blago tebi (privatna poruka)

blago tebi.
opijen svijescu o vlastitom postojanju samozaboravljas se u savrsenom ne-znanju.
blago tebi.
pokusavas druge uciniti srecnima, a i ne slutis u cemu je sreca.
blago tebi.
nocu tones u crnilo bez snova, a danju mjesecaris, hodas u snu na javi.
blago tebi.
ponekad pomislis da te ljudi slusaju dok pricas, jer si siguran da puno govoris.
blago tebi.
tezis necemu, a stremis ka nicemu.
blago tebi.
stojis na cosku svijeta i cekas da se nesto dobro desi.
blago tebi.
cini se kao da asklepiju dugujes pijetla.

17. 09. 2009.

august sander, arbeitslos, 1928

Objavio/la kolporter u 01:06, 6 komentar(a), print, #

skroviste (privatna poruka)

sta si mislio? da ces se sakriti? da postoji, tamo negdje, neko mjesto, za tebe, sigurno, izvan domasaja drugih? sigurna kuca, sa sirokim prozorom u svijet i uskim, minijaturnim, ulaznim vratima? sa dubokim podrumom punim svega sto zelis zaboraviti, sa tavanom ispunjenim lijepim uspomenama i malenim otvorom na zidu kroz koji samo tracak svjetla i radoznala ptica mogu proci i doci i otici?
mislio si: kad nadjem takvu kucu zauvijek cu u njoj ostati. nema takve kuce. ili barem ne postoji za tebe. nema utocista, nema skrovista. nema cak ni zaklona. niceg nema osim onoga sto postoji u tebi, cak ni kamion koji te moze pregaziti na pjesackom prelazu za tebe ne postoji, pogotovo ne ako te pragazi.

recimo ili zamislimo da se ipak mozes sakriti od zivota, ljudi, zelja, ocekivanja, svojih i tudjih, da mozes stati u neku malu nevidljivu kutiju i sam postati malen i nevidljiv. ipak, moramo priznati, da ne mozes i neces uspjeti u svome bijegu. ne mozes pobjeci, cak i ako se uspijes sakriti.
tvoje jedino utocista si ti sam. i ako se prisjetis to je i jedino mjesto na kojem si uvijek bio siguran, nedodirljiv, neunistiv, izvan domasaj i svijeta i drugih u njemu. budimo iskreni, problemi nastaju samo onda kada napustis to svoje jedino i sigurno skroviste. 

19. 09. 2008.

Max Ernst, The Sanctuary

Objavio/la kolporter u 00:16, 11 komentar(a), print, #

o, mozda, hamletu, te pomalo o vodi i zasigurno o uzaludnosti covjekovoj (privatna poruka)

dan za danom, odustajao je od sebe napustajuci svoje ideale. zbog toga je prezirao sebe na razlicite nacine i ta su ga osjecanja redovno plavila i potapala kao voda. borio se protiv sile koju ne vidi. pokusavao je plivati uz struju u nadi da ce upornoscu nadjacati nevolju u kojoj se nasao, a nove neprilike su izvirale iz svih pravaca noseci ga u nove nepredvidljivosti. a on bi preciznoscu pedantnog kronicara konstatovao i pamtio poraze i neuspjehe i sve virove koji su ga gutali i vukli na dno.

zacudo, ni sam ne znajuci kako, ostajao je na povrsini. i samo ga je jos mucila slutnja da to nece dugo trajati. da ce jednom, prije ili kasnije, potonuti, nestati. a onda ce se voda smiriti iznad njega i izgledat ce kao da tu nikada nikoga nije bilo. kao da je voda uvijek nesmetano tekla, i kao da se nije tako dugo i uporno borio presjecajuci brzake, pokusavajuci pobijediti struju. a svaka rijeka kad joj se suprostavimo postane jaca. 

15. 10. 2010.

John Everett Millais, Ophelia (1851) Tate Gallery, London

Objavio/la kolporter u 01:38, 4 komentar(a), print, #

na kraju krajeva (blog o egzistenciji nicega)

tesko je napisati nesto smisleno na temu trenutne drustveno-politicke situacije u Bosni i Hercegovini, ne zato sto nema ni drustva ni politike vec zato sto ima previse onoga cega uopste ne bi smjelo biti, a skoro da nikako nema onoga sto nam je nuzno potrebno. cega previse ima lako ce svako saznati samo ako pogleda jedan tv dnevnik (siguran sam da se ta sado-mazohisitcka praksa u nas nastavlja razvijati u kult samomucenja do konacne blaziranosti pojedinca).

puno je lakse reci cega nema a treba nam kao kruh nas svagdasnji. nema cestitosti, strucnosti, pravde i postenja. nema iskrenosti i saosjecanja i ostalih neophodnih stanja. jedina ljepota koja nam ostaje je ona koju sanjamo u nasim nano-realnostima koje za sebe stvaramo i u koje se zatvaramo kao u sigurne kuce, i tako od svijeta izoliramo, jer svijet je odavno samo opasnost i nevolja. 

a kako drugacije? 
sirotinja u ovoj zemlji ne nalazi razloga da se digne na pobunu protiv stanja u kome se nalazi prvo ta ista sirotinja pa onda i svi ostali, pa zasto bi onda neko ko nije ni gladan ni zedan, niti bez posla i smisla zivota dizao sebe na bunu i riskirao svoju fragilnu egzistenciju koju je teskom mukom doveo u stanje realnog i realno odrzivog. cemu akcija kada ni oni koji primaju platu, politicari i brojni tzv. aktivisti i (za sebe) angazirani muzicari koji nemusto vicu ili tiho frfljaju o nekim idejama o kojima nisu ni citali a kamoli da nesto o istima i znaju? politikom se bave estradni radnici bilo da obavljaju funkcije na nekom od nivoa vlasti bilo da trucaju na redovnoj bazi u medijima o svemu i svacemu osim o onome o cemu nesto znaju.

glasovanje ludom radovanje. kao sto niko posten nema nikakvog hajra od glasanja na izborima tako se niko pametan nema razloga baviti situacijom u ovoj zemlji, jer postoje ljudi koji su placeni za to pa to ne cine. 

zamislite tek, kako je glupo i uzaludno u Bosni i Hercegovini pisati tekstove na temu "trenutne situacije" koja uopste nije trenutna, vec akutna. ovako nam je vec dvadeset godina samo sto se razlicite "trenutne situacije" smjenjuju kao godisnja doba. ali to je kalendar bez proljeca i ljeta. samo jesen i zima. 

stvari su toliko savrseno pogresne da to nikako ne moze biti slucajno ili rezultat haosa. jurimo brzim vozom u nista i ta, ova, situacija nije ni najmanje insiprativna za bilo kakvu konstruktivnu akciju. nema ljudi. kriticno je odusustvo bilo kakve kriticne mase u bilo cemu. svaki pokusaj da se zemlja zatucanih i primitivnih, jednostavno - neobrazovanih ljudi usmjeri prema boljem, smislenijem, sutra uzaludni su. i najbolji i najpametniji covjek kad stekne previse neprijatelja gubi perspektivu u zivotu i perspektivu zivota. a ova zemlja, Bosna i Hercegovina ima odavno vise uzasnih neprijatelja nego bilo kakvih prijatelja. mozda je taj strasni debalans nastao onog dana kada je prvi bosanski patriota posustao u svom patriotizmu - a patriotizam nije nista drugo nego ljubav prema domovini, a kada zatvorimo oci i okrenemo glavu od ljubavi, pa makar i radi egzistencijalnih motiva, sve se zavrsi nesretno. 

nisam vjeravao da se toliko dugo moze postavljati jedno te isto pitanje bez odgovora: dokle ovako? ipak, cini mi se da se odgovor konacno nazire: NIDOKLE. 

18. 02. 2011.

H. Bosch, Hell, 1500s, Palazzo Ducale, Venice

Objavio/la kolporter u 10:13, 1 komentar(a), print, #