dan za danom, odustajao je od sebe napustajuci svoje ideale. zbog toga je prezirao sebe na razlicite nacine i ta su ga osjecanja redovno plavila i potapala kao voda. borio se protiv sile koju ne vidi. pokusavao je plivati uz struju u nadi da ce upornoscu nadjacati nevolju u kojoj se nasao, a nove neprilike su izvirale iz svih pravaca noseci ga u nove nepredvidljivosti. a on bi preciznoscu pedantnog kronicara konstatovao i pamtio poraze i neuspjehe i sve virove koji su ga gutali i vukli na dno.
zacudo, ni sam ne znajuci kako, ostajao je na povrsini. i samo ga je jos mucila slutnja da to nece dugo trajati. da ce jednom, prije ili kasnije, potonuti, nestati. a onda ce se voda smiriti iznad njega i izgledat ce kao da tu nikada nikoga nije bilo. kao da je voda uvijek nesmetano tekla, i kao da se nije tako dugo i uporno borio presjecajuci brzake, pokusavajuci pobijediti struju. a svaka rijeka kad joj se suprostavimo postane jaca.
15. 10. 2010.
zacudo, ni sam ne znajuci kako, ostajao je na povrsini. i samo ga je jos mucila slutnja da to nece dugo trajati. da ce jednom, prije ili kasnije, potonuti, nestati. a onda ce se voda smiriti iznad njega i izgledat ce kao da tu nikada nikoga nije bilo. kao da je voda uvijek nesmetano tekla, i kao da se nije tako dugo i uporno borio presjecajuci brzake, pokusavajuci pobijediti struju. a svaka rijeka kad joj se suprostavimo postane jaca.
John Everett Millais, Ophelia (1851) Tate Gallery, London
Nema komentara:
Objavi komentar