Probudih se u zoru sto je izgledala kao novi pocetak. Jedina pouzdana veza sa samim sobom su ova pisma sto ih neredovno i brzo pisem. Pokusavam dobaciti svoj glas do sebe, nesto sto sam opazio pa to drzim kao spoznaju.
Quo vadis?
Mozes li uopste uhvatiti korak sa samim sobom, zivjeti u korak sa sobom?
Mozes li dok pises ove redove biti potpuno iskren?
Mozes li zaista reci sve?
Ako dozvolis, dao bih ti savjet: pokusaj izbjegavati samozaborav. Budi i cini kao da jesi to sto mislis da jesi, jer nista drugo ne mozes biti bez obzira sto ti se nekada cini da bi mogao biti sve. Ako, konacno, postanes ono sto vec mislis da jesi tada ces moci biti sve, ali ces to sto vec jesi znati kao sve sto ikada zelis biti.
Ponekad imam dovoljno srece da te uhvatim u tvojim majstorijama vrludanja kroz zivot. Zato znam da ti na kraju moram reci: to je samo jedan zivot i napravljen je od vremena. Tvoj zivot od tvog vremena.
14.01.2008.
Caravaaggio: Narcis (circa 1597-1599). Galleria Nazionale d'Arte Antica, Rim
U jesen 2007. godine na adresi blogger.ba poceo sam pisati svoj prvi, i jedini, blog koji je jos uvijek aktivan. Na ovom mjestu (s ciljem trajnog preseljenja) cu objavljivati neke od vec objavljenih postova i nadam se da cu ovdje nastaviti pisati kao nekad na staroj adresi. Ime bloga je ostalo isto jer je i ambicija ostala ista.
Pisao sam pod imenom "kolporter" odn. Kol Porter, ali sam nakon nekog vremena "otkrio" identitet i nastavio pisati tako otkriven. Anonimnost mi je bila vazna jer sam zelio eventualne citaoce osloboditi predrasuda odn. da tekstove ucinim rasterecenim individualnog konteksta u smislu - "poznajem" ovog covjeka i slicno, a ne radi nekog sakrivanja. Iako je nestala specificna vrsta inspiracije koju "anonimnost" sa sobom donosi, nikada nisam volio igru zmurke i ne zalim sto se zavrsio period "anonimnosti".
Inace, volim reci, odn. napisati, ono sto mislim jasno ili precizno, u svakom slucaju direktno. Tako da cu pokusati takav i ostati.
