19.08.2011.
sve je manje svjetla uprostranoj tami gdje svi smo sami
kao u jami.
odilon redon, little flowers
subota, 31. kolovoza 2013.
pomracenje uma ili opis stanja stvari (privatna poruka)
sve je manje svjetla uprostranoj tami gdje svi smo sami
kao u jami.
odilon redon, little flowers
pricam ti pricu (privatna poruka)
20.08.2011.
tvoj je zivot detaljnoispricana prica,
steta sto niko nije
slusao.
odilon redon, the egg
o snijegu, tisini i cistoci (privatna poruka)
05.02.2012.
"na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima cine ... "
sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.
nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.
cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.
nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)
znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.
vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.
"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."
sve je bijelo, cisto i tiho. bez gradske buke svijet oko mene je mirniji i ljepsi. kao da je neki narociti spokoj preko noci zavladao. bijeli prekrivac prigusuje ljudske glasove ispod moga prozora. komsije koje rijetko vidjam zajedno ciste snijeg. solidarnost me podsjeca na dane opsade - tada je bilo sve jasnije, ali i opasnije. dobri ljudi su dijelili ono sto imaju, a losi su sebicno zivjeli svoje male zivote.
nista se ne mijenja pod kapom nebeskom osim nacina na koji se stvari oko nas pojavljuju.
cini se da smo nakon strasnog i neprocjenjivog ratnog iskustva, svi mi, prezivjeli s ovu stranu istine i pravde, imali priliku da pocnemo novu epizodu zivota i da gradimo buducnost na ogromnoj moralnoj satisfakciji.
nazalost, i na nesrecu, oni sto zivjese nekad svoje male zivote u poratnim godinama postavljaju standarde novog vremena. "sve po zakonu" sto bi rekla ona sda baraba brankovic (njegova se postignuca trebaju suditi kao najtezi zlocini)
znam da su, formalno, moral i pravo samo price proizasle iz najvecih fikcija u istoriji covjecanstva - religija. istorija je ispisana primjerima definisanja morala i prava od strane mocnih moci radi. u ime takve istine i pravde je stradalo vise nevinih dusa nego silnika. mozda je jos samo u ime Boga glavom platilo vise postenih i bogobojaznih.
vjerovao sam u Istinu i Pravdu jer samo tako moze biti reda i mira medju ljudima. vjerujem i sada, ali znam da je sve uzalud kao sto znam da sve prolazi.
"... u bijeloj umnoj tisini snijega ja hodam i osjecam jalovu bol. jos hitrije nego moje stope u snijegu izbrisat ce se moj trag u svemu i niko nece znati da sam i ja bio tu i prosao."
u sumrak dana nezavisnosti (privatna poruka)
01.03.2012.
prazan dan ispunjen sjecanjima na zaboravljeno vrijeme. nista narocito lijepo oko mene i u meni osim zadovoljstva cinjenicom opstanka. sa suncem u lice koracao sam ulicama Sarajeva evocirajuci uspomene. pateticno.
zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.
sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.
nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.
zivot ide dalje hraneci se podjenako istinom kao i nepravdom i lazima. vrijeme se zaustavilo i zauvijek stalo. nepoznati ljudi na poznatim mjestima - mora da sam jedino ja ovdje stranac. kao covjek iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog, vremena.
sigurno zasticen umisljenom anonimnoscu vlastite egzistencije gledao sam davno iscezle slike, slusajuci rijeci bez glasa trazio sam svjetlo u tami dana. nisam ga nasao.
nastavljam svoje lutanje bespucem besmisla vjerujuci u svoju vjeru u nadu, koja je danas jos samo ideja dobrog, apstraktna i bezimena.
11541 (privatna poruka)
04.04.2012.
6. april, dan pobjede nad fasizmom i prvi dan slobode Grada Sarajeva nakon 4 godine okupacije fasisticke njemacke i domacih izdajnika. Dan Grada Sarajeva je izabran za pocetak brutalne agresije i opsade Sarajeva. fasizam je ustao iz groba i krenuo svom zestinom na Grad Sarajevo i njegove stanovnike. u toku kravave opsade Sarajeva srbo-cetnicke paravojne formacije su koristile sva njima dostupna sredstva da ubiju sto vise djece i odraslih. epilog je zastrasujuca brojka od 11541 ubijenih, od kojih je preko 600 djece. ranjenih je bilo nekoliko puta vise, razaranje i psiholoske posljedice na zivote prezivjelih niko nije izracunao.
Sarajevo je kako tako prezivjelo, i svi mi koji smo prezivjeli, i koji smo branili svoje ulice duzni smo se sjecati onih koji su ubijeni, ako nista drugo jer niko od nas prezivjelih, ili je prikladnije reci promasenih, nije 11542. bila je to pirova pobjeda ali ipak pobjeda nad fasizmom, i Sarajevo je opet prezivjelo, iako tesko ranjeno, osakaceno.
nazalost, mnogi gradovi u toku barbarske agresije nisu bili te sudbine. gdje su usle srbo-cetnicke horde tu su bili logori, masovne egzekucije, silovanja, i kakva sve ne zvjerstva nad neduznima. danas cujemo da su se svetili ustasama i/ili turcima. ne znam ni za jedan slucaj ubijenog ustase ili turcina u periodu 1992. - 1995. propaganda i specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine nikada nisu prestali - jos uvijek traje rat koji se protiv ove zemlje uspjesno vodi, samo sto se vise ne puca sa brda, vec sa portala, facebooka, i ostalih javnih (imam potrebu napisati: sanitarnih) lokacija.
djeneral nam je razvukao pamet i ta razvucena pamet puca po svim savovima nesposobna da pojmi razmjere mrznje i neprijateljstava kojima smo i danas okruzeni, cak i nakon genocida koji se sprovodio sistematicno i sa punom svjescu i voljom da se pobiju svi koji nisu srbi, cak i oni srbi koji ne ubijaju i ne mrze druge.
danas Branioci Sarajeva nisu nikome bitni, cak ni sebi samima. danas oni koji su dali svoje zivote da u Sarajevu ne bude ubijeno 11542 ili puno vise neduznih presucuju svoje herojstvo (heroj je svako ko se skoro pa goloruk borio za slobodu i prezivio).
danas smo svi mi, koji smo promaseni, nijemi svjedoci i spomenici pobjede nad fasizmom u periodu 1992. - 1995. umjesto da budemo ponosni i hodamo visokog uzdignutog cela cekamo da nas proglase krivima jer smo prezivjeli i jer smo svjedoci i zivi spomenici.
sjecanje, za mene, nije stvar izbora. kao ni za sve one koji su voljeli nekoga od 11541. moram se sjecati da ne bih zaboravio, jer moram pamtiti da bih jednog dana oprostio. "jer onaj koji oprosti je najveci".
dan oprosta je daleko. oni koji su ubijali ne osjecaju grizu savjesti niti bilo kakvo kajanje, vec samo zal sto 11541 nije 111541. zato ja koji nisam 11542 zelim da se sjecam, ali se istovremeno pitam za koga i zbog cega su poginuli moji saborci braneci svoj Grad. pitam se jer znam da sam ja prezivio a oni nisu. pitam se jer sam sa ljiljanima na remenu i u srcu odbranio bar sebe, a oni eto cini se kao da nisu dobili nista a izgubili su sve.
branioci kojih je ubijeno puno manje nego civila ginuli su podjenako i kao civili i kao vojnici u borbi. ubijali su ih, i kada nisu bili na liniji odbrane Grada, u krevetima, na ulicama i gdje su god stigli.
sve ovo pisem jer osjecam kao da su mi ti mrtvi blizi nego zivi sa kojima dijelim ovaj Grad i Bosnu i Hercegovinu. mozda zato sto je smrt neoboriva cinjenica, konacna i porazavajuca. ponekad mislim da je smrt nagrada jer ne moraju da gledaju sav jad i bijedu i ponizenje koje danas zivimo.
cijeli svijet je lezerno posmatrao kako nas ubijaju cekajuci valjda da nas sve ili dovoljno pobiju. medjutim i svirepi psihijatar i svi ostali su zaboravili da je macka jaca i hrabrija od psa kad je ovaj satjera u cosak. tako smo se odbranili - braneci svoje kuce u strahu da nas ne ubiju. kao macke stjerane u coskove, da bi danas gledali kako misevi kolo vode a psi i dalje oko kuce hodaju.
Sarajevo je kako tako prezivjelo, i svi mi koji smo prezivjeli, i koji smo branili svoje ulice duzni smo se sjecati onih koji su ubijeni, ako nista drugo jer niko od nas prezivjelih, ili je prikladnije reci promasenih, nije 11542. bila je to pirova pobjeda ali ipak pobjeda nad fasizmom, i Sarajevo je opet prezivjelo, iako tesko ranjeno, osakaceno.
nazalost, mnogi gradovi u toku barbarske agresije nisu bili te sudbine. gdje su usle srbo-cetnicke horde tu su bili logori, masovne egzekucije, silovanja, i kakva sve ne zvjerstva nad neduznima. danas cujemo da su se svetili ustasama i/ili turcima. ne znam ni za jedan slucaj ubijenog ustase ili turcina u periodu 1992. - 1995. propaganda i specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine nikada nisu prestali - jos uvijek traje rat koji se protiv ove zemlje uspjesno vodi, samo sto se vise ne puca sa brda, vec sa portala, facebooka, i ostalih javnih (imam potrebu napisati: sanitarnih) lokacija.
djeneral nam je razvukao pamet i ta razvucena pamet puca po svim savovima nesposobna da pojmi razmjere mrznje i neprijateljstava kojima smo i danas okruzeni, cak i nakon genocida koji se sprovodio sistematicno i sa punom svjescu i voljom da se pobiju svi koji nisu srbi, cak i oni srbi koji ne ubijaju i ne mrze druge.
danas Branioci Sarajeva nisu nikome bitni, cak ni sebi samima. danas oni koji su dali svoje zivote da u Sarajevu ne bude ubijeno 11542 ili puno vise neduznih presucuju svoje herojstvo (heroj je svako ko se skoro pa goloruk borio za slobodu i prezivio).
danas smo svi mi, koji smo promaseni, nijemi svjedoci i spomenici pobjede nad fasizmom u periodu 1992. - 1995. umjesto da budemo ponosni i hodamo visokog uzdignutog cela cekamo da nas proglase krivima jer smo prezivjeli i jer smo svjedoci i zivi spomenici.
sjecanje, za mene, nije stvar izbora. kao ni za sve one koji su voljeli nekoga od 11541. moram se sjecati da ne bih zaboravio, jer moram pamtiti da bih jednog dana oprostio. "jer onaj koji oprosti je najveci".
dan oprosta je daleko. oni koji su ubijali ne osjecaju grizu savjesti niti bilo kakvo kajanje, vec samo zal sto 11541 nije 111541. zato ja koji nisam 11542 zelim da se sjecam, ali se istovremeno pitam za koga i zbog cega su poginuli moji saborci braneci svoj Grad. pitam se jer znam da sam ja prezivio a oni nisu. pitam se jer sam sa ljiljanima na remenu i u srcu odbranio bar sebe, a oni eto cini se kao da nisu dobili nista a izgubili su sve.
branioci kojih je ubijeno puno manje nego civila ginuli su podjenako i kao civili i kao vojnici u borbi. ubijali su ih, i kada nisu bili na liniji odbrane Grada, u krevetima, na ulicama i gdje su god stigli.
sve ovo pisem jer osjecam kao da su mi ti mrtvi blizi nego zivi sa kojima dijelim ovaj Grad i Bosnu i Hercegovinu. mozda zato sto je smrt neoboriva cinjenica, konacna i porazavajuca. ponekad mislim da je smrt nagrada jer ne moraju da gledaju sav jad i bijedu i ponizenje koje danas zivimo.
cijeli svijet je lezerno posmatrao kako nas ubijaju cekajuci valjda da nas sve ili dovoljno pobiju. medjutim i svirepi psihijatar i svi ostali su zaboravili da je macka jaca i hrabrija od psa kad je ovaj satjera u cosak. tako smo se odbranili - braneci svoje kuce u strahu da nas ne ubiju. kao macke stjerane u coskove, da bi danas gledali kako misevi kolo vode a psi i dalje oko kuce hodaju.
silence is sexy (privatna poruka)
16.05.2012.
pozeljeh se sakriti u tisini bloga moga. jer blog je moja proza i moja poza. moja drama i androidna dama. tisina skriva mogucnosti i za vrisak i za sapat, za sretan put snova na sljedeci sprat. i svugdje oko mene je mali veliki rat u kojem nikom niko nije brat dok svi su braca poderanih gaca.tisina spremna i za plac i za trac.
siguran sam sakriven u tisini.
Slika: Paul Signac, Dimanche
zaborav i sjecanje (privatna poruka)
22.12.2012.
zaborav i sjecanje imaju vaznu zajednicku odliku - selektivnost, svjesnu i nesvjesnu, odn. potisnutu. zaborav je potiskivanje, kao sto je sjecanje zazivanje u svijest, voljno ili ne.
zivjeti bez uspomena veceg dijela zivota, nestalo vrijeme, zauvijek.
a buducnost donosi totalni zaborav do nivoa puke vegetativnosti.
ili, uspomene na dogadjaje sa drugima mozemo sacuvati samo ako ih zajednicki povremeno medjusobno pepricavamo.
sjecanje je zazivanje a ujedno i jedina efikasna tehnika u borbi protiv zaborava, nakon aktivnog pamcenja.
ergo, zazivaj lijepe uspomene i sjecaj se sebi ugodnog. lose stvari se u svijest ionako same kao boomerang vracaju.
zivjeti bez uspomena veceg dijela zivota, nestalo vrijeme, zauvijek.
a buducnost donosi totalni zaborav do nivoa puke vegetativnosti.
ili, uspomene na dogadjaje sa drugima mozemo sacuvati samo ako ih zajednicki povremeno medjusobno pepricavamo.
sjecanje je zazivanje a ujedno i jedina efikasna tehnika u borbi protiv zaborava, nakon aktivnog pamcenja.
ergo, zazivaj lijepe uspomene i sjecaj se sebi ugodnog. lose stvari se u svijest ionako same kao boomerang vracaju.
na putu u nigdje (privatna poruka)
31.12.2012.
kao pravi borac za slobodu, ostao si sam i slobodan. bez prijatelja, bez domovine, bez razloga da budes. u borbi si izgubio sve, i ono za sta si se borio i ono sto si smatrao neotudjivim, autenticno svojim.ljudi koje si poznavao bili su zapravo samo statisti sa kojima si manje ili vise cesto bio u kadru bez ikakve nuzne veze - tvoja greska je uglavnom u tome sto si u pravilu u ljudima vidio ono sto bi oni mogli biti. iskrenost prakticiras na vlastitu stetu, ali to nije tvoja greska vec priroda iskrenosti kao takve i sudbina koju iskrenost odredjuje i donosi sa sobom.
u samoci si shvatao ono sto si uzaludno oduvijek mnio misleci da znas - covjek se radja, zivi i umire sam. sve je u tebi vristalo protiv toga. dugo. mislio si da cisto srce otvara vrata raja na ovom i onom svijetu, da je put srca jedini put koji vodi u srecu, a na kraju si napustio i tu i svaku drugu stazu kojom si hodio. lutajuci tako kroz zivot otvorenih ociju i sirom rasirenih ruku dosao si nigdje i tu ostao. sam, naravno.
Max Ernst: My Friend Pierrot, ulje na platnu
četvrtak, 29. kolovoza 2013.
na putu od srca do glave (posljednji zapisi)
24.06.2008.
danas sam opet isao na groblje. valjda svako, htio ili ne, ide tamo gdje osjeca da pripada. kada sam bio mlad, pa sve do kasnih cetrdesetih, bilo mi je cudno sta to poneki traze na groblju tako cesto. poznavao sam zenu koja je skoro svaki dan isla nekome na grob i detaljno pricala sve sta se desava. ja ne idem tako daleko. i sebe sam se zasitio, pa i mrtvih i njihove smrti. posjete grobljima su postala regularna praksa, narocito od vremena kada sam ispratio i posljednjeg skolskog druga, pri tome mislim i na one iz studentskih dana. od tada sam usamljen na sasvim nov nacin. od tada je sasvim jasno, bar sto se mene tice, da je svaki novi dan mozda i posljednji.
kako sve iznenada postane dragocjeno. kad se samo sjetim sta sam pustog vremena u zivotu izgubio. kada bih vratio samo dane kada sam gluvario, nakon sto sam se kao u zivotu nesto razocarao, mogao bi se prozivjeti jedan mali zivot.
moram reci da ovaj dnevnik necu pisati svaki dan. jos uvijek sam vise sklon razmisljanju nego pisanju, ali cu biljeziti sve sto bi moglo zanimati nekoga nakon sto napisem svoj posljednji dnevni zapis. tu finalnu biljesku u mom zivotu moci ce neko bistriti sa znanjem da je bila moja posljednja. a kako ja ne znam, niti cu znati, kad cu omrknuti, a necu i osvanuti, svaki put cu pisati dnevnik kao da mi je posljednji. tako i treba. dati sve. uciniti sve kao da je posljednji put. cak i kada nesto radimo prvi put. jedino tako smo to zaista ucinili. sve ostalo je samo nas dojam stanja stvari.
pola zivota sam pokusavao spojiti srce i vlastito objektivno-Ja. ti rijetki momenti, kada nam je i u srcu i u glavi sve na mjestu, jedinstveni su ali ponekad izmicu sjecanju. tako sam lako zaboravljao lijepo, a tako dugo pamtio ono lose u svom zivotu.
ipak, ne bih volio sve ispocetka, cak i kad bih mogao.
dosta je bilo. vise nego dovoljno. a i konacni rezultat, sa ovom ili sa nekom drugom pamecu, bio bi svakako isti. (sz)
kako sve iznenada postane dragocjeno. kad se samo sjetim sta sam pustog vremena u zivotu izgubio. kada bih vratio samo dane kada sam gluvario, nakon sto sam se kao u zivotu nesto razocarao, mogao bi se prozivjeti jedan mali zivot.
moram reci da ovaj dnevnik necu pisati svaki dan. jos uvijek sam vise sklon razmisljanju nego pisanju, ali cu biljeziti sve sto bi moglo zanimati nekoga nakon sto napisem svoj posljednji dnevni zapis. tu finalnu biljesku u mom zivotu moci ce neko bistriti sa znanjem da je bila moja posljednja. a kako ja ne znam, niti cu znati, kad cu omrknuti, a necu i osvanuti, svaki put cu pisati dnevnik kao da mi je posljednji. tako i treba. dati sve. uciniti sve kao da je posljednji put. cak i kada nesto radimo prvi put. jedino tako smo to zaista ucinili. sve ostalo je samo nas dojam stanja stvari.
pola zivota sam pokusavao spojiti srce i vlastito objektivno-Ja. ti rijetki momenti, kada nam je i u srcu i u glavi sve na mjestu, jedinstveni su ali ponekad izmicu sjecanju. tako sam lako zaboravljao lijepo, a tako dugo pamtio ono lose u svom zivotu.
ipak, ne bih volio sve ispocetka, cak i kad bih mogao.
dosta je bilo. vise nego dovoljno. a i konacni rezultat, sa ovom ili sa nekom drugom pamecu, bio bi svakako isti. (sz)
o sreci i drugima (posljednji zapisi)
28.06.2008.
prvo sam osjetio nemir, a onda se pojavio bijes. to je stanje trajalo najduze. zatim sam cutio prezir, a vremenom sam uvjezbao ravnodusnost.
sada sam pomalo nemiran, rijetko bijesan, djelomicno ispunjen prezirom i uglavnom ravnodusan prema svojim iskustvima drugih. sva ta stanja zamalo su ugrozila moje samopostovanje, a posebno samopouzdanje kada je o buducim iskustvima drugih rijec.
tako sam u nekoj, recimo, zreloj fazi svog zivota shvatio da bi mozda bilo prakticno zaboraviti sve, osim naucenih lekcija. druge, ne-Ja subjekte, od tada promatram kao privid, kao moju projekciju sa licem koje znam pod ovim ili onim imenom. vrata moje osobnosti zauvijek sam zalupio pred nosom svima i tako postedio i sebe i druge suvisnih gluposti i svega ostalog.
rodio sam se i zivim u istom gradu citav svoj zivot. decenije su iza mene, a covjeka skoro da sreo nisam. znam da zvuci oholo, ali tako je. mozda ja nisam dovoljno dobar za druge, u sta cisto sumnjam i to kazem uglavnom iz stilskih, a ne iz stvarnih razloga.
hodam ulicama i volio bih sresti nikoga, ni sa kim se pozdraviti, biti ne-prepoznat od bilo koga. neopazen biti i ostati. mislim da sam dokucio prve principe srece negdje u ranim cetrdesetim, kada sam jednostavno shvatio da me ne zanima sta neko mnije o meni, do tada mi je to ipak bilo vazno. bio je to ozbiljan problem i velika zabluda. schopenhauer je kongenijalno primijetio da svi problemi covjeka nastaju zbog njegove nesposobnosti da bude sam, uz to je duhovito dodao da je prednost samoce u dvojem: zato sto si sam i zato jer nisi sa drugima.
pod samocom ne razumijevam usamljenost, niti asocijalnost, niti odsustvo komunikacije, nego svijest da si svakako sam i da je suvisno zanositi se nekom idejom koja sugerira egzistenciju saosjecanja, esenciju postojanja u kolektivu ili bilo koju drugu vrstu otudjenosti zamaskirane u neku formu drustvenosti.
ne znam da li je drugima poznato, ali meni je odavno znano da ce svaka iskrenost prema drugima biti iskoristena kao sredstvo protiv onoga koji je bio iskren. cesto se i cestitost izvitoperi i postane mozebitno svoja suprotnost, a svaki osmijeh ce kroz optiku drugog lako postati kreveljenje.
kome, za koga, zbog cega da provodim vrijeme sa nekim drugim, nakon svih ovih godina? ostalo mi je malo dana za gubljenje. narocito imam nedovoljno vremena za druge, za muciliste zvano intersubjektivnost. naravno, za svoje iskustvo drugih odgovoran sam i sam, ali upravo u ovom trenutku to nije vazno.
od vremena kada sam rascistio sa drugima sunce je zasijalo u mom zivotu i od tada sam najblize sreci. ne, moja bezdrugost nije pustinjastvo. moj zivot nije zivotarenje u nekom ermitazu ispunjenom knjigama i u drustvu mrtvih cije su misli, eto, ipak ostale zapisane pa se sa njima moze drugovati, bez vecih komplikacija. godine koje su donijele metodicku distancu prema drugima, ponudile su mir i emocionalnu sigurnost.
konacno, botticellijeve venere, bruegelovi seljaci, michelangelove freske, skulpture i crtezi, bachovi koncerti, korali i fuge. mozartov requiem, rossinijeve uvertire, milesova konciznost, karakteri dostojevskog, junaci epske fantastike leguinove, tolkina ili bemana, ili priroda u svim svojim autenticnim prizorima, sve to bi moglo biti sasvim dovoljno da covjek bude srecan, a samo to je vazno. vlastita sreca koja druge ne boli. (sz)
sada sam pomalo nemiran, rijetko bijesan, djelomicno ispunjen prezirom i uglavnom ravnodusan prema svojim iskustvima drugih. sva ta stanja zamalo su ugrozila moje samopostovanje, a posebno samopouzdanje kada je o buducim iskustvima drugih rijec.
tako sam u nekoj, recimo, zreloj fazi svog zivota shvatio da bi mozda bilo prakticno zaboraviti sve, osim naucenih lekcija. druge, ne-Ja subjekte, od tada promatram kao privid, kao moju projekciju sa licem koje znam pod ovim ili onim imenom. vrata moje osobnosti zauvijek sam zalupio pred nosom svima i tako postedio i sebe i druge suvisnih gluposti i svega ostalog.
rodio sam se i zivim u istom gradu citav svoj zivot. decenije su iza mene, a covjeka skoro da sreo nisam. znam da zvuci oholo, ali tako je. mozda ja nisam dovoljno dobar za druge, u sta cisto sumnjam i to kazem uglavnom iz stilskih, a ne iz stvarnih razloga.
hodam ulicama i volio bih sresti nikoga, ni sa kim se pozdraviti, biti ne-prepoznat od bilo koga. neopazen biti i ostati. mislim da sam dokucio prve principe srece negdje u ranim cetrdesetim, kada sam jednostavno shvatio da me ne zanima sta neko mnije o meni, do tada mi je to ipak bilo vazno. bio je to ozbiljan problem i velika zabluda. schopenhauer je kongenijalno primijetio da svi problemi covjeka nastaju zbog njegove nesposobnosti da bude sam, uz to je duhovito dodao da je prednost samoce u dvojem: zato sto si sam i zato jer nisi sa drugima.
pod samocom ne razumijevam usamljenost, niti asocijalnost, niti odsustvo komunikacije, nego svijest da si svakako sam i da je suvisno zanositi se nekom idejom koja sugerira egzistenciju saosjecanja, esenciju postojanja u kolektivu ili bilo koju drugu vrstu otudjenosti zamaskirane u neku formu drustvenosti.
ne znam da li je drugima poznato, ali meni je odavno znano da ce svaka iskrenost prema drugima biti iskoristena kao sredstvo protiv onoga koji je bio iskren. cesto se i cestitost izvitoperi i postane mozebitno svoja suprotnost, a svaki osmijeh ce kroz optiku drugog lako postati kreveljenje.
kome, za koga, zbog cega da provodim vrijeme sa nekim drugim, nakon svih ovih godina? ostalo mi je malo dana za gubljenje. narocito imam nedovoljno vremena za druge, za muciliste zvano intersubjektivnost. naravno, za svoje iskustvo drugih odgovoran sam i sam, ali upravo u ovom trenutku to nije vazno.
od vremena kada sam rascistio sa drugima sunce je zasijalo u mom zivotu i od tada sam najblize sreci. ne, moja bezdrugost nije pustinjastvo. moj zivot nije zivotarenje u nekom ermitazu ispunjenom knjigama i u drustvu mrtvih cije su misli, eto, ipak ostale zapisane pa se sa njima moze drugovati, bez vecih komplikacija. godine koje su donijele metodicku distancu prema drugima, ponudile su mir i emocionalnu sigurnost.
konacno, botticellijeve venere, bruegelovi seljaci, michelangelove freske, skulpture i crtezi, bachovi koncerti, korali i fuge. mozartov requiem, rossinijeve uvertire, milesova konciznost, karakteri dostojevskog, junaci epske fantastike leguinove, tolkina ili bemana, ili priroda u svim svojim autenticnim prizorima, sve to bi moglo biti sasvim dovoljno da covjek bude srecan, a samo to je vazno. vlastita sreca koja druge ne boli. (sz)
u svijetu sitnih dusa i malih ljudi (posljednji zapisi)
19.07.2008.
bilo je to davno, vise se tacno i ne sjecam, ali mislim da sam bio u kasnim tridesetim. do tada sam se trudio biti iskren, odan prijatelj i posten u poslu. ostao sam vjeran tim idealima i poslije, ali sam ih od tog vremena posmatrao iskljucivo kao vlastite sklonosti koje ne dijelim sa drugima. prestao sam ocekivati da ce neko imati slicna nastojanja i svijet sam poceo posmatrati drugacije.
ne sjecam se ni kada sam shvatio da postoji svega nekoliko osoba kojima je zaista stalo do mene, ali nekako upravo u to vrijeme sam naucio da ce te svi napustiti kada ti trebaju i da ce se vratiti kada ih ne budes trebao.
sjecam se, bila je noc i nisam ni pokusao zaspati. lezao sam i gledao kroz prozorski okvir tri jablana na zvjezdanoj pozadini razmisljajuci o beskonacnosti licemjerstva. cudio sam se i cinjenici da su najgori medju nama najugledniji. te sam noci odlucio da nikada vise necu biti isti. naravno, bila je to isprazna odluka, vec sljedeceg jutra nastavio sam po svome, i tako sve do danas.
vremenom sam prestao osjecati bol zbog moralne nistavnosti i pokvarenosti ljudi oko sebe. ne znam zasto ali me je to dugo grizlo iznutra. pitao sam se: kako to da bas tako mora biti?
zasto su ljudi dovoljno jaki da budu skoro sve sto pozele, osim da budu dobri prema svojim bliznjima i daljnima?
gledao sam kako svijet koji volim propada pred mojim ocima, kako pada u bezdan lazi, hohstapleraja i pohlepe. stajao sam na ivici ambisa i ostao pribran.
"ne, to nisam ja. tome ne pripadam i ne zelim biti dio toga. ne zelim skociti, niti pasti. ostajem na rubu da gledam sve vas dok nestajete u mraku ponora sto vas guta" cuo sam sebe kako govorim.
"mozda cu izgubiti ovu igru, ali samo ako je pobjeda nemoguca"
godine cine svoje, ne mogu vise tako lako postrojiti svoje misli i izraziti se najjasnije, ali poslovica koju cu upravo sada izmisliti kaze: kome nije odmah jasno zalud mu je pojasnjavati. (sz)
ne sjecam se ni kada sam shvatio da postoji svega nekoliko osoba kojima je zaista stalo do mene, ali nekako upravo u to vrijeme sam naucio da ce te svi napustiti kada ti trebaju i da ce se vratiti kada ih ne budes trebao.
sjecam se, bila je noc i nisam ni pokusao zaspati. lezao sam i gledao kroz prozorski okvir tri jablana na zvjezdanoj pozadini razmisljajuci o beskonacnosti licemjerstva. cudio sam se i cinjenici da su najgori medju nama najugledniji. te sam noci odlucio da nikada vise necu biti isti. naravno, bila je to isprazna odluka, vec sljedeceg jutra nastavio sam po svome, i tako sve do danas.
vremenom sam prestao osjecati bol zbog moralne nistavnosti i pokvarenosti ljudi oko sebe. ne znam zasto ali me je to dugo grizlo iznutra. pitao sam se: kako to da bas tako mora biti?
zasto su ljudi dovoljno jaki da budu skoro sve sto pozele, osim da budu dobri prema svojim bliznjima i daljnima?
gledao sam kako svijet koji volim propada pred mojim ocima, kako pada u bezdan lazi, hohstapleraja i pohlepe. stajao sam na ivici ambisa i ostao pribran.
"ne, to nisam ja. tome ne pripadam i ne zelim biti dio toga. ne zelim skociti, niti pasti. ostajem na rubu da gledam sve vas dok nestajete u mraku ponora sto vas guta" cuo sam sebe kako govorim.
"mozda cu izgubiti ovu igru, ali samo ako je pobjeda nemoguca"
godine cine svoje, ne mogu vise tako lako postrojiti svoje misli i izraziti se najjasnije, ali poslovica koju cu upravo sada izmisliti kaze: kome nije odmah jasno zalud mu je pojasnjavati. (sz)
odlazak (posljednji zapisi)
05.09.2009.
osjecao je da napusta ga snaga, da ostaci njegovog vremena neumitno cure. bio je potpuno sam. pomislio je kako tako i treba biti, jer citav zivot je proveo sam. zatvoren, sakriven u sebi. pokusavao je da sabere i oduzme sve sto je bilo, a onda je sracunao da je to sve ionako proslo i da ce uskoro i on sam proci i otici zauvijek, nestati.cini se da nije zalio za zivotom. odavno je bio umoran od hoda kroz zivot - iscrpio se setajuci prema konacnom kraju. svaka radost i svaka tuga uvijek su ga podsjecale da ce i to kao i sve ostalo proci.
i opet, kao i toliko puta do sada pronalazio je i cuo je samo ljubav kako smisleno odjekuje. ali kome? cemu? do kada? iako se uvijek iznova pitao nisu ga zanimali odgovori. shvatio je da ce i on kao i svako drugi u svemu biti i ostati sam. i u zivotu i u ne-zivotu. nije bio tuzan, iako je jasno osjecao da se blizi svrsetak trajanja. neka, cudna, dobrodosla, ravnodusnost ga je cinila neranjivim i otpornim na brutalnost cinjenice posljednih trenutaka koje je zivio sa punom svjescu o svemu - i o sebi, i o samim tim, zavrsnim, momentima.
njegovo je tijelo odavno bilo trosna i zapustena kuca, koja nikada nije bila udoban dom njegovoj nemirnoj dusi, toj jadnici sto je uvijek trebala mnogo vise prostora nego sto ga je imala. osjecao se zarobljen i sada, na kraju puta, i kao da se mirno veselio konacnom kraju zatocenistva, nesvjesnoj slobodi. obesvijestena dusa ce napokon slobodna poletjeti, a cijeli svijet, cijeli svemir ce u tisini stajati i posmatrati kako je samo za trenutak zasjala i zauvijek nestala jos jedna zvijezda.
Louis Welden Hawkins (1849-1910)
Porträt eines jungen Mannes, 1881
Musee d'Orsay
ZA i/ili PROTIV Andrića? Post-postmodernistički sentimentalni prikaz bez kritičkih ambicija
18.10.2007.
Ivo Andrić je u svom prenatalnom vremenu živio u Sarajevu. Jednom prigodom Ivini su roditelji otišli u posjetu u Travnik, tačnije u Dolac pokraj Travnika. Htjelo se desiti da se u upravo tog dana u Travniku porodi Ivina majka i na svijet donese muško dijete i velikog novelistu.
Ubrzo potom porodica Andrić vraća se u Sarajevo. Kao dvogodišnjak ostaje bez oca koji je umro od tuberkuloze, iste bolesti koja će biti fatalna i za samog pisca. Radi lošeg materijalnog stanja, majka ga šalje kod svoje sestre i njenog muža u Višegrad, gdje završava osnovnu školu, nakon čega se vraća u Sarajevo, gdje upisuje tadašnju Veliku gimaziju. Kao đak često je stajao ispred sarajevskih izloga i dugo gledao knjige zamišljajući priče koje su napisane u njima.
Prvu pjesmu "U sumrak" objavljuje u svojoj 19. godini u časopisu Bosanska vila. U dvadesetoj kao stipendist društva Napredak upisuje Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, a već '39. godine kao iskusan diplomata predaje akreditive kancelaru Rajha Adolfu Hitleru. Sa te pozicije bezuspješno intervenira kod njemačkih vlasti u toku napada na Poljsku. Početkom proljeća 1941. Andrić daje ostavku nadležnima u Beogradu. Ostavka je odbijena i Andrić nešto kasnije prisustvuje u Beču potpisivanju Trojnog pakta.
Dan nakon bombardovanja Beograda napušta Berlin i odbija ponudu da otputuje u sigurniju Švicarsku, ali bez drugih članova ambasade i njihovih porodica. Vraća se u okupirani Beograd. Dobija penziju u novembru '41. koju odbija primati. Tri godine kasnije u toku okupacije završava svoj roman Na Drini ćuprija. Genijalno i navodno kontraverzno djelo.
Prešavši najveću ćupriju u svom životu, Andrić je sebi osigurao literarnu besmrtnost uz certifikat Nobelove nagrade. Novac od nagrade podijelio je sa bibliotekama u Bosni i Hercegovini.
U svom znamenitom govoru "o priči i pričanju" (obavezno čitanje!) održanim u Štokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade govorio je kao bosanskohercegovački i jugoslovenski književnik. Od svoje mladosti iskreno je vjerovao u ideju jugoslovenstva.
Pisao je na ekavskom. Nakon svega ispade da mu je to jedina životna kontroverza ili je bolje reći ekstravagancija. Bio je prijatan i galantan gospodin vrlo pažljiv prema drugima. Tih. Ne previše govorljiv. Imao je nježan i smiren glas. Svojevremeno je jedan ugledni sarajevski profesor rekao da je Andrićeva literatura nanijela veću štetu muslimanskom narodu nego sve vojske zajedno koje su protutnjale Bosnom i Hercegovinom (citat po sjećanju).
Na trenutak kad evocirate slike i prizore iz romana Na drini ćuprija, moguće je shvatiti zašto neko tako može misliti. Ali ne možemo reći da je to slučaj. Ivo Andrić je bh pisac i uz Mešu Selimovića i Derviša Sušića, kao prvi među jednakim, izuzetan pripovjedač svjetskih razmjera. U njegovim knjigama živi Bosna i Hercegovina sa svim svojim ljepotama i grozotama. Između njegovih redaka čitamo i istoriju ove zemlje onako kako ju je ovaj senziblni intelektualac opažao i promišljao. Ali kao da njegovo ime prati neka sjena, neka hipoteka, da pretjeram pa da kažem prokletstvo.
Pisac Proklete avlije i sam je izgleda proklet od strane određenog dijela bh. intelektualne zajednice. Jer se usudio hrabrao koračati tom avljijom i o njoj pričati! Kao da mu vagaju koliko ima Muslimana negativaca, a koliko drugih u njegovim knjigama. Ljudi pišu eseje, pa čak i knjige PROTIV Andrića.
Svojatan i od Srbije i od Hrvatske kao njihov-a-ne-naš pisac, iako je veći dio i kraj života živio u Beogradu, Ivo Andrić je uvijek bio i ostao bh. pisac, naš čovjek. Jedan od nas. Taj je genij hodao istim ulicama kao i mi i borio se sa istim avetima, kao što bi mogli i mi danas da se borimo. I čemu onda zapravo priča protiv Andrića? Odakle pravo bilo kome da insistira na diskreditiranju ovog čovjeka?
Ovaj post je samo pokušaj da se hipotetičkom glasanju za ili protiv Andrića doda jedan mali glas ZA. I zauvijek.
Ništa novo, još i ovo
Kada je rat prestao trajati, onako nezavršen, izgledao je kao nešto što je iza nas. Kao svršena noćna mora. Živi su se radovali jer su preživjeli a svi smo se osjećali promašenim ali zadovoljni činjenicom da smo ipak tu, iako nesretni jer rat bez pobjednika ne može biti završen, tješeći se da je preživljavanje pobjeda. Sjećam se kako sam računao koliko ću godina imati kada se stvari normalizuju za pet ili deset godina. Danas, skoro osamnaest godina od potpisivanja prvog primirja koje je trajalo, odn. mirovnog sporazuma, u famoznom Daytonu za koji sam čuo prije istorijskog novembarskog skupa, samo zbog toga jer se tamo navodno kriju kao tajna dokazi o vanzemaljcima odn. o njihovoj posjeti našoj planeti nepravde i neistine. Činilo za zastrašujuće čekati još nekoliko godina da život počne teći svojim tokom i da se konačno vratimo u neko vrijeme koje ćemo moći zvati normalnim.
Osamnaest godina nakon rata proteklo je dovoljno vremena samo da osuđeni ratni zločinci izađu na slobodu. Pravosuđe je milosrdno prema nemilosrdnima. Pravda kao da postoji samo za nepravdne. A svi mi možemo samo gledati nove epizode bizarne sapunice koja se zove bosanska istorija. Krvava pripovijest o pobjedi neistine i nepravde. Morbidna svakodnevnica postaje morbidnija svakim novim danom.
Preživjeli borci za slobodu mogu se još samo sjećati ideala za koje su se borili, ali stvarnost vrišti da je izvojevana sloboda za zločince, blagostanje za političare, i opšta nepravda protiv koje, čini se, niko nije spreman učiniti bilo šta.
Patetično ponavljam samom sebi solilokvij danskog princa:
Biti, ili ne biti – to je pitanje.
Da li je časnije u duši trpjeti
Praćke i strele sudbe obijesne.
Ili oružjem protiv mora bijeda,
Dići se i borbom učiniti im kraj? – Umrijeti – spavati –
Ništa više; dokončamo li u tom snu
Bol srca i hiljade drugih udaraca
Koje tijelo ima, tad je to svršetak
Što pobožno ga treba željet. Umrijeti – spavati –
Spavati! Možda sanjati. Da, tu je smetnja;
Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,
Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,
Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira
Ta nesreća životna tako dugo traje.
Jer tko bi podnio i bič i prezir svijeta,
Nepravdu silnika, od bahatog sramotu,
Prezrenje ljubavi, odlaganje pravde,
Na vlasti bezočnost, i grube uvrede
Što krotka zasluga ih od nevrijednih prima,
Kad mogao bi sebi sam od bodeža
Smirenje naći? Tko bi breme nosio,
U znoju stenjući pod dosadom života,
Da strah od nečega što vreba iza smrti –
U zemlji neotkrivenoj iz koje se
Ni jedan putnik ne vraća – ne koči volju
I čini da je mudrije podnositi
Sadašnja zla no srljati u nepoznata?
Razmišljanje nas pravi kukavicama,
I tako prirođena boja odlučnosti
Bljedoćom nezdravom se misli prelije;
A pothvati od važnosti i značenja
S tog opreza u strahu skrenu svoje struje
I gube ime djela. –
Smrt danskog princa potvrda je nemoći pojedinca u borbi protiv sveopšte nepravde i svih ovozemaljskih zala. Napušteni od Boga, osjećamo svu jalovost i beznađe svjesni da je Bog oduvijek bio samo pusta želja slabih, poniženih, uvrijeđenih da izbjegnu pomračenje uma, i sredstvo moćnih da sveopštu ljudsku bijedu učine većom radi lične koristi na vlastito zadovljstvo.
Svijet u kojem živimo: Bosna, Palestina, Sirija, Egipat, Amerika i svaki drugi kutak pod kapom nebeskom, bjelodana je potvrda odsustva Boga i njegovog prisustva s onu stranu zemaljskog. Carstvo nebesko je sintagma koja sama sebe obesmišljava. Zato što carstva nema bez cara, kao što ni cara nema bez carevine.
Kosmička siročad imaju i žive samo jednu istinu - pravda je u rukama jakih i nikada je neće udijeliti slabima. Istina je skrivena i kao takva u kontradikciji sa samom sobom. Grci su je zvali aletheia (neskrivenost), poslije je postala veritas kao sinonim za istovjetnost opisa stvari sa samim stvarima, ili praxis kao djelovanje u skladu sa stanjem stvari. Danas, kao što je vjerovatno oduvijek, istina je sakrivena radi jednostavnijeg djelovanja neistine na putu ka nepravdi. Jer interes i moć su istina ovozemaljskog. Sila je jača od istine, jer istina nije važna ukoliko ne odgovara sili silnika i interesu moćnih. Istina je samo riječ koja ne znači ništa. Pravda je samo riječ koja oponaša imaginarnu, na jalovim religijskim dekaloškim principima zasnovanu, supstancu prava. Pravo je forma koja simulira red u društvu imtirajući pravdu. Slabi će dosegnuti pravdu za sebe samo ako postanu jaki, a to se rijetko dešava a i kada se desi ne traje dugo, jer pravda u rukama jakih, kao i istina, prestaje biti to što jeste i gubi svoju ontičku i ontološku vrijednost. Ne, sloboda nikada ne može pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. Jer pjesma o slobodi je samo pjesma, a ne i sloboda sama. A oslobodjeni čovjek svoju slobodu stiče okivajući druge.
Samo sam, daleko od svijeta, čovjek može preživjeti u svijetu. Sam, bez drugih, samo sam sa samim sobom, čovjek može biti čovjekom. Samo sebi, samo za sebe i uglavnom nikome drugom.
Matthias Grunewald, The Temptation of St. Anthony
četvrtak, 22. kolovoza 2013.
o darovima i darivanju
24.12.2007.
oduvijek sam fasciniran institucijom poklona. pod poklanjanjem razumijevam ukazivanje postovanja i izrazavanje emocionalnog stanja. vrijedno je divljenja do kojeg nivoa se darivanje razvilo u japanskom drustvu. oni do te mjere polazu na ceremonijalnost uopste, a posebno darivanja, da je zapravo najvaznije kako je poklon upakovan i sa kakvim je naklonom urucen. sam poklon je sasvim sekundaran. ono sto nalazim fascinantnim u poklanjanju jeste jedinstvenost prigode da se na suptilan nacin kaze nekome nesto vise. ono sto cinimo dok poklanjamo je slanje jedne vrlo kompleksne poruke osobi koju darivamo. sve je u tom procesu vazno. sta je poklon, kako smo ga zapakovali, urucili i na kraju kakva je reakcija. ako pazljivo poklanjamo i ako dovoljno poznajemo osobu koju darivamo, skoro pa ne mozemo pogrijesiti. darivanje je posebna vrsta komunikacije u kojoj saopstavamo sta zapravo mislimo o osobi kojoj poklanjamo. sta osjecamo i koliko nam je stalo. isto tako, darivanjem drugih govorimo i o sebi samima. cak je i ciceron rekao da poklon uvijek vise obraduje onoga koji poklanja nego onoga kome se poklanja. sa druge strane, kada primamo poklon u rijetkoj smo prilici da mozda saznamo sta zaista o nama misli upravo ta osoba koja nam nesto poklanja. poklon lako moze postati uvreda ili u najmanju ruku ostaviti nezeljeni dojam. tako ponekad otkrivamo da osobi koja nas dariva i nije bas stalo. da je citav proces u tom slucaju zapravo revijalnog ili konvencionalnog karaktera. otkrivamo skrivene misli. ono sto se ne govori.blaga je noc ili negdje u sikstinskoj kapeli ... (bozicni shizo blog)
25.12.2007.
u ovo praznicno vece pokusavam ignorirati cinjenicu da ko brat bratu milijardu ljudi, zena i djece danasnji dan dozivljava bitno drugacije nego bilo koji drugi. a ja najdalje u svom intelektualnom krscanstvu mogu dobaciti samo do sikstinske kapele i njene haman sejtanski lijepo, savrseno i nepojmljivo genijalno oslikane unutrasnjosti. ponekad mi se cini da bi se o svakom kvadratnom centrimetru mogao ili bar trebao napisati esej, ako ne i citava knjiga... da ne duzim. ... ovo je mali prilog ovoj blagoj sarajevskoj noci. konacno se moze hodati i disati po ulicama... i tako, setajuci nocas pozelio sam da umjesto 2.394.323 bilboarda, city lighta, oslikane fasade, big boarda, ultra mega billsuperboarda, plakata, banera i ostalih sredstava vizuelne kontaminacije (i totalne i bescutne javnih prostora uzurpacije, od strane izvjesne politicke konglomeracije) na oci citave nacije i multi nacije i svake njihove frakcije, ja jednostavno pozelih da vidim nesto ljepse. smislenije, humanije, pa eto bas hocu i sakralnije. jer (da li sam to vec rekao?) danas je Bozic. navodno je Isus bas danas rodjen (ukoliko vrijeme racunate na izvjestan nacin). jap, od otprilke tog dana se i vrijeme racuna. kakogod da se racuna i kogod da racuna, poseban trenutak sada pada. tako da se ponovo sjetih Sikstine i Michelangela. eto, sve mi se nekako sastalo, a blaga je noc (ili sam i to vec rekao?)... tu je, u galeriji, i mali izbor meni omiljenih detalja iz ove "kapelice". eto, pa ko voli ...
volim svjetla svoga grada (sentimentalni blog)
27.12.2007.
U prvi sumrak otisao sam na groblje Lav zapaliti nekome svijecu, zapravo dva kandila. Jedno plavo, a drugo bezbojno plasticno. Oba se metalnim poklopcem. Nije nikakav ritual, vec sam jednostavno sjetan i nedostaju mi neki ljudi koji vise nisu tu. Volim nocu, odmah nakon sumraka posjetiti groblja. Ne cinim to cesto. Ovaj put sam bio nekako miran i zadovoljan, ali sam osjecao neku duboku tugu i zal za onima kojih vise nema. Boreci se sa vjetrom nekako sam zapalio oba fitilja i postavio kandila u razgrnuti snijeg. Plavi i bijeli zizak, i njihovi bezoblicni odsjaji na crnom kamenu, neujednaceno su treptali. Osjetio sam mir kakav valjda samo na groblju mozemo osjetiti. Po ovome mjestu razbacani su mezari i grobovi nekoliko osoba koje sam znao i zacudo sve su nekako posebne u mom zivotu. Utjesilo me je ovo tiho drustvo. Snijeg je stisao buku saobracaja i suvisne zvukove. Ostavio sam dva plamicka da svjetlucaju u mraku uvjeren da sam produzio iluziju trajanja, a svjestan da se nista nece promijeniti. Setajuci nazad prema gradu sjetio sam se i zivih koji mi nedostaju i tada se sjetih i Nikole Skrbe (1920 -1993). Sarajlije koji je zapravo rodjen u Krasnojarsku (Rusija, tacnije juzna sibirska oblast). Ovaj cuveni humorista nekadasnjeg Radio Sarajeva, otac radijskih junaka Mome i Uzeira, po kojima su nazvani i sarajevski neoboderi, autor je i brojnih prekrasnih i besmrtnih pjesama. Pjesama koje su pjevali mnogi, i koji su trebali i koji nisu. Meni neke od najdrazih, srecom, toliko su lijepe da nista (cak ni neka losa izvedba) nije moglo sakriti njihovu ljepotu i snagu. I uvijek kada sam ovako raspolozen, negdje iz dubine moje podsvijesti izroni jedna cika Nikolina pjesma zbunjujuceg naslova. Naslova koji ne otkriva nista od onoga sto dolazi ... i tako, pjesma Stara staza sama se zapjevala u mojoj glavi kao himna svega za cim sam ikada zazalio i svakoga ko mi je ikada nedostajao ..................
Već godina dana evo
Kako bolan ležim sada;
Sa prozora svoje sobe
Vidim svjetla svoga grada.
Naokolo svud hodnici
I zidovi b'jele boje,
Mnogo snova u samoći
Ovdje mojih ostalo je.
T'jelo moje izmoreno
Nalazi se ovdje sada,
Al' sam sretan kad uveče
Spazim svjetla svoga grada.
U mislima tad prolazim,
Šetajuć po staroj stazi,
Skupa s dragom što mi nikad
Ovdje bolnom ne dolazi.
.......... nekako se zanosim da ova pjesma opisuje stanje u kojem se sada nalazim, iako je nastala u sasvim drugacijem kontekstu (napisana kada nas na samotnoj bolesnickoj postelji pohode aveti i vile proslosti). ... nastavio sam svoju setnju nekako blizi istini da ovaj grad, u kojem su ljudi i ono najbolje i ono najgore u njemu, moze biti utjeha takav kakav je i da nam moze pruziti kakav takav, ali ne bilo kakav, mir. Jer rijetke nocne setnje gradom, pustim, dobro poznatim putevima i stazama, je vrijeme u kojem sam nasamo sa svojim gradom. Opomenem se tada da volim ovaj grad. I snazno me obuzme taj neki osjecaj, ta dobrota tog osjecaja, da vjerujem da dobro i sreca nisu napustili ovaj grad. I znam da cu se sutra vjerovatno osjecati potpuno drugacije i da cu mozda reci: ja naopaka grada, vatrom izgorio. Ali znam da je djecija istina o relaciji ljubavi i svadje, kojom smo se u osnovnoj skoli zadirkivali, jedina istina koju veceras trebam.
joj sto volim ad hominem (blogogled iz sociologije kulture (i) komunikacije)
28.12.2007.
... ili biramo najveceg smrada, jada, prodanu dusu, licemjera, lazova, lopova, najodvratnijeg, najgoreg, najsmrdljivijeg medju politicarima. zemlja nam je u groznom i nepodnosljivom stanju a mi ih placamo da rade svoj posao i da to tako ne bude, vec upravo suprotno. ne znam nikoga ko dobija platu, nista ne radi ili radi lose i opet dobija platu. politika je najunosniji i najbolji biznis u Bosni i Hercegovini. nista nisu uradili za gradjane Bosne i Hercegovine, ne rade i poslodavac ih i dalje trpi, da ne kazem bira. recite mi dragi moji princevi i princeze dnevnih boravaka koji je najgori, najveci i najbescutniji gad od svih. naravno i zene politicarke dolaze u obzir, kad smo vec svi ravnopravni. ... recitemikojenajgoriodsvih ...
... ili biramo najveceg smrada, jada, prodanu dusu, licemjera, lazova, lopova, najodvratnijeg, najgoreg, najsmrdljivijeg medju politicarima. zemlja nam je u groznom i nepodnosljivom stanju a mi ih placamo da rade svoj posao i da to tako ne bude, vec upravo suprotno. ne znam nikoga ko dobija platu, nista ne radi ili radi lose i opet dobija platu. politika je najunosniji i najbolji biznis u Bosni i Hercegovini. nista nisu uradili za gradjane Bosne i Hercegovine, ne rade i poslodavac ih i dalje trpi, da ne kazem bira. recite mi dragi moji princevi i princeze dnevnih boravaka koji je najgori, najveci i najbescutniji gad od svih. naravno i zene politicarke dolaze u obzir, kad smo vec svi ravnopravni. ... recitemikojenajgoriodsvih ...joj sto volim konstruktivno (blogogled iz sociologije kulture (i) komunikacije)
29.12.2007.
kako vidimo, prethodni eksperiment je bio prelagan tako da mnogi od vas nisu nasli razloga u istome ucestvovati. ne preostaje mi nista drugo nego da poslusam hrabru pcelicu maju i upitam vas: ko je najbolji ili najbolja od svih na politickom besprizoristu u nasoj maloj, jadnoj i napacenoj zemljici Bosni i Hercegovini?
u nedostatku konkretnih prijedloga nudimo vam mogucnost ponuditi idealnog politicara i/ ili politicarku koji to jos uvijek nisu postali, dakle osobu iz svijeta ne-politike (ako takav uopste postoji) koja bi za vas bila neko za koga bi glasali na sljedecim izborima (ako glasate, a bilo bi pametno da da), odn osobu od koje bi bez razmisljanja kupili polovan auto ili osobu sa kojom bi se bar voljeli upoznati jer je postujete, jer vam se jednostavno svidja itd .. osoba godine i sl ...
recite mi dragi moji, zabarikadirani iza monitora naoruzani samo plasticnim tastaturama, vi koji smijete reci ono sto drugi ne smiju pomisliti :)
... recitemokojenajbolji(a)odsvih
2007. (blog epitaf)
31.12.2007.
... i tako, dan po dan dosli smo da samog kraja ove uzbudljive, a ipak dosadne godine. nije to nista cudno. zivimo u zemlji punoj paradoksa. zemlji koja je i sama paradoksalna. godina je pocela tako sto smo sedmicama cekali da se formira vlada, a kad su je konacno formirali ispalo je da bilo bolje da nisu. ... ovu godinu su nam ipak obiljezile glavonje poput dodika, brankovica i drugih, da ih sad ne nabrajam i tako propustim priliku da napisem nesto lijepo i pametno. nasi su politicari ruzni i odvratni i ne zanima me jesu li ili nisu pametni, jer ako jesu, onda su samo sebi pametni, mi sa tim i od toga nemamo nista. da, osim sto im dajemo platu za tu navodnu pamet, ali to je sitna glupost za ovakve narode i njihove beskonacne kapacitete kada su budalastine i ostale sado-mazo-domino i ostale kombinacije zivotnih igrica u pitanju. bosnjaci, srbi i hrvati mi danas izgledaju, nakon svih ovih najtezih 10-15 godina, u najmanju ruku bizarni, retardirani, pervertirani i sve samo ne normalni. ... ne znam zasto trpimo ovakvu situaciju. mozda: samo da ne puca. mozda: zbog iskustva da uvijek moze biti puno gore. mozda: ne moze ni biti bolje u jednoj zemlji gdje se rat zavrsio bez pravog pobjednika, bez pravde. mozda: zbog neke postratne traume, kompleksa, sindroma. ne znam. ali znam da smo na kraju ove godine svi pricali o ratu, ulju i seceru. ... bila je ova 2007. po mnogo cemu nesretna, i ja ne bih bio ja kada bih mislio da ce naredna biti sretna ili barem sretnija. ... ali sta sad?! gurat nam je i ovako i onako. mozemo si barem pozeljeti srecu u 2008. onako, iskreno od srca, pa ako svi to ucinimo mozda se stvori jedna nova energija koja ce potaknuti ljude da traze promjene, da insistiraju na promjenama ... opet sam zaboravio da su nasi narodi kadri jedino slozno izvuci cakije i zakrvavljenih ociju, sa pjenusavim osmjesima krenuti ubijati bliznjeg svoga. ... bilo kako bilo, zelim nam sretnu novu godinu i nadam se da ce nam donijeti nesto zaista novo, jer ovo do sada je, kao sto rekoh na pocetku, bilo uzbudljivo, ali dosadno. ... neka nam je sa srecom ... pozdravljam vas pjevuseci svojim barsunastim baritonom (:)) pjesmu Frank Zappa: The Torture Never Stops ... uzdravlje ...
... i tako, dan po dan dosli smo da samog kraja ove uzbudljive, a ipak dosadne godine. nije to nista cudno. zivimo u zemlji punoj paradoksa. zemlji koja je i sama paradoksalna. godina je pocela tako sto smo sedmicama cekali da se formira vlada, a kad su je konacno formirali ispalo je da bilo bolje da nisu. ... ovu godinu su nam ipak obiljezile glavonje poput dodika, brankovica i drugih, da ih sad ne nabrajam i tako propustim priliku da napisem nesto lijepo i pametno. nasi su politicari ruzni i odvratni i ne zanima me jesu li ili nisu pametni, jer ako jesu, onda su samo sebi pametni, mi sa tim i od toga nemamo nista. da, osim sto im dajemo platu za tu navodnu pamet, ali to je sitna glupost za ovakve narode i njihove beskonacne kapacitete kada su budalastine i ostale sado-mazo-domino i ostale kombinacije zivotnih igrica u pitanju. bosnjaci, srbi i hrvati mi danas izgledaju, nakon svih ovih najtezih 10-15 godina, u najmanju ruku bizarni, retardirani, pervertirani i sve samo ne normalni. ... ne znam zasto trpimo ovakvu situaciju. mozda: samo da ne puca. mozda: zbog iskustva da uvijek moze biti puno gore. mozda: ne moze ni biti bolje u jednoj zemlji gdje se rat zavrsio bez pravog pobjednika, bez pravde. mozda: zbog neke postratne traume, kompleksa, sindroma. ne znam. ali znam da smo na kraju ove godine svi pricali o ratu, ulju i seceru. ... bila je ova 2007. po mnogo cemu nesretna, i ja ne bih bio ja kada bih mislio da ce naredna biti sretna ili barem sretnija. ... ali sta sad?! gurat nam je i ovako i onako. mozemo si barem pozeljeti srecu u 2008. onako, iskreno od srca, pa ako svi to ucinimo mozda se stvori jedna nova energija koja ce potaknuti ljude da traze promjene, da insistiraju na promjenama ... opet sam zaboravio da su nasi narodi kadri jedino slozno izvuci cakije i zakrvavljenih ociju, sa pjenusavim osmjesima krenuti ubijati bliznjeg svoga. ... bilo kako bilo, zelim nam sretnu novu godinu i nadam se da ce nam donijeti nesto zaista novo, jer ovo do sada je, kao sto rekoh na pocetku, bilo uzbudljivo, ali dosadno. ... neka nam je sa srecom ... pozdravljam vas pjevuseci svojim barsunastim baritonom (:)) pjesmu Frank Zappa: The Torture Never Stops ... uzdravlje ...novogodisnji blog dekalog
02.01.2008.
... odluke ... iscrpljujuce raskrsnice ... kako se blizio kraj godine, tako sam sve cesce i sve zesce razmisljao sta bi to od 1. januara mogao promijeniti, koje bi novogodisnje odluke trebao donijeti ... prolazili su dani, a ja sam i dalje pravio razlicite planove i liste i uzurbano pripremao novogodisnje odluke. ovaj je proces kulminirao u posljednjih nekoliko dana tako da sam konacno odlucio i donio odluku da nista ne odlucujem do daljnjeg, ali kad sam to pokusao napisati pretvorilo se u deset odluka koje su zapravo zapovijesti samom sebi. ... tesko je sa ovog mjesta procijeniti da li je ovo nesto trajnog ili privremenog karaktera, ali u trenutku dok ovo pisem uvjeren sam u vlastitu spremnost na pokoravanje samom sebi.... dakle: ... 1. ljubi bliznjeg svoga. ne bas kao samog sebe, ali ljubi kako treba ... 2. prestani "raditi na sebi" ... 3. prestani ucestalo razmisljati o sebi i preispitivati se ... 4. ne pozeli mijenjati druge ... 5. djeluj intuitivno, analiziraj razumno ... 6. pokusaj bolje organizirati vrijeme ... 7. ne razgovaraj o onome ko nije tom razgovoru prisutan ... 8. ne brini ni o cemu ... 9. oprosti kome mozes, pamti svima sve ... 10. u slucaju potrebe i/ili vise sile oglusi se o prethodnih pet zapovijesti ...athos ... agion oros ... holy mountain
06.01.2008.
Grcki poluotok Athos nalazi se u Egejskom moru i nazvan je po istoimenoj planini. U isto vrijeme to je i samostalna monaska drzava. U svjetovnom odn. politickom smislu u direktnoj je relaciji sa grckim ministarstvom vanjskih poslova, a u sakralnom pod ekumenskom patrijarsijom Konstantinopolisa. Stanovnistvo drzave Athos cini nesto vise od 2000 stanovnika koji zive u 20 potpuno samostalnih i nezavisnih manastira, od kojih je 17 grckih i po jedan bugarski, srpski i ruski. Poluotok se prostire na 350 km2, a pored Grcke, zvanicna zastava je ona i Vizantijskog carstva. Za ulazak je potrebna neka vrsta vize koja se ugovara nekoliko dana unaprijed u skladu sa kapacitetima, jer je sistem uredjen tako da je dozvoljeno samo do 100 posjetilaca dnevno i to iskljucivo muskaraca.
U mitologiji postoje dvije verzije nastanka ovog poluostrva. Obje smjestaju nastanak Athosa u vrijeme titanomahije. Po prvoj, titan Athos je bacio ogromnu stijenu na Posejdona, ali to nije bas najspretnije uradio pa je ista pala u more i napravila planinu Athos: po drugoj, Posejdon je bacio stijenu na Athosa. Tom ga je stijenom i ubio odn. "pritisnuo" i tako je nastala planina Athos. Prema krscanskoj tradiciji, Djevicu Mariju i svetog Ivana, na njihovom putu prema Kipru, zahvatilo je nevrijeme i zaklon su nasli u jednoj od luka na ovom poluotoku. Marija, odusevljena ljepotom ovog mjesta, zatrazila je od Boga da joj pokloni ovu planinu. Navodno joj je Gospod odgovorio otprilike sljedece: neka ovo mjesto bude tvoj vrt i tvoj raj, i spasenje, i utociste za one koji traze spas. Od tada se planina Athos smatra Bastom ili Vrtom Djevice Marije. Ironicno, jer je ulazak u Athos zenama strogo zabranjen i formalno nemoguc. Cak je i Vijece Evrope dva puta interveniralo kod Grcke vlade da ukine ovaj zakon, ali uzalud.
Bilo kako bilo, Athos je drzava u drzavi i za pravoslavne vjernike, a i za mnoge ljude sirom svijeta ovo je sveto mjesto. Vec od 5. stoljeca zabiljezeni su dolasci prvih monaha koji su trazili mir u ljepoti prirode kako bi se u potpunosti posvetili spoznaji Boga. Narednih nekoliko stoljeca zivjeli su uglavnom u ermitazima od kojih su i danas mnogi u upotrebi. Najstariji manastiri su izgradjeni prije vise od deset stoljeca. Na ovom poluotoku su manastiri jedinstveni i po tome sto su na izvjestan nacin izolirani jedni od drugih. Svaki ima i pratece objekte i to su uglavnom manje kuce, celije, ermitazi i sl. Godine 1180. manastir Hilandar (koji je prethodnih stotinjak godina bio grcki) poklonjen je Stefanu Nemanji i srpskom narodu. Od tog vremena je i srpski jezik jedan od sluzbenih jezika u Athosu. Upravo je ovaj manastir najvise stradao od pozara 1990. i 2004. godine koji su nanijeli ogromnu stetu Athosu.
Ova pravoslavna geografska i duhovna svetinja uspjesno je odoljevala raznim osvajacima i ta burna istorija ostavila je traga na arhitekturi. Tako su manastiri vecinom prave tvrdjave sa bedemima i kulama. Od 15. stoljeca i dolaska osmanlija, ova mini vizantijska drzava je potpuno sacuvala nezavisnost. Kada je Sultan Murat osvojio Solun 1430. godine monasi su mu odmah obecali lojalnost, a ovaj im je garantirao sigurnost imovine i vjeroispovijesti. To je potvrdio i Mehmed nakon sto je osvojio Konstantionopolis 1453. garantirajuci im nezavisnost. Period od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca bio je prosperitetan za Athos. Cak je i sultan Selim izdao fetvu da svaka gradjevina na Athosu u kojoj je citano i proucavano evandjelje ukoliko bude srusena ili vatrom izgori mora biti renovirana. Osmanlije su se zadrzale do 1912. a vec 1913. poluostrvo je i formalno pravno pripalo Grckoj kao dio mirovnog sporazuma. U novije doba ova je drzava bila u najvecoj krizi pocetkom sedamdesetih godina proslog stoljeca. Broj monaha je iznosio nesto vise od 1000 i uglavnom su bili stari. Od tog vremena Athos je na razlicite nacine podrzavan i obnavljan, a u ovom stoljecu dozivljava i svojevrsni procvat dolaskom sve veceg broja mladjih i obrazovanih monaha sa religijskim zanosom kakav nije vidjen godinama.
Prirodne ljepote Athosa, manastiri, brojni ermitazi od kojih neki i na takoreci oku nepristupacnim liticama, ikone, freske i ilustrirane knjige cine ovo mjesto dusom pravoslavlja. Athos bastini milenijsku tradiciju koju je obiljezila posvecenost monaha, od kojih mnogi i danas niti primaju niti pisu pisma, niti komuniciraju sa "vansjkim svijetom", a mnogi ne pricaju uopste (kako bi se izbjegla tastina). Daleko od svijeta i svega svjetovnog uspjeli su odrzati svoju vjeru u potpunom duhovnom miru i predanosti, okruzeni prirodnim ljepotama, izolirani, a ponekad na njihovu srecu i zaboravljeni ...
... i da, njemacki kompozitor i multiinstrumentalist (u pravom smislu te rijeci) Stephan Micus snimio je album Athos kao epilog trodnevne posjete i svojevrsnog hodocasca. Rezultat je meditativna i ekstaticna muzika, koja na izuzetan nacin rekreira njegovo iskustvo ovog svetog mjesta.
o Bogu i ne-teizmu (blog teodiceja)
08.01.2008.
Postoje pitanja koja smatram neprikladnim, drskim, besmislenim i neprihvatljivim. Prvo na toj listi nepotrebnih pitanja je svakako: vjeruješ li u Boga? Šta te briga? je pitanje kojim poželim na to odgovoriti ili Eto, tebi ću reći!
Nerijetko je pitanje ove vrste o Bogu pretenciozno i tendenciozno. Naročito ako ga postavljaju ateisti. Zašto to njih uopšte zanima, oni ne vjeruju i to bi im trebalo biti dovoljno. Isto važi i za one koji vjeruju, a opet postavljaju drugima takva pitanja. I jedni i drugi su međusobno slični do nevjerovatnosti. Egzistenciju Boga ili njegovu ne-egzistenciju nije moguće dokazati. Dakle, sve u vezi s tim spada u zonu koja je razumu nedostupna jer prelazi granice našeg iskustva (to je još i Kant znao).
Ova vječna antinomija je shodno tome predmet vjerovanja, a ne znanja. Osim ako vjera nije temeljena na znanju ili obratno. Nije bez pameti posvetiti svoj život ili bar dio vremena spoznaji Boga, i to nije nikakav apsurd niti paradoks. Shodno tome, oduvijek sam bio sklon oponirati dogmatizmu onih koji vjeruju u Boga i bahatizmu onih koji ne-vjeruju u postojanje Boga ili bi bilo preciznije reći oni koji vjeruju u Njegovu ne-egzistenciju. Jer, kao što smo vidjeli ni jedni ni drugi ništa o tome ne mogu pouzdano znati. Posebno me zabavlja koprcanje ne-teista, u njihovom pokušaju da svakog ko vjeruje indiskretno diskreditiraju samo zato što vjeruje, a oni k'o biva znaju. To me posebno nasmijava jer njihov izbor vjerovanja u ne-Boga i klanjanje tom ne-Bogu, jeste zapravo čin baziran na razumu i slobodnoj volji. A o razumu i slobodnoj volji je svašta do sada rečeno i napisano, a moglo bi se i puno toga dodati.
Uklanjanjem Boga iz našeg svijeta prosječan ne-teista zapravo želi postaviti prvo sebe pa onda sve ostale na Njegovo mjesto. U ovom trenutku pozvat cu Friedricha Nietzschea, heroja svih ateista, koji izmedju ostalog pita i odgovara: "Šta smo učinili kada smo ovu Zemlju odvezali od Sunca - Boga? Ne upropašćujemo li se neprestano, strmoglavce? I nazad, i sa strane, i naprijed, na sve strane? Ima li još gore i dolje? Ne lutamo li kroz beskrajno Ništa? ... Obećavam tragično doba. Dugi slijed rušenja, odvajanja, padova, prevrata stoji pred nama. Bit će ratova kakvih Zemlja još ne poznaje..." i bilo je ratova svih vrsta, svjetskih, bratoubilačkih i kakvih sve ne. Atentat na Boga donio nam je svijet u kojem je sve prepušteno čovjeku. Tako da živimo u svijetu koji ukida svaki moral a paradoksalno počiva na pravu i vladavini zakona, a ti zakoni su nastali na moralnim principima koje je utemeljila religija (da ne bude nesporazuma, svijet u kojem živimo zasnovan je na privatnoj svojini i ekonomija je ultimativna religija, ali to nije predmet ovog ogleda).
U najmanju ruku ne-teisti su nedosljedni u svom vjerovanju u ne-Boga, jer priznaju npr. moral, a ne priznaju Boga koji je garant (da se poslužim Descartesovim argumentom, u malo iskrivljenom obliku) morala uopšte.
Ne pada mi na pamet da sada govorim o dogmatizmu vjernika, o religijama i njihovim institucijama, zabludama, ratovima, inkvizicijama, iskljucivostima, predrasudama itd.
S obzirom da znamo ništa pouzdano o Bogu, možemo samo reći da je Bog potrebniji nama nego mi njemu. Da, u svijetu bez Boga, u kojem ovaj ili onaj čovjek daje sebi za pravo da mijenja Boga u njegovom odsustvu, uspostavljajući pri tome red i poredak kakav on u ime Boga misli i osjeća da treba ustanoviti. I bez obzira što se interes, novac, nafta, ili bilo šta svjetovno ili ekonomija uopšte krije iz svake politike, pa i iza većeg dijela svih religija, Bog je dobar i bez njega se ne može, odn. nije pametno bez njega.
Postojanje zla ne isključuje postojanje Boga, to takodje znamo vec stoljecima, tako da pitanja tipa? a ovo? a ono? a nepravda? a siromaštvo? a ratovi? a zločinci i krvnici koji slobodno hodaju? jednostavno ne donose argumente protiv egzistencije Boga već samo primjedbe. I ma kako bolno i ma kako teško bilo prihvatiti svijet ovakav kakav jest i Boga u isto vrijeme, Bog i svijet ovakav kakav jeste i kakav je oduvijek težio biti nisu u suprotnosti.
Nije ova teodiceja dekorativna ili revijalna, a pogotovo ne dogmatična. Ipak, čini mi se da nam treba neka vrsta konsenzusa o Bogu. Ali ne o Bogu kao božanskom entitetu već o Bogu kao suncu i centru našeg svijeta. Bez Boga smo samo zgodan sticaj okolnosti kvantne mehanike, puki kosmički slucaj, svemirski izuzetak koji je eto ispao zanimljiv. Bez ideje Boga smo izgubljeni. Tako da mislim da je Voltaire bio zgodno u pravu kada je rekao: da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti.
Čitajte u nastavku koji, nekada uskoro, slijedi: o religioznom iskustvu (blog teodiceja)
ekskluzivno s povodom (foto blog)
10.01.2008
u ljeto 2006. godine Zijah Gafic je napravio seriju fotografija u okolini Zepca. predstavljeni prizori ilustriraju idilican i slikovit zivot, kao i i sacuvanu tradiciju mjestana.
povod za objavljivanje ovog posta je pokusaj dodatnog informiranja, a u vezi sa jednim od danasnjih postova superjunaka. naime, iako sam mislio da je tradicija tetoviranja krizeva na rukama zena u Bosni i Hercegovini opste poznata pojava, uvjerio sam se po ko zna koji put da je na bloggeru malo sta opste mjesto. uz fotografije koje prikazuju spomenuto, donosimo vam i druge prizore i lica i nadamo se da cete uzivati u njihovoj ljepoti.