Opet sam tu, sam sa sobom. Zapravo ponovo na povratku k sebi. Prepušten samozaboravu, bludio sam predugo bespućima ničega. Dođe tako vrijeme kada sam samom sebi nevažan i tada obično zaboravljam ko sam, šta želim, šta nisam, i šta ne želim biti. Nije to stvar nediscipline, kao što sam često pomišljao, već zasićenja svijetom koje se na kraju kao i sve ostalo ipak završi na meni samom. Sav taj prezir koji osjećam prema svijetu što me okružuje na kraju skonča u meni i ja sam samcat moram preplivati rijeku ponornicu, u vlastitom mraku, u samoći, sam sa sobom raščistiti sve ako je uopšte moguće bilo šta važno izvesti na čistac. U bijegu od sebe nalazio sam predah od pitanja i nedoumica, od svega što me muči jer ne prihvatam da stvari stoje upravo tako samo zato što znam da sve može biti drugačije. Lutam tako vlastitim duhovnim bespućem i u očaju, izgubljen, pokušavam isplivati iz mraka vječnog razgovora sa samim sobom. Bljutav okus svakodnevnice i gorčina laži što natapa sve oko mene udaljuju me od samog sebe. Bez bilo kakve nade, otrovan životom, uzaludno nastojim obujmiti svijet makar mišlju, kad već ne mogu djelom koje će taj isti svijet učiniti boljim. Posvemašnja neiskrenost ljudi koje znam garantira da će stvari biti gore i da se apokaliptični trend neće zaustaviti i promijeniti smjer. Ostaje mi samo da sanjam o onome što nije, a moglo bi biti. I sada dok ovo pišem osjećam zadovoljstvo činjenicom da mogu biti sam i u samoći, sakriven od drugih, biti i misliti sve što želim, što jesam i što ću uvijek biti. Svijet ne mogu učiniti boljim, bar ne tako da taj boljitak traje, ali sebe sasvim izvjesno mogu. Na kraju, radi se samo o tome da dobrota boljeg mene dovoljno potraje i sapere sve ono loše što me kvasi poput kiše svaki dan, čak i kada sunce sija. Jer znam da na koncu i sunce zađe i čovjek se na samom kraju puta nađe i ne može da se snađe i sebe samog pronađe. I ostane tako čovjek izgubljen i tako izgubljen i nespreman doživi kraj.
