o tome dok je potrebno nešto prenijeti drugima. No, je li nužno uvijek u nama problem, ili su nam možda i drugi ljudi faktori?
OdgovoriIzbriši