Jutro sa Safetom

Besana noć. Zagrobnu tišinu prekidalo je samo jezovito zavijanje mačaka. Njihov zakašnjeli ljubavni zov ličio je na dječiji vapaj i ta morbidna zvučna kulisa stvarala je idealan ambijent za stanje u kojem se nalazio. Ponovo na istom mjestu, u istom trenutku. U mraku sobe buljio je u plafon. Sve je bilo isto kao i onda kada je za boj spreman ležao na zemlji i gledao zvijezde. I te je, sada već davne, noći čekao da prođe vrijeme i kucne čas kad će konačno krenuti.

Čekanje i neizvjesnost, dva nemira, dva tereta. Iznova je u mislima prolazio sve moguće situacije u kojima se mogao naći sljedećeg jutra. Iako se u njegovoj glavi ta bitka već toliko puta desila opet je počinjao promišljati i zamišljati vjerovatni slijed događaja. Prije nego što je još jednom prišao svom cilju, potonuo je u san. Propao je u crnu rupu bez snova, kao da se u trenutku život zaustavio i svjetla zauvijek ugasila. Kratko je spavao.
Otvorio je oči i u trenu se razbudio. Tok misli se sam od sebe nastavio na istom onom mjestu gdje je, nekoliko sati prije, stao. Prišao je najbliže što se moglo, potpuno spreman. Držao je čvrsto oružje i osluškivao svaki šum, mirisao zrak, a pogled je gurao kroz tamu noći koja se bližila svom kraju. Čuo je srce kako kuca, kako bije i zvoni u prsima. Napetost je rasla. Čvrsto je stegnuo svoje oružje. Zapravo ništa osim puške nije u tom trenutku postojalo. Sve svoje biće, svoju dušu i sve svoje držao je u toj pušci. I sam je postao puška koja sluša svoje srce što mahnito udara. Bio je spreman. 

Prenulo ga je mačje arlaukanje. Počinje svitati i lutalice nastavljaju svoje udvaranje.

Sviće. Dao je signal. Krenulo je. Čula se jedna, i još jedna eksplozija. A onda su detonacije počele prestizati jedna drugu. U zaglušujućoj buci, mirisu baruta i sablasnoj izmaglici našao se u svom punom elementu. Spreman i potpuno fokusiran. Čekao je da prođu posljednji trenuci i da krene u juriš. I tada je znao da je dovoljno lud i da je hrabrost njegova snaga, ali nije znao je li dovoljno pametan da održi balans i da ga mahnita odvažnost ne odvede u kobnu pogrešku.
Došao je trenutak. Jednostavno je potrčao naprijed ne razmišljajući ni o čemu. Nestao je čitav svijet i ispred sebe je vidio još samo bunker iz čija je dva crna oka blještao smrtonosni narandžasti plamen. Nije bilo vremena za strah. Bljesak. Neko, veliko, svjetlo ga je bacilo u stranu. Odmah zatim, čuo je prasak. Ugledao je pored sebe Safeta kako leži nepomično, sav u ranama. Ugledao je i nekoliko svojih saboraca kako bježe nazad i samo je još kurir Ismir tu s njim. Ostali su potpuno sami. On, Ismir i umirući Safet. 

Nakon što je pogledom ispratio svoje saborce koji su zamakli među breze, zagledao se u ta divna visoka stabla što su stajala kao da ih se ne tiče ovaj haos i ludilo koje se oko njih dešava. Skrenuvši pogled sa drveća, koje je poželio gledati do kraja svijeta, ugledao je Safetove oči. U tom trenutku čuo je kako jedva izgovara: "nemoj me ostaviti". Tada nije znao da nikada više njegovi živci neće mirovati, da nikada više ništa neće biti isto, i da sa Safetom umire i on, kakav je nekada bio, i da se rađa jedan novi čovjek koji će samo ličiti na njega. "Neću te ostaviti, ostajem sa tobom, a kad ja krenem - krenućeš i ti. Ne brini. Spavaj." Čuo je sebe kako govori. Safet je napravio grimasu u pokušaju da se osmijehne. Iako nije imao pola lica, bio je to najljepši osmijeh koji će ikada vidjeti. Milujući Safetovu kosu počeo se osvrtati oko sebe sagledavajući situaciju. Tek je sad primijetio da se nalaze svega dva ili tri koraka ispred bunkera. Ponovo je vidio Ismira koji ga je užasnuto gledao. Tek mu je dvadeset i on sam je samo nekoliko godina stariji, ali Ismira je strah pretvorio u dječaka kojem hitno treba pomoći, inače će ga strava potpuno obuzeti. Vidio je da je na granici razuma. Ismirove su oči to govorile i glasnije nego što je bilo potrebno. Onda je ponovo pogledao Safeta, ali Safet više nije bio tu. Ostao je samo staklasti pogled kojim je gledao neki svijet koji od njih trojice samo on vidi. Vrijeme je ponovo stalo i od svega su ostala samo dva oka koja su ga gledala.

Nekoliko mačaka je složno arlauknulo. Nestalo je Safeta. Nema ni Ismira, ni bunkera. Ni breza. Pucnjevi i detonacije su utihnule i još su samo zavijale mačke.

Ustao je i otišao pod tuš. Prskanje vode je bila nesvakidašnja zvučna senzacija. Znao je da su stres i neispavanost izoštrili njegova čula toliko da im nije mogao vjerovati. Tek se sad sjetio razloga svog stanja. Pred njim je sastanak koji bi mu mogao biti najvažniji u posljednjih nekoliko godina. Sastanak na kojem će se u velikoj mjeri odrediti njegova sudbina. Spomenuo se samog sebe od prije trinaest godina i nasmijao banalnosti situacije koja ga je morila već treći dan. Odlučio je ovog jutra biti najbolja verzija samog sebe. Osjećao je obavezu prema Safetu. 

Onog je jutra bio sjajan, znao je to po pogledima drugih kada se vratio u jedinicu. A sada, osjetio je stid, kao da ga je Safet gledao. Učinilo mu se da čuje kako mu Safet govori: "nije valjda da se bojiš jednog sastanka? Pa, neće ti glava sa ramena sletjeti." "Ali onda sam imao pušku, imao sam neku moć. Sada imam samo poštenje i riječi, a to nikog ne tjera na razmišljanje" odgovorio mu je spremno. "I ja sam onaj dan imao pušku, pa mi to nije pomoglo. Ti sada treba da pogledaš u oči živom čovjeku koji nema nikakav razlog da te sasluša, a kamoli da ti pomogne. Primiće te samo jer si bio dovoljno dosadan, ali jači si nego onog junskog dana na onoj nesretnoj čuki", dodade Safet.

Voda je prskala, a on je stajao pustivši da mu mlaz udara lice. Potpuno miran. Spokojan do ravnodušnosti. Iako je znao da ga Safet više ne gleda ipak je osjećao njegov pogled. Njegovo ovdje i sada vratilo se u svim bojama i oblicima. 

Vrijeme je počelo ravnomjerno proticati. U ogledalu je gledao čovjeka na kojem se skoro ne vidi da je prošlo toliko godina, samo je u svom pogledu vidio kako se zrcale Safetove oči i osmijeh. Znao je da je danas nepobjediv. Znao je da mu sjene palog saborca neće dozvoliti posrtanje u tom ništavnom jurišu koji ga je čekao. Pobjeda je izvjesna bez obzira na ishod, baš kao što je onog jutra poraz bio neminovan bez obzira na želju i hrabrost. Osjetio je zadovoljstvo kakvo osjećamo samo u društvu najbližih. Safet mu je ostao odan, jer ga nije ostavio, a on je shvatio da je od posljednjeg susreta sa Safetom on zamalo postao nešto drugo, nešto što mu se ne bi svidjelo. Ali Safetova blijeda sjena jača je od armije živih. Nasmiješio se svom prijatelju, sa zebnjom da se možda više nikada neće sresti, ali miran u srcu svom. Istom onom srcu koje je ludo tuklo u njegovim grudima.

Zasjalo je sunce. Svanuo je dan nove pobjede, u to više nije bilo nikakve sumnje. Mačke su utihnule, valjda su se sporazumjele. Cvrkut ptica i buđenje novog dana. Nova zvučna kulisa. Zagledao se kroz prozor u nebesko blještavilo koje jedva da se potpuno otkrilo. Zaslijepljen snažnim svjetlom činilo mu se kako mu se sjajna zvijezda smiješi. Ozaren činjenicom da je prepoznat, i on se nasmiješio.

14. 04. 2008.

Sjeti se sebe (privatna poruka)

Znam, i poslije traume traume su nove trojne i brojne. Ipak, možeš misliti šta hoćeš ali sve je do tebe iako ti se ništa oko tebe ne sviđa, iako te sve oko tebe čini više tužnim nego nesretnim, više razočaranim nego frustriranim, iako se osjećaš bespomoćno i nemoćno da bilo šta oko sebe promijeniš nabolje. Znam da imaš averziju prema razgovorima o izgubljenoj mladosti svojoj i izgubljenim životima svojih saboraca što poginuše boreći se u krugu od nekoliko kilometara, ili nekoliko stotina metara, oko svojih kuća. Zbog tih kuća, i u njima majki, sestara, djece i starih, ti i tvoji saborci ste postali ratnici. Znam i da misliš kako je patetično o ratu govoriti veličajno kao što mi je poznato da stalno o tome misliš kada sebi pokušavaš objasniti rat koji te zameo kao vjetar tragove u pustinji. Tom pustinjom si prošao i nikakav trag nije ostao. Odbranili smo naše ulice i gradove ali nismo odbranili mnoge nevine. Mnogi su stradali prije nego što je borba i počela. Nepravedna borba jednih do očnjaka naoružanih i drugih opremljenih samo ludilom mačke satjerane u kut spremne na sve da odbrani svoje mlade. Nema tog psa kojem neće pokušati iskopati bar jedno oko. Sigurno ovo čitaš sa gađenjem jer si raspolućen između divjenja i ponosa koji blješti iz očiju borca za slobodu, pogleda koji si tako često gledao i sa divljenjem primjećivao i poniženja demobilisanog borca, tog bosanskog paradoksa demobiliziranosti bez želje za borbom. 

Dok si trčao ulicama u Yugosport tenama koje su preko noći preplavile grad pa se činilo kao da skoro svi branioci nose samo te tene, razmišljao si ne o tome kako ne izgubiti glavu, već kako je morbidno znakovit naziv patika u kojima ratuješ. Za taj sport sigurno nisu bile dizajnirane ni za državu koju su raspeli prije nego što se munjevito raspala. A sa tom Jugoslavijom se raspalo sve. Raspao si se i ti samo što to nisi znao ni slutio. Raspao si se tako da se više nikad nećeš sastaviti. 

TO JE TO - TO! 
Govorio je Rinko Golubović u sloganu armije u kojoj si se borio. Onako kao što je TITO zamislio. Teritorijalna odbrana kao formula nepobjedivosti, u smislu da nijedan okupator neće preživjeti okupaciju nijednog pedlja Jugoslavije koji okupira. Samo što je TITO zamislio da TO bude naoružan, ali TO kojem smo pripadali nije imao oružje ali je imao moral branitelja, boraca za slobodu, a to je najjače oružje. Bili smo ujedinjeni u toj borbi. Samo tada ujedinjeni i nikada više. 

Moram ti reći da te ne treba biti stid što si bio PATRIOTA. Ljubav prema domovini je plemenit osjećaj i razdvaja velike od malih ljudi. Znam da znaš da je patriotizam brojnih bezimenih heroja, od kojih ti mnogima znaš imena, iskorišten i zloupotrebljen upravo od strane onih malih ljudi, sitnih i krupnih ćardžija, koji nikada nisu osjećali ljubav prema domovini, a to je, ako se sjećaš, u našem slučaju, bila ljubav prema domu koji smo branili na liniji nedaleko od naših kuća, konkretno ti i ja, i ostali koji su ostali. Branili smo naše studentske sobe, naše knjige i naše ploče, sav naš svijet koji je neko, eto, odlučio dokinuti, a mi rekli: e, nećeš! Morat ćeš nas prvo sve pobiti! 

Jasno, to nije bio ni najmanji problem srpskim dušmanima jer je cilj rata bio da se ubije što više onih od srba drugačijih i da im se uzme sve što imaju, pri tome da ih se muči, siluje i kolje. I tako oni pođoše, a mi izađosmo pred njih i oni ne prođoše. Njihovo "nije problem, sve ćemo vas pobiti" se pokazalo kao malo veći problem. I umjesto da rat bude isključivo igra mačke i miša, u kojoj smo mi trebali biti miševi, stvari su se preokrenule pa smo mi postali mačke koje kopaju oči pobješnjelim psima dok kidišu sa svih strana, spremni da nas pokolju, žedni naše krvi. Naravno, da smo svi bili budisti njihova žeđ ne bi bila manja, jer su bili krvožedni krvoloci kakvi samo mogu biti oružjem nadmoćni, odnosno oni što osjećaju da mogu šta god i kako god hoće jer im se odabrana žrtva ne može ničim suprostaviti. Tako se ljudi najčešće povampire i tako postaju zli, kad im se može i kad misle da će proći nekažnjeno.

Budi ponosan jer si David koji je razbio horde Golijata. Budi ponosan iako se najgori ljudi kite (našim) domoljubljem kojeg ne osjećaju jer su licemjeri, pa je svaki domoljub, patriota, sumnjiv kao hulja. A da nije bilo patriota u Sarajevu, Tuzli, Tešnju ... 1992. bilo bi isto što je bilo i u Foči, Rogatici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu i svim drugim gradovima gdje su srbi klali i silovali koga su uhvatili. A genocid bi kulminirao najkasnije u jesen 1992. godine, možda baš u Srebrenici ili u Mostaru ili u Bihaću. Ali nije bilo tako zahvaljujući domoljubima, ali ne verbalnim patriotama, već onim momcima u Yugosport tenama naoružanim pištoljima ili automatima iz drugog svjetskog rata, sa polupraznim magacinima, i sa bombama ručne izrade koji ni najhrabriji među nama nisu smjeli upotrijebiti, a nisu ni znali kako zapaliti fitilj. Uostalom, ko pali fitilje dok frcaju geleri i zvižde zrna iznad glave?

Zato ti pišem; da ti još jednom kažem da je ipak izbor tvoj. Kao što si izabrao da se boriš umjesto da čekaš da ti dođu na vrata i zakolju i tebe, i oca i brata, i siluju majku, sestru, kćerku, pa onda i njih ubiju. Tako i danas možeš izabrati da budeš ponosan kao David jer Golijat možda nije savladan ali je dobio po nosu i po glavi i to tako da mu sljedeći put neće pasti na pamet da se zaleti na tebe jer zna kakvo srce imaš.  

Možeš izabrati da se osjećaš jadno jer su jadovi i gadovi, mali ljudi i sitne duše ti koji vode ovo društvo u propast, ravno do dna, pravo u bezdan, a ti umalo boreći se za slobodu ne izgubi glavu za njihov bijeli hljeb, sinekure, lopovluk i sve ono što ti nije moglo pasti na pamet kao mogući epilog dok si trčao pred dušmane da ih dočekaš kao Bosanac u Yugosport tenama, bez municije, bez bilo kakve opreme, svjestan da možeš tako naoružan ratovati desetak minuta i da onda moraš preći na kamenje. I da ćeš vjerovatno poginuti ludo ali ne uzaludno. Jer nismo znali, ali smo djelovali kao da znamo, da je hrabrost branitelja obrnuto proporcionalna borbenom moralu agresora. Sjeti se Žuči, Šabanove kuće, Krmetnjaka u Nedžarićima, Sjeti se Stupa, Gušića hale, sjeti se Dobrinje, sjeti se Igmana 3. augusta 1993. sjeti se Mrkovića u junu 1995. Sjeti se sebe nekadašnjeg, neustrašivog i odlučnog, i zaboravit ćeš sve ono što te danas čini tužnim i razočaranim. Jer ti si pobjednik. Apsolutni pobjednik. Zato jer si živ. A ostao si živ jer si odlučio da ne dozvoliš da budeš ubijen kao zec, zaklan kao kurban. Molim te, sjeti se ako možeš.

Zašto nasloviti jednostavno slovo o nečemu tako složenom? (privatna poruka)

Odilon Redon, evokacija

U savršenom nesporazumu sa samim sobom i sa svima oko sebe nesporazum je to sa svijetom koji može imati samo jedan epilog - nesreću. A nesreća nesreće nije u nesreći samoj već u dušobolji i patnji koja nesreću čini nesrećom. Tvoji razlozi su posve jedinstveni jer imaš savršen osjećaj da u pogrešnom trenutku kažeš pravu stvar i da u pravom trenutku ne kažeš pravu stvar. Nije to pravilo ali se često dešava. Dovoljno često da postane dio karaktera. Karaktera za druge, a ne za tebe. Jer nevolja takve situacije je upravo u samom nesporazumu. Ono što ti osjećaš dok činiš, uključujući sve namjere i motive i želje, skoro nikada nije ono što drugi vide, doživljajvaju ili osjećaju kao tvoje djelovanje. Tvoja slika tebe u tvom oku nije ista slika tebe u oku drugog. 

Sa druge strane živiš u društvu u kojem ništa nije sveto. Ljudi se dive hohštaplerima, poštuju ih i uvažavaju. Ne znam odakle potiče to intelektualno sljepilo ali je, bar meni i tebi, evidentno. 

Znam, davno bi okončao ovu farsu što liči na život ali nisi dovoljno hrabar da budeš kukavica i jednostavno napustiš bojno polje prije nego što je bitka zauvijek izgubljena. Misliš na bol onih koji će ostati i ta te njihova hipotetička bol, koja uopšte nije izvjesna ali je moguća, zadržava i zaustavlja. Nesposoban si potpuno bešćutno i sebično riješiti za tebe nerješivu zagonetku života koja će se za tebe u svakom slučaju isto završiti. 

Ali, eto, nastavljaš klimati nesigurno svijetom u kojem sve teže pronalaziš razlog za zadovoljstvo, a skoro da ne postoji ni nada da ćeš postići mir i pomiriti se sa samim sobom u svijetu u kojem živiš. Čak više ne možeš ni pobjeći, bar na trenutak, krijući se u umjetnosti i u nekom svom svijetu mašte, želja i nadanja uzaludno sakrivajući neumitnost poraza koji je vidljiv odavno i koji slutiš od kada o svijetu i sebi u svijetu razmišljaš.

I dok traje solilokvij nesretnog čovjeka znaš da nemaš nikakve šanse i da si odavno osuđen na kosmičku usamljenost, neshvaćenost i da pomilovanje nikada neće stići.

Uzalud tražiš spas u drugima a još uzaludnije u samom sebi. Ne. Nema ti spasa. Počni živjeti sa tim jer možda upravo u tome leži spasonosni mir koji ti je tako prijeko potreban. 

Gloria (Misa Criolla)

Agnus Dei (Misa Criolla)