ZAJEDNO SAMI, SVAKO NA SVOJOJ STRANI

Demonstracije su postale poligon za nastavak vaninstitucionalnog obračuna političkih partija. U demonstracije, koje su počele kao pobuna građana, spremno su se uključili i različiti politički plaćenici – agitatori i provokatori, siledžije i galamdžije, piromani i razni drugi vandali. 

Glas naroda je ubrzo mutiran i, čini se, skoro pa ugušen. Niko ko dolazi na demonstracije bez zadatka iz neke političke centrale, ne zna u čiju korist demonstrira. 

S druge strane ovaj put ne vidimo i ne čujemo specijaliste opšte prakse, to su oni, što sebe zamišljaju kao intelektualce i koji su praktično stalno u medijima i neprestano javno iznose svoje mišljenje koje uvijek usklade sa nekim javnim mnijenjem, raspoloženjem koje se može osjetiti, prepoznati i čuti na ulici, mimo demonstracija.  Ne vidimo mnoge koji su nas, skoro dvije decenije, zasipali svojim stavovima o svemu, dok su u međvremenu češće komunicirali sa političkim strankama i njihovim medijima nego sa bilo kim drugim, a naravno – brižljivo su održavali i šminkali vlastiti dojam nezavisnih intelektualaca. Potpuno dobrovoljno, radi interesa, oportunizma, mnogi su u službi politike na posredan način uvijek se ugodno naslanjajući na korist koja se na ovaj ili onaj način može ostvariti upravo od političara i preko političara. To se u ovoj zemlji zove: poslovna sposobnost – pakt sa đavlom, radi "viših ciljeva". Sada nisu sigurni šta se zapravo dešava i ko će na kraju pobijediti pa čekaju da vide kome se treba prikloniti. Naravno, pakt sa đavlom se pravi uvijek isključivo radi vlastitih ciljeva i ambicija. Među njima je nekolicina tragično istrčala u nadi da je pravi trenutak da verbalno iskažu hrabrost i spremnost i "podršku" građanima, naravno u cilju samopromocije. Jalovo, naravno. I jadno.

Sindikat je potpuno i oduvijek korumpiran. Sada kada je narod na ulicama oni "mudro" šute. Radnici moraju shvatiti da sindikat ne postoji za njih već za političare i da su sindikati trojanska ergela političara, baš kao i mediji.

Takozvane boračke organizacije zastupaju, takođe, isključivo, interese političara, oduvijek – trenutno ih drže na kratkom lancu jer znaju da te organizacije nemaju ništa sa ogromnom većinom boraca, kao ni ogromna većina boraca sa njima. Ali u slučaju nužde pustiti će ih kao pse na ulice – pa šta bude. 

OHR je bjelodano u svojoj aktuelnoj personifikaciji nimalo Visokog predstavnika, baš kao i ostali, samo na svojoj strani. Nisu tu radi nas već radi sebe. Ergo, s obzirom da ne znamo čemu i kome služe, a uz to i ne rade – ne trebaju nam. 

NVO sektor je klinički mrtav, a tzv. nezavisni mediji se gube u brojnim kalkulacijama glede vlastitog interesa i pehlivane na sve moguće načine.

Narod je bespomoćan! Čini se kao da niko nije u službi naroda, a s obzirom na razvoj situacije na demonstracijama, ni narod nije na svojoj strani.

Isto tako, animoziteti su ogromni, a jaz među ljudima predubok.  Previše je ljudi, naročito u Sarajevu, koji su se uhljebili na ovaj ili onaj način. Pa, vidimo da oni što slobodno govore, bez obzira na sadržaj, zapravo rade u stranim organizacijama i slično, imajući siguran posao, a plata ne kasni. I ti zapravo dodatno mute vode, uglavnom naslađujući se unaprijed i retroaktivno svakom neuspjehu svake inicijative a sami nisu dijelom nikakve inicijative. Ali eto, iz nekog razloga, valjda su predugo egzistencijalno osigurani, izgubili su osjećaj za stvarnost, a naročito osjećaj za mjeru i dobar ukus. Izazivaju posebnu vrstu prezira.

Imamo i "drugu generaciju" – sinovi i kćeri ratnih profitera koji bi željeli biti percipirani i doživljeni dugačije od onoga što simboliziraju oni sami odn. njihovi roditelji (korupcija, izdaja, i nemoral uopšte).

Toliki broj državnih službenika. Familije političara. Upravni odbori (na zbrinjavanje po upravnim odborima svojih ljudi SDA i SDP su potrošili sve vrijeme od prošlih izbora). Samo zadnja vlada Kantona, treća nakon izbora, potrošila je skoro cijelu godinu na preraspodjelu pozicija po upravnim odborima javnih preduzeća i institucija i ostalih "radionica" za sve svoje "radnike" i partijske poslušne trudbenike. Velik broj ljudi živi lagodno upravo zahvaljujući postojećoj situaciji – oni su peta kolona protiv građanske pobune.

Svi političari se svim silama služe da kontrolišu i/ili iskoriste glas pobune. 

Iako se vodi otvoreni rat s jedne strane SBB, a sa druge strane stranaka SDA i SDP (niste čuli? oni su opet u ljubavi), male stranke, poput SDU i NS su služile i služe za potkusirivanje i bijedne, formalne i neformalne, koalicije. Računajući, ko zna, možda voda skrene, sama od sebe, na njihov mlin. 

Da su stvari veoma ozbiljne iako sve izgleda sasvim neozbiljno može se vidjeti u koordiniranom djelovanju. Mediji (na prvom mjestu javni servisi) su potpuno u funkciji političkih opcija. Najperfidniji su oni tzv. nezavisni, koji ispod maske koju vidimo kriju bar još jednu sa još ružnijim licem, naličje ne želim ni zamisliti. Imamo i tzv. nezavisne portale koji se bave revijalnom demokratijom i podnošljivom istinom (kao npr. buka i radiosarajevo – pri tome njihove metode, planovi i ambicije korespondiraju većim dijelom sa NVO principima, a oni se svode uglavnom na samo jedno – kako dobiti donaciju. Odn. kako izgraditi i zadržati imidž nezavisnih, hrabrih i istinoljubivih medija, i u isto vrijeme ne zamjeriti se nikome previše, naročito ne političkim moćnicima). 

NVO sektor je pokazao svu svoju jalovost u protekloj sedmici i sami su zamalo pa živi spomenik tužne činjenice da NVO sektor ne nudi ništa i ne može ništa – uzalud milioni donacija u smislu jačanja i razvoja demokratije i pomirenja. Skoro dvadeset godina se razvijaju "kapacitieti demokratije" da bi na kraju kad su konačno dobili priliku djelovati, otkrili i sebi i nama (odn. onima koji to nisu već znali) da su zmajevi od papira, nesposobni da zapale ili bar raspale bilo kakvu vatru demokratije. Iz ovog prostog razloga nesposobni su da naprave bilo šta konkretno. Nastranu što su NVOovci nesposobni u praktičnom i pragmatičnom smislu.

Vjerovatno će na kraju najviše profitirati upravo pojedini političari i političke partije, ali odmah zatim i NVO sektor i tzv. nezavisni mediji. Međunarodna zajednica će vjerovatno pokrenuti novi, možda posljednji, ciklus "investicije u demokratiju" ove zemlje, i opet će to biti potpuno promašena investicija. Vidimo da ništa nije ostalo od NVO sektora u smislu akcije – nestali su preko noći iako fino i ugodno žive skoro dvije decenije u ime naroda, i u ime građana. A, eto, sada, upravo sada su nestali. Nimalo čudna koincidencija.

Realno, na sceni se polako naziru samo dvije mogućnosti koje nam političari (zajedno sa međunarodnom zajednicom, posmrtnim ostacima NVO sektora, medijima i svima ostalima) stvaraju i nude. Totalni poraz, predaju i beznadje ili totalni haos i anarhiju. I čini se ništa između ove dvije krajnosti.

Političari doslovno svojim ponašanjem izazivaju ljude da pale i ruše – jer samo tada obraćaju pažnju na probleme koji su svaki dan sve veći, i ta je progresija neumoljiva. Političari su izgubili svaku vezu sa stvarnošću i ništa, ama baš ništa nisu naučili. 

Na kraju uhvatim samog sebe kako razmišljam – probao sam sve ali ne ide. Branio sam svoju ulicu, nisam odbranio slobodu u svojoj domovini. Išao sam na demonstracije da drugi dobiju donacije. Govorio javno. Zamjerao se. Stvarao neprijatelje bez realne potrebe. I opet ništa. Ne ide. Uhvatim se tako kako mislim da jedino još nisam probao molotovljev koktel i njegov efekat na vozilo korumpiranog političara, uključujući i korumpiranog političara osobno. 

I na samom kraju da djelimično pogrešno, ali posve prigodno, parafraziram Heraklita – “vatra je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznijela kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinila robovima, druge slobodnima."